Jedno je, međutim, sigurno: u povijesti domaćega stripa najbogatije masovne scene i najraskošnije prizore u općem planu naslikao je Miroslav Sekulić Struja. To o “Petru i Lizi” govori nekoliko važnih stvari. Prva je da ova knjiga očito nije nastajala u roku i ritmu u kakvim nastaju crtani romani, nego je mnogo, mnogo duže stvarana. I, naravno, to nećete prepoznavati samo na pojedinim sličicama, kadrovima, scenama i strip-tablama, nego je dugo nastajanje romana ugrađeno i u njegovu pripovijest, u naraciju. Drugo, Miroslav Sekulić Struja svoj strip slika, a ne crta. Što također mnogo dužim čini proces njegova nastajanja, utječe na formu i duh djela, ali i na način na koji čitatelj/gledatelj doživljava autorov rad. Najprije ga lista, promatra slike onako kako se gledaju reprodukcije po slikarskim monografijama, pa ga tek poslije čita.
Strujina slika/kadar često ima drugi, treći, četvrti plan. Prizori u daljini prikazani su jednako pažljivo kao i oni u prednjem planu. Premda su središnji likovi u priči Petar i Liza, ovo je roman o nečemu što je od njih mnogo šire: o gradu, epohi, svijetu, a ponajprije o svijesti iz koje su nastali i taj svijet i sve što ga naseljava. “Petar i Liza” nije, naime, pripovijest koja bi se mogla odnositi na stvarnost, ili na bilo koju i čiju povijesnu ili privatnu zbilju. Riječ je o snovitoj, pomalo deluzivnoj, fibroznoj priči – zbivanja u glavi koja ima konstantnu vrućicu od, recimo, 37,8 – čija začudnost potječe iz njezine jedinstvene stilizacije. Premda se radi o izmišljenom gradu, o gradu iz sna, i o nesigurnom povijesnom i privatnom vremenu, kakvo se, opet, razvija, koncipira i dekoncipira samo u snovima, detalji na slikama i u prizorima ovog stripa su krajnje dokumentarni, realistični, hiperrealistični. Struja slika stvarne modele automobila – po njima bi se, recimo, sudilo da se ova priča odvija isključivo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – kao što je krajnje autentična i njegova arhitektura. Veličanstveni znaju biti prizori njegova izmišljenog grada, opet u vrlo širokim općim planovima, na čijim uglavnom oronulim građevinama precizno razaznajemo različite stilske epohe. Kada slika svoj imaginarni grad, on izmišlja kuće, ili ih rekonstruira iz sjećanja, pa ih dovodi u suodnose, i tako opet stvara neki svoj snoviti, izmišljeni urbanistički koncept.
Opsjednut je ljudskim vrvežom. Doživljavamo ga već na samim koricama knjige: u masi ljudi koja tumara, mimoilazi se, hoda u različitim pravcima, a da se međusobno i ne primjećuju, ili ne primijete onoga tko ih gleda, skoro u geometrijskoj sredini slike, u dubini prizora njih dvoje poziraju. Liza i Petar. Ona u tamnocrvenoj haljini i u tirkiznom kariranom sakou, on u crnom odijelcu, s kapom nikolsonkom, i bijeloj košulji – ta bijela košulja jedini je sasvim bijeli detalj na slici – Liza nasmiješena, uzdignuta pogleda pred fotografiranje, on blago melankoličan, s likom Kafke i Kamova, razvezane vezice na desnoj cipeli. Pripovijest Strujinog crtanog romana teško je uhvatljiva, neprepričljiva upravo u onome što je u njoj najdojmljivije, povremeno nas izdaleka podsjeti na atmosferu nekog romana Kazua Ishigura, ali njih dvoje, Liza i Petar, pojavljuju se kao neke totalno lirske pojave, kao likovi iz Borisa Viana, dragi, divni, na neki nečuven način nježni.
