Prozori imaju drvene škure kao u Dalmaciji. Ove škure se ne mogu zatvoriti. Zakucane su pored prozora i služe kao ukras. Ne bih mogao živjeti u takvoj kući, pomislio je i ušao u auto. Na drugom kraju grada se prevezao preko mosta i vidio jedrenjak u zalivu i mnoštvo uznemirenih galebova. Izašao je na autoput i zaputio se u prigradsko naselje udaljeno dvadesetak kilometara. Dosadno je voziti autoputem. Prigradske četvrti nalikuju jedna na drugu. Na iskrčenim livadama niču kuće s bijelim ili sivim fasadama. Nema drveća, samo poneki žbun. Danas će svratiti do gradilišta da vidi s Mehom kad bi mu mogao postaviti parket u dnevnoj sobi, a onda na kafu do gradske pijace. Subotom se okupe naši, tako se nazivaju svi imigranti iz bivše Jugoslavije.
Subotom imigranti govore maternjim jezikom – valja saprat usta puna gorkih engleskih riječi, naziva i fraza koje ništa ne znače kad ih prevedeš na maternji jezik. Nekad mu se čini da na toj kafi niko nikog ne sluša, svi čekaju samo svoj red i obično počinju riječima: “Ne znam jesam li ti ovo, možda, već pričao.”
Stao je na semaforu i dok je čekao da se upali zeleno svjetlo, misli mu odlutaše u sad već daleku prošlost.
U “Kumrovcu” gledaju erotske danske filmove.
Na ulazu u kino karte pregledava čika Raka, tatin prijatelj, pa može filmove gledati besplatno. Kad su u pitanju danski filmovi, Raka mu uvijek zaprijeti prstom, al’ ga ipak pusti da uđe.
Nakon filma, dugo u noć, na zelenim gelenderima prepričavaju scene iz filma.
Lako se upisuje u Prvu gimnaziju jer je imao značku ’’Ognjen Prica’’. To znači da si završio sve razrede odličnim uspjehom. Prva ocjena je najvažnija. Ona presudi kakav ćeš biti učenik.
Došao je novi val pa se više ne sluša ‘’Bijelo dugme’’.
Otkad se upisao u gimnaziju više ne ide sa mamom na more.
Ljeto provodi u Brocama.
Uvučene daleko od gradske vreve, Broce su savršeno odredište za putnike koji traže miran i opuštajući bijeg. Selo je poznato po zapanjujućoj prirodnoj ljepoti, kristalno čistom moru i bogatoj kulturnoj baštini. Ovako piše u turističkoj brošuri i sve je istina. U toj kristalno čistoj vodi je naučio plivati.
Na molu stoji sa čika Mišom i Sinišom. Mišo je ginekolog u penziji. Preplanulog tena, starac u bijeloj čistoj potkošulji zaraznog širokog osmijeha nutka ih sendvičima s tirolskom salamom. To jutro su mu pomogli izbetonirati mol za koji veže svoj žuti gliser.
“Znate li vi, momci, šta je to Amerika?”, pita ih Mišo i razvlači svoj široki osmijeh. Zubi bljesnu svaki put kad otvori usta.
Sliježu ramenima, kako bi to znali, a i da znaju, ne mogu progovoriti jer su im usta puna masne salame.
“Amerika ti je”, kaže on, ‘’sjediš na klupi u parku i onda dođe crnac širok ko trokrilni ormar i pošalje te u pizdu materinu.”
U čudu ga gledaju. Pokušavaju zamisliti ogromnog crnca i čika Mišu na klupi u američkom parku.
Oni nisu imali predrasude o crncima. U gradu je bio jedan crnac koji je reklamirao tekstilnu industriju. U reklami on pita djevojku: “Mače, ideš kod Kluza?” A ona bi uzvratila: ”Idem.” I to je to.
Svi su ga voljeli.
Sad je njihova slika o Americi maglovita.
Mišo je bacio vršu negdje nasred zaliva.
