Čovjek je sentimentalna zvijer. I tome se ne treba rugati, niti se na tu činjenicu može gledati s visine. Svaki je čovjek sentimentalna zvijer, samo što su među ljudima različiti načini na koje se to pokazuje. Prije pet i pol godina, u jednom od završnih tekstova serijala Subotnja matineja, pisao sam o romanu Milenka Bodirogića “Po šumama i gorama”, objavljenom u izdanju novosadskog Orfelina, kojemu je te godine za jedan glas izmakla Ninova nagrada. Pisan u žanru pješačenja, tumaranja jednim iščezlim svijetom, bio je to roman o Jugoslaviji. Možda prvi pravi roman o Jugoslaviji u povijesti postjugoslavenskih književnosti. Zvjerski sentimentalan, a pisan unutar harmonija i tonaliteta Thomasa Bernharda i W. G. Sebalda, bio je to bez sumnje jedan od uzbudljivijih i intrigantnijih romana u posljednjih tridesetak godina, ili od vremena otkako smo započeli taj neizvjesni i dugi posao izgradnje vlastitoga jučerašnjeg svijeta. S tim da je bernhardovaca u nas itekako već bilo, od Tatjane Gromače do Svetislava Basare – da spomenem one meni najzanimljivije i najbolje – ali kao Sebald, do Bodirogića u nas i u svih naših nitko se nije odvažio pisati.
Jesenas, Bodirogić objavio je novi roman. U međuvremenu radio je u Orfelinu, svojoj maloj izdavačkoj kući, bavio se fantastičnim i mitološkim bićima, pisao i uređivao neke neobične, vrlo lijepe slikovnice za djecu i odrasle, u kojima se gotovo opsesivno bavio stvaranjem imaginarnih biografija. Novi roman, naslova “Pesak pjeskare”, nije nastavak prethodnog, ali kao da unutar njega nastaje tako što je usred hodnje po onoj iščezloj zemlji najednom fokusiran jedan predio i u njemu jedan grad, i u njemu nekoliko života povezanih simultanitetom sudbine. Grad je Tuzla, i ovo je knjiga s kojom Tuzla na velika vrata ulazi u ne baš tako dug i moćan niz naših književnih gradova, onih koji su na takav način opričani i uosobljeni u pripovjednom ili romanesknom tekstu, da su u njemu jednako prisutni, ili su još prisutniji nego u stvarnosti. U svojoj uglavnom proleterskoj povijesti Tuzla je imala velikih pisaca – vrijedi se najprije sjetiti Derviša Sušića, budući da je onaj drugi Tuzlak, Meša Selimović u romanesknom i pripovjedačkom tekstu bio graditelj nekih drugih gradova – ali tek je Bodirogić u ovom 179 stranica opsežućem romanu izgradio i uosobio Tuzlu u priči.
Doba u knjizi je, naravno, jugoslavensko i predratno. Priča govori o tri prijatelja i o njihovom rasulu. Govori o tetki i tetku, rudarskom inžinjeru Miji Divkoviću, o životu i o umiranju jedne obitelji, o nestajanju svjetova i o tome koliko su ti svjetovi bili povezani sa sudbinom i identitetima, s osobom jedne zemlje, čije nestajanje čini akord općem umiranju; priča govori o Autoportretu sa Spomenicom Ismeta Mujezinovića – čuvenoj slici kojoj sam i sam posvetio jednu od Subotnjih matineja – govori o prigradskom tuzlanskom selu Husinu, čuvenom po Husinskoj buni, po rudarima komunistima, atentatorima i revolucionarima, i po svom katoličkom ateizmu; konačno, priča govori o Tuzli, o njezinim konkretnim ulicama, objektima, toponimima, o njezinim nestajućim mjestima, jer Tuzla je, sjećate li se toga, grad koji tone. O čemu god da govori, o gradu ili o njezinim ljudima i o predmetima, Bodirogićev roman uznemirujuće je precizan, faktografski definiran, u nekom višem smislu istinit i tačan. Uvjerljiv kao smrt, o kojoj mora da je u njemu riječ.
Milenko Bodirogić gorko žali za Jugoslavijom. Njegov način u emocionalnom je smislu blizak Stefanu Zweigu. Ludo bi bilo Zweigu ili Bodirogiću govoriti da nešto s njihovim domovinama, Austro-Ugarskom i Jugoslavijom, nije u redu. Mogli biste im, ne sviđaju li vam se njihova habsburštva i jugoslavenstva, samo odgovoriti vlastitom romanesknom pripoviješću, pa da onda čitatelj uspoređujući romane ustanovljuje istinu, ali ako niste veliki pisac, vaš poraz mogao bi biti strašan. I suočenje vaše s vlastitom laži. Književna istina nipošto nije što i istina povijesti, ali književna istina povijesnoj je istini nadređena. Drukčije je samo tamo gdje nema književnosti, a čitatelji nisu slobodni dok čitaju.
