U osnovnoj školi – a bile su to rane osamdesete godine dvadesetog stoljeća u Bihaću – organizirane su s vremena na vrijeme akcije skupljanja starog papira; subotom, ako se dobro sjećam, u neki lijep proljetni ili jesenski dan. Svatko bi uprtio, koliko može, uvezanih novina, časopisa, rashodovanih knjiga, udžbenika i bilježnica ili potrošenih kartonskih kutija, koji su se nakupili u šupi ili na tavanu, te bi donio to u školsko dvorište da ubaci u veliki gvozdeni kontejner, mjerilo našeg uspjeha. A onda bismo obilazili kuće po Harmanima (gdje je Osnovna škola „I kongres USAOJ-a“) i zgrade po Ozimicama (gdje je živjela većina učenika naše škole), da bismo skupili još i što više starog papira. Blesavi i kompetitivni – kao sva djeca, uvijek – pravili smo igru od posla, grupirali smo se, razvijali strategije i taktike, snažili solidarnost unutar naših grupa, ali ne samo radi takmičenja samog nego i radi viših i još viših ciljeva. Jer: govorili su nam da se od novca zarađenog prodajom starog papira mogu kupiti neke korisne stvari za školu, na primjer, televizor za nastavničku zbornicu. Govorili su nam također – i to sam, ako ništa drugo, naučio u školi – da skupljanjem starog papira, od kojeg onda negdje nastaje novi papir, čuvamo šume, jer što više papira mi skupimo, to će manje stabala biti posječeno, a šume su, zna se, „pluća Zemlje“. Tako smo, skloni logici, čvrstim argumentima i jasnim objašnjenjima – kao sva djeca, uvijek – bespogovorno učestvovali u ostvarenju onoga što danas znamo i imenujemo kao „opće dobro“, a ne samo u ostvarenju interesā ljudi koje poznajemo i među kojima živimo.
Tome su doprinosile i akcije pošumljavanja, koje su također organizirane tih godina. Da li neka subota ili neki oslobođeni radni dan, ne mogu se sjetiti, ali bio bi to dan kad bismo se ispred škole okupili da bi nas autobus odvezao na neku brdsku ili planinsku lokaciju blizu grada, gdje smo, u raspoloženju sličnom onom u akcijama skupljanja starog papira, činili nešto drugo za naše šume, „pluća Zemlje“. Kao i u svakom drugom području života, uništavanje šuma je neizbježno. Ako se djeca trebaju školovati, trebaju imati teke, likovne mape i kajdanke, udžbenike i radne sveske, olovke i kistove, klupe, table i ormare u učionici, a i samu zgradu škole. Radi toga su žrtvovana mnoga stabla, mnoge šume, zapravo. Ali to barem malo nadoknađujemo obnovom i razgradnjom: sadnjom novih stabala i preradom starog papira. Budući da smo pošumljavali u višim razredima osnovne škole, kad smo sve manje bili djeca, a sve više umanjene verzije odraslih ljudi, naših roditelja, polako nas je nagrizao cinizam i bili smo sve skloniji muljanju, pa su mnogi snopovi („buntovi“) sadnicā drveća bili „sahranjivani“ ispod jedne vidljive, e da bi se naporni i dosadni posao što brže obavio, radi potvrde o pobjedonosnom uspjehu, radi ručka ili radi pukog ljenčarenja. Vjerujem da su neka stabla ipak izrasla i da smo, čak i takvi kakvi smo bili, ipak pridonijeli blagorodnoj fotosintezi, nevidljivoj kao što smo danas i mi, ondašnja djeca, te da tamo negdje rastu i sijeku se šume koje su simbol naše prolaznosti i vječnosti.
O onome što se sada naziva „ekološkom sviješću“ učili smo ne samo iz knjiga, čitajući ih, nego i s knjigama, baveći se njima kao predmetima, papirnatim bićima koja imaju svoju povijest: sjeme, sadnica, pila, tvornica, papir, knjižnica. To da knjige nisu samo papir, nego su natopljene ljudskim duhom i presjecišta su prirode i kulture – možda i najbolnija točka te napetosti – uvid je koji bi u negativu mogao biti formuliran ovako: ne može se biti svetac, nitko nije bezgrešan, nema nevinih; za svaki, ma i najplemenitiji pothvat plaća se određeni „danak u krvi“, tako da se u ljudskom životu, tom nerazmrsivo zapletenom čvoru kozmosa, radi samo o tome da umanjimo zlo, jer izbjeći ga ne možemo. Stoga proizvodnja mislī, koja rezultira proizvodnjom knjigā, mora biti vođena principom dobra, ali ne može ne biti vođena i principom manjeg zla. Drugim riječima, svaka misao koja se hoće opredmetiti u tekstu, pa i u oštampanom tekstu, mora imati dobar razlog, a kad se opredmeti, mora i dalje potvrđivati svoju razložnost: u kontinuiranom dijeljenju ili reciklaži. (U tom smislu, „ekološki“ zagovor elektroničkih publikacija kratkovidan je i neopravdan, jer svaki „gadžet“ namijenjen čitanju tekstova mimo papira također je svojim porijeklom ili posljedicom neko nasilje nad prirodom, a o ljudskim žrtvama da se i ne govori.)
Naravno, nisam sve to spoznao u pučkoškolskom periodu svog života, ali se moja današnja pamet zasigurno začela onomad i ondje, skupa s razmišljanjima o prirodi, a razmišljanja o prirodi najprije kao razmišljanja o vodi, kad mi je rijeka Una izašla iz sfere neposrednog doživljaja i ukazala mi se kao problem; naime, ne sama rijeka Una, nego naš ljudski odnos prema njoj.
* * *
Godinama kasnije – umalo četrdeset godina kasnije – radim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao institucija i kao zajednica, Filozofski fakultet stalno je u previranjima i nije baš uvijek izvor čiste radosti i svetački uzor težnje prema znanju i ostvarenju znanja u tkivu društva, ali činjenica da sam na Fakultetu okružen knjigama i ljudima čiji se posao i poziv sastoje od iščitavanja i ispisivanja knjiga odrješuje ga naposljetku od svih nevolja i sumnji. Nema boljeg mjesta za nekoga tko štuje i voli fiziku i metafiziku teksta, knjige i papira.