U sumrak plove u pravcu Kobaša. Žuti gliser klizi po morskoj površini. Narandžasto sunce je iza krme. Vidi iskrivljeni odraz lica u tamnoplavoj vodi. U suton Mišini zubi blješte još jače.
Zvuk sirene iznenada rastjera njegove misli. Zeleno svjetlo na semaforu se davno upalilo pa su vozači iza njega izgubili strpljenje.
Sjedili su na dugačkoj fosni položenoj na dvije betonske kocke kad je parkirao auto.
Meho je glavni u izradi konstrukcija. On mjeri i pažljivo bira drvene grede. Kako posao odmiče, tako se naziru zidovi, stropovi i podovi nove kuće. Adam je Kanađanin. Visok i suh, ne jede ništa, po cijeli dan samo puši travu.
Vrijeme je za marendu.
“Imam 120 našijeh kila!”, kaže Meho. Stomak mu dobrano prekipio preko opasača. Izvadio cijeli tost kruh. Pažljivo stavlja po kolut salame i žuti sir između svake kriške kruha pa cijelu tu tost harmoniku objema rukama dobro sabije u jedan podebeo sendvič. Adam, ako zanemarimo par psovki, ne razumije naš jezik, ali ipak klima glavom i pomno sluša šta njegov stariji kolega govori.
On se samo blago osmjehnu, ali ne komentariše ništa. Ne pita, kako to bolan našijeh, zar nisu sve kile iste? Kad malo bolje razmisli, sviđa mu se ta Mehina logika, a i drago mu je što ne vjeruje u kanadske kile.
“Nisam ja uvijek bio ovako debeo’’, nastavlja on. Stomak je narastao u Kanadi. Neki kažu da je glavni razlog to što pojedem sam tepsiju pite, ali sumnjam jer su kod Nezire jufke pravo tanke. Vjerovatno je neki stres.” I tako on polako besjedi, a oni ga slušaju. Adam klima glavom i s vremena na vrijeme duboko uvuče dim.
Kad su došli po njega, u gluho doba noći, Meho je sanjao djedov ogromni dud. Razgranala se džinovska krošnja. U tihoj ljetnoj noći slušao je kako debele grane pucaju od roda. Onako bunovnog istjeraše ga napolje. Noć tiha i topla baš kao u snu. Parkiran vojni kamion s podignutom ceradom. Unutra na drvenim klupama nekoliko muškaraca sjedi pognute glave. Onda je jedan u maskirnoj uniformi zakrvavljenih očiju prepoznao Mehu i rekao: “’Nemoj njega, ko će nam smeće odvoziti.’’
“E tad sam bio mršav ko prut’’, sjeća se Meho. “Što ti je život, spasio me pos’o u komunalnom preduzeću.” Nakon kraće pauze nastavio je pričati o svom izbjegličkom deveru i to sve hronološkim redom, od noći kad mu je zlikovac poštedio život pa sve do današnjeg dana.
Bilo bi nepristojno prekinuti čovjeka u pola životne priče pa je zajedno s Adamom sve pomno slušao.
Svakog od nas je rat negdje prekinuo na pola puta, poslovi ostali nezavršeni. A čovjek uvijek teži da zaokruži ono što nije zaokruženo, pa tako i Meho, kad god mu se ukaže prilika, on ispriča svoju muku jer šutnja o traumi nikom ne pomaže. Radije bi on da ga je u izbjeglištvo izbacila kakva strašna poplava ili zemljotres, ali nije. Sramota ga jer mu je smeće spasilo život.
Tako će i on danas na gradskoj pijaci, kad se nađe s našima i kad dođe njegov red, ispričati po ko zna koji put kako je u Kanadu došao slučajno, kako nikad ni u bunilu nije razmišljao da napusti Sarajevo i kako će se vratiti kad se ukaže prva prilika.
Kad je već bilo vrijeme da se ponovo uhvate posla, Meho se iznenada okrenu prema sad vidljivo napušenom kolegi i reče: “Adam, say something!”
