Pitanja koja se odnose na „kroniku najavljenog užasa“ bila su muka kojoj je Serhij Žadan bio izložen od samog početka besprizorne agresije Rusije na Ukrajinu. Odgovori su se mijenjali kako se apokalipsa, najavljena – podcrtavam, sve više približavala. Isprva je proza, uobličena distopijski, ono što se čini prikladnim sredstvom za približavanje jednoj realnosti koju se vidi, ali koja još uvijek nije razvila svu svoju razornu, neobuzdanu silu. Agresor se koristi manjim, punktualnim ubodima čiji je cilj isprobavanje do koje mjere može slijediti svoje zlikovačke ciljeve. Stoga je i Internat, kao paradigmatični Žadanov roman iz toga vremena, tekst koji zbilju impregnira turobnim bijegom od realizma, ali još ju uvijek ostavlja prepoznatljivu, bar u naznakama. Ispisujući Nebo nad Harkivom,svoj dnevnik na socijalnim mrežama Žadan se (vidjeli smo u prošlom nastavku ovog serijala) koristi drukčijim poetološkim sredstvima. Emotivni naboj, snažno naglašena poruka, odstupanje od objektivnosti, agitacija… Niz se može nastaviti, bez prekida, rekao bih. No što činiti u onim momentima u kojima se ostaje sam sa sobom? U kojima riječi više ne žele bodriti, u kojima se prepušta meditaciji, refleksiji? Koje, pak, moraju ostati sažete, kratke, bez pretenzije na sveobuhvatni prikaz „velikoga svijeta“? Tada, vjerujem, ostaje poezija kao jedini mogući odgovor. Serhij je Žadan, ne smije se zaboraviti, uvijek bio (i) pjesnik.
No kako bi se približilo ovoj zbirci pjesama valja zagrabiti dublje u povijest. Zagrabiti u povijest kako bi se razumjela sadašnjost. Za Žadana ta povijest ima ime – Mikola Sripnik. Sadašnjost prepoznajemo u destiliranoj formi u Nebu nad Harkivom, dok budućnost ostaje stvar anticipacije. Poslužimo li se poznavanjem prošlosti kao osnovom za anticipaciju vidjet ćemo jedno simptomatično ponavljanje, paradigmatski kondenzirano u Dejtonskom sporazumu. U današnjim raspravama prepoznajemo istu mustru koja se svodi na navodnu nužnost odstupanja teritorija kako bi se došlo do mira, o de facto legitimiranju etničkog čišćenja, o krizi koja ostaje utisnuta u „nezavršenom ratu“ (Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović). Samo što se na jednoj strani ovaj put ne nalazi iscrpljeni i izolirani Slobodan Milošević, već kremaljski povjesničar-amater koji sniva o novom svjetskom poretku, o ponovnome uspostavljanju imperija u njegovoj zlokobnoj formi, o Gruziji, Moldaviji, Baltiku… Ako hoćemo sniva on i o Imanuelu Kantu, kao građaninu, makar kratkotrajnom, ruske carevine te samim tim, logično zar ne, i Rusom. Proglasit će ga se ruskim filozofom, a u njegovu će se čast, povodom dvjestogodišnjice rođenja, u Moskvi održati velika „međunarodna“ konferencija. Ili je Kant, kao što će nam u svojevrsnom obratu ispripovijedati Anton Alihanov, sadašnji guverner Kalinjingradske oblasti (iza koje se krije istočnopruski Königsberg, mjesto iz čijega je sveučilišta potekla misao prosvjetiteljstva koja stoji, i danas, kao uzor naše civilizacije, mjesto na kojemu je, znamo, podučavao Kant) zapravo tvorac duha modernog Zapada te prema tome najveći zamislivi neprijatelj Rusije, u onoj perverznoj formi u kojoj ju se danas vidi, ponajviše iznutra. To je vizija u intelektualno zamućenoj, ali što se tiče spoznaje o korisnosti primjene nasilja kristalno čistoj, glavi povjesničara-amatera.
Dakle, Mikola Skripnik. Skripnik bijaše jednom od tragičnih figura sovjetske Ukrajine. Tvrdi lenjinista i uvjereni komunist, na najrazličitijim funkcijama od pobjede revolucije (boljševički komesar koji je djelovao u unutarnjoj službi, pravosuđu i, ovo je za nas najvažnije, obrazovanju). Bio je član CK, kandidat za člana Politbiroa (1923-1925) te njegov član (1925-1933). Suočen sa ruskim šovinizmom i negiranjem svega ukrajinskog Skripnik je relativno lavirao između raznih pozicija, uvijek se, uglavnom uspješno, zauzimajući za ukrajinizaciju. U toj je sferi svoga djelovanja osnovao lingvističku komisiju u koju su bili uključeni i znanstvenici iz zapadne Ukrajine (tada dijela Poljske) koja je za cilj imala standardizaciju ukrajinskog pravopisa. Taj je cilj ostvaren 1928. nova će ortografija ponijeti nezvanični naziv „skripnikovka“. No Staljinova je politika intenzivne rusifikacije vodila ka jednome jasnom cilju: rezanju prava manjinskih naroda unutar SSSR-a, što se odnosilo i na niveliranje njihovih kulturalnih posebnosti. Staljin u Ukrajinu šalje Pavela Postiševa, kao novog predsjednika CK ukrajinske komunističke partije. Izložen stalnom pritisku od strane svog izvornog neprijatelja, Staljina, suočen s neminovnim prekidanjem procesa ukrajinizacije i sluteći skoru likvidaciju, Skripnik 1933. izvršava samoubojstvo. Finalni čin brutalnog obračuna sa svim ukrajinskim, o čemu sam ovdje već dovoljno često izvještavao ali što nije zgorega uvijek iznova ponavljati, zbiva se 1937. u bestijalnome činu strijeljanja intelektualne elite zemlje. Taj je elitocid u povijest ušao pod pojmom „strijeljane renesanse“. Sama „Skripnikovka“ je izbrisana iz ukrajinskog kulturnog prostora i rabi se kao pravopis jedino u krugovima ukrajinske emigracije.
Time smo opet kod Žadana. Povijesna analogija upisana u njegovu zbirku i više je nego jasna. Ukrajinska se država, a s njom njezina kultura i jezik, od 2014. nalazi pred opasnošću koja je jednako velika kao i ona iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj put Ukrajina ima snage da se brani. Ta herojska obrana zaustavlja ponovno procvjetali staljinizam (ne treba zaboraviti da povjesničar-amater sprovodi tihu ali sustavnu rehabilitaciju Staljina!) i brani autohtonost i nezavisnost zemlje. Jedan je od njezinih temeljaca borba za jezik. No Žadan je u Skripnikovki sve drugo neko aktivist. Zbirka je na mjestima hermetična, nije jednostavno prodrijeti kroz njezinu gustoću, jezik se pojavljuje kao tema, ali i kao ono što u svojoj komunikativnoj funkciji tematizira. Tako će jedna od centralnih pjesama završiti na sljedeći način: „Ali u najtužnijim danima / iznad mene kruži – / ptica povjerenja. / I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Jezik je ono što pjesničko Ja čuva od izazova okoliša, od opasnosti koje ga vrebaju u „mutnim vremenima“, jezik na sebe preuzima različite funkcije kako bi mu pomogao da se probije kroz izazove, ali i kako bi mu pružio utjehu darujući mu ono što život, u krajnjoj liniji, čini vrijednim življenja.
