Pepi Mosandl

Na proputovanjima kroz Zagreb tih se godina noćivalo na Tuškancu, kod Josefa Mosandla, zvanog Pepi, rođaka po onoj mutnoj i nikad do kraja istumačenoj bečkoj liniji. Neženja u ranim pedesetim, uvijek vrlo prijazan i gostoljubiv, rad da na Glavnom kolodvoru dočekuje i ispraća svu bosansku rodbinu, koja bi na putu za Tolmin, Grac i Beč uvijek zastajala u Zagrebu, ali malo tko bi se, osim rođaka Rudija, našeg Nane, zadržao duže od konaka. Za nas je Zagreb bio konačište, a kuća na Tuškancu musafirhana na stalnim putovanjima u naše stvarne zavičaje u kojima smo, kao i svi iskorjenjenici, živjeli prije nego što smo se rodili tamo gdje smo se rodili.

Franjo nije volio Pepija. Izbjegao bi noćiti kod njega, tako što bi zanoćio na kolodvoru, ili kod nekog svog željezničara u Zaprešiću. Pepi mu je bio sumnjiv: od čega u Zagrebu živi ako ništa ne radi, i kako je moguće da je cijeli život tu, a jedva natuca hrvatski? Ali nešto drugo je bilo glavno: Pepi Mosandl bio je stručnjak za tarot. Izrađivao je karte, pisao o tarotu u nekakvim opskurnim bečkim časopisima i svakodnevno je primao zagrebačke dame i gospodu, da im iz karata tumači živote. Od toga je lijepo i bogato mogao živjeti. Nije lako reći što je u tome Franji bilo odbojnije: to što se Pepi Mosandl kartama služio u takve svrhe ili to što je barkao po ljudskim sudbinama i po onom što ga je najviše uznemiravalo, po budućnosti.

Ali i on je s Olgom dvije noći proveo u vili na Tuškancu. Godina je bila 1933, kraj kolovoza i početak rujna, na putu u Beč i na povratku iz Beča noćili su u velikom bračnom krevetu, najvećem u koji su ikad legli, u crnoj svilenoj posteljini, od koje je Olgu hvatao strah, pa od Pepija htjela zaiskati drugu posteljinu, ali joj je Franjo branio. Obje noći proveo je u ligeštulu, na terasi obrasloj ružama, pušeći i zureći u obrise ugašenog grada. Osluškivao je crkvena zvona i zvona tramvaja, pričinjali su mu se glasovi ljudi, ili su to bili glasovi, lavež pasa i ptičje žamorenje, koje se širilo odnekud s gornjih, sjevernih strana, pa se spuštalo prema nizini. Ništa tu nije bilo njegovo, ni poznato, a svejedno mu se činilo, i to ga je plašilo, da se dolje nešto važno zbiva. Upravo se odlučivalo o njemu i o njegovima, samo zato što su zanoćili tu, umjesto da produže dalje, ili da prođu mimo Zagreba, neprimijećeni i, ako je to ikako moguće, Zagrebu daleki.

To su, tvrdio je, bile jedine dvije njegove noći bez sna. Kad ga stignu godine i sasvim mu oslabi srce, astma kad mu jednom zatisne dah, više neće ni spavati. Ali tada je, u međuratna vremena, bila to jedina Franjina nesanica.

Za smrt Josefa Mosandla saznajemo iz novina. Takvo je vrijeme, kraj prosinca 1944, nije nam imao tko ni javiti. Udavljen je jastukom, tokom policijske je istrage utvrđeno da ga tako nije mogla usmrtiti samo jedna osoba. Netko mu je morao držati ruke. A Pepi je bio snažan čovjek. 

Ubojice nisu pronađene. O umorstvu Josefa Mosandla pisalo se još tjednima, a onda je nestalo jedne države i njezine policije, a nova država i njena policija nisu pokazivali interesa za stare zločine, ukoliko ti zločini nisu imali veze s ratom.

Pepi Mosandl jedini je naš rođak koji nije umro prirodnom smrću, niti je nastradao kao vojnik. Rijetko ga se spominjalo, uvijek samo po jednom neprovjerenom detalju iz istrage. U kući na Tuškancu bila su dva velika garderobna ormara. Jedan muški i jedan ženski. Oba vrlo raskošna i bogata. Jedan je bio Pepijev, a čiji je bio drugi ako je Pepi bio neženja i samac? Haljine iz ženskog ormara šivane su, kako je utvrđeno u istrazi, po bečkim i berlinskim šnajderajima, za neku lijepu, ali neobično stasitu damu.

Franjo se pobjedonosno smijuljio kad god bi se spomenule Pepijeve haljine.

Ti kad nekog ne voliš, onda ga baš ne voliš, rekla bi Olga, i priča bi se završavala tako da se ništa i ne kaže.

 

Miljenko Jergović 30. 08. 2020.