Svijet oko njih, da nastavimo s opisivanjem korice, čine: tip u smeđim hlačama i kaputiću, koji u desnom donjem uglu napušta sliku dok se mimoilazi s čovjekom s rukama u džepovima, s bradicom i kravatom izviruje ispod zakopčane jakne; pokraj njega u istom smjeru žuri ćelo u smeđem, koji pod rukom nosi smotan tepihić, a prilazi mu čovjek s lulom, koji šeta psa; za čijim se leđima mimoilaze biciklist sa šeširićem i sjedokosa žena s punđom; ispred tumara dječarac, nalik na džepara, na kojeg kao da se osvrće mladić s masnicom na oku, koji kao da će se obratiti curi u mini haljetku i crvenom kaputiću s kapuljačom; ispred njih samo što nije prošao starac u sivom kaputu, s kariranim kačketom, na kojeg nailazi ušešireni mladić s cekerom, koji samo što se mimoišao s plavokosim, rumenim jurodivim, dok iz slike udesno izlazi ćelavac kancelarijskom tašnom, a za leđima jurodivom povisoka je stužena žena koja vuče kolica za tržnicu; za njom je dječak, u kojeg su se nešto zagledali dvoje na starom mopedu, on sa crvenom, ona s bijelom motociklističkom kacigom; malo ispred njih, nazad prema sredini prizora pijačni radnik na kolicima gura tri kartonske kutije s robom, u najdonjoj su tigraste lubenice, a na njega se i na njegova kolica osvrće dječak, zagledan preko ramena žene s kosom vezanom u rep, u čijem je naručju; na njih se, pak, osvrće sumnjiv tip s naočalama rožnatih okvira, u kišnom mantilu i sa šeširom; ispred njega upravo je prošao jedan s cigaretom među zubima, koji ne primjećuje okruglastu ženu sa šeširićem, pokraj koje izvire plavuša u ljubičastoj skijaškoj jakni, što će se mimoići sa zabrinutim tipom u sivoj jakni, za čijim je leđima brko s vrećom o ramenu; tu su još žena s djetetom koje drži za ruku, djevojka s torbom, još jedna koja se uredila za izlazak, a tu su, leđima okrenuti, žena i dječak, i muškarac koji sjedi na stoličici ispred štanda s robom. Ukupno to je dvadeset i osam ljudi, koji su većinom naslikani kao definirani karakteri. To je, barem u stripu, čudo.
Miroslav Sekulić Struja godinama živi u Parizu. Samouki je slikar, strip autor s vrlo ozbiljnom reputacijom u Francuskoj, svojedobno se bavio i slikanjem murala, zidnom umjetnošću itd. Ako bismo mu tražili srodnike, mogli bismo ih naći u Stipanu Tadiću, akademskom slikaru koji već godinama živi i slika u New Yorku, također se bavi stripom i bio je, za života u Zagrebu, vrlo ozbiljan i angažiran street art umjetnik, ali, recimo, i u Emeriku Feješu (1904. – 1969.), slikaru naivcu rodom iz Osijeka, dugmaru, češljaru i staretinaru, koji je gotovo opsesivno na osnovu razglednica stvarnih gradova slikao svoje imaginarne gradove. U Strujinom se stripu prepoznaju odjeci one umjetničke tradicije koja je prije već stotinjak godina nastajala iz grupe Zemlja, on je slikar gradskih otpada i smetlišta, cirkusa, kabarea i nekog vrlo šarenog undergrounda, ali, iznad svega drugog, on je slikar neke začudne ekspresije svoga unutarnjeg svijeta, slika konkretističke i dokumentarističke mašte, koji ne vodi previše računa o odrednicama vremena i mjesta, nego mu se sve što je doživio zbiva u istom vremenu i na istom, izmišljenom mjestu. I ono što je veoma važno: premda slika i ulja na platnu, premda se, dakle, bavi izradom pojedinačnih slika, strip je njegovo osnovno izražajno sredstvo i temeljni žanr. U stripu, kroz niz povezanih slika, osim što pripovijeda svoju priču, on stvara atmosferu vremena i mjesta, koja nekog, možda, može podsjetiti na novi rumunjski film, dok će sam Struja kao uzora negdje spomenuti filmskog režisera Živojina Pavlovića. Francuski čitatelji, pretpostavljamo, kroz te slike i prizore rekonstruiraju neku vlastitu viziju istočne Europe i Balkana. Što god bilo i odakle god dolazilo, “Petar i Liza” crtani je roman atmosfere.