A u tom smislu, jedan fakultetski običaj posebno mi je drag: knjige odbačene iz ovih ili onih razloga mogu se pronaći po fakultetskim ćoškovima, na stubištima, po hodničkim ormarima, uz prozore, a odnedavno i na jednom dugačkom stolu u auli Fakulteta, koji je namijenjen slobodnom ostavljanju i uzimanju knjiga – nesebičnom dijeljenju koje jedne rješava brigā, a druge usrećuje. Nekad je to bogata gozba koju bi bilo najbolje odmah napustiti kako bi se izbjeglo nerazumno prežderavanje, a nekad me zateknu samo ostaci tuđeg objeda, među kojima se ipak nađe i poneki slastan zalogaj.
U takvoj jednoj skromnoj ponudi, na Fakultetu opustjelom zbog pandemijskih mjera i skorog godišnjeg odmora, nedavno sam pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta.
Kao da ih nisam slučajno pronašao, jer dobro predstavljaju ono zbog čega su mi knjiga i tekst ponajprije važni, a to je – četvorstvo papira, znanja, jezika i kulturne povijesti: papira kao medija koji će se, vjerujem, usprkos požarima, poplavama i digitalizaciji, potvrditi kao najizdržljiviji i najtrajniji medij, a ja ga volim i bez obrazloženja; znanja koje sintetizira i nadilazi podatke, informacije i disciplinarne „kuće znanja“ (da upotrijebim izraz njemačkoga filozofa Jürgena Mittelstraßa), uključujući i utopiju sveznanja, koja se nastoji ozbiljiti osobito u enciklopedijskim i leksikonskim djelima; jezika koji se kreira i rekreira putem zabilježenih i objavljenih tekstova, književnih, znanstvenih i novinskih; te kulturne povijesti kao klupka bezbrojnih malih povijesti i kultura, materijalnih i duhovnih, koje katalizacijom, destilacijom i sedimentacijom stvaraju tvar za proizvodnju i manipulaciju Povijesti i Kulture kao specifikuma, esencije i smisla ljudskoga roda.
* * *
Prva „spašena“ knjiga zove se Sve o papiru, a objavio ju je zagrebački Privredni vjesnik 1962. godine, u svojoj biblioteci „Teorija i praksa“. Knjigu je priredio Vladimir Hafner, osoba koju nisam uspio „dešifrirati“ ni u dostupnim mi knjiškim priručnicima, ni u bespućima interneta, osim što sam zaključio da ovaj Vladimir Hafner nije onaj Vladimir Hafner koji je rođen i prerano umro u Osijeku (1886.–1907.), kompozitor, dirigent, muzičar i pisac. Ovaj moj nepoznati Vladimir Hafner priredio je knjigu objavljenu u „džepnom formatu“, sa četiristotinjak stranica, na papiru čije ime, ni nakon čitanja te knjige, ne bih znao navesti, s kartonskim koricama dizajniranima u „exatovskom“ stilu, i s naslovom koji zvuči pretenciozno, ali se ipak opravdava sadržajem. Ni jedna knjiga, naravno, ne može prezentirati „sve o papiru“, ali bome, u ovoj je mnogo toga o papiru. Mogu pretpostaviti da ima opsežnijih i boljih knjiga o ovom predmetu, ali ih ja do sada nisam susreo, jer se time nikad nisam bavio, pa mi je Hafnerovo „sve o papiru“ za sada zaista – sve. Autor, koji se skromno deklarira kao priređivač, ne mudruje, ne teži nekim teorijskim sumama, čak ni širim (primjerice, kulturološkim) razmatranjima. Štoviše, cijeli „teorijski“ dio knjige autor je stisnuo na svega dvije stranice, gdje govori o pretečama papira (papirus, pergament), izumu papira i prvim radionicama za proizvodnju papira u Europi i Americi, te objašnjava „što je zapravo papir“ i zašto je papir „vjeran pratilac čovjeka“, a potom se baca na tablični prikaz proizvodnje i potrošnje celuloze, drvenjače, papira i ljepenke, koristeći podatke dostupne do 1958. godine, što zauzima daljnjih petnaestak stranica, da bi ostatak knjige posvetio detaljnom opisu pojedinih vrsta papira, kartona i ljepenke, prema raznim kriterijima i navodeći, uz hrvatske termine, i one na njemačkom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, zaobilazeći neke druge, tadašnjim Jugoslavenima bliske jezike – primjerice, talijanski ili ruski – što bi autor vjerojatno lako obrazložio, a nama, u nedostatku obrazloženja, ostaje da o razlozima nagađamo. Zanimljiv dio knjige je i onaj predposljednji, gdje se na tri stranice navodi tridesetak jugoslavenskih poduzeća pod naslovom „Svoje potrebe podmirujte kod ovih poduzeća“ (je li i jedno nadživjelo samoupravni socijalizam?), a to se prelijeva i u završnicu knjige, gdje se, na dvadesetak stranica, donosi reklame jugoslavenskih, austrijskih i zapadnonjemačkih poduzeća koja se na ovaj ili onaj način bave papirom.
O čemu se radi u knjizi i zašto je ona uopće nastala jasno govori predgovor pod naslovom „Umjesto predgovora“: „U cilju usklađivanja proizvodnje papira, kartona i ljepenke sa sve većom potrošnjom, koja je rezultat povećanog standarda života, perspektivnim planom razvoja industrije celuloze, drvenjače i papira, predviđeno je do god. 1965/66 povećanje proizvodnje tih artikala od 300%, ako proizvodnju u 1960. godini označimo indeksom 100. (…) Za proširenje kapaciteta ove industrijske grane postoje kod nas realni uvjeti kako u pogledu sirovinske baze, tako i u pogledu kadrova, plasmana itd. Sa svojom povećanom proizvodnjom, naša će se zemlja uvrstiti u red razvijenijih zemalja u toj privrednoj grani. Ovaj priručnik, koji predstavlja kompilaciju materijala iz većeg broja stranih publikacija, treba da taj materijal učini pristupačnim svima onima, koji rade u papirnoj struci, a ne služe se stranim jezicima. Želja nam je da on popuni prazninu koja se osjećala u ovoj vrsti stručne literature na našem jeziku.“
Kako u tom predgovoru, tako i u cijeloj knjizi, Hafnerov je stil krajnje suhoparan. Autor je prvenstveno strog i precizan tehničar, premda ne može sakriti svoje prosvjetiteljske, društvene i kulturne nakane. Ali, usprkos suhoparnosti teksta i mom nerazumijevanju mnogih detalja, ja tu knjigu čitam kao trilerski roman s hartijom kao glavnim likom. Uzbudljivost ove knjige neće shvatiti nitko kome nisu uzbudljivi željeznički redovi vožnje ili telefonski imenici, na kojima su neki pisci, poput Danila Kiša i Miljenka Jergovića, izgradili svoje literarne svjetove. U čvrstoj rešeci Hafnerove knjige slutim jedan divlji roman, a o „suhoj bugačici“, „duramentu“, „bešumnom papiru“, „ljepenki za tabanice“ ili „alabaster kartonu“ već sad bih mogao napisati pjesme.
