Bosna je sva od smrti i ljepote satkana. A ni jedno svoga kraja nema.
Majko, zašto sam ja rodila mrtvog oca? I evo sad ga nosim. Vidi kako je sićušan i malen. I miran je majko. Čak i kad ga kupam, ne vrti se majko.
Zašto je mene morao poroditi moj mrtvi otac? A onda ja njega jednako mrtvog?
Zašto se rađaju ljudi koje će neko da ubije, zakolje ko kokoš? Zašto se to sjeme ne umrtvi još dok pliva tvojim kanalima majko? Kad već ne možemo da zatremo sjeme zla.
Ono je neuništivo i njegova se djeca živa i zdrava rađaju.
A dobro je znano da je i bog saglasan s tim. Bog nikad nije svoju svemoćnost iskušao na đavlu, nego je ubogom i slabom čovjeku dao da on to čini ako želi pomazanje i milost božiju i ulaznicu za neki neokrvavljeni sretni i mirni svijet.
Zašto bar jednom sunce nije ostalo iza brda?
Hoće li to ikad biti?
Često kad ne mogu da spavam, a ne mogu nikad jer moram o ocu da brinem, zamišljam jedanaesti juli bez svitanja. I dalje tenkovi bruje i čuje se mrmor i podrigivanje čopora, ali nema danka i uranka da označi pokret, u zalet i krvožedni zalet na glave naših mrtvih. Umrli bi oni i tako, sami i bez bespotrebnog znojenja i savijanja cijevi, utroška toliko metaka i bombi. Samo da je sunce preskočilo taj jedan jedini dan. Već sutradan je moglo oprt slobodno da izviti i obasja bijele nišane. Za tih dvadeset i četiri sata tmine, sami bi sebi kabure iskopali, na tabute polijegali nakon što bi bijele nišane isklesali i postavili a svoje kabure zagrnuli. I trava bi bila ozelenjela do te sljedeće zore.
Samo da tog jednog dana sunce nije moralo izaći.
I onda ni ja ne bih morala da porađam bezgriješno začetog, tamjanom blagoslovljenog mrtvog oca. I da ga sad cjelivam i dojim, ko svaka majka. I da mlijekom svojim pojim, da od mog kalcija jača i raste ova jedna njegova kost. Ili ja to možda samo gojim još jednu sjajnu zvijezdu koju jednako čeka njena crna rupa. I tako su kosti i zvijezde približno istog sastava. Pustinja Atakame i danas svjedoči tome.
Izvini majko, moram sad da idem. Vrijeme je da ga presvučem i nahranim. Oca svog, čedo moje što je majka samo sebi rodila.
Uspavanka ocu
Bosna je sva od smrti i ljepote satkana. A ni jedno svoga kraja nema.
Majko, zašto sam ja rodila mrtvog oca? I evo sad ga nosim.
Vidi kako je sićušan i malen.
I miran je majko.
Čak i kad ga kupam, ne vrti se majko.
Zašto je mene morao poroditi moj mrtvi otac?
A onda ja njega jednako mrtvog?
Zašto se rađaju ljudi koje će neko da ubije, zakolje ko kokoš?
Zašto se to sjeme ne umrtvi još dok pliva tvojim kanalima majko? Kad već ne možemo da zatremo sjeme zla.
Ono je neuništivo i njegova se djeca živa i zdrava rađaju.
A dobro je znano da je i bog saglasan s tim. Bog nikad nije svoju svemoćnost iskušao na đavlu, nego je ubogom i slabom čovjeku dao da on to čini ako želi pomazanje i milost božiju i ulaznicu za neki neokrvavljeni sretni i mirni svijet.
Zašto bar jednom sunce nije ostalo iza brda?
Hoće li to ikad biti?
Često kad ne mogu da spavam, a ne mogu nikad jer moram o ocu da brinem, zamišljam jedanaesti juli bez svitanja. I dalje tenkovi bruje i čuje se mrmor i podrigivanje čopora, ali nema danka i uranka da označi pokret, u zalet i krvožedni zalet na glave naših mrtvih. Umrli bi oni i tako, sami i bez bespotrebnog znojenja i savijanja cijevi, utroška toliko metaka i bombi. Samo da je sunce preskočilo taj jedan jedini dan. Već sutradan je moglo oprt slobodno da izviti i obasja bijele nišane. Za tih dvadeset i četiri sata tmine, sami bi sebi kabure iskopali, na tabute polijegali nakon što bi bijele nišane isklesali i postavili a svoje kabure zagrnuli. I trava bi bila ozelenjela do te sljedeće zore.
Samo da tog jednog dana sunce nije moralo izaći.
I onda ni ja ne bih morala da porađam bezgriješno začetog, tamjanom blagoslovljenog mrtvog oca.
I da ga sad cjelivam i dojim, ko svaka majka. I da mlijekom svojim pojim, da od mog kalcija jača i raste ova jedna njegova kost.
Ili ja to možda samo gojim još jednu sjajnu zvijezdu koju jednako čeka njena crna rupa.
I tako su kosti i zvijezde približno istog sastava. Pustinja Atakame i danas svjedoči tome.
Izvini majko, moram sad da idem.
Vrijeme je da ga presvučem i nahranim.
Oca svog, čedo moje što je majka samo sebi rodila.