Godinama je Fibra jedan od kulturološki najznačajnijih hrvatskih nakladnika uopće, te daleko najznačajnija izdavačka kuća u povijesti ne samo hrvatskoga, nego i ex-jugoslavenskog stripa. Okosnica njezina plana i programa otpočetka je bio osobni ukus utemeljitelja, vlasnika i urednika Marka Šunjića. Ono što se njemu sviđa, ili što on smatra i važnim, to će Fibra i objaviti. Kako je u poslijeratna vremena na stripovskoj sceni i u nakladništvu vladala grozomorna pustoš, pa su strip izdanja proizlazila još samo iz dubokog undergrounda i kulture koja je nastala na tradiciji fanzina i šapirografa, a gotovo svi značajni domaći autori iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća razišli su se po svijetu, gdje su često radili kao koloristi, nadničarili u anonimnim poslovima i na crtanju popularnih licencnih serijala, postajali novinski ilustratori, dizajneri i radnici u advertajzing industriji, tako je Fibra dugo, dugo objavljivala samo prijevodna izdanja stranih autora. Osim što Šunjić po svom senzibilitetu i interesima nije sklon undergroundu, još nešto ga je držalo daleko od ostatka ostataka domaće stripovske scene: dugo je, praktično sve do prije nekoliko godina, sva izdanje Fibre financirao od svoga privatnog novca, i dugo se, opet do nekih nedavnih vremena, izdavanje strip albuma činilo tragično neisplativim, pa bi bilo suludo i da se pritom bavio domaćom alternativom. No, upravo zahvaljujući Fibri s jedne strane i Danijelu Žeželju kao svojevrsnom Krleži i Hegedušiću hrvatskoga postmodernog i postžurnalističkog stripa s druge strane, stripovska scena počela se preporađati, pa se pojavila nova autorska generacija i započela je, makar stidljivo i diskretno, nova epska i autofikcijska era hrvatskoga stripa. Neke cure i mladići usudili su se stvarati crtane romane svojih života ili svoje mašte i snova. U neka doba se i u Fibri pojavljuju autori domaćih imena i prezimena. Najprije klasici, a za njima će već stići i novi klinci…
Pojava “Petra i Lize” u tom je smislu silno značajan događaj. Jedan doista veliki i važan hrvatski crtani roman, koji je najprije preveden i objavljen u Francuskoj (u Actes Sud, dakle kod važnog i kulturološki moćnog, velikog književnog izdavača), napokon nalazi svoje mjesto u kulturi, jeziku i krajoliku iz kojeg je potekao. To je manje važno za autora, a mnogo je važnije za samu kulturu, koja s “Petrom i Lizom” stiže na svoju nultu tačku, na tačku novoga početka jedne umjetnosti, koja je sa slomom hrvatskoga i jugoslavenskog novinskog stripa koji se zbio početkom devedesetih doživjela svoje gotovo potpuno uništenje. “Petar i Liza” još je po nečemu za nas zanimljiv i važan. Ovaj crtani roman, djelo goleme autorske samosvijesti te likovnog i pripovjedačkog talenta, u tehničkom je smislu nastajao na način koji je u produkcijskom smislu gotovo nezamisliv, jer je naprosto preskup i prezahtjevan za žanr stripa. Rezultat je na kraju jedno neshvatljivo raskošno djelo, lirska epopeja, intimistički blokbaster bez presedana u domaćoj stripovskoj povijesti. Blokbaster u stripu se od filmskog blokbastera razlikuje po tome što će filmski učiniti mogućom stotine milijuna dolara, do kojih može doći samo autor koji pripada eliti jedne žive kulture. Stripovski blokbaster, pak, može nastati samo iz totalne odanosti vlastitom unutarnjem fantomu, iz bezgranične ludosti i vjere u stvaranje. U tom smislu Miroslav Sekulić Struja izdanak je one najljuće, osamljeničke alternative, koji u životu nije imao alternativa nego da stvori veliko, prebogato remek-djelo.