Osim toga, Sve o papiru intrigira me i kao jedan primjerak iz cjelokupne naklade tog djela. Gdje je ta, baš ta knjiga dosad bila, zašto je i kako uopće nabavljena, u koje ju je svrhe posjednik koristio? Ne znam, ali mogu da maštam. Ono što je sigurno jest da je nekog zaposlenika ili studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu jednom zanimao papir i da ga nije prepustio samorazumljivosti, pa sad više ne mogu ni ja. Taj netko nije u knjizi ostavio nikakve tragove – nema podvlačenja, ni komentara na marginama – ali ipak ima nešto što personalizira primjerak koji držim u ruci. Između 227. i 228. stranice knjige pronašao sam jedan papirić za koji sam isprva pomislio da je zaostao kao slučajan i bilo kakvog značenja lišen „bookmarker“. Međutim, taj komadić papira nije slučajno završio među listovima ove knjige, jer to je izrezan, zaista izrezan (ni fotokopiran, ni prepisan) dio nekog hrvatsko-engleskog rječnika, koji obuhvaća natuknice „papir“, „papirić“, „papirnat“, „papirnica“, „papirničar“ i „papirus“, te vjerojatno slučajno „papkari“, „paprat“ i „papren“, kao što se slučajno, ali uredno prekriženo, na pozadini tog listića nalazi tridesetak natuknica o riječima od „parcela“, preko „parip“, do „pariti“. Jedna je knjiga, dakle, oštećena da bi se druga obogatila, a motivi tog oštećivanja i obogaćivanja sada mogu biti samo objekt fikcije. Ili zaborava.
Svaki segment kulture i kultura uopće obilježeni su nesagledivom raznolikošću i neizmjernim bogatstvom, kao i svaki segment prirode i priroda uopće. A kada se ukrste te dvije raznolikosti i ta dva bogatstva, trijumfiraju i kultura i priroda i pogotovo njihova prepletenost, a time i čovjek kao prirodno plus kulturno biće. Takav jedan trijumf nalazim u knjizi Kako žive životinje, koju je netko – iz moje perspektive, greškom ili suviše lakomisleno – ostavio u fakultetskoj auli da bi je netko drugi, a sada sam to ja, uzeo.
Radi se o hrvatskom izdanju jedne verzije standardnog enciklopedijskog i popularnoznanstvenog djela o cjelokupnom životinjskom svijetu (bez čovjeka, naravno), koje je priredio te između 1864. i 1869. godine prvi put, u šest svezaka, objavio njemački zoolog Alfred Edmund Brehm (1829.–1884.) pod naslovom Illustrirtes Thierleben. Eine allgemeine Kunde des Thierreichs (Ilustrirani životinjski život. Opća znanost o životinjskom carstvu), a kasnije je izlazilo kao „glavno djelo“ ili „veliko izdanje“ (Hauptwerk ili Große Ausgabe, sa šest do osamnaest svezaka), kao „malo izdanje“ (Kleine Ausgabe s tri do pet svezaka) i kao „pučko izdanje“ (Volksausgabe u jednom ili dvama svescima). O popularnosti djela u struci i u najširoj javnosti govori i to što su ta izdanja nosila jednostavan naslov Brehms Thierleben (Brehmov Životinjski život), a bilo je dovoljno i još uvijek je dovoljno reći samo „Brehm“, pa da sve bude jasno, kao što je to slučaj kod nas s djelima kao što su „Klaić“ (Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića) ili „Kalin“ (Povijest filozofije Borisa Kalina).
Moj ljetni ulov, knjigu Brehm: Kako žive životinje – sa 505 slika u tekstu i na 16 tabela u više boja, objavila je Minerva nakladna knjižara iz Zagreba 1939., kao drugo izdanje (a prvo izdanje bilo je samo dvije godine ranije, 1937., što sugerira da je to djelo i kod nas bilo popularno). Na unutrašnjoj naslovnici stoji napomena: „Po originalnom pučkom izdanju priredio s osobitim obzirom na naš životinjski svijet prof. dr. Nikola Fink, kustos Zoologijskog muzeja u Zagrebu“. Nikola Fink (1894.–1968.), hrvatski zoolog te profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, bio je ne samo prevoditelj i urednik „pučkog Brehma“ nego, slobodno se može reći, i njegov koautor, jer morao je u svakom aspektu odraditi ogroman posao i izvrsno je to učinio.