Bodirogić esejizira suvereno i slobodno poput Sebalda, a da nijednog trenutka ne ispada iz tonaliteta romanesknog teksta. Recimo, motiv kopilana važan je u “Pesku pjeskare”, toliko da je to, možda, i nosiva metafora knjige. Ali evo kako to u najavi, kroz tekst romana zvuči: “Vuk je, u onom svom Rječniku iz 1818. godine, poznavao samo množinu kopilad, i prevodio je kao die Bastarde, spurii, kopilan kao filius spurius, dakle bio sam bastard i lažni sin, a kako sam dalje kopao pokazivalo se da je ta reč u našem narodu veoma važna, pa su se njene varijante i izvedenice širile i na biljni i životinjski svet. Vuk pod kopilica pominje prevremeno bremenitu mladu ovcu ovicula gravida ante justam aetatem, a kopilići su oni jadni, zakržljali vapijući izdanci koji izrastu oko posečenog drveta, tužna kruna od nemoćnog šiblja, osujećeno zaostalo sećanje na uzlet krošnje. Žena koja rodi kopile, nije rodila, nije se porodila, nego se okopilila, takvo rođenje je kopiljenje, a ona sama nije majka, nego je kopilača, kopiljarka, kopiljka, a onda se sve grana u metafore, pa je glagol s povratnom zamenicom kopiliti se sinonim za lukavstvo, pretvornost i prevaru. Čitav jedan paralelni jezički svet otvarao se preda mnom kao kopiletom, jedan izopštavajući svet koji mi je nudio jedinstvo sa biljkama, životinjama i ljudima osuđenim na propast, sa onim što je nakazno i pod stigmom rođeno. A prava, puna etimologija te reči, koja je sezalo do arapskog kahpija (bludnica) i turskog oğul (muško dete), samo je dodatno sipala so na ranu, jer po njoj sam jednostavno bio – kurvin sin, grozna, drevna reč kopile, stara više od milenijuma, stigla je do mene savršeno uobličena, kao oblutak, njoj se ništa više nije moglo ni dodati ni oduzeti.“
U ovom kratkom odlomku dobrom bi čitatelju prepoznatljivo moglo postati štošta od Bodirogićeva iznimnog pripovjedačkog majstorstva. Najprije, način na koji se on koristi dokumentom, na koji preuzima i prerađuje, u vlastitu pripovijest pretvara rječnički tekst, tako da se čitatelju čini da je interpretacija nadređena onom što se interpretira, jer ga je stilski posve obuhvatila i usvojila. Onda, nevjerojatno je s koliko sigurnosti, dara i preciznosti pisac na malom i stilsko-značenjski vrlo suženom prostoru uspijeva izvesti jezičnu bravuru, poput ove: “Čitav jedan paralelni jezički svet otvarao se preda mnom kao kopiletom, jedan izopštavajući svet koji mi je nudio jedinstvo sa biljkama, životinjama i ljudima osuđenim na propast, sa onim što je nakazno i pod stigmom rođeno.” Ili poput “tužne krune od nemoćnog šiblja” koja je “osujećeno, zaostalo sećanje na uzlet krošnje”. I jedno, i drugo od onih je primjera majstorstva u jeziku, kakvo ne samo da se ne da naučiti ni istumačiti u akademskim stilističkim analizama, nego išću i ištu, traže čitatelja koji će ih prepoznati, premda i onom drugom čitatelju, koji ne prepoznaje, ali mu je Bog dao da ipak čita s razumijevanjem, pruža taj začudni osjećaj jezične zaglađenosti. Bodirogićev jezik je kao nedirnut led klizališta, koji čeka prve svoje klizače. U istom ovom odlomku je i jedna ovještala metafora, fraza koja u jeziku djeluje kao opće mjesto, u dijelu rečenice koji glasi ovako: “kurvin sin, grozna, drevna reč kopile, stara više od milenijuma, stigla je do mene savršeno uobličena, kao oblutak, njoj se ništa više nije moglo ni dodati ni oduzeti.” Naravno, riječ je o samom kraju rečenice. Ništa joj se više, kaže, nije moglo ni dodati ni oduzeti. Slabiji pisci od Bodirogića – a to je, vjerujte svom čitatelju, cijela jedna književnost! – ovu će istu frazu koristiti lako i bezbrižno, sa čime neće problema imati nitko, osim pokojeg osjetljivijeg čitatelja, a s njim i književnosti same. Naš jezik je takav da u njemu fraze i metafore brzo stare i teško urastaju u temeljno jezično tijelo. Ali bez ovještalih fraza i konstrukcija ne samo da je nemoguće govoriti, nego bi vrlo teško bilo i