Petar i Liza, lirski blokbaster s kojim otpočinje nova povijest hrvatskog stripa
Jedno je, međutim, sigurno: u povijesti domaćega stripa najbogatije masovne scene i najraskošnije prizore u općem planu naslikao je Miroslav Sekulić Struja. To o “Petru i Lizi” govori nekoliko važnih stvari. Prva je da ova knjiga očito nije nastajala u roku i ritmu u kakvim nastaju crtani romani, nego je mnogo, mnogo duže stvarana. I, naravno, to nećete prepoznavati samo na pojedinim sličicama, kadrovima, scenama i strip-tablama, nego je dugo nastajanje romana ugrađeno i u njegovu pripovijest, u naraciju. Drugo, Miroslav Sekulić Struja svoj strip slika, a ne crta. Što također mnogo dužim čini proces njegova nastajanja, utječe na formu i duh djela, ali i na način na koji čitatelj/gledatelj doživljava autorov rad. Najprije ga lista, promatra slike onako kako se gledaju reprodukcije po slikarskim monografijama, pa ga tek poslije čita.
Strujina slika/kadar često ima drugi, treći, četvrti plan. Prizori u daljini prikazani su jednako pažljivo kao i oni u prednjem planu. Premda su središnji likovi u priči Petar i Liza, ovo je roman o nečemu što je od njih mnogo šire: o gradu, epohi, svijetu, a ponajprije o svijesti iz koje su nastali i taj svijet i sve što ga naseljava. “Petar i Liza” nije, naime, pripovijest koja bi se mogla odnositi na stvarnost, ili na bilo koju i čiju povijesnu ili privatnu zbilju. Riječ je o snovitoj, pomalo deluzivnoj, fibroznoj priči – zbivanja u glavi koja ima konstantnu vrućicu od, recimo, 37,8 – čija začudnost potječe iz njezine jedinstvene stilizacije. Premda se radi o izmišljenom gradu, o gradu iz sna, i o nesigurnom povijesnom i privatnom vremenu, kakvo se, opet, razvija, koncipira i dekoncipira samo u snovima, detalji na slikama i u prizorima ovog stripa su krajnje dokumentarni, realistični, hiperrealistični. Struja slika stvarne modele automobila – po njima bi se, recimo, sudilo da se ova priča odvija isključivo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – kao što je krajnje autentična i njegova arhitektura. Veličanstveni znaju biti prizori njegova izmišljenog grada, opet u vrlo širokim općim planovima, na čijim uglavnom oronulim građevinama precizno razaznajemo različite stilske epohe. Kada slika svoj imaginarni grad, on izmišlja kuće, ili ih rekonstruira iz sjećanja, pa ih dovodi u suodnose, i tako opet stvara neki svoj snoviti, izmišljeni urbanistički koncept.
Opsjednut je ljudskim vrvežom. Doživljavamo ga već na samim koricama knjige: u masi ljudi koja tumara, mimoilazi se, hoda u različitim pravcima, a da se međusobno i ne primjećuju, ili ne primijete onoga tko ih gleda, skoro u geometrijskoj sredini slike, u dubini prizora njih dvoje poziraju. Liza i Petar. Ona u tamnocrvenoj haljini i u tirkiznom kariranom sakou, on u crnom odijelcu, s kapom nikolsonkom, i bijeloj košulji – ta bijela košulja jedini je sasvim bijeli detalj na slici – Liza nasmiješena, uzdignuta pogleda pred fotografiranje, on blago melankoličan, s likom Kafke i Kamova, razvezane vezice na desnoj cipeli. Pripovijest Strujinog crtanog romana teško je uhvatljiva, neprepričljiva upravo u onome što je u njoj najdojmljivije, povremeno nas izdaleka podsjeti na atmosferu nekog romana Kazua Ishigura, ali njih dvoje, Liza i Petar, pojavljuju se kao neke totalno lirske pojave, kao likovi iz Borisa Viana, dragi, divni, na neki nečuven način nježni.
