Išao sam preko trga, lijep dan, mnogo nasmijanih lica, ljudi dobre volje, u njima neke radosti, grad dotjeran, nikad ljepši, uskoro će, već sljedeće godine tu biti održan veliki međunarodni sportski događaj, čekam da pređem na drugu stranu, policajac regulira prometnu gužvu, jedni gore, drugi dolje, kao da krugove prave, stojim već dugo, čekam, i ne znam zašto, ne znam ni otkud u meni najednom strašna misao: ovo je početak propasti. Devet godina kasnije sjedim s kolegom, s kojim sam oduvijek bio na “srdačnoj distanci”, uvijek jedan s drugim ljubazni, nikad bliski, pijemo kavu, on je ozbiljan, vrlo iskusan psiholog, zna se kontrolirati, ali mi odjednom kaže: “Strašno me je strah, nikad mi tako nije prije bilo.” Kažem mu da je njegov strah neracionalan, ima despota, luđaka i monstruma, naoružani do zuba, sila, ali neće se usuditi, kako bi mogli, to ne dolazi u obzir, neće nitko napasti civilno stanovništvo, to je protivno međunarodnim zakonima, osnovnim načelima humanizma i ljudskim pravima, neće, neće, ne može to biti. Sjetih se tog razgovora nekoliko mjeseci kasnije, kada je počeo rat. Sada gledam vijesti, ruševine, nestaju tragovi mrtvih, slušam kako će preseljavat narod, kažem sebi da je strah neracionalan, ima despota, luđaka i monstruma, naoružani do zuba, sila, ali neće se usuditi, kako bi mogli, to ne dolazi u obzir, neće nitko napasti civilno stanovništvo, to je protivno međunarodnim zakonima, osnovnim načelima humanizma i ljudskim pravima, neće, neće, ne može to biti. Sebi puno toga mogu objasniti, logično poredati i racionalizirati, mogu u sebi svoje sabrati, sa sobom biti u miru, sebe i svoje vjere se držati, ali sada je i meni kao mom kolegi, psihologu.
Blizina užasa
Išao sam preko trga, lijep dan, mnogo nasmijanih lica, ljudi dobre volje, u njima neke radosti, grad dotjeran, nikad ljepši, uskoro će, već sljedeće godine tu biti održan veliki međunarodni sportski događaj, čekam da pređem na drugu stranu, policajac regulira prometnu gužvu, jedni gore, drugi dolje, kao da krugove prave, stojim već dugo, čekam, i ne znam zašto, ne znam ni otkud u meni najednom strašna misao: ovo je početak propasti. Devet godina kasnije sjedim s kolegom, s kojim sam oduvijek bio na “srdačnoj distanci”, uvijek jedan s drugim ljubazni, nikad bliski, pijemo kavu, on je ozbiljan, vrlo iskusan psiholog, zna se kontrolirati, ali mi odjednom kaže: “Strašno me je strah, nikad mi tako nije prije bilo.” Kažem mu da je njegov strah neracionalan, ima despota, luđaka i monstruma, naoružani do zuba, sila, ali neće se usuditi, kako bi mogli, to ne dolazi u obzir, neće nitko napasti civilno stanovništvo, to je protivno međunarodnim zakonima, osnovnim načelima humanizma i ljudskim pravima, neće, neće, ne može to biti. Sjetih se tog razgovora nekoliko mjeseci kasnije, kada je počeo rat. Sada gledam vijesti, ruševine, nestaju tragovi mrtvih, slušam kako će preseljavat narod, kažem sebi da je strah neracionalan, ima despota, luđaka i monstruma, naoružani do zuba, sila, ali neće se usuditi, kako bi mogli, to ne dolazi u obzir, neće nitko napasti civilno stanovništvo, to je protivno međunarodnim zakonima, osnovnim načelima humanizma i ljudskim pravima, neće, neće, ne može to biti. Sebi puno toga mogu objasniti, logično poredati i racionalizirati, mogu u sebi svoje sabrati, sa sobom biti u miru, sebe i svoje vjere se držati, ali sada je i meni kao mom kolegi, psihologu.