pisati. Majstor se od nedarovitoga kalfe prepoznaje po tome što će majstor ovještalu metaforu, čiji se metaforički potencijal odavno već ne da ni naslutiti, dovesti u bliski odnos s originalnom konstrukcijom, s riječju koja je “savršeno uobličena, kao oblutak”. Usporediti drevnu riječ kopile s oblutkom čin je imanentno pjesnički. Te dvije riječi začudno su slične. U njima se, kada su izgovorene ili napisane jedna uz drugu, zbiva aliteracijsko čudo. I onda efekt tog čuda valja smiri i utišati, vratiti jezik u njegovo pripovjedno i sasvim neegzaltirano stanje frazom o nečemu čemu se više nema što dodati ni oduzeti. Pisac sasvim sigurno nije pritom svjestan što je napravio, jer kada bi takvo što nastajalo kao učinak čovjekove svijesti i htijenja, s obzirom na sporost ljudskih misli, za pisanje knjige “Pesak pjeskare” trebalo bi piscu barem tristo godina. Ali što je onda, ako nije svijest? Intuicija, dar, misao o jeziku koja se rađa iz jezika samog, ono najuzvišenije po čemu književnost jest i zbog čega književnost slavimo.
Ovo je i knjiga o obraćenju. Kao i svaki istinski vjernik neke vlastite unutarnje vjere, kao i svaka doista sentimentalna zvijer, Milenko Bodirogić prema obraćenju osjeća prijezir i otpor. Nisu obraćenici ubili Jugoslaviju, ali jesu ubili sjećanje. Obraćenje u ovom je slučaju korak od laži. Pritom, pripovijest o Bogdanovu obraćenju nosi u sebi nešto bolno, nešto što ćemo osjetiti samo u velikim ljubavnim pričama. Golem je gubitak svijeta koga se on odrekao, mnogo veći od samog Bogdanova gubitka. Konačno, problem obraćenja i obraćenika naših doba u tome je što su većinom išli niz maticu, nisu se obratili protiv orljave što nas je sve raznosila.
Ovome Bodirogićevom čitatelju najsnažnija scena u knjizi, ona koja ga je sasvim zatravila pa mu se u misli vraća kao nešto živo a zatim umrlo, scena je umiranja Mije Divkovića na bijeljinskoj tržnici, na kojoj se zatekao putujući iz Tuzle. Na tih nekoliko stranica Bodirogić opisao je ne samo cijeli jedan ljudski život, nego je najbolje od ijednoga našeg pisca prikazao rađanje specifične vrste bosanskog manjinskog bezdomništva i apatridstva: “Nitko njih nije uznemiravao, nisu ni pokušali da ih deložiraju iz stana, mada je u nekom trenutku, valjda, svaki drugi stanovnik Tuzle bio izbeglica i prognanik, muhadžir iz Podrinja, ili odakle god, napaćeni, poniženi ljudi bez ičega, osujećeni, besni, koje je bilo lako nahuškati, a nije da je grad bio bez huškača, po Zmaju od Bosne, koji je počeo izlaziti krajem ’92, ni njoj ni Miji nije bilo mesto u Tuzli, pa ako su se ona i Mijo Divković u tim vremenima pogubili i nisu znali ko su, Zmaj je to vrlo dobro znao: izdajice, petokolonaši, ljudsko smeće. Ona je bila još i smradna kćerka Domuza, svinja, krmača. Bilo je neobično čitati te novine, prepoznavati na njihovim stupcima svoj, mržnjom dočaran, demonski, svemogući, uništiteljski lik, a biti gladan, tako gladan da čula lažu, da osjećaju nepostojeće ukuse i mirise, haluciniraju zalogaj hleba, a biti sam i prstima pipati desni iz kojih su poispadali zdravi zubi. Oni su to najgore vreme, zimu ’93-’94. preživeli zahvaljujući milostinji Mijinih kamarada, rudara iz Husina, Lipnice, Dobrnje, sa Dubrava, a ti ljudi, koji su im donosili brašno, ulje, krompir, pasulj, luk, trudili su se da to ne izgleda kao sadaka, već pre kao vraćanje nekog duga kojeg su se tek sad setili.” (Inače, nevježama i zaboravnima na spomen: Zmaj od Bosne bio je huškačka, nacionalistička i islamistička tiskovina, koja je za rata izlazila u Tuzli, a cilj joj je, kao i svim sličnim medijima, na svim stranama, bio likvidacija inovjernih, nepravovjernih, drugih i drukčijih. List je, da stvar bude zanimljivija, uređivao jedan danas ugledni tuzlanski fakultetski profesor književnosti, autor knjige “Književnost i identitet”, kojemu su, nije li to veselo, identiteti predmet i znanstvenoga, a ne samo ratničkoga interesa.)