I inače je „Brehm“, u svim svojim obličjima, lijepo priređeno djelo, što se odnosi i na stil pisanja, prijemčiv širem čitateljstvu. Koga zanimaju latinski nazivi pojedinih životinjskih vrsta ili neki zoologijski i ekologijski detalji neće ostati razočaran, a oni koji su zainteresirani za životinje, ali nemaju baš znanstveno-teorijskih ambicija, knjigu mogu čitati kao što gledaju dokumentarne filmove National Geographica.Također, „Brehmov“ opsežni i detaljni prikaz životinjskoga svijeta obesnažuje kritiku koju mi je u jednom razgovoru 2003. godine iznio naš pravnik, kulturolog, animalist i bioetičar Nikola Visković, kad je, govoreći o prirodoznanstvenicima, rekao: „Prva je njihova krivnja to da sve što rade rade bez sućuti i grižnje savjesti. Osim toga, iako su prirodni znanstvenici, oni prirodu shvaćaju mehanicistički. Bave se prirodom na razini anatomije i fiziologije, recimo, u slučaju kukaca. Gledam ove naše udžbenike biologije: koliko nogica ima kukac, kakav živčani sustav ima kukac, kakva je cirkulacija u kukaca… Ma koga to zanima?! Djeca na taj način mogu samo zamrziti zoologiju! O životu kukaca nema ništa ili ima vrlo malo toga. (…) Prirodni znanstvenici sve to u velikoj mjeri zanemaruju. Nerazumijevanje prirode, nepostojanje sućuti prema prirodi i uništavanje prirode povezani su.“ U Brehmovom Životinjskom životu o životu kukaca i drugih životinja ima toliko mnogo toga! Ne fali anatomije i fiziologije, ali ima i etologije i ekologije, kao i anegdotā nastalih iz promatranja ponašanja životinja u prirodi i „zoologičkim vrtovima“, pa i savjetā za odnošenje ljudi prema životinjama s kojima dolaze u doticaj. Tako „Brehm“ u Finka kaže vezano za ptice: „Djecu treba upućivati da im ne vade jaja i mlade iz gnijezda, zimi treba da ih hranimo, jer je časna dužnost kulturnih ljudi da čuvaju te vrijedne pernate prijatelje.“ Uspoređujući orangutane i čimpanze, da bi približio njihovo ponašanje onima kojima su majmuni sasvim nepoznati, opisuje ih kao da se radi o ljudskoj djeci na igralištu: „Uopće je orangutanovo vladanje mirnije, dostojanstvenije i dobroćudnije. Čimpanza je, naprotiv, vječno nemiran, pravi vragoljan što zbija različne ludorije. On je bio kolovođa u svakoj lakrdiji i šali koje su ti majmuni neprestano zajednički zbijali.“ A i svijet mravā, koji je itekako prisutan u ljudskome svijetu, ali je vrlo dalek ljudskoj spoznaji, „Brehm“ i Fink antropomorfiziraju tako šarmantno da vrijedi navesti cijeli jedan odlomak: „Svi su mravi iz istog mravinjaka braća i prijatelji i raspoznavaju se po zajedničkom urođenom mirisu svog mravinjaka. Druge mrave, ako slučajno zalutaju u njihov mravinjak, ne samo progone nego se i napolju njihova neprijateljstva izrode u prave bitke. Neki pak mravi polaze od vremena na vrijeme i na smišljene pljačkaške pohode protiv drugih miroljubivih mravi, pa im otimlju kukuljice, a radnike što iz njih izlaze drže kod sebe kao robove. Tako su postepeno nastali takvi mravi koji bez robova uopće ne mogu više ni da žive, a neki su se izrodili i toliko izopačili da nemaju nikakvih radnika udomaćivši se kao nametnici u mravinjacima svojih robova. Neki mravi, naprotiv, podnose druge mrave u svome mravinjaku, pa tako stvaraju neke vrste državu u državi. Neki posve sićušni mravi uvukli su se u druge mravinjake gdje se domaćini na njih ni ne obaziru, pa možda imaju kod njih takav položaj kao miševi u našem kućanstvu. Pored stranih mravi poznato nam je već da u mravinjacima žive i različiti kornjaši, pa i druge svakojake životinje kao ugodni gosti.“
Ovo hrvatsko izdanje sva je „Brehmova“ postignuća primjereno prenijelo, a pride nam je Fink, upravo „brehmovski“, opisao i našu (jugoslavensku) faunu, primjerice, bosansku sivu guštericu, čovječju ribicu, crvenorepog stijenjaka i slavonsku riđovku. I da stvar bude još bolja: „Radi većeg publiciteta dodani su kod mnogih životinja uz hrvatske još u zagradama i srpski i slovenski nazivi: na pr. divlja patka (plovka, divja raca); obični puh (puvać, polh) itd.“
„Glavno djelo“, tj. „velikog Brehma“, listao sam u njemačkim bibliotekama i antikvarijatima, ne mogavši se nikad nauživati tekstova, slika, decentne opreme i finoga papira, ali iz raznih razloga nisam se nikad odlučio za kupnju. No tu sam tihu patnju djelomično utišao ne samo recentnom nabavkom hrvatskoga „dajdžesta“ nego i nekoliko godina ranije, kad sam među zaturenim knjigama u kućnoj biblioteci u Bihaću pronašao jedan (točnije, drugi) svezak onog „malog izdanja“ njemačkoga Brehma, koji obuhvaća ribe, vodozemce i gmazove. Crno platno kojim su tvrde kartonske korice presvučene izblijedjelo je, donekle je i oštećeno vlagom, kao i nekoliko prvih i zadnjih stranica knjige, ali unutrašnjost je odoljela vremenu: šestotinjak stranica ispunjenih sitnom goticom, sa mnogim preciznim crtežima, crno-bijelim i u koloru, na različitim vrstama papira, čvrsto uvezanim. Ne znam kako je taj Brehms Thierleben: Kleine Ausgabe. Zweiter Band: Die Fische, Lurche und Kriechtiere – objavljen 1934. u lajpciškom Bibliografskom institutu – dospio do Bihaća, je li bio u paketu s ostala četiri sveska i, ako jest, kada su i zašto oni nestali, te tko ga je sve čitao. Ali mora da je pripadao mom pradjedu Karlu Bubeničeku, negdašnjem austrougarskom žandaru koji je kao mladić došao iz češkog Brna u Bosnu i služio u postaji u Drenovom Tijesnu ponad Bihaća, da bi nakon smrti Monarhije ostao u Bihaću, spustio se u grad, kupio imanje i napravio kuću u Midžića mahali te se tamo bavio poljoprivredom i ljekarijama do smrti 1959. godine. Ostalo je za njim i njegovom suprugom, a mojom prabakom, Bečankom Katharinom Götzel, nekoliko takvih knjiga (pretežno njemačkih Novih zavjeta i molitvenika), kao i raznih dokumenata i fotografija, ali prikupiti sve to, dešifrirati, opisati i domaštati – zadatak je koji će morati pričekati.
Uglavnom, Kako žive životinje, Finkov „prepjev“ Brehma na hrvatski, knjiga je koja je divna i sama po sebi, ali uparena s pradjedovom relikvijom sad sjaji u mojoj biblioteci.