No da bih se približio kompleksnosti ove zbirke valja mi osmotriti njezinu formalnu konstrukciju kako bih se, u sljedećem koraku, vratio njezinoj tematskoj komponenti. Neki signali u smjeru rasplitanja konstrukcije nalaze se u Pogovoru. U njemu Žadan naglašava da je prvi put u svojoj spisateljskoj karijeri osjetio potrebu da datira pjesme. Prema tome je načelu i zbirka podijeljena na dva dijela. Prvi započinje 29.3.2021. a završava 10.2.2022. drugi se proteže od 15.6.2022. do 4.6.2023. Na početku se nalazi pjesma napisana 8.12.2021., a knjigu otvara moto iz priručnika Jurija Ševeljova „Kriteriji za zvaničnu ukrajinsku ortografiju“. Iz mota izdvajam jednu rečenicu: „Prosječno akademski obrazovan Ukrajinac raspolaže tek skromnim lingvističkim znanjem, a što je to znanje manje to su žučnije debate o ortografiji.“ Takvo je stanje, jasno je to i iz drugih tekstova Ševeljova, prouzročeno dugogodišnjim procesom nasilne rusifikacije. Povratak ortografiji iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, kao da kaže Žadan, povratak je i autentičnosti i autohtonosti ukrajinskoga jezika. Osobito je to važno uzme li se u obzir da se nakon kratkog (povijesno gledano) perioda stabilizacije ponavlja dobro poznata situacija. Agresor koji zemlju želi podčiniti vojno, politički i kulturalno, grabeći za njezinim teritorijem. Najbolji je dokaz u prilog tezi o kulturocidu promjena školskog programa, zabrana nastave ukrajinskog jezika i povijesti, ali i otimanje djece kojima je ukrajinski materinji jezik, njihovo odvođenje u Rusiju i davanje na adopciju ruskim roditeljima. Dobro dokumentiran zlokobni sustavno sprovođeni proces zbog kojega je povjesničar amater zaradio tužbu pred Međunarodnim tribunalom u Hagu. S druge strane, datiranje pojedinih pjesama vodi ka djelomičnom narativiziranju lirike pridajući joj kontinuitet te time i vremensku dimenziju inače tuđu tome književnom žanru. Narativna je komponenta nužna kako bi se njome podcrtao neosporiv povijesni kontinuitet koji Ukrajinu spaja s velikim susjedima – Rusijom i Poljskom. Spajanje je to koje u sebi nosi razdvajanje, profiliranje vlastitoga identiteta kao drukčijeg od vanjskoga. Ukrajina se definira u razlici od. Tek potom se stiže do onoga što pripada samo meni (nama), kojega se, slijedom nužnosti, doživljava esencijalistički.
Žadan se, ipak, u sofisticiranoj zbirci poezije suzdržava od izravne primjene isključivog i isključujućeg govora. Njemu je stalo do nečeg drugog. Afektivno i emotivno predočiti turobnu atmosferu koja se nadvila nad njegovom domovinom. I ovdje se nužno vraćam na strategiju koja prožima poetologiju ispisivanja katastrofe: kako, naime, predočiti nepredočivo? Valja ga skloniti na rub teksta, valja mu dati mjesto, možda čak i prominentno, kao u naslovu, s kojega će se javljati bez patetike, bez direktnog pokazivanja nasilja, bez tendencije ka buđenju strave kod čitateljstva. Stoga je u Skripnikovki osobito naznačena gradacija, čime se vraćam na ishodišnu tezu o temporalnoj kvaliteti zbirke. Njezin je prvi dio prožet katastrofom koja je tu, ali čiji se intenzitet još uvijek nalazi na nižoj razini. Kako se približava erupcija tako se i lirski tekst, slijedeći sintaktičku figuru gradacije, približava apokaliptičkoj eksploziji. No ta se gradacija ne vidi na prvi pogled. Mora ju se iskopavati s margina teksta, otkrivati pažljivim čitanjem, tamo gdje ju se ne bi očekivalo, nakraju, u dubokoj melankoliji koja dominira Žadanovljevom lirikom. A koliko je dug put od apokalipse do melankolije? To je jedno od centralnih pitanja književnosti kasnoga modernizma, osobito one koja je prožeta ratnim iskustvima. Poput bosansko-hercegovačke, na primjer. Ono što je u ovoj knjizi najpotresnije jest da se apokalipsa u njoj ne pojavljuje s gromoglasnim trubama Božjim, s lomom i krahom, s bukom i bijesom. Ne! Apokalipsa je tiha. U njoj se suočavaju staro i novo. Staro koje je prošlo te samim tim postalo beznačajno i novo koje se naslućuje, a realizirati se može tek u novim pjesmama. Jer doista: što pjesnik drugo može činiti nego pisati pjesme. „I kada te pitaju: čemu? – / ne znaš ništa reći. A ipak, / vrijeme je za pisanje novih pjesama: / kod starih pjesama više nitko ne plače.“ „Jer stare pjesme više nemaju snage, / i stari pjesnici ne moraju umrijeti. / Zaboravili su ono što su ih molili. / Kome su još, molim, potrebni njihovi savjeti.“
Postupno se u zbirku šunja motiv smrti. Uz jezik, koji je stalno prisutan, smrt se pojavljuje u pratnji svojih demona – žalosti, bolesti, slutnje nečeg prijetećeg što dolazi, što se ne može, makar koliko se htjelo, spriječiti. Poslušajmo: „I smrt dolazi jednome od stotinu, / i jedan ustaje i odlazi. / Neka nam ostane ono što je nevidljivo. / Neka nam ostanu gradovi koji se drže. / Još je kasna jesen. Još su ratovi zaustavljeni. / Još je glazba zaustavljena i jednostavna.“ Između „neka“ i „još“ proteže se nada. To je varljiva nada od 25.10.21. No dolazi zima, a ona je doba mraka, prijetnje, u kojemu se zlo kumulira, skuplja snagu za odlučujući napad, koncentriranu energiju uništenja. Pjesničko se Ja sjeća, iznova, jezika, u empirijskoj formi, ortografije, reformirane. Ono je „odavno sve shvatilo kao Skripnik / na ukopu Ellan-Blakitnija.“ Jer zima se reformira poput ortografije, ali i „sjećanja na one koji ostaju u gradu, / one koji još uvijek u mirnim jutrima / donose dobre vijesti – / takve kakvih nikad nije dosta.“ Nikad ih nije dosta, ali sve su rjeđe. U pjesmu se uvlači mračna sjena povijesti. „Sjenke s kratkim kalašnjikovima. / Oružja preko kojih izrasta trava. / Povijest iznova ne pruža nikakvu / šansu za bijeg s bojišta.“ Bilježimo 21.01.22. Još je mjesec dana preostalo do izbijanja užasa. Taj je mjesec ispunjen snijegom kojega valja ispripovijedati, čiju se povijest treba rekonstruirati iz iskaza svjedoka, pjevat će je kor nasumice skupljen od prolaznika, rekonstruirati njegovu kronologiju, njegovo postojanje u gradu. Snijeg je nevrijeme, a oni koji brane grad pozdravljaju ga, „stupaj naprijed, sniježe, stupaj, / čim napraviš jedan korak slijedit ćemo te, / čim izađeš na polje, / naše će pjevanje ići za tobom.“ Kada bih tragao za onim što odlikuje prvi dio zbirke rekao bih da njime, pored nabrojanih, dominiraju i drugi motivi, grad i polje, željeznica i kolodvori, motivi, dakle, koji povezuju unutarnje i izvanjsko, naslućujući pri tome prodor tuđega i iskazujući spremnost da se brani svoje. Ono je sadržano u drugom, boljem svijetu koji nosi vrijednosti nedostupne hordama zla.