I kako se naše sudbine u priči koju ovdje živimo tako često razrješuju u ciničnom ključu, usred nekog paradoksa i proturječnosti, tako Mijo Divković umire na bijeljinskoj tržnici, taman pošto je minuo rat. Dopustite nam još i ovaj odlomak: “Prepoznao je na bijeljinskoj pijaci i dve žene iz Tuzle, verovatno su otišle pre 15. maja ’92, mnogo ih je tada otišlo, jedna je bila bibliotekarka, a druga je predavala hemiju, ali one njega nisu, a i kako bi: odelo je na njemu visilo kao sa aufhengera, a ispod jake, grgurave brade i između revera sakoa prelivali su se slapovi košulje jer više nije bilo muskulature koju bi tkanina obujmila, koja bi mogla da je obuzda, ostale su samo kosti, koža, ligamenti i ono uspravno, gordo držanje – i ovakav Mijo Divković je i dalje bio lep. Sada su se ovde našli, mislio je, ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, i ko zna odakle još, iz nevolje i svi su jednorodni, jednonarodni, baš onako kako bi želio i Zmaj od Bosne i svi će naši bosanski gradovi biti takvi, jednorodni, i ovdje više nema džamija i dimija, ovdje se više ne jedu bamije, na ovu bogatu tržnicu svakog dana silazi bog u blindiranom audiju, a usred te epifanije, bogojavljenja, ne uspijeva iščitati sreću na ljudskim licima, naprotiv, vidi bijedu, poniznost i strah, drugačije su ih lagali i onda se sjetio doktora Kasima Muminhodžića, gastroenterologa, specijalista za rektoskopije i kolonoskopije, koji je ’93. u Tuzli obećavao kako će u budućnosti Muslimani biti direktori rudnika, a Hrvati i Srbi kopaće po oknima. Pa čak i u tom suludom govoru Kasima Muminhodžića, doktora, političara i renegata, odgonetalo se zajedništvo, pervertirano, ali zajedništvo, on jednostavno nije uspijevao izaći iz uzusa života kojeg je pokušavao da negira.”
I Kasim Muminhodžić, na žalost, stvaran je kao i Zmaj od Bosne. Milenko Bodirogić iznimno je pažljiv i obziran u izmišljaju, da ne kažemo fikcionaliziranju. Kao što je obziran i kirurški precizan u svom prelaženju iz jezika u jezik, iz ekavice svoga pripovjedača u ijekavicu svojih protagonista. U tome baš nikad ne učini grešku, niti u svoj tekst udjene riječ koja će čitatelju svojom netačnošću razbijati iluziju. Istinitost i istinosnost u jeziku, kao i dokumentaristička preciznost svega onog što bismo mogli smatrati pokrajnjim i sporednim, čine da čitatelj pretjerano vjeruje i u ono što je glavno. Tako i u tu smrt na bijeljinskoj tržnici, opisanu s distance onog koji još nije umirao, ali po svemu drugom nepodnošljivo uvjerljivu.
O “Pesku pjeskare” njegov bi čitatelj mogao dalje pripovijedati, sve dok u tom poslu ne bi prešao na pripovijedanje o nečemu svom, pa bi se opet vraćao na ono Bodirogićevo, i sve to u onom sebaldovskom, sveprožimajućem tonu, u onom sebaldovskom pješačenju kroz život i u fotografiranju predjela i detalja koji će slikom interpretirati muk i šutnju riječi.
Milenko Bodirogić nesumnjivo je među najvažnijim piscima naše generacije. Tko god misli o književnosti, tko čita i tko živi u ovome jeziku, pogotovu ako je još i pisac, morao bi pročitati ovaj roman. U toj vrsti dužnosti jedina je sreća života u književnosti.