Jedno drugačije popularnoznanstveno djelo enciklopedijsko-leksikonskog tipa (jer ima strukturu i abecedni redoslijed natuknica kao enciklopedije i leksikoni, premda je ponajviše „bedeker“), koje sam nabavio kad i Brehmovo hrvatsko izdanje, zove se Land und Leute in Nordamerika (Zemlja i ljudi u Sjevernoj Americi). Knjigu je objavila Izdavačka knjižarnica Gustava Langenscheidta (Langenscheidts Verlagsbuchhandlung /Prof. G. Langenscheidt/ G.m.b.H.) iz Berlina, točnije Berlin-Schöneberga, specijalizirana i danas, pod skraćenim nazivom „Langenscheidt Verlag“, za rječnike i druge priručnike. Izdanje koje imam je, kako je navedeno, „četvrta potpuno nova prerada“, a objavljeno je 1926. godine. Prethodna tri izdanja uredili su Carl Neubert (uz potpunu preradu Ewalda J. Fluegela) 1913. i 1909. te Theodor Griesinger 1863. (s podnaslovom Skice iz američkog života, u Izdavačkoj knjižarnici Adolfa Krönera iz Stuttgarta), Kao autor ovog četvrtog izdanja iz 1926. potpisan je Ernst Smithanders. O njemu sam uspio saznati samo to da mu Ernst Smithanders nije bilo pravo ime, nego je to bio pseudonim Ernsta Schmidta ili Ernsta Reinholda Schmidta ili Ernsta Hermanna Reinholda Schmidta. Ali to je sasvim nepouzdana informacija jer za Ernsta Schmidta, koji bi, prema nekim drugim djelima koja mu se pripisuju, mogao biti autor ovog djela, ne nađoh nikakve podatke; Ernst Reinhold Schmidt, njemački učitelj i prirodoznanstvenik, koji je 1848. godine emigrirao u Ameriku, po svome bi profilu također mogao biti autor ove knjige, ali je umro 1901. godine, dakle, 25 godina prije njezina izdavanja; a Ernst Hermann Reinhold Schmidt, kojeg jedna publikacija američke Kongresne biblioteke iz 1928. godine navodi kao autora ove knjige, rođen je 1896. godine, što ga čini mogućim autorom, ali daljnjih podataka o njemu također nisam pronašao. Kako god bilo, Smithanders u predgovoru, pisanom u Kölnu na Duhove 1926., kaže da je njegova prerada djela iz 1913. gotovo potpuno novo djelo s obzirom na količinu i narav izmjena (sve ranije natuknice su sadržajno i jezično prerađene, a dodano je i više od dvjesto novih natuknica, te su, za razliku od prethodnoga izdanja, obrađeni i Aljaska, Grenland, Kanada i Meksiko).
O namjeri ove knjige i ciljanoj publici govori već i opis Langenscheidtova izdavačkog niza, dan među reklamama na kraju knjige, u kojemu su, pored Zemlje i ljudī u Sjevernoj Americi, pobrojane slične knjige o Južnoj Americi, Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Rusiji. Niz se zove „Langenscheidts Handbücher für Auslandkunde“ (Langenscheidtovi priručnici za znanost o inozemstvu ili – točnije, ali nezgrapnije – „za inozemstvoznanstvo“), a „svrha ovih priručnika je da Nijemca koji putuje u inozemstvo pouče o običajima, navadama i osobinama dotične zemlje i naroda na takav način da se on u stranoj zemlji od prvoga dana može kretati kao kod kuće, bez stalnog raspitivanja. Priručnici na sažet i općerazumljiv način osvjetljavaju sve što se putniku može učiniti vrijednim znanja, te mu približavaju javne i privatne ustanove, tijela, trgovinu itd.“ Autor u predgovoru kaže da bi priručnik o Sjevernoj Americi trebao biti „nužno pomagalo za studente i rado korišten vodič i dobar savjetnik za putnike i iseljenike“.
Smithandersova knjiga najljepši je plod moje ljetne berbe knjiga. Ima tvrde tamnozelene korice sa zlatnim slovima i obrubom na naslovnici te crvenom i crnom trakom na hrptu, a pored toga, ono što se vidi između korica kad je knjiga zatvorena (tzv. vanjski rez knjižnog bloka) crvene je boje. Iako ima čak 750 stranica, a džepnoga je formata, praktična je i zaista može bez problema stati u putnikov džep ili ručnu torbicu. Iznutra: slog gusto pisane gotice je pregledan, a donesene su i tri kolorirane karte: Sjedinjene Američke Države (koje Smithanders naziva „Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike“), New York i New York s okolicom.
A sadržaj knjige? E, to bi zahtijevalo poseban članak. Za sada ističem samo jedan aspekt koji me je zaintrigirao jer govori nešto i o znanju općenito, i o znanstveno ovjerenom znanju, i o znanju i znanosti u različitim historijskim kontekstima, i o socijalno-političkim implikacijama znanja i znanosti. Mislim na natuknice koje se tiču Indijanaca, Židova i obojenih ili obojenog naroda, tj. „Farbige“ ili „farbiges Volk“, kako Smithanders kaže zbog u Americi već uvriježenih pojmova „colored“ ili „colored people“, premda u natuknicama „Negerkunst“ (crnačka umjetnost), „Negermusik“ (crnačka muzika), „Jazz-Band“ i nekim drugima koristi njemački izraz „Neger“ koji je bliži našoj riječi „crnčuga“ negoli riječi „crnac“. Te su natuknice obilježene rasističkim kvalifikacijama, što pokazuje da znanost nije lišena predrasuda i, štoviše, da može sudjelovati u proizvodnji zla. Sistemski rasizam koji je u Smithandersovo doba bio na snazi u Sjevernoj Americi postoji još i danas, što nam ilustrira i recentni pokret koji nastupa pod parolom „Black lives matter“, ali za razliku od onoga vremena, danas se – možda više zbog licemjerne političke korektnosti, a manje zbog istinskog napretka u svijesti – eksplicitni rasistički iskazi ne mogu pronaći u publikacijama koje računaju na ozbiljnost i široku prihvatljivost. Osim toga, čitajući Smithandersa iz 1926. godine, možemo razmišljati o tome kako je nastajao i širio se rasistički nastrojeni nacionalsocijalizam u Njemačkoj, a i drugdje, koji će nedugo nakon toga uništiti milijune ljudskih života. Nacizam nije nastajao samo iz sasvim iracionalnih ili ekonomski motiviranih predrasuda njemačke srednje klase i lumpenproletarijata, čime će nacisti uspješno manipulirati uz podršku krupnih kapitalista, nego je nastajao i u srcu velike njemačke kulture, skupa sa znanošću.