Drugi dio uvodi se cezurom, pauzom u kojoj se zbiva šutnja nametnuta prestravljenošću pred nasrtajem tuđe sile. Taj moment sile Žadan će u Pogovoru zbirke označiti kao „veliki rat“, pri čemu je „mali“ onaj koji je tinjao punih osam godina. U tome se smislu prekid lirskoga bilježenja svakodnevice može smatrati i procesom subjektivnog pribiranja snage koji će služiti balansiranju između emotivnog i refleksivnog. Stanka između dvije pjesme trajala je više od četiri mjeseca, promijenila su se godišnja doba, brahijalnost je pokazala svoje izobličeno lice, ali joj nije uspjelo ono što si je postavila za cilj – bezuvjetna predaja i okupacija tuđe zemlje koju se mora, kako se i pristoji u imperijalističkome i diktatorskom diskursu, vratiti tamo gdje pripada, matici zemlji. Vidjeli smo, aktivisti Žadanu snagu za borbu daje vjera u pobjedu. Pjesnik, pak, Žadan motivaciju za istrajnost pronalazi u jeziku. „Koliko god praznog, bezrječnog / zraka ovoga proljeća, gorućeg, bezjezičnog / zraka ljeta gutam, // pokazuje se da je jezik jači od straha šutnje, / on mi treba napuniti džepove na grudima života, / on treba obuhvatiti mjesta na kojima se okupljaju ljudi, / gdje moraju govoriti o sebi, / da ih se odsada pa navijek / raspoznaje po glasu.“ U lirskome se tekstu zgušnjavaju motivi koji se isprepliću, dovode u nove i neočekivane konstelacije, promatra ih se, tada, u promijenjenim uvjetima, testira u kolikoj se mjeri i oni sami mijenjaju i modificiraju. U tom se kolopletu pojavljuju bol i nada, („bol i nada sjedinjuju nas u / otvorima tamnoga neba“); potom se realizira snažna metafora u kojoj se ljudi izjednačavaju s puževima: („Hrabri budite, vi puževi, pokažite se dostojnima ovoga lutanja, / kuća vam je uzeta, ali ne srce.“) Jasno je da su puževi izbjeglice, protjerani iz svojih domova, poziva ih se na strpljenje i trpljenje, na izdržljivost, na borbu protiv tjeskobe. Jezik će im pomoći u tome: „Ne boj se, jezik te neće izdati, / kad želiš objasniti / zašto nemamo šanse, / ne boj se jezik objašnjava zašto idemo kroz tamu […] Jezik treba one / koji govore tiho / i uvjerljivo šute.“ U kriznoj se situaciji jezik pojavljuje kao neizostavna pomoć. Više nije riječ samo o ortografiji, onoj Skripnikovoj, koju je uništila i poništila tuđa sila. Sada se radi i o jeziku u čistoj, ako hoćemo lingvistički determiniranoj, formi koji najuvjerljiviji iskaz paradoksalno pronalazi u šutnji, dakle vlastitoj suspenziji, kao kvintesenciji otpora.
No iznova u zbirku prodire povijest, u svojemu traumatskom obliku. Nikada se ne smije umoriti od ponavljanja. Ovdje mi ono služi kao strategija borbe protiv zaborava. Zato ćete mi, ako se sjećate, oprostiti digresiju. Ukrajinska je povijest između dva svjetska rata obilježena dvama traumatskim događajima koji nadmašuju sposobnost ljudskoga uma za racionalno razumijevanje. Prvi je Holodomor (o njemu je bilo riječi, bit će opet, u sljedećem nastavku serijala) a drugi „strijeljana renesansa“. Više puta sam je spominjao, o nekim njezinim autorima i pisao. Valja uvijek iznova sabrati povijesne činjenice, u borbi protiv ruskih mistifikacija. Sandarmoh je šuma u Kareliji. U njoj je između listopada 1937. i prosinca 1938. pogubljeno više od deset tisuća ljudi. Masovne je grobnice tek 1997., skupa sa suradnicima, otkrio član skupine Memorial Jurij Dmitrijev. Daleko od toga da su registrirane sve žrtve masovnoga ubistva, ali se sa sigurnošću može utvrditi da su među otkrivenim leševima pripadnici „strijeljane renesanse“ koji su tamo dovedeni iz koncentracionog logora sa Solovjeckih otoka. U međuvremenu je Memorial zabranjen, Dmitrijev pod lažnom optužbom na montiranom procesu osuđen na petnaest godina zatvora u logoru u Sibiru (poznato nam je kako se politički neugodni zatvorenici iz tih logora ne vraćaju), a posao na pretraživanju Sandarmoha stavljan je na led. Zvanična je ruska „povjesničarska“ komisija „došla do zaključka“ da su ustrijeljeni žrtve finskih zlodjela, sovjetski zarobljenici pogubljeni u tamošnjim koncentracionim logorima. Zvanična je strategija jasna: brisanje tragova zločina, poništavanje sjećanja. Što o tome u jesen (27.11.2022.) može reći pjesnik? „Osjećaj kao da se svake godine zatvara / sredinom studenog / šuma oko pjesnika – / šuma streljačkoga zbora, / šuma kandidata za smrt, koji u džepovima / skupljaju slova kao mrvice jučerašnjeg kruha.“ Jezik je književnosti mjesto na kojemu se susreću povijesno pamćenje i proturječna emocionalna refleksija. Razumjeti Žadanovu poeziju znači (tu on djeluje poput istinskog poeta doctus) poznavati okvir u kojemu ona nastaje, ali i spoznati čvrstu vezu koju formira između te prošlosti (koja ne želi proći) i tragične sadašnjosti (čija je budućnost nepoznata i nespoznatljiva, koju je nemoguće projicirati). Projekcija se pokazuje neizvedivom, čak i kao mentalna vježba iz razloga kojega pjesničko Ja sažima na sljedeći način: „Smrt luta uokolo. Zimsko vrijeme. / Lijeva obala Dnipra. / Zlatni rez noćne rijeke. / Sve kao uvijek. Sve potpuno drukčije.“ Parataksa dinamizira kazivanje. Redaju se naizgled nepovezani dijelovi teksta dok se gotovo neprimjetno formiraju asocijativni nizovi koji će voditi do paradoksalnog zaključka: isto a potpuno drukčije.
I onda dolazi jedina imenovana pjesma, Schulz. Psalmi. Dva imena iz naslova, lično i žanrovsko, ukazuju, a) na Bruna Schulza, poljsko-židovskog spisatelja iznimnoga zračenja, i danas, više od osamdeset godina nakon tragične smrti, i b) na žanr biblijske književnosti u kojemu se vjernik sučeljava izravno s Bogom, u jedinstvenom retoričkom procesu kojim dominira stilska figura invokacije. Svejedno slavi li ga se ili mu se žali, on ostaje bez glasa. Schulz je, sa svoje strane, majstor dvosmislenoga, fantastike, najavljivanja tragedije, prebivanja u egzistencijalnoj nesigurnosti, na rubu svjetova čija je jedina zajednička osobina mržnja prema Židovima. Iskonska, duboka, neprevladiva mržnja. Na nju se, poetički, jedino može odgovoriti gore pobrojanim, naravno i proširenim, elementima književnoga teksta. Konkretno, Žadan kao moto navodi rečenicu iz Sanatorija kod pješčanog sata. Pripovjedač pronalazi nestvarnu Bibliju u kojoj se nalaze reklame za čudotvorne lijekove. „Iz Transilvanije, iz Slavonije, iz Bukovine došli su euforični ozdravljeni kako bi užarenim i zanesenim riječima ispripovijedali i posvjedočili svoju priču. Išli su pognuti i bandažirani, mahali štakama koje im više nisu trebale, kidali flaster s očiju i zavoje sa škrofula.“ Uglavljeni između dvaju interpretativnih varijanti svete knjige nalaze se Žadanovi psalmi. Ponekad se čini da su bliži izvornom tekstu, ponekad, opet, kao da se približavaju ironičnoj persiflaži. Ono što ih približava Davidovim psalmima jest neposredna povezanost s glazbom. „Što čuješ kada me uzmeš u ruku kao flautu? / Kakav bol u plućima prenosiš svojim šaputanjem? / Kako da nakon odzvanjanja stolne pjesme o zlikovcima / ispišem partituru opraštanja?“ To je udaljeno od Davidove harfe, ali ipak, nekako, blizu. Jer motiv je Žadanova pjevanja osveta. Što treba Bog kao potencijalni zaštitnik učiniti s neprijateljima? „Pusti ih neka izgore u smrtnoj vatri kao biblioteke. / Neka osjete da se njihovo postojanje prekida kao pjev prokletih. / Kako im smrt skida mjeru s ramena.“ Ono što pjesničko Ja traži od više instance jest dozvola da se mrzi. Pita se zašto mu se ta dozvola uskraćuje. U takvome ponašanju ćuti nepravdu. Stoga psalmom dominira prilog „zašto“. U tome smislu pjesničko Ja optužuje, gotovo poput Joba: „Ako šutiš, velim umjesto tebe: / zlo nije nešto neimenovano ili bezimeno, // zlo ima sadržaj i formu koju si im dao. / ono što ti je najbolje uspjelo: istim riječima / govoriti o ljubavi, govoriti o mržnji.“ Tužaljka se pretvara u optužnicu. No to se realizira s ciljem da se sljedeći psalam konstruira kao proces traženja utjehe u jeziku ljubavi koja proizlazi iz svjetlosti. Ona je paradoksalna, ogrnuta u crno iz kojega se probija prema vanjskome svijetu. Čak i kada ne daruje vjeru ona će „pomoći da pređemo granice nemoći“, njome zaslijepljeni. Moderni tvorac psalama ostavit će za kraj optimizam – prelazeći iz invokacije „ti“ u invokaciju „vi“: „Izmiješeni mukotrpno i strasno, stvoreni iz tame, / Izuzeti od vječnosti, ispunjeni sjećanjem i ljubavlju, / u njima odzvanjajući – sjećanje i ljubav.“ Sjećanje i ljubav ono je što „nas“ čini jačima od neprijatelja.