Pesak pjeskare, drugi roman jednoga od najvažnijih pisaca naše generacije
Čovjek je sentimentalna zvijer. I tome se ne treba rugati, niti se na tu činjenicu može gledati s visine. Svaki je čovjek sentimentalna zvijer, samo što su među ljudima različiti načini na koje se to pokazuje. Prije pet i pol godina, u jednom od završnih tekstova serijala Subotnja matineja, pisao sam o romanu Milenka Bodirogića “Po šumama i gorama”, objavljenom u izdanju novosadskog Orfelina, kojemu je te godine za jedan glas izmakla Ninova nagrada. Pisan u žanru pješačenja, tumaranja jednim iščezlim svijetom, bio je to roman o Jugoslaviji. Možda prvi pravi roman o Jugoslaviji u povijesti postjugoslavenskih književnosti. Zvjerski sentimentalan, a pisan unutar harmonija i tonaliteta Thomasa Bernharda i W. G. Sebalda, bio je to bez sumnje jedan od uzbudljivijih i intrigantnijih romana u posljednjih tridesetak godina, ili od vremena otkako smo započeli taj neizvjesni i dugi posao izgradnje vlastitoga jučerašnjeg svijeta. S tim da je bernhardovaca u nas itekako već bilo, od Tatjane Gromače do Svetislava Basare – da spomenem one meni najzanimljivije i najbolje – ali kao Sebald, do Bodirogića u nas i u svih naših nitko se nije odvažio pisati.
Jesenas, Bodirogić objavio je novi roman. U međuvremenu radio je u Orfelinu, svojoj maloj izdavačkoj kući, bavio se fantastičnim i mitološkim bićima, pisao i uređivao neke neobične, vrlo lijepe slikovnice za djecu i odrasle, u kojima se gotovo opsesivno bavio stvaranjem imaginarnih biografija. Novi roman, naslova “Pesak pjeskare”, nije nastavak prethodnog, ali kao da unutar njega nastaje tako što je usred hodnje po onoj iščezloj zemlji najednom fokusiran jedan predio i u njemu jedan grad, i u njemu nekoliko života povezanih simultanitetom sudbine. Grad je Tuzla, i ovo je knjiga s kojom Tuzla na velika vrata ulazi u ne baš tako dug i moćan niz naših književnih gradova, onih koji su na takav način opričani i uosobljeni u pripovjednom ili romanesknom tekstu, da su u njemu jednako prisutni, ili su još prisutniji nego u stvarnosti. U svojoj uglavnom proleterskoj povijesti Tuzla je imala velikih pisaca – vrijedi se najprije sjetiti Derviša Sušića, budući da je onaj drugi Tuzlak, Meša Selimović u romanesknom i pripovjedačkom tekstu bio graditelj nekih drugih gradova – ali tek je Bodirogić u ovom 179 stranica opsežućem romanu izgradio i uosobio Tuzlu u priči.
Doba u knjizi je, naravno, jugoslavensko i predratno. Priča govori o tri prijatelja i o njihovom rasulu. Govori o tetki i tetku, rudarskom inžinjeru Miji Divkoviću, o životu i o umiranju jedne obitelji, o nestajanju svjetova i o tome koliko su ti svjetovi bili povezani sa sudbinom i identitetima, s osobom jedne zemlje, čije nestajanje čini akord općem umiranju; priča govori o Autoportretu sa Spomenicom Ismeta Mujezinovića – čuvenoj slici kojoj sam i sam posvetio jednu od Subotnjih matineja – govori o prigradskom tuzlanskom selu Husinu, čuvenom po Husinskoj buni, po rudarima komunistima, atentatorima i revolucionarima, i po svom katoličkom ateizmu; konačno, priča govori o Tuzli, o njezinim konkretnim ulicama, objektima, toponimima, o njezinim nestajućim mjestima, jer Tuzla je, sjećate li se toga, grad koji tone. O čemu god da govori, o gradu ili o njezinim ljudima i o predmetima, Bodirogićev roman uznemirujuće je precizan, faktografski definiran, u nekom višem smislu istinit i tačan. Uvjerljiv kao smrt, o kojoj mora da je u njemu riječ.