Zemlja i ljudi u Sjevernoj Americi obiluje i mnogim drugim zanimljivim zapažanjima; primjerice, natuknica o „amerikanitisu“, podvrsti neurastenije, tj. bolesti specifičnoj za stanovnike Sjedinjenih Američkih Država („poslovična žurba Amerikanaca, kao i ona kronična probavna smetnja, chronic dyspepsia, koja se kod mnogih Amerikanaca pojavljuje kao posljedica brze prehrane“) te natuknica o jezicima, gdje autor kaže: „Poznavanje stranih jezika među Amerikancima je sve do prije trideset godina bilo vrlo rijetko. Većina predsjednika Republike nije vladala ni jednim drugim jezikom doli engleskog, a i među samim članovima Senata i Kongresa nalazilo se ekstremno malo poznavateljā jezikā. Zbog borbe oko dolara i vrlo malo vremena koje je Amerikancu raspoloživo za njegovo obrazovanje, vrijeme je posvećivano uglavnom obližnjim stručnim studijima, tako da nije preostajalo nimalo vremena za studiranje jezikā i obrazovne znanosti. U posljednjih dvadeset godina i u tome je nasreću došlo do promjena. Mnoge američke obitelji dopuštaju ne samo svojim kćerima nego i svojim sinovima da studiraju njemački ili francuski.“ Usprkos spomenutom rasizmu i tvrdnjama koje su ponekad na rubu znanosti ili čak s one strane njezina ruba, Smithanders nerijetko „ubode“ i dobru poantu. Iako simpatizira s mnogo toga američkog, kao Nijemac i Europljanin očito preferira kulturu i obrazovanje pred američkom fokusiranošću na poduzetništvo i novac, a to se tiče i europskog imperativa višejezičnosti.
Jednojezičnost jest siromaštvo, jer svijet je toliko bogat jezicima i toliko je raznolikih kultura i kulturnih dobara koje su ti jezici izgradili da je šteta ograničiti se na jedan jezik, makar neke druge čovjek poznavao samo površno. Ali daleko od toga da bih iz nečije jednojezičnosti izvodio bilo kakve intelektualističke ili moralističke zaključke. Ima što da se čita, saznaje, istražuje i uči cijeli život i s jednim jedinim jezikom te u jednom jedinom jeziku, pogotovo ako čovjek ništa ne uzima „zdravo za gotovo“ nego razvija i kultivira senzibilitet za jezik. Engleski (i „američki“) jezik, o kojemu Smithanders piše u nekoliko natuknica, u nekim je krugovima na zlu glasu kao „siromašan jezik“. Nesumnjivo je da je engleski jezik, koji je kao „lingua franca“ zavladao cijelim svijetom, podvrgnut krajnjim pojednostavljenjima i toleriraju se, čak i na razini standardizacije, svakakvi engleski jezici. No iz toga nerijetko proizlazi predrasuda o „urođenoj siromašnosti“ engleskog jezika, a na nju se pogotovo nailazi među onim našim filozofima koji su primarno oslonjeni na njemački jezik, filozofiju i kulturu. Primjereno prenijeti jezik i duh antičkih grčkih filozofa poput predsokratovaca u njemački jezik ili suvremenih njemačkih filozofa poput Martina Heideggera u hrvatski jezik vjerojatno je mnogo lakše nego njihovo prevođenje u engleski jezik, ali to nije nemoguć pothvat ako se dublje zaranja u jezik i ako „mišljenje (iz) jezika“ nije neuko i bahato ograničeno na jedan jezik. Interesantno je da se među spomenutim „kritičarima“ engleskog jezika ponekad naiđe na ljude koji se oduševljavaju djelima Williama Shakespearea ili Williama Blakea, koja su i u engleskom izvorniku i u bilo kojem prijevodu riznice jezika i misli, ali se to nekim čudom osporava engleskom jeziku kao takvom. Da je engleski jezik u svakome pogledu bogat kao i svaki drugi jezik, te da je kao i svaki drugi jezik isprepleten s drugim jezicima, kao i da ima dugu i zamršenu povijest (jer i tzv. umjetni jezici kao što su esperanto ili klingonski evoluiraju) – može se zaključiti i bez ikakvog stručnog znanja.
No veseli me kad nešto što je očevidno mogu podublje istražiti i pobliže upoznati, pa me tako razveselio pronalazak knjige A History of English engleske lingvistice i sveučilišne profesorice Barbare M. H. Strang (1925.–1982.), koja je prvi put objavljena 1970. godine kod londonskog izdavača Methuen & Co., a ovo moje izdanje je iz 1977. godine. Knjigu sam za sada samo „onjušio“, pažljivo pregledao i pročitao izabrane odlomke. Iskreno, ne znam hoću li je ikada uspjeti pročitati s razumijevanjem od korica do korica, ali sigurno ću je čitati, a kazalo pojmova i imena pomaže mi da dođem do nekih stvari koje me posebno zanimaju kao što su specifičnosti američke, australske i jamajčanske varijante engleskog jezika. Ali ono što mi je najzanimljivije nije pitanje kakve su se promjene od perioda do perioda dogodile, nego zašto su se promjene događale, pod kojim kulturnim i društvenim utjecajima i kojim putevima. Strangina Povijest engleskog nije gramatika, pravopis ili sličan priručnik o strukturi suvremenog engleskog jezika, nego povijesni pregled i razmatranje. Nakon uvodnog problematiziranja sinkronijskih varijacija i dijakronijskih mijena u engleskome jeziku, autorica se bavi „promjenama u živome sjećanju“, a što to znači objašnjava u sljedećim rečenicama: „Pored onih tipova promjene ovisnih o faktorima koji su ispod razine svjesnosti i govornici ih ne mogu namjerno kontrolirati, postoje druge vrste promjena, raširenih, a možda i univerzalnih, uključujući prilagodbu vanjskim uvjetima. Ti uvjeti dijele se u dvije klase – oni koji su vezani uz izloženost govornikā varirajućim tipovima iskustva, te oni koji se tiču govornikove slike samoga sebe vis-à-vis svoga jezika.“ Nakon toga, a prije zaključnog poglavlja, središnji je dio knjige u kojemu autorica ispisuje historiju engleskoga, ali je „vrti unatrag“ od recentnog i modernog stanja do davnih izvora, i to kako u redoslijedu poglavlja, tako i unutar svakog pojedinog poglavlja. Ta „autopsija“ engleskog jezika ide od 1970. do 1770., a zatim od 1770. do 1570., od 1570. do 1370., od 1370. do 1170., od 1170. do 970., od 970. do 770., od 770. do 570., te od 570. do 370., dok je posljednje poglavlje o periodu prije 370. godine.