Meho
Prozori imaju drvene škure kao u Dalmaciji. Ove škure se ne mogu zatvoriti. Zakucane su pored prozora i služe kao ukras. Ne bih mogao živjeti u takvoj kući, pomislio je i ušao u auto. Na drugom kraju grada se prevezao preko mosta i vidio jedrenjak u zalivu i mnoštvo uznemirenih galebova. Izašao je na autoput i zaputio se u prigradsko naselje udaljeno dvadesetak kilometara. Dosadno je voziti autoputem. Prigradske četvrti nalikuju jedna na drugu. Na iskrčenim livadama niču kuće s bijelim ili sivim fasadama. Nema drveća, samo poneki žbun. Danas će svratiti do gradilišta da vidi s Mehom kad bi mu mogao postaviti parket u dnevnoj sobi, a onda na kafu do gradske pijace. Subotom se okupe naši, tako se nazivaju svi imigranti iz bivše Jugoslavije.
Subotom imigranti govore maternjim jezikom – valja saprat usta puna gorkih engleskih riječi, naziva i fraza koje ništa ne znače kad ih prevedeš na maternji jezik. Nekad mu se čini da na toj kafi niko nikog ne sluša, svi čekaju samo svoj red i obično počinju riječima: “Ne znam jesam li ti ovo, možda, već pričao.”
Stao je na semaforu i dok je čekao da se upali zeleno svjetlo, misli mu odlutaše u sad već daleku prošlost.
U “Kumrovcu” gledaju erotske danske filmove.
Na ulazu u kino karte pregledava čika Raka, tatin prijatelj, pa može filmove gledati besplatno. Kad su u pitanju danski filmovi, Raka mu uvijek zaprijeti prstom, al’ ga ipak pusti da uđe.
Nakon filma, dugo u noć, na zelenim gelenderima prepričavaju scene iz filma.
Lako se upisuje u Prvu gimnaziju jer je imao značku ’’Ognjen Prica’’. To znači da si završio sve razrede odličnim uspjehom. Prva ocjena je najvažnija. Ona presudi kakav ćeš biti učenik.
Došao je novi val pa se više ne sluša ‘’Bijelo dugme’’.
Otkad se upisao u gimnaziju više ne ide sa mamom na more.
Ljeto provodi u Brocama.
Uvučene daleko od gradske vreve, Broce su savršeno odredište za putnike koji traže miran i opuštajući bijeg. Selo je poznato po zapanjujućoj prirodnoj ljepoti, kristalno čistom moru i bogatoj kulturnoj baštini. Ovako piše u turističkoj brošuri i sve je istina. U toj kristalno čistoj vodi je naučio plivati.
Na molu stoji sa čika Mišom i Sinišom. Mišo je ginekolog u penziji. Preplanulog tena, starac u bijeloj čistoj potkošulji zaraznog širokog osmijeha nutka ih sendvičima s tirolskom salamom. To jutro su mu pomogli izbetonirati mol za koji veže svoj žuti gliser.
“Znate li vi, momci, šta je to Amerika?”, pita ih Mišo i razvlači svoj široki osmijeh. Zubi bljesnu svaki put kad otvori usta.
Sliježu ramenima, kako bi to znali, a i da znaju, ne mogu progovoriti jer su im usta puna masne salame.
“Amerika ti je”, kaže on, ‘’sjediš na klupi u parku i onda dođe crnac širok ko trokrilni ormar i pošalje te u pizdu materinu.”
U čudu ga gledaju. Pokušavaju zamisliti ogromnog crnca i čika Mišu na klupi u američkom parku.
Oni nisu imali predrasude o crncima. U gradu je bio jedan crnac koji je reklamirao tekstilnu industriju. U reklami on pita djevojku: “Mače, ideš kod Kluza?” A ona bi uzvratila: ”Idem.” I to je to.
Svi su ga voljeli.
Sad je njihova slika o Americi maglovita.
Mišo je bacio vršu negdje nasred zaliva.