Ostajući pri suspendiranoj religiji pjesničko se Ja vraća nebeskim temama, anđelima. No ne priziva ih iz svetih knjiga, već iz književnosti. Uostalom književnost je stalni izvor inspiracije u zbirci. A gdje se govori točnije o anđelima nego kod Rilkea, u njegovim Devinskim elegijama? I doista, Žadan u pjesmi posvećenoj njima prvi put priziva ljubav. Druga je elegija „mogućnost / da se na primjeru anđela i demona / pokaže mehanizam nastajanja ljubavi, struktura / njezina pojavljivanja, logika njezina uzdizanja u zrak.“ Integracijom Rilkeovog interteksta Žadanova se lirika legitimira kao dio zajedničkoga korpusa europske književnosti, pozicionira se upravo na ono mjesto koje joj je bivalo uskraćivano s blijedom argumentacijom o nepostojanju ukrajinske književnosti i, šire, kulture. Riječ, dakle, nije o obrani, čak ni o molbi, nego o samosvjesnom estetski uobličenom iskazu o vlastitome (ali i o kolektivnome) identitetu. Ja (mi) smo (sam) tu. Ne možete nas izbrisati! „Delegirati“ Rilkea u takav kontekst istovremeno znači i pomjeriti funkciju hermetičnosti njegova pjesništva u drugom smjeru. Promijenjena će konstelacija, vidjeli smo, u igru uvesti demone, pokraj ljubavi stupat će smrt. Suočen s apokalipsom Žadan će doduše voditi dijalog s Rilkeom i njegovim eteričnim bićima, ali će pred sobom uvijek zadržavati jasnu sliku drugoga anđela, anđela uništenja, onakvog kakvog je u svojim filozofsko-povijesnim tezama kreirao Walter Benjamin, predmnijevajući katastrofu koja se u obliku fašizma nadvijala nad Europom. „I ne postoji tišina – / postoji samo naš strah da progovorimo. / I nema smrti – / postoji samo naš nečitki rukopis.“ I to je kraj. Slijedi pogovor u kojemu se objašnjavaju uvjeti nastanka knjige, afekti pod čijim je pritiskom ispisivana i naglasak na centralno mjesto jezika: „U cijeloj se knjizi nakraju radi o jeziku. O njegovoj sposobnosti da se obnavlja, o njegovoj ranjivosti, o njegovoj otpornosti. Otuda potječe i ukrajinski naslov – Skripnikovka […] Ortografija koja prelazi uske akademske granice i postaje nešto važno, svakodnevno, što određuje naše akcentuiranje i načine našeg govora.“
Sažimajući nužno je naglasiti, ako već nije postalo jasno iz ovoga teksta, da je riječ o veličanstvenoj knjizi, o zbirci poezije koja prelazi granice žanra i upisuje u sebe znanje o svijetu, koje prijeti da postane izgubljeno. Autoru je u svakome trenutku ta opasnost prezentna. Ono što sam, pišući, ostavio po strani (a tekst mi je stalno prijetio izlijevanjem preko obala!) jesu tehnički potezi koje Žadan koristi kako bi zaoštrio svoj, ionako oštri, jezik. Centralno mjesto pri tome zauzima ponavljanje motiva obilježenih snažnom simbolikom. Lebdeći iznad svega nalazi se sveprožimna tema rata. Motivi koji s njom na prvi pogled nemaju veze nižu se u različitim rasporedima, uvijek ritmično, tražeći od nas da ih dovedemo u vezu s užasima o kojima se ne želi govoriti otvoreno. Dva se motiva kristaliziraju kao dominantna, naravno pored sveprisutnog jezika: grad i željeznica. Grad je, kada se poznaje biografski kontekst, prepoznatljiv kao Harkiv, Žadanovo prebivalište. Inače najviše podsjeća na onaj koji nam je poznat iz distopijskoga Internata. Ranije sam naglasio da je besciljno kretanje u prostoru jedan od glavnih pokretača Žadanove proze. Junaci se stalno nalaze u automobilima koji ih voze sa sjevera na jug Ukrajine, sa zapada na istok. Lutanje često ne vodi nikuda, ljudi se na putu gotovo uvijek gube da bi se, kratko vrijeme nakon toga, opet pronašli negdje gdje ih se, možda, nije očekivalo, ali su ipak stigli.U poeziji se na prvi pogled dešava nešto slično: vlakovi preuzimaju na sebe ulogu glavnog transportnog sredstva u prebacivanju ljudi i robe s jedne na drugu točku u prostoru. No istovremeno je razlika očita. Ljudi su u njima bespomoćni, izgubljeni, u njihovoj se neposrednoj blizini nalazi smrt: „O smrti je teško svjedočiti / kada sjediš pokraj nje na susjednoj daščanoj klupi / u drvenoj klasi.“ Željeznički su kolodvori, doduše, mjesta okupljanja, koncentracije ljudske mase. No lica koja ih ispunjavaju puna su boli, neizvjesnosti, nesigurnosti. Njihov je put bez izlaza. I nije slučajno što se u upravo citiranoj pjesmi pojavljuje Adornov diktum o nemogućnosti pisanja poezije nakon gasnih komora. Od progona do genocida mali je korak. A smrt vreba na svakome kutu.
Skripnikovka nas tako vodi kroz pogubno vrijeme progovarajući o tegobnoj stvarnosti. U dnevničkoj prozi na društvenim mrežama je optimizam prikladan te stoga i svjesno napravljen vidljivim. U poeziji ga se mora brižljivo tražiti. Pjesničko Ja sagledava stvarnost s druge točke gledišta. Ono vidi smrt i razaranje, ono ćuti progonstvo. Optimizam u ovoj zbirci mogu nagovijestiti tri stvari: ljubav, književnost i, prije svega, jezik. Je li to dovoljno? Odlučiti moramo sami, a Žadan nam iskreno i otvorenog srca daruje prostor za razmišljanje, prostor za tumačenje, prostor za nadu.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/62
Serhij Žadan, Skripnikovka, 2023.