Milenko Bodirogić gorko žali za Jugoslavijom. Njegov način u emocionalnom je smislu blizak Stefanu Zweigu. Ludo bi bilo Zweigu ili Bodirogiću govoriti da nešto s njihovim domovinama, Austro-Ugarskom i Jugoslavijom, nije u redu. Mogli biste im, ne sviđaju li vam se njihova habsburštva i jugoslavenstva, samo odgovoriti vlastitom romanesknom pripoviješću, pa da onda čitatelj uspoređujući romane ustanovljuje istinu, ali ako niste veliki pisac, vaš poraz mogao bi biti strašan. I suočenje vaše s vlastitom laži. Književna istina nipošto nije što i istina povijesti, ali književna istina povijesnoj je istini nadređena. Drukčije je samo tamo gdje nema književnosti, a čitatelji nisu slobodni dok čitaju.
Bodirogić esejizira suvereno i slobodno poput Sebalda, a da nijednog trenutka ne ispada iz tonaliteta romanesknog teksta. Recimo, motiv kopilana važan je u “Pesku pjeskare”, toliko da je to, možda, i nosiva metafora knjige. Ali evo kako to u najavi, kroz tekst romana zvuči: “Vuk je, u onom svom Rječniku iz 1818. godine, poznavao samo množinu kopilad, i prevodio je kao die Bastarde, spurii, kopilan kao filius spurius, dakle bio sam bastard i lažni sin, a kako sam dalje kopao pokazivalo se da je ta reč u našem narodu veoma važna, pa su se njene varijante i izvedenice širile i na biljni i životinjski svet. Vuk pod kopilica pominje prevremeno bremenitu mladu ovcu ovicula gravida ante justam aetatem, a kopilići su oni jadni, zakržljali vapijući izdanci koji izrastu oko posečenog drveta, tužna kruna od nemoćnog šiblja, osujećeno zaostalo sećanje na uzlet krošnje. Žena koja rodi kopile, nije rodila, nije se porodila, nego se okopilila, takvo rođenje je kopiljenje, a ona sama nije majka, nego je kopilača, kopiljarka, kopiljka, a onda se sve grana u metafore, pa je glagol s povratnom zamenicom kopiliti se sinonim za lukavstvo, pretvornost i prevaru. Čitav jedan paralelni jezički svet otvarao se preda mnom kao kopiletom, jedan izopštavajući svet koji mi je nudio jedinstvo sa biljkama, životinjama i ljudima osuđenim na propast, sa onim što je nakazno i pod stigmom rođeno. A prava, puna etimologija te reči, koja je sezalo do arapskog kahpija (bludnica) i turskog oğul (muško dete), samo je dodatno sipala so na ranu, jer po njoj sam jednostavno bio – kurvin sin, grozna, drevna reč kopile, stara više od milenijuma, stigla je do mene savršeno uobličena, kao oblutak, njoj se ništa više nije moglo ni dodati ni oduzeti.“
U ovom kratkom odlomku dobrom bi čitatelju prepoznatljivo moglo postati štošta od Bodirogićeva iznimnog pripovjedačkog majstorstva. Najprije, način na koji se on koristi dokumentom, na koji preuzima i prerađuje, u vlastitu pripovijest pretvara rječnički tekst, tako da se čitatelju čini da je interpretacija nadređena onom što se interpretira, jer ga je stilski posve obuhvatila i usvojila. Onda, nevjerojatno je s koliko sigurnosti, dara i preciznosti pisac na malom i stilsko-značenjski vrlo suženom prostoru uspijeva izvesti jezičnu bravuru, poput ove: “Čitav jedan paralelni jezički svet otvarao se preda mnom kao kopiletom, jedan izopštavajući svet koji mi je nudio jedinstvo sa biljkama, životinjama i ljudima osuđenim na propast, sa onim što je nakazno i pod stigmom rođeno.” Ili poput “tužne krune od nemoćnog šiblja” koja je “osujećeno, zaostalo sećanje na uzlet krošnje”. I jedno, i drugo od onih je primjera majstorstva u jeziku, kakvo ne samo da se ne da naučiti ni istumačiti u akademskim stilističkim analizama, nego išću i ištu, traže čitatelja koji će ih prepoznati, premda i onom drugom čitatelju, koji ne prepoznaje, ali mu je Bog dao da ipak čita s razumijevanjem, pruža taj začudni osjećaj jezične zaglađenosti. Bodirogićev jezik je kao nedirnut led klizališta, koji čeka prve svoje klizače. U istom ovom odlomku je i jedna ovještala metafora, fraza koja u jeziku djeluje kao opće mjesto, u dijelu rečenice koji glasi ovako: “kurvin sin, grozna, drevna reč kopile, stara više od milenijuma, stigla je do mene savršeno uobličena, kao oblutak, njoj se ništa više nije moglo ni dodati ni oduzeti.” Naravno, riječ je o samom kraju rečenice. Ništa joj se više, kaže, nije moglo ni dodati ni oduzeti. Slabiji pisci od Bodirogića – a to je, vjerujte svom čitatelju, cijela jedna književnost! – ovu