SLIKOVIT BABIN GOVOR Otkad je (1963) umrla moja baba Dragica, koja je živjela i za turskog i austrougarskog vakta i zemana, u govoru mojih bližnjih počeli su polako da odumiru turcizmi, germanizmi, mađarizmi, galicizmi, da bi do danas gotovo nestali. Tačnije, da bi ustupili mjesto amerikanizmima (anglizmima), nekim novim germanizmima i šatro govoru.
Iako su ti strani izrazi često upotrebljavani u iskrivljenom obliku, ja vrlo dobro i danas znam šta znače: antraga, arlaukovina, iljaga, ašik, alčak, (f)viraun, birvaktile, seiriti, odišćeliti (f)vistan, čerek. čekrk, čeketalo, belegija… Zatim: štreka, lorban, škriban, šprajc, curik, štranjga, (f)vasunga… (Plate i penzije nekada su primane uvijek prvog u mjesecu i tada se išlu u kupovinu mjesečne fasunge: zejtin, šećer, brašno, kava, usoljena riba, marmelada „na kilo“, poneki slatkiš za djecu…)
Baba je pričala i dosjetke, koje bismo danas nazvali anegdotama. Navešću samo jednu:
Jednog proljeća naišli kroz selo beg i aga, pa svratili u neku kuću tražeći da im se spremi doručak (vruštuk, govorila je moja baba). Baba pred njima dobro oprala i obrisala tavu (da ne bi na njoj ostali tragovi ili miris krmetine), stavila je kraj ognjišta i počela spremati čimbur (pomiješani kajmak, sir i jaja).
Beg i aga gledaju kroz otvorena vrata kako je sve izlistalo i procvjetalo, pa će jedan od njih:
„Proliće, baba.“
„Neće, neće, sinko“, odlučno će baba.
„Jest, jest, proliće, baba. Vidiš kako se prolipšalo vrime. Proliće, eto!“ drugi će.
„Ama, neću proliti“, ljutnu se baba. „Čvrsto ja držim rep tave.“
U periodu poslije Drugog svjetskog rata, koji nisam mogao zapamtiti, ali ga pamtim iz babinih priča, ona je stvarala i vrlo slikovite neologizme. Ovaj mi je posebno ostao u sjećanju:
Vlasti su tjerali narod na besplatan društveno koristan rad (pravljenje cigle, izgradnja zadružnih domov, mostova, škola, uređenje seoskih puteva…) Baba je o tome kasnije vrlo slikovito pričala:
„Komunisti i drugi neradnici, ćaća i’ nji’ov ranio, ćerali narod na DŽABNICU, da rinta o svom ruvu i kruvu.“
Ta njena kovanica zamjenjivala je pregršt drugih riječi.
„Eh, dječačke uspomene glupe“, kako bi rekao Branko Ćopić.
Uzgredna prisjećanja
SLIKOVIT BABIN GOVOR
Otkad je (1963) umrla moja baba Dragica, koja je živjela i za turskog i austrougarskog vakta i zemana, u govoru mojih bližnjih počeli su polako da odumiru turcizmi, germanizmi, mađarizmi, galicizmi, da bi do danas gotovo nestali. Tačnije, da bi ustupili mjesto amerikanizmima (anglizmima), nekim novim germanizmima i šatro govoru.
Iako su ti strani izrazi često upotrebljavani u iskrivljenom obliku, ja vrlo dobro i danas znam šta znače: antraga, arlaukovina, iljaga, ašik, alčak, (f)viraun, birvaktile, seiriti, odišćeliti (f)vistan, čerek. čekrk, čeketalo, belegija… Zatim: štreka, lorban, škriban, šprajc, curik, štranjga, (f)vasunga… (Plate i penzije nekada su primane uvijek prvog u mjesecu i tada se išlu u kupovinu mjesečne fasunge: zejtin, šećer, brašno, kava, usoljena riba, marmelada „na kilo“, poneki slatkiš za djecu…)
Baba je pričala i dosjetke, koje bismo danas nazvali anegdotama. Navešću samo jednu:
Jednog proljeća naišli kroz selo beg i aga, pa svratili u neku kuću tražeći da im se spremi doručak (vruštuk, govorila je moja baba). Baba pred njima dobro oprala i obrisala tavu (da ne bi na njoj ostali tragovi ili miris krmetine), stavila je kraj ognjišta i počela spremati čimbur (pomiješani kajmak, sir i jaja).
Beg i aga gledaju kroz otvorena vrata kako je sve izlistalo i procvjetalo, pa će jedan od njih:
„Proliće, baba.“
„Neće, neće, sinko“, odlučno će baba.
„Jest, jest, proliće, baba. Vidiš kako se prolipšalo vrime. Proliće, eto!“ drugi će.
„Ama, neću proliti“, ljutnu se baba. „Čvrsto ja držim rep tave.“
U periodu poslije Drugog svjetskog rata, koji nisam mogao zapamtiti, ali ga pamtim iz babinih priča, ona je stvarala i vrlo slikovite neologizme. Ovaj mi je posebno ostao u sjećanju:
Vlasti su tjerali narod na besplatan društveno koristan rad (pravljenje cigle, izgradnja zadružnih domov, mostova, škola, uređenje seoskih puteva…) Baba je o tome kasnije vrlo slikovito pričala:
„Komunisti i drugi neradnici, ćaća i’ nji’ov ranio, ćerali narod na DŽABNICU, da rinta o svom ruvu i kruvu.“
Ta njena kovanica zamjenjivala je pregršt drugih riječi.
„Eh, dječačke uspomene glupe“, kako bi rekao Branko Ćopić.