Pitanja koja se odnose na „kroniku najavljenog užasa“ bila su muka kojoj je Serhij Žadan bio izložen od samog početka besprizorne agresije Rusije na Ukrajinu. Odgovori su se mijenjali kako se apokalipsa, najavljena – podcrtavam, sve više približavala. Isprva je proza, uobličena distopijski, ono što se čini prikladnim sredstvom za približavanje jednoj realnosti koju se vidi, ali koja još uvijek nije razvila svu svoju razornu, neobuzdanu silu. Agresor se koristi manjim, punktualnim ubodima čiji je cilj isprobavanje do koje mjere može slijediti svoje zlikovačke ciljeve. Stoga je i Internat, kao paradigmatični Žadanov roman iz toga vremena, tekst koji zbilju impregnira turobnim bijegom od realizma, ali još ju uvijek ostavlja prepoznatljivu, bar u naznakama. Ispisujući Nebo nad Harkivom, svoj dnevnik na socijalnim mrežama Žadan se (vidjeli smo u prošlom nastavku ovog serijala) koristi drukčijim poetološkim sredstvima. Emotivni naboj, snažno naglašena poruka, odstupanje od objektivnosti, agitacija… Niz se može nastaviti, bez prekida, rekao bih. No što činiti u onim momentima u kojima se ostaje sam sa sobom? U kojima riječi više ne žele bodriti, u kojima se prepušta meditaciji, refleksiji? Koje, pak, moraju ostati sažete, kratke, bez pretenzije na sveobuhvatni prikaz „velikoga svijeta“? Tada, vjerujem, ostaje poezija kao jedini mogući odgovor. Serhij je Žadan, ne smije se zaboraviti, uvijek bio (i) pjesnik.
No kako bi se približilo ovoj zbirci pjesama valja zagrabiti dublje u povijest. Zagrabiti u povijest kako bi se razumjela sadašnjost. Za Žadana ta povijest ima ime – Mikola Sripnik. Sadašnjost prepoznajemo u destiliranoj formi u Nebu nad Harkivom, dok budućnost ostaje stvar anticipacije. Poslužimo li se poznavanjem prošlosti kao osnovom za anticipaciju vidjet ćemo jedno simptomatično ponavljanje, paradigmatski kondenzirano u Dejtonskom sporazumu. U današnjim raspravama prepoznajemo istu mustru koja se svodi na navodnu nužnost odstupanja teritorija kako bi se došlo do mira, o de facto legitimiranju etničkog čišćenja, o krizi koja ostaje utisnuta u „nezavršenom ratu“ (Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović). Samo što se na jednoj strani ovaj put ne nalazi iscrpljeni i izolirani Slobodan Milošević, već kremaljski povjesničar-amater koji sniva o novom svjetskom poretku, o ponovnome uspostavljanju imperija u njegovoj zlokobnoj formi, o Gruziji, Moldaviji, Baltiku… Ako hoćemo sniva on i o Imanuelu Kantu, kao građaninu, makar kratkotrajnom, ruske carevine te samim tim, logično zar ne, i Rusom. Proglasit će ga se ruskim filozofom, a u njegovu će se čast, povodom dvjestogodišnjice rođenja, u Moskvi održati velika „međunarodna“ konferencija. Ili je Kant, kao što će nam u svojevrsnom obratu ispripovijedati Anton Alihanov, sadašnji guverner Kalinjingradske oblasti (iza koje se krije istočnopruski Königsberg, mjesto iz čijega je sveučilišta potekla misao prosvjetiteljstva koja stoji, i danas, kao uzor naše civilizacije, mjesto na kojemu je, znamo, podučavao Kant) zapravo tvorac duha modernog Zapada te prema tome najveći zamislivi neprijatelj Rusije, u onoj perverznoj formi u kojoj ju se danas vidi, ponajviše iznutra. To je vizija u intelektualno zamućenoj, ali što se tiče spoznaje o korisnosti primjene nasilja kristalno čistoj, glavi povjesničara-amatera.
Dakle, Mikola Skripnik. Skripnik bijaše jednom od tragičnih figura sovjetske Ukrajine. Tvrdi lenjinista i uvjereni komunist, na najrazličitijim funkcijama od pobjede revolucije (boljševički komesar koji je djelovao u unutarnjoj službi, pravosuđu i, ovo je za nas najvažnije, obrazovanju). Bio je član CK, kandidat za člana Politbiroa (1923-1925) te njegov član (1925-1933). Suočen sa ruskim šovinizmom i negiranjem svega ukrajinskog Skripnik je relativno lavirao između raznih pozicija, uvijek se, uglavnom uspješno, zauzimajući za ukrajinizaciju. U toj je sferi svoga djelovanja osnovao lingvističku komisiju u koju su bili uključeni i znanstvenici iz zapadne Ukrajine (tada dijela Poljske) koja je za cilj imala standardizaciju ukrajinskog pravopisa. Taj je cilj ostvaren 1928. nova će ortografija ponijeti nezvanični naziv „skripnikovka“. No Staljinova je politika intenzivne rusifikacije vodila ka jednome jasnom cilju: rezanju prava manjinskih naroda unutar SSSR-a, što se odnosilo i na niveliranje njihovih kulturalnih posebnosti. Staljin u Ukrajinu šalje Pavela Postiševa, kao novog predsjednika CK ukrajinske komunističke partije. Izložen stalnom pritisku od strane svog izvornog neprijatelja, Staljina, suočen s neminovnim prekidanjem procesa ukrajinizacije i sluteći skoru likvidaciju, Skripnik 1933. izvršava samoubojstvo. Finalni čin brutalnog obračuna sa svim ukrajinskim, o čemu sam ovdje već dovoljno često izvještavao ali što nije zgorega uvijek iznova ponavljati, zbiva se 1937. u bestijalnome činu strijeljanja intelektualne elite zemlje. Taj je elitocid u povijest ušao pod pojmom „strijeljane renesanse“. Sama „Skripnikovka“ je izbrisana iz ukrajinskog kulturnog prostora i rabi se kao pravopis jedino u krugovima ukrajinske emigracije.
Time smo opet kod Žadana. Povijesna analogija upisana u njegovu zbirku i više je nego jasna. Ukrajinska se država, a s njom njezina kultura i jezik, od 2014. nalazi pred opasnošću koja je jednako velika kao i ona iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj put Ukrajina ima snage da se brani. Ta herojska obrana zaustavlja ponovno procvjetali staljinizam (ne treba zaboraviti da povjesničar-amater sprovodi tihu ali sustavnu rehabilitaciju Staljina!) i brani autohtonost i nezavisnost zemlje. Jedan je od njezinih temeljaca borba za jezik. No Žadan je u Skripnikovki sve drugo neko aktivist. Zbirka je na mjestima hermetična, nije jednostavno prodrijeti kroz njezinu gustoću, jezik se pojavljuje kao tema, ali i kao ono što u svojoj komunikativnoj funkciji tematizira. Tako će jedna od centralnih pjesama završiti na sljedeći način: „Ali u najtužnijim danima / iznad mene kruži – / ptica povjerenja. / I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Jezik je ono što pjesničko Ja čuva od izazova okoliša, od opasnosti koje ga vrebaju u „mutnim vremenima“, jezik na sebe preuzima različite funkcije kako bi mu pomogao da se probije kroz izazove, ali i kako bi mu pružio utjehu darujući mu ono što život, u krajnjoj liniji, čini vrijednim življenja.