će istu frazu koristiti lako i bezbrižno, sa čime neće problema imati nitko, osim pokojeg osjetljivijeg čitatelja, a s njim i književnosti same. Naš jezik je takav da u njemu fraze i metafore brzo stare i teško urastaju u temeljno jezično tijelo. Ali bez ovještalih fraza i konstrukcija ne samo da je nemoguće govoriti, nego bi vrlo teško bilo i pisati. Majstor se od nedarovitoga kalfe prepoznaje po tome što će majstor ovještalu metaforu, čiji se metaforički potencijal odavno već ne da ni naslutiti, dovesti u bliski odnos s originalnom konstrukcijom, s riječju koja je “savršeno uobličena, kao oblutak”. Usporediti drevnu riječ kopile s oblutkom čin je imanentno pjesnički. Te dvije riječi začudno su slične. U njima se, kada su izgovorene ili napisane jedna uz drugu, zbiva aliteracijsko čudo. I onda efekt tog čuda valja smiri i utišati, vratiti jezik u njegovo pripovjedno i sasvim neegzaltirano stanje frazom o nečemu čemu se više nema što dodati ni oduzeti. Pisac sasvim sigurno nije pritom svjestan što je napravio, jer kada bi takvo što nastajalo kao učinak čovjekove svijesti i htijenja, s obzirom na sporost ljudskih misli, za pisanje knjige “Pesak pjeskare” trebalo bi piscu barem tristo godina. Ali što je onda, ako nije svijest? Intuicija, dar, misao o jeziku koja se rađa iz jezika samog, ono najuzvišenije po čemu književnost jest i zbog čega književnost slavimo.
Ovo je i knjiga o obraćenju. Kao i svaki istinski vjernik neke vlastite unutarnje vjere, kao i svaka doista sentimentalna zvijer, Milenko Bodirogić prema obraćenju osjeća prijezir i otpor. Nisu obraćenici ubili Jugoslaviju, ali jesu ubili sjećanje. Obraćenje u ovom je slučaju korak od laži. Pritom, pripovijest o Bogdanovu obraćenju nosi u sebi nešto bolno, nešto što ćemo osjetiti samo u velikim ljubavnim pričama. Golem je gubitak svijeta koga se on odrekao, mnogo veći od samog Bogdanova gubitka. Konačno, problem obraćenja i obraćenika naših doba u tome je što su većinom išli niz maticu, nisu se obratili protiv orljave što nas je sve raznosila.
Ovome Bodirogićevom čitatelju najsnažnija scena u knjizi, ona koja ga je sasvim zatravila pa mu se u misli vraća kao nešto živo a zatim umrlo, scena je umiranja Mije Divkovića na bijeljinskoj tržnici, na kojoj se zatekao putujući iz Tuzle. Na tih nekoliko stranica Bodirogić opisao je ne samo cijeli jedan ljudski život, nego je najbolje od ijednoga našeg pisca prikazao rađanje specifične vrste bosanskog manjinskog bezdomništva i apatridstva: “Nitko njih nije uznemiravao, nisu ni pokušali da ih deložiraju iz stana, mada je u nekom trenutku, valjda, svaki drugi stanovnik Tuzle bio izbeglica i prognanik, muhadžir iz Podrinja, ili odakle god, napaćeni, poniženi ljudi bez ičega, osujećeni, besni, koje je bilo lako nahuškati, a nije da je grad bio bez huškača, po Zmaju od Bosne, koji je počeo izlaziti krajem ’92, ni njoj ni Miji nije bilo mesto u Tuzli, pa ako su se ona i Mijo Divković u tim vremenima pogubili i nisu znali ko su, Zmaj je to vrlo dobro znao: izdajice, petokolonaši, ljudsko smeće. Ona je bila još i smradna kćerka Domuza, svinja, krmača. Bilo je neobično čitati te novine, prepoznavati na njihovim stupcima svoj, mržnjom dočaran, demonski, svemogući, uništiteljski lik, a biti gladan, tako gladan da čula lažu, da osjećaju nepostojeće ukuse i mirise, haluciniraju zalogaj hleba, a biti sam i prstima pipati desni iz kojih su poispadali zdravi zubi. Oni su to najgore vreme, zimu ’93-’94. preživeli zahvaljujući milostinji Mijinih kamarada, rudara iz Husina, Lipnice, Dobrnje, sa Dubrava, a ti ljudi, koji su im donosili brašno, ulje, krompir, pasulj, luk, trudili su se da to ne izgleda kao sadaka, već pre kao vraćanje nekog duga kojeg su se tek sad setili.” (Inače, nevježama i zaboravnima na spomen: Zmaj od Bosne bio je huškačka, nacionalistička i islamistička tiskovina, koja je za rata izlazila u Tuzli, a cilj joj je, kao i svim sličnim medijima, na svim stranama, bio likvidacija inovjernih, nepravovjernih, drugih i drukčijih. List je, da stvar bude zanimljivija, uređivao jedan danas ugledni tuzlanski fakultetski profesor književnosti, autor knjige “Književnost i identitet”, kojemu su, nije li to veselo, identiteti predmet i znanstvenoga, a ne samo ratničkoga interesa.)