Svijet oko njih, da nastavimo s opisivanjem korice, čine: tip u smeđim hlačama i kaputiću, koji u desnom donjem uglu napušta sliku dok se mimoilazi s čovjekom s rukama u džepovima, s bradicom i kravatom izviruje ispod zakopčane jakne; pokraj njega u istom smjeru žuri ćelo u smeđem, koji pod rukom nosi smotan tepihić, a prilazi mu čovjek s lulom, koji šeta psa; za čijim se leđima mimoilaze biciklist sa šeširićem i sjedokosa žena s punđom; ispred tumara dječarac, nalik na džepara, na kojeg kao da se osvrće mladić s masnicom na oku, koji kao da će se obratiti curi u mini haljetku i crvenom kaputiću s kapuljačom; ispred njih samo što nije prošao starac u sivom kaputu, s kariranim kačketom, na kojeg nailazi ušešireni mladić s cekerom, koji samo što se mimoišao s plavokosim, rumenim jurodivim, dok iz slike udesno izlazi ćelavac kancelarijskom tašnom, a za leđima jurodivom povisoka je stužena žena koja vuče kolica za tržnicu; za njom je dječak, u kojeg su se nešto zagledali dvoje na starom mopedu, on sa crvenom, ona s bijelom motociklističkom kacigom; malo ispred njih, nazad prema sredini prizora pijačni radnik na kolicima gura tri kartonske kutije s robom, u najdonjoj su tigraste lubenice, a na njega se i na njegova kolica osvrće dječak, zagledan preko ramena žene s kosom vezanom u rep, u čijem je naručju; na njih se, pak, osvrće sumnjiv tip s naočalama rožnatih okvira, u kišnom mantilu i sa šeširom; ispred njega upravo je prošao jedan s cigaretom među zubima, koji ne primjećuje okruglastu ženu sa šeširićem, pokraj koje izvire plavuša u ljubičastoj skijaškoj jakni, što će se mimoići sa zabrinutim tipom u sivoj jakni, za čijim je leđima brko s vrećom o ramenu; tu su još žena s djetetom koje drži za ruku, djevojka s torbom, još jedna koja se uredila za izlazak, a tu su, leđima okrenuti, žena i dječak, i muškarac koji sjedi na stoličici ispred štanda s robom. Ukupno to je dvadeset i osam ljudi, koji su većinom naslikani kao definirani karakteri. To je, barem u stripu, čudo.
Miroslav Sekulić Struja godinama živi u Parizu. Samouki je slikar, strip autor s vrlo ozbiljnom reputacijom u Francuskoj, svojedobno se bavio i slikanjem murala, zidnom umjetnošću itd. Ako bismo mu tražili srodnike, mogli bismo ih naći u Stipanu Tadiću, akademskom slikaru koji već godinama živi i slika u New Yorku, također se bavi stripom i bio je, za života u Zagrebu, vrlo ozbiljan i angažiran street art umjetnik, ali, recimo, i u Emeriku Feješu (1904. – 1969.), slikaru naivcu rodom iz Osijeka, dugmaru, češljaru i staretinaru, koji je gotovo opsesivno na osnovu razglednica stvarnih gradova slikao svoje imaginarne gradove. U Strujinom se stripu prepoznaju odjeci one umjetničke tradicije koja je prije već stotinjak godina nastajala iz grupe Zemlja, on je slikar gradskih otpada i smetlišta, cirkusa, kabarea i nekog vrlo šarenog undergrounda, ali, iznad svega drugog, on je slikar neke začudne ekspresije svoga unutarnjeg svijeta, slika konkretističke i dokumentarističke mašte, koji ne vodi previše računa o odrednicama vremena i mjesta, nego mu se sve što je doživio zbiva u istom vremenu i na istom, izmišljenom mjestu. I ono što je veoma važno: premda slika i ulja na platnu, premda se, dakle, bavi izradom pojedinačnih slika, strip je njegovo osnovno izražajno sredstvo i temeljni žanr. U stripu, kroz niz povezanih slika, osim što pripovijeda svoju priču, on stvara atmosferu vremena i mjesta, koja nekog, možda, može podsjetiti na novi rumunjski film, dok će sam Struja kao uzora negdje spomenuti filmskog režisera Živojina Pavlovića. Francuski čitatelji, pretpostavljamo, kroz te slike i prizore rekonstruiraju neku vlastitu viziju istočne Europe i Balkana. Što god bilo i odakle god dolazilo, “Petar i Liza” crtani je roman atmosfere.