No da bih se približio kompleksnosti ove zbirke valja mi osmotriti njezinu formalnu konstrukciju kako bih se, u sljedećem koraku, vratio njezinoj tematskoj komponenti. Neki signali u smjeru rasplitanja konstrukcije nalaze se u Pogovoru. U njemu Žadan naglašava da je prvi put u svojoj spisateljskoj karijeri osjetio potrebu da datira pjesme. Prema tome je načelu i zbirka podijeljena na dva dijela. Prvi započinje 29.3.2021. a završava 10.2.2022. drugi se proteže od 15.6.2022. do 4.6.2023. Na početku se nalazi pjesma napisana 8.12.2021., a knjigu otvara moto iz priručnika Jurija Ševeljova „Kriteriji za zvaničnu ukrajinsku ortografiju“. Iz mota izdvajam jednu rečenicu: „Prosječno akademski obrazovan Ukrajinac raspolaže tek skromnim lingvističkim znanjem, a što je to znanje manje to su žučnije debate o ortografiji.“ Takvo je stanje, jasno je to i iz drugih tekstova Ševeljova, prouzročeno dugogodišnjim procesom nasilne rusifikacije. Povratak ortografiji iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, kao da kaže Žadan, povratak je i autentičnosti i autohtonosti ukrajinskoga jezika. Osobito je to važno uzme li se u obzir da se nakon kratkog (povijesno gledano) perioda stabilizacije ponavlja dobro poznata situacija. Agresor koji zemlju želi podčiniti vojno, politički i kulturalno, grabeći za njezinim teritorijem. Najbolji je dokaz u prilog tezi o kulturocidu promjena školskog programa, zabrana nastave ukrajinskog jezika i povijesti, ali i otimanje djece kojima je ukrajinski materinji jezik, njihovo odvođenje u Rusiju i davanje na adopciju ruskim roditeljima. Dobro dokumentiran zlokobni sustavno sprovođeni proces zbog kojega je povjesničar amater zaradio tužbu pred Međunarodnim tribunalom u Hagu. S druge strane, datiranje pojedinih pjesama vodi ka djelomičnom narativiziranju lirike pridajući joj kontinuitet te time i vremensku dimenziju inače tuđu tome književnom žanru. Narativna je komponenta nužna kako bi se njome podcrtao neosporiv povijesni kontinuitet koji Ukrajinu spaja s velikim susjedima – Rusijom i Poljskom. Spajanje je to koje u sebi nosi razdvajanje, profiliranje vlastitoga identiteta kao drukčijeg od vanjskoga. Ukrajina se definira u razlici od. Tek potom se stiže do onoga što pripada samo meni (nama), kojega se, slijedom nužnosti, doživljava esencijalistički.
Žadan se, ipak, u sofisticiranoj zbirci poezije suzdržava od izravne primjene isključivog i isključujućeg govora. Njemu je stalo do nečeg drugog. Afektivno i emotivno predočiti turobnu atmosferu koja se nadvila nad njegovom domovinom. I ovdje se nužno vraćam na strategiju koja prožima poetologiju ispisivanja katastrofe: kako, naime, predočiti nepredočivo? Valja ga skloniti na rub teksta, valja mu dati mjesto, možda čak i prominentno, kao u naslovu, s kojega će se javljati bez patetike, bez direktnog pokazivanja nasilja, bez tendencije ka buđenju strave kod čitateljstva. Stoga je u Skripnikovki osobito naznačena gradacija, čime se vraćam na ishodišnu tezu o temporalnoj kvaliteti zbirke. Njezin je prvi dio prožet katastrofom koja je tu, ali čiji se intenzitet još uvijek nalazi na nižoj razini. Kako se približava erupcija tako se i lirski tekst, slijedeći sintaktičku figuru gradacije, približava apokaliptičkoj eksploziji. No ta se gradacija ne vidi na prvi pogled. Mora ju se iskopavati s margina teksta, otkrivati pažljivim čitanjem, tamo gdje ju se ne bi očekivalo, nakraju, u dubokoj melankoliji koja dominira Žadanovljevom lirikom. A koliko je dug put od apokalipse do melankolije? To je jedno od centralnih pitanja književnosti kasnoga modernizma, osobito one koja je prožeta ratnim iskustvima. Poput bosansko-hercegovačke, na primjer. Ono što je u ovoj knjizi najpotresnije jest da se apokalipsa u njoj ne pojavljuje s gromoglasnim trubama Božjim, s lomom i krahom, s bukom i bijesom. Ne! Apokalipsa je tiha. U njoj se suočavaju staro i novo. Staro koje je prošlo te samim tim postalo beznačajno i novo koje se naslućuje, a realizirati se može tek u novim pjesmama. Jer doista: što pjesnik drugo može činiti nego pisati pjesme. „I kada te pitaju: čemu? – / ne znaš ništa reći. A ipak, / vrijeme je za pisanje novih pjesama: / kod starih pjesama više nitko ne plače.“ „Jer stare pjesme više nemaju snage, / i stari pjesnici ne moraju umrijeti. / Zaboravili su ono što su ih molili. / Kome su još, molim, potrebni njihovi savjeti.“
Postupno se u zbirku šunja motiv smrti. Uz jezik, koji je stalno prisutan, smrt se pojavljuje u pratnji svojih demona – žalosti, bolesti, slutnje nečeg prijetećeg što dolazi, što se ne može, makar koliko se htjelo, spriječiti. Poslušajmo: „I smrt dolazi jednome od stotinu, / i jedan ustaje i odlazi. / Neka nam ostane ono što je nevidljivo. / Neka nam ostanu gradovi koji se drže. / Još je kasna jesen. Još su ratovi zaustavljeni. / Još je glazba zaustavljena i jednostavna.“ Između „neka“ i „još“ proteže se nada. To je varljiva nada od 25.10.21. No dolazi zima, a ona je doba mraka, prijetnje, u kojemu se zlo kumulira, skuplja snagu za odlučujući napad, koncentriranu energiju uništenja. Pjesničko se Ja sjeća, iznova, jezika, u empirijskoj formi, ortografije, reformirane. Ono je „odavno sve shvatilo kao Skripnik / na ukopu Ellan-Blakitnija.“ Jer zima se reformira poput ortografije, ali i „sjećanja na one koji ostaju u gradu, / one koji još uvijek u mirnim jutrima / donose dobre vijesti – / takve kakvih nikad nije dosta.“ Nikad ih nije dosta, ali sve su rjeđe. U pjesmu se uvlači mračna sjena povijesti. „Sjenke s kratkim kalašnjikovima. / Oružja preko kojih izrasta trava. / Povijest iznova ne pruža nikakvu / šansu za bijeg s bojišta.“ Bilježimo 21.01.22. Još je mjesec dana preostalo do izbijanja užasa. Taj je mjesec ispunjen snijegom kojega valja ispripovijedati, čiju se povijest treba rekonstruirati iz iskaza svjedoka, pjevat će je kor nasumice skupljen od prolaznika, rekonstruirati njegovu kronologiju, njegovo postojanje u gradu. Snijeg je nevrijeme, a oni koji brane grad pozdravljaju ga, „stupaj naprijed, sniježe, stupaj, / čim napraviš jedan korak slijedit ćemo te, / čim izađeš na polje, / naše će pjevanje ići za tobom.“ Kada bih tragao za onim što odlikuje prvi dio zbirke rekao bih da njime, pored nabrojanih, dominiraju i drugi motivi, grad i polje, željeznica i kolodvori, motivi, dakle, koji povezuju unutarnje i izvanjsko, naslućujući pri tome prodor tuđega i iskazujući spremnost da se brani svoje. Ono je sadržano u drugom, boljem svijetu koji nosi vrijednosti nedostupne hordama zla.