Strang u predgovoru skromno ističe da se umnogome oslanjala na radove brojnih drugih istraživača, ali vjeruje da njezina knjiga ipak donosi nešto novo. Sve i da je samo slágala i preslagivala, dobro je i lijepo to učinila. Jer što mi znanstvenici radimo? Slâžemo i preslagujemo postojeće, a ako nam se katkad posreći, proizvedemo i nešto novo. Na koricama knjige doneseni su izvaci iz triju recenzija Strangine knjige, a u onoj iz Review of English Studies piše: „Za slobodoumnijeg čitatelja, knjiga gospođe Strang bit će izvor užitka, kao i informacijā.“ Baš tako, što se mene tiče, iako već na početku znam da će mi na kraju mnogo toga ostati nejasno, jer mi treba podosta predznanja koje nemam niti ću ga tako skoro moći steći.
Smatram da se univerzum jezika ipak ne upoznaje najbolje putem znanstvenih, teorijskih studija i priručnika (iako su oni nužni koliko i teleskopi za upoznavanje svemira), čak niti refleksivnom upotrebom jezika u čitanju i pisanju tekstova, nego prevođenjem. Sve što jezik jest i može biti, sve što može i ne može, sve što ima i nema – pred iskušenja i na ispite dolazi kad nešto što je domišljeno i stvoreno u jednom jeziku moraš prenijeti u drugi jezik, a da pritom ne izdaš ni jedan ni drugi, da ne iznevjeriš ni sam tekst ni njegova autora. Zato sam se oduševio kad sam na improviziranom knjižnom deponiju pronašao knjižicu, naslovljenu jednostavno Pjesme, velikog i tragičnog ruskog (i židovskog i sovjetskog) pjesnika Osipa Mandeljštama (1891.–1938.) u njemačkom prijevodu jednako velikog i tragičnog njemačkog (i austrijskog i židovskog i bukovinskog, odnosno rumunjsko-ukrajinskog) pjesnika Paula Celana (1920.–1970.). Radi se o knjižici Gedichte, koju je 1991. godine objavio frankfurtski Fischer Taschenbuch Verlag, što je ponovljeno izdanje istoga izdavača iz 1983. godine, a ono je pak izvorno objavljeno kod njegova predšasnika, S. Fischer Verlag, 1959., za Celanova života. Celan je pjesme izabrao iz triju Mandeljštamovih pjesničkih knjiga: Kamen, Tristija i Pjesme, ukupno četrdeset pjesama, a dodana je i prevoditeljska crtica, gdje Celan, među ostalim, u pola rečenice sažima cijeli Mandeljštamov pjesnički opus govoreći da je u Mandeljštama „pjesma mjesto gdje se ono što se može opaziti i dosegnuti putem jezika okuplja oko onog središta iz kojega zadobiva obličje i istinu: oko opstojnosti pojedinca, koja propituje čas, vlastiti i svjetski, otkucaj srca i eon“.
Nisam ni znao da je Celan prevodio Mandeljštama, premda znam da je na njemački prevodio poeziju s ruskog, francuskog i engleskog. A budući da i Celana i Mandeljštama ubrajam među najdraže mi pjesnike, ovaj susret njih dvojice i mene s njima dvojicom za mene je prava poslastica. I zavrti mi se u glavi kad pomislim kako bi bilo lijepo prevesti Celanova Mandeljštama s njemačkog na hrvatski, pa uspoređivati to s Mandeljštamom kojega je u hrvatski prevodio Fikret Cacan, a u srpski Branko Miljković. Tko umije, jer ja ne umijem, mogao bi sve to uspoređivati i s originalnim ruskim Mandeljštamom. Tako bi se bolje „ušlo u Mandeljštama“, ali i bolje upoznalo njegove prevoditelje. Kako li su se sve dovijali da bi ponijemčili, pohrvatili i posrbili Mandeljštamovo fino tkanje – to bi nam moglo reći nešto i o njihovim vlastitim poetikama. Na prvi pogled i na prvo slušanje, Celan je Mandeljštama prepjevao u Mandeljštamovu ritmu i tonu, a i Celanove su rime tamo gdje su i u Mandeljštama, ali ispod te površine sigurno bi se moglo otkriti razne špilje, ponornice i endemska bića.
Ako je jezik golema životodajna šuma koju stalno siječemo i pošumljavamo, a gdjegdje je i netaknuta prašuma, onda je kultura usporediva sa cjelokupnim bogatim i čudnovatim prirodnim svijetom u kojemu živimo i koji nas određuje sasvim i skroz, tako da se s pravom kaže da je kultura ljudska „druga priroda“.
Mada su i prethodno prikazane knjige kulturnopovijesno relevantne, zadnja publikacija koju spominjem spada u polje kulturne povijesti u užem smislu, koje uz historiografiju i kulturologiju angažira i arheologiju, etnologiju, folkloristiku, sociologiju, ekonomiju i neke druge znanstvene discipline.Ta me je publikacija najviše obradovala i usrećila jer, više nego kod prethodno navedenih knjiga, imam osjećaj da je ona mene pronašla, a ne ja nju, da je baš mene čekala, i to devedeset i jednu godinu. A evo i zašto.
Primjerak četrnaestog sveska časopisa Narodna starina do mene je došao u takvom stanju da sam zaključio kako ga nikad nitko prije mene nije koristio, jer je knjižni blok bio nerazrezan, tako da sam pregledavanju i čitanju mogao pristupiti tek nakon što sam nožem za papir razdvojio listove. Ta starina, Narodna starina, tavorila je, dakle, nepregledana i nepročitana u biblioteci Fakulteta ili kabinetu nekog profesora sve dok je ja nisam pomilovao, pa mi se pričinila kao starica, slijepa od rođenja, koja je uz moju pomoć progledala te mi je u znak zahvalnosti ispričala mnogo zanimljivih i korisnih priča koje mi nitko drugi nikad ne bi ispričao.