Godinama je Fibra jedan od kulturološki najznačajnijih hrvatskih nakladnika uopće, te daleko najznačajnija izdavačka kuća u povijesti ne samo hrvatskoga, nego i ex-jugoslavenskog stripa. Okosnica njezina plana i programa otpočetka je bio osobni ukus utemeljitelja, vlasnika i urednika Marka Šunjića. Ono što se njemu sviđa, ili što on smatra i važnim, to će Fibra i objaviti. Kako je u poslijeratna vremena na stripovskoj sceni i u nakladništvu vladala grozomorna pustoš, pa su strip izdanja proizlazila još samo iz dubokog undergrounda i kulture koja je nastala na tradiciji fanzina i šapirografa, a gotovo svi značajni domaći autori iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća razišli su se po svijetu, gdje su često radili kao koloristi, nadničarili u anonimnim poslovima i na crtanju popularnih licencnih serijala, postajali novinski ilustratori, dizajneri i radnici u advertajzing industriji, tako je Fibra dugo, dugo objavljivala samo prijevodna izdanja stranih autora. Osim što Šunjić po svom senzibilitetu i interesima nije sklon undergroundu, još nešto ga je držalo daleko od ostatka ostataka domaće stripovske scene: dugo je, praktično sve do prije nekoliko godina, sva izdanje Fibre financirao od svoga privatnog novca, i dugo se, opet do nekih nedavnih vremena, izdavanje strip albuma činilo tragično neisplativim, pa bi bilo suludo i da se pritom bavio domaćom alternativom. No, upravo zahvaljujući Fibri s jedne strane i Danijelu Žeželju kao svojevrsnom Krleži i Hegedušiću hrvatskoga postmodernog i postžurnalističkog stripa s druge strane, stripovska scena počela se preporađati, pa se pojavila nova autorska generacija i započela je, makar stidljivo i diskretno, nova epska i autofikcijska era hrvatskoga stripa. Neke cure i mladići usudili su se stvarati crtane romane svojih života ili svoje mašte i snova. U neka doba se i u Fibri pojavljuju autori domaćih imena i prezimena. Najprije klasici, a za njima će već stići i novi klinci…
Pojava “Petra i Lize” u tom je smislu silno značajan događaj. Jedan doista veliki i važan hrvatski crtani roman, koji je najprije preveden i objavljen u Francuskoj (u Actes Sud, dakle kod važnog i kulturološki moćnog, velikog književnog izdavača), napokon nalazi svoje mjesto u kulturi, jeziku i krajoliku iz kojeg je potekao. To je manje važno za autora, a mnogo je važnije za samu kulturu, koja s “Petrom i Lizom” stiže na svoju nultu tačku, na tačku novoga početka jedne umjetnosti, koja je sa slomom hrvatskoga i jugoslavenskog novinskog stripa koji se zbio početkom devedesetih doživjela svoje gotovo potpuno uništenje. “Petar i Liza” još je po nečemu za nas zanimljiv i važan. Ovaj crtani roman, djelo goleme autorske samosvijesti te likovnog i pripovjedačkog talenta, u tehničkom je smislu nastajao na način koji je u produkcijskom smislu gotovo nezamisliv, jer je naprosto preskup i prezahtjevan za žanr stripa. Rezultat je na kraju jedno neshvatljivo raskošno djelo, lirska epopeja, intimistički blokbaster bez presedana u domaćoj stripovskoj povijesti. Blokbaster u stripu se od filmskog blokbastera razlikuje po tome što će filmski učiniti mogućom stotine milijuna dolara, do kojih može doći samo autor koji pripada eliti jedne žive kulture. Stripovski blokbaster, pak, može nastati samo iz totalne odanosti vlastitom unutarnjem fantomu, iz bezgranične ludosti i vjere u stvaranje. U tom smislu Miroslav Sekulić Struja izdanak je one najljuće, osamljeničke alternative, koji u životu nije imao alternativa nego da stvori veliko, prebogato remek-djelo.