U sumrak plove u pravcu Kobaša. Žuti gliser klizi po morskoj površini. Narandžasto sunce je iza krme. Vidi iskrivljeni odraz lica u tamnoplavoj vodi. U suton Mišini zubi blješte još jače.
Zvuk sirene iznenada rastjera njegove misli. Zeleno svjetlo na semaforu se davno upalilo pa su vozači iza njega izgubili strpljenje.
Sjedili su na dugačkoj fosni položenoj na dvije betonske kocke kad je parkirao auto.
Meho je glavni u izradi konstrukcija. On mjeri i pažljivo bira drvene grede. Kako posao odmiče, tako se naziru zidovi, stropovi i podovi nove kuće. Adam je Kanađanin. Visok i suh, ne jede ništa, po cijeli dan samo puši travu.
Vrijeme je za marendu.
“Imam 120 našijeh kila!”, kaže Meho. Stomak mu dobrano prekipio preko opasača. Izvadio cijeli tost kruh. Pažljivo stavlja po kolut salame i žuti sir između svake kriške kruha pa cijelu tu tost harmoniku objema rukama dobro sabije u jedan podebeo sendvič. Adam, ako zanemarimo par psovki, ne razumije naš jezik, ali ipak klima glavom i pomno sluša šta njegov stariji kolega govori.
On se samo blago osmjehnu, ali ne komentariše ništa. Ne pita, kako to bolan našijeh, zar nisu sve kile iste? Kad malo bolje razmisli, sviđa mu se ta Mehina logika, a i drago mu je što ne vjeruje u kanadske kile.
“Nisam ja uvijek bio ovako debeo’’, nastavlja on. Stomak je narastao u Kanadi. Neki kažu da je glavni razlog to što pojedem sam tepsiju pite, ali sumnjam jer su kod Nezire jufke pravo tanke. Vjerovatno je neki stres.” I tako on polako besjedi, a oni ga slušaju. Adam klima glavom i s vremena na vrijeme duboko uvuče dim.
Kad su došli po njega, u gluho doba noći, Meho je sanjao djedov ogromni dud. Razgranala se džinovska krošnja. U tihoj ljetnoj noći slušao je kako debele grane pucaju od roda. Onako bunovnog istjeraše ga napolje. Noć tiha i topla baš kao u snu. Parkiran vojni kamion s podignutom ceradom. Unutra na drvenim klupama nekoliko muškaraca sjedi pognute glave. Onda je jedan u maskirnoj uniformi zakrvavljenih očiju prepoznao Mehu i rekao: “’Nemoj njega, ko će nam smeće odvoziti.’’
“E tad sam bio mršav ko prut’’, sjeća se Meho. “Što ti je život, spasio me pos’o u komunalnom preduzeću.” Nakon kraće pauze nastavio je pričati o svom izbjegličkom deveru i to sve hronološkim redom, od noći kad mu je zlikovac poštedio život pa sve do današnjeg dana.
Bilo bi nepristojno prekinuti čovjeka u pola životne priče pa je zajedno s Adamom sve pomno slušao.
Svakog od nas je rat negdje prekinuo na pola puta, poslovi ostali nezavršeni. A čovjek uvijek teži da zaokruži ono što nije zaokruženo, pa tako i Meho, kad god mu se ukaže prilika, on ispriča svoju muku jer šutnja o traumi nikom ne pomaže. Radije bi on da ga je u izbjeglištvo izbacila kakva strašna poplava ili zemljotres, ali nije. Sramota ga jer mu je smeće spasilo život.
Tako će i on danas na gradskoj pijaci, kad se nađe s našima i kad dođe njegov red, ispričati po ko zna koji put kako je u Kanadu došao slučajno, kako nikad ni u bunilu nije razmišljao da napusti Sarajevo i kako će se vratiti kad se ukaže prva prilika.
Kad je već bilo vrijeme da se ponovo uhvate posla, Meho se iznenada okrenu prema sad vidljivo napušenom kolegi i reče: “Adam, say something!”