Drugi dio uvodi se cezurom, pauzom u kojoj se zbiva šutnja nametnuta prestravljenošću pred nasrtajem tuđe sile. Taj moment sile Žadan će u Pogovoru zbirke označiti kao „veliki rat“, pri čemu je „mali“ onaj koji je tinjao punih osam godina. U tome se smislu prekid lirskoga bilježenja svakodnevice može smatrati i procesom subjektivnog pribiranja snage koji će služiti balansiranju između emotivnog i refleksivnog. Stanka između dvije pjesme trajala je više od četiri mjeseca, promijenila su se godišnja doba, brahijalnost je pokazala svoje izobličeno lice, ali joj nije uspjelo ono što si je postavila za cilj – bezuvjetna predaja i okupacija tuđe zemlje koju se mora, kako se i pristoji u imperijalističkome i diktatorskom diskursu, vratiti tamo gdje pripada, matici zemlji. Vidjeli smo, aktivisti Žadanu snagu za borbu daje vjera u pobjedu. Pjesnik, pak, Žadan motivaciju za istrajnost pronalazi u jeziku. „Koliko god praznog, bezrječnog / zraka ovoga proljeća, gorućeg, bezjezičnog / zraka ljeta gutam, // pokazuje se da je jezik jači od straha šutnje, / on mi treba napuniti džepove na grudima života, / on treba obuhvatiti mjesta na kojima se okupljaju ljudi, / gdje moraju govoriti o sebi, / da ih se odsada pa navijek / raspoznaje po glasu.“ U lirskome se tekstu zgušnjavaju motivi koji se isprepliću, dovode u nove i neočekivane konstelacije, promatra ih se, tada, u promijenjenim uvjetima, testira u kolikoj se mjeri i oni sami mijenjaju i modificiraju. U tom se kolopletu pojavljuju bol i nada, („bol i nada sjedinjuju nas u / otvorima tamnoga neba“); potom se realizira snažna metafora u kojoj se ljudi izjednačavaju s puževima: („Hrabri budite, vi puževi, pokažite se dostojnima ovoga lutanja, / kuća vam je uzeta, ali ne srce.“) Jasno je da su puževi izbjeglice, protjerani iz svojih domova, poziva ih se na strpljenje i trpljenje, na izdržljivost, na borbu protiv tjeskobe. Jezik će im pomoći u tome: „Ne boj se, jezik te neće izdati, / kad želiš objasniti / zašto nemamo šanse, / ne boj se jezik objašnjava zašto idemo kroz tamu […] Jezik treba one / koji govore tiho / i uvjerljivo šute.“ U kriznoj se situaciji jezik pojavljuje kao neizostavna pomoć. Više nije riječ samo o ortografiji, onoj Skripnikovoj, koju je uništila i poništila tuđa sila. Sada se radi i o jeziku u čistoj, ako hoćemo lingvistički determiniranoj, formi koji najuvjerljiviji iskaz paradoksalno pronalazi u šutnji, dakle vlastitoj suspenziji, kao kvintesenciji otpora.
No iznova u zbirku prodire povijest, u svojemu traumatskom obliku. Nikada se ne smije umoriti od ponavljanja. Ovdje mi ono služi kao strategija borbe protiv zaborava. Zato ćete mi, ako se sjećate, oprostiti digresiju. Ukrajinska je povijest između dva svjetska rata obilježena dvama traumatskim događajima koji nadmašuju sposobnost ljudskoga uma za racionalno razumijevanje. Prvi je Holodomor (o njemu je bilo riječi, bit će opet, u sljedećem nastavku serijala) a drugi „strijeljana renesansa“. Više puta sam je spominjao, o nekim njezinim autorima i pisao. Valja uvijek iznova sabrati povijesne činjenice, u borbi protiv ruskih mistifikacija. Sandarmoh je šuma u Kareliji. U njoj je između listopada 1937. i prosinca 1938. pogubljeno više od deset tisuća ljudi. Masovne je grobnice tek 1997., skupa sa suradnicima, otkrio član skupine Memorial Jurij Dmitrijev. Daleko od toga da su registrirane sve žrtve masovnoga ubistva, ali se sa sigurnošću može utvrditi da su među otkrivenim leševima pripadnici „strijeljane renesanse“ koji su tamo dovedeni iz koncentracionog logora sa Solovjeckih otoka. U međuvremenu je Memorial zabranjen, Dmitrijev pod lažnom optužbom na montiranom procesu osuđen na petnaest godina zatvora u logoru u Sibiru (poznato nam je kako se politički neugodni zatvorenici iz tih logora ne vraćaju), a posao na pretraživanju Sandarmoha stavljan je na led. Zvanična je ruska „povjesničarska“ komisija „došla do zaključka“ da su ustrijeljeni žrtve finskih zlodjela, sovjetski zarobljenici pogubljeni u tamošnjim koncentracionim logorima. Zvanična je strategija jasna: brisanje tragova zločina, poništavanje sjećanja. Što o tome u jesen (27.11.2022.) može reći pjesnik? „Osjećaj kao da se svake godine zatvara / sredinom studenog / šuma oko pjesnika – / šuma streljačkoga zbora, / šuma kandidata za smrt, koji u džepovima / skupljaju slova kao mrvice jučerašnjeg kruha.“ Jezik je književnosti mjesto na kojemu se susreću povijesno pamćenje i proturječna emocionalna refleksija. Razumjeti Žadanovu poeziju znači (tu on djeluje poput istinskog poeta doctus) poznavati okvir u kojemu ona nastaje, ali i spoznati čvrstu vezu koju formira između te prošlosti (koja ne želi proći) i tragične sadašnjosti (čija je budućnost nepoznata i nespoznatljiva, koju je nemoguće projicirati). Projekcija se pokazuje neizvedivom, čak i kao mentalna vježba iz razloga kojega pjesničko Ja sažima na sljedeći način: „Smrt luta uokolo. Zimsko vrijeme. / Lijeva obala Dnipra. / Zlatni rez noćne rijeke. / Sve kao uvijek. Sve potpuno drukčije.“ Parataksa dinamizira kazivanje. Redaju se naizgled nepovezani dijelovi teksta dok se gotovo neprimjetno formiraju asocijativni nizovi koji će voditi do paradoksalnog zaključka: isto a potpuno drukčije.
I onda dolazi jedina imenovana pjesma, Schulz. Psalmi. Dva imena iz naslova, lično i žanrovsko, ukazuju, a) na Bruna Schulza, poljsko-židovskog spisatelja iznimnoga zračenja, i danas, više od osamdeset godina nakon tragične smrti, i b) na žanr biblijske književnosti u kojemu se vjernik sučeljava izravno s Bogom, u jedinstvenom retoričkom procesu kojim dominira stilska figura invokacije. Svejedno slavi li ga se ili mu se žali, on ostaje bez glasa. Schulz je, sa svoje strane, majstor dvosmislenoga, fantastike, najavljivanja tragedije, prebivanja u egzistencijalnoj nesigurnosti, na rubu svjetova čija je jedina zajednička osobina mržnja prema Židovima. Iskonska, duboka, neprevladiva mržnja. Na nju se, poetički, jedino može odgovoriti gore pobrojanim, naravno i proširenim, elementima književnoga teksta. Konkretno, Žadan kao moto navodi rečenicu iz Sanatorija kod pješčanog sata. Pripovjedač pronalazi nestvarnu Bibliju u kojoj se nalaze reklame za čudotvorne lijekove. „Iz Transilvanije, iz Slavonije, iz Bukovine došli su euforični ozdravljeni kako bi užarenim i zanesenim riječima ispripovijedali i posvjedočili svoju priču. Išli su pognuti i bandažirani, mahali štakama koje im više nisu trebale, kidali flaster s očiju i zavoje sa škrofula.“ Uglavljeni između dvaju interpretativnih varijanti svete knjige nalaze se Žadanovi psalmi. Ponekad se čini da su bliži izvornom tekstu, ponekad, opet, kao da se približavaju ironičnoj persiflaži. Ono što ih približava Davidovim psalmima jest neposredna povezanost s glazbom. „Što čuješ kada me uzmeš u ruku kao flautu? / Kakav bol u plućima prenosiš svojim šaputanjem? / Kako da nakon odzvanjanja stolne pjesme o zlikovcima / ispišem partituru opraštanja?“ To je udaljeno od Davidove harfe, ali ipak, nekako, blizu. Jer motiv je Žadanova pjevanja osveta. Što treba Bog kao potencijalni zaštitnik učiniti s neprijateljima? „Pusti ih neka izgore u smrtnoj vatri kao biblioteke. / Neka osjete da se njihovo postojanje prekida kao pjev prokletih. / Kako im smrt skida mjeru s ramena.“ Ono što pjesničko Ja traži od više instance jest dozvola da se mrzi. Pita se zašto mu se ta dozvola uskraćuje. U takvome ponašanju ćuti nepravdu. Stoga psalmom dominira prilog „zašto“. U tome smislu pjesničko Ja optužuje, gotovo poput Joba: „Ako šutiš, velim umjesto tebe: / zlo nije nešto neimenovano ili bezimeno, // zlo ima sadržaj i formu koju si im dao. / ono što ti je najbolje uspjelo: istim riječima / govoriti o ljubavi, govoriti o mržnji.“ Tužaljka se pretvara u optužnicu. No to se realizira s ciljem da se sljedeći psalam konstruira kao proces traženja utjehe u jeziku ljubavi koja proizlazi iz svjetlosti. Ona je paradoksalna, ogrnuta u crno iz kojega se probija prema vanjskome svijetu. Čak i kada ne daruje vjeru ona će „pomoći da pređemo granice nemoći“, njome zaslijepljeni. Moderni tvorac psalama ostavit će za kraj optimizam – prelazeći iz invokacije „ti“ u invokaciju „vi“: „Izmiješeni mukotrpno i strasno, stvoreni iz tame, / Izuzeti od vječnosti, ispunjeni sjećanjem i ljubavlju, / u njima odzvanjajući – sjećanje i ljubav.“ Sjećanje i ljubav ono je što „nas“ čini jačima od neprijatelja.