I kako se naše sudbine u priči koju ovdje živimo tako često razrješuju u ciničnom ključu, usred nekog paradoksa i proturječnosti, tako Mijo Divković umire na bijeljinskoj tržnici, taman pošto je minuo rat. Dopustite nam još i ovaj odlomak: “Prepoznao je na bijeljinskoj pijaci i dve žene iz Tuzle, verovatno su otišle pre 15. maja ’92, mnogo ih je tada otišlo, jedna je bila bibliotekarka, a druga je predavala hemiju, ali one njega nisu, a i kako bi: odelo je na njemu visilo kao sa aufhengera, a ispod jake, grgurave brade i između revera sakoa prelivali su se slapovi košulje jer više nije bilo muskulature koju bi tkanina obujmila, koja bi mogla da je obuzda, ostale su samo kosti, koža, ligamenti i ono uspravno, gordo držanje – i ovakav Mijo Divković je i dalje bio lep. Sada su se ovde našli, mislio je, ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, i ko zna odakle još, iz nevolje i svi su jednorodni, jednonarodni, baš onako kako bi želio i Zmaj od Bosne i svi će naši bosanski gradovi biti takvi, jednorodni, i ovdje više nema džamija i dimija, ovdje se više ne jedu bamije, na ovu bogatu tržnicu svakog dana silazi bog u blindiranom audiju, a usred te epifanije, bogojavljenja, ne uspijeva iščitati sreću na ljudskim licima, naprotiv, vidi bijedu, poniznost i strah, drugačije su ih lagali i onda se sjetio doktora Kasima Muminhodžića, gastroenterologa, specijalista za rektoskopije i kolonoskopije, koji je ’93. u Tuzli obećavao kako će u budućnosti Muslimani biti direktori rudnika, a Hrvati i Srbi kopaće po oknima. Pa čak i u tom suludom govoru Kasima Muminhodžića, doktora, političara i renegata, odgonetalo se zajedništvo, pervertirano, ali zajedništvo, on jednostavno nije uspijevao izaći iz uzusa života kojeg je pokušavao da negira.”
I Kasim Muminhodžić, na žalost, stvaran je kao i Zmaj od Bosne. Milenko Bodirogić iznimno je pažljiv i obziran u izmišljaju, da ne kažemo fikcionaliziranju. Kao što je obziran i kirurški precizan u svom prelaženju iz jezika u jezik, iz ekavice svoga pripovjedača u ijekavicu svojih protagonista. U tome baš nikad ne učini grešku, niti u svoj tekst udjene riječ koja će čitatelju svojom netačnošću razbijati iluziju. Istinitost i istinosnost u jeziku, kao i dokumentaristička preciznost svega onog što bismo mogli smatrati pokrajnjim i sporednim, čine da čitatelj pretjerano vjeruje i u ono što je glavno. Tako i u tu smrt na bijeljinskoj tržnici, opisanu s distance onog koji još nije umirao, ali po svemu drugom nepodnošljivo uvjerljivu.
O “Pesku pjeskare” njegov bi čitatelj mogao dalje pripovijedati, sve dok u tom poslu ne bi prešao na pripovijedanje o nečemu svom, pa bi se opet vraćao na ono Bodirogićevo, i sve to u onom sebaldovskom, sveprožimajućem tonu, u onom sebaldovskom pješačenju kroz život i u fotografiranju predjela i detalja koji će slikom interpretirati muk i šutnju riječi.
Milenko Bodirogić nesumnjivo je među najvažnijim piscima naše generacije. Tko god misli o književnosti, tko čita i tko živi u ovome jeziku, pogotovu ako je još i pisac, morao bi pročitati ovaj roman. U toj vrsti dužnosti jedina je sreća života u književnosti.