Ostajući pri suspendiranoj religiji pjesničko se Ja vraća nebeskim temama, anđelima. No ne priziva ih iz svetih knjiga, već iz književnosti. Uostalom književnost je stalni izvor inspiracije u zbirci. A gdje se govori točnije o anđelima nego kod Rilkea, u njegovim Devinskim elegijama? I doista, Žadan u pjesmi posvećenoj njima prvi put priziva ljubav. Druga je elegija „mogućnost / da se na primjeru anđela i demona / pokaže mehanizam nastajanja ljubavi, struktura / njezina pojavljivanja, logika njezina uzdizanja u zrak.“ Integracijom Rilkeovog interteksta Žadanova se lirika legitimira kao dio zajedničkoga korpusa europske književnosti, pozicionira se upravo na ono mjesto koje joj je bivalo uskraćivano s blijedom argumentacijom o nepostojanju ukrajinske književnosti i, šire, kulture. Riječ, dakle, nije o obrani, čak ni o molbi, nego o samosvjesnom estetski uobličenom iskazu o vlastitome (ali i o kolektivnome) identitetu. Ja (mi) smo (sam) tu. Ne možete nas izbrisati! „Delegirati“ Rilkea u takav kontekst istovremeno znači i pomjeriti funkciju hermetičnosti njegova pjesništva u drugom smjeru. Promijenjena će konstelacija, vidjeli smo, u igru uvesti demone, pokraj ljubavi stupat će smrt. Suočen s apokalipsom Žadan će doduše voditi dijalog s Rilkeom i njegovim eteričnim bićima, ali će pred sobom uvijek zadržavati jasnu sliku drugoga anđela, anđela uništenja, onakvog kakvog je u svojim filozofsko-povijesnim tezama kreirao Walter Benjamin, predmnijevajući katastrofu koja se u obliku fašizma nadvijala nad Europom. „I ne postoji tišina – / postoji samo naš strah da progovorimo. / I nema smrti – / postoji samo naš nečitki rukopis.“ I to je kraj. Slijedi pogovor u kojemu se objašnjavaju uvjeti nastanka knjige, afekti pod čijim je pritiskom ispisivana i naglasak na centralno mjesto jezika: „U cijeloj se knjizi nakraju radi o jeziku. O njegovoj sposobnosti da se obnavlja, o njegovoj ranjivosti, o njegovoj otpornosti. Otuda potječe i ukrajinski naslov – Skripnikovka […] Ortografija koja prelazi uske akademske granice i postaje nešto važno, svakodnevno, što određuje naše akcentuiranje i načine našeg govora.“
Sažimajući nužno je naglasiti, ako već nije postalo jasno iz ovoga teksta, da je riječ o veličanstvenoj knjizi, o zbirci poezije koja prelazi granice žanra i upisuje u sebe znanje o svijetu, koje prijeti da postane izgubljeno. Autoru je u svakome trenutku ta opasnost prezentna. Ono što sam, pišući, ostavio po strani (a tekst mi je stalno prijetio izlijevanjem preko obala!) jesu tehnički potezi koje Žadan koristi kako bi zaoštrio svoj, ionako oštri, jezik. Centralno mjesto pri tome zauzima ponavljanje motiva obilježenih snažnom simbolikom. Lebdeći iznad svega nalazi se sveprožimna tema rata. Motivi koji s njom na prvi pogled nemaju veze nižu se u različitim rasporedima, uvijek ritmično, tražeći od nas da ih dovedemo u vezu s užasima o kojima se ne želi govoriti otvoreno. Dva se motiva kristaliziraju kao dominantna, naravno pored sveprisutnog jezika: grad i željeznica. Grad je, kada se poznaje biografski kontekst, prepoznatljiv kao Harkiv, Žadanovo prebivalište. Inače najviše podsjeća na onaj koji nam je poznat iz distopijskoga Internata. Ranije sam naglasio da je besciljno kretanje u prostoru jedan od glavnih pokretača Žadanove proze. Junaci se stalno nalaze u automobilima koji ih voze sa sjevera na jug Ukrajine, sa zapada na istok. Lutanje često ne vodi nikuda, ljudi se na putu gotovo uvijek gube da bi se, kratko vrijeme nakon toga, opet pronašli negdje gdje ih se, možda, nije očekivalo, ali su ipak stigli. U poeziji se na prvi pogled dešava nešto slično: vlakovi preuzimaju na sebe ulogu glavnog transportnog sredstva u prebacivanju ljudi i robe s jedne na drugu točku u prostoru. No istovremeno je razlika očita. Ljudi su u njima bespomoćni, izgubljeni, u njihovoj se neposrednoj blizini nalazi smrt: „O smrti je teško svjedočiti / kada sjediš pokraj nje na susjednoj daščanoj klupi / u drvenoj klasi.“ Željeznički su kolodvori, doduše, mjesta okupljanja, koncentracije ljudske mase. No lica koja ih ispunjavaju puna su boli, neizvjesnosti, nesigurnosti. Njihov je put bez izlaza. I nije slučajno što se u upravo citiranoj pjesmi pojavljuje Adornov diktum o nemogućnosti pisanja poezije nakon gasnih komora. Od progona do genocida mali je korak. A smrt vreba na svakome kutu.
Skripnikovka nas tako vodi kroz pogubno vrijeme progovarajući o tegobnoj stvarnosti. U dnevničkoj prozi na društvenim mrežama je optimizam prikladan te stoga i svjesno napravljen vidljivim. U poeziji ga se mora brižljivo tražiti. Pjesničko Ja sagledava stvarnost s druge točke gledišta. Ono vidi smrt i razaranje, ono ćuti progonstvo. Optimizam u ovoj zbirci mogu nagovijestiti tri stvari: ljubav, književnost i, prije svega, jezik. Je li to dovoljno? Odlučiti moramo sami, a Žadan nam iskreno i otvorenog srca daruje prostor za razmišljanje, prostor za tumačenje, prostor za nadu.