Narodna starina je časopis koji je u impresumu definiran kao „nepovremeni časopis za povijest i etnografiju južnih Slovjena“. Izlazio je od 1922. do 1935. godine, sa sjedištem u Zagrebu, a bio je, po svoj prilici, „one-man band“ povjesničara i sveučilišnog profesora Josipa Matasovića (potpisanog kao „vlasnik, glavni i odgovorni urednik“) koji je animirao i angažirao brojne autore, a neki od njih bili su i redovni suradnici, primjerice, Gjuro Szabo, Ćiro Truhelka i Hamdija Kreševljaković. Neki su mu pripomagali i više nego autorski, a imao je i određenu institucionalnu podršku, što se vidi iz bilješke u četrnaestom svesku časopisa: „Prema utanačenju između Muzeja Grada Zagreba i ‘Narodne Starine’ i na osnovi potvrde gradskog poglavarstva postaje ‘Narodna Starina’ i glasilom toga muzeja. Uređivanje zagrebačkog dijela časopisa primio je muzejski ravnatelj g. prof. Gjuro Szabo.“
Josip Matasović (1892.–1962.) bio je, u vrijeme izlaženja Narodne starine (a zapravo od 1924. do 1941.), profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Skoplju, kamo je otišao nakon studija povijesti i geografije u Zagrebu, Zürichu i Beču, te prvih zaposlenja, u vinkovačkoj gimnaziji i zagrebačkom Hrvatskom narodnom muzeju. Iz Skoplja se vratio u Zagreb 1941. godine i postao ravnateljem Državnog arhiva, što je bio sve do 1958. godine, a od 1943. do umirovljenja 1959. godine bio je i profesorom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
O Matasovićevim doprinosima i značaju bilo je riječi na znanstvenom skupu održanom u Slavonskom Brodu 2012., a u uvodniku konferencijske publikacije kaže se da je Matasović „jedna od najoriginalnijih pojava u novijoj povijesti hrvatske historiografije“, jer „u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj historiografiji još izrazito prevladava interes za ‘ratove i mirove’, to jest za političke događaje, protagoniste i institucije, Matasović se promišljeno okrenuo istraživanju materijalne i duhovne svakodnevice novovjekovnih društava u hrvatskim krajevima“, čime se „na svoj način uklopio u tokove onodobne europske ‘kulturne povijesti’, koju su svojim klasičnim djelima etablirali Jacob Burckhardt i Johan Huizinga. U duhu tadašnje kulturnopovijesne paradigme, Matasović je nastojao, kroz istraživanje raznorodnih i često nekonvencionalnih povijesnih izvora, ponuditi ‘portrete vremena’, a činjenice ‘velike povijesti’ dopuniti i obogatiti, kadšto i relativizirati, uvidima i spoznajama o ‘maloj povijesti’.“ Očito je da je Matasović to činio ne samo kao istraživač i pisac nego i kao urednik časopisa, jer te prigodne pohvalne riječi meni su se potvrdile čitajući samo ovaj jedan broj Narodne starine.Ne radi se o „velikoj povijesti“ kao političkoj i vojnoj povijesti, nego o „maloj povijesti“ ili, bolje, „malim povijestima“ koje se slijevaju i talože u bazenu iz kojega bi mogla nastati i vjerodostojna sveopća povijest čovječanstva, kada bi takvu bilo moguće napisati.
Narodna starina radila je na tome u svojih trinaest godina postojanja, a u tom je periodu objavljen ukupno trideset i jedan svezak; u nekim godištima samo po jedan, a u nekima po dva ili tri sveska, što je, kako ću uskoro pokazati, bilo uvjetovano financijskim prilikama.
Četrnaesti svezak Narodne starine poseban je zbog toga što je (za razliku od ostalih svezaka koji su tematski bili raznoliki) u cijelosti posvećen jednoj temi, a to je – Sarajevo. U prvome dijelu časopisa tri su veća i studioznija članka. Njihovi autori, sva trojica historičari, kao da su birani po današnjim bosanskohercegovačkim kriterijima „dejtonske etnomatematike“: Mihovil Mandić (1871.–1948.), Hamdija Kreševljaković (1890.–1959.) i Vasilj Popović (1887.–1941.).
Mandić piše o „Postanku Sarajeva“, istražuje razne izvore i pokušava rekonstruirati kako je, kada i gdje nastao grad koji se u suvremenosti zove Sarajevo. Od prahistorije, preko rimskoga perioda, do srednjega vijeka, Sarajevsko je polje bilo naseljeno, ali nisu svi njegovi „glavni gradovi“, odnosno najveća i najvažnija naselja, bili na mjestu današnjeg Sarajeva. Gdje je točno bila smještena srednjovjekovna Vrhbosna, kakva joj je bila sudbina nakon dolaska Osmanlija te kako je i zašto osnovan Saraj, Bosnasaraj, Saraj-Bosna, odnosno Sarajevo, Mandić razmatra s raznih strana, a ograničivši svoju temu na sām postanak grada, kad „dogura“ do osamnaestog stoljeća kaže: „Nije dakle potrebno, da zalazimo i u građu XVIII. stoljeća, jer na temelju svega, što je ovdje izneseno, možemo slobodno zaključiti, da je Sarajevo poslije propasti sredovječne Vrhbosne od Osmanlija osnovano, a sagrađeno između 1460. i 1550. kojih 9 km sjeveroistočno od napuštenog sredovječnog grada Vrhbosne.“
Kao da se nastavlja na Mandićev tekst, premda se u nekim zaključcima razilazi s Mandićem, Kreševljaković u uvodu svog teksta također govori o postanku i razvoju Sarajeva, a polazište mu je ovo: „U Šeher-Sarajevu sastaju se dvije kulture: istočno-islamska i zapadno-kršćanska. Današnje je Sarajevo čedo osmanlijske i austrijske uprave. Obje ove uprave sazidale su ovdje sebi trajan spomenik.“ Međutim, Kreševljakovića ne zanima makro-historija Sarajeva, nego on „zumira“ jedan segment sarajevske povijesti – „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave“ – uspješno dokazujući da je upravo on bio presudan u razvoju grada. Temeljitim istraživanjem i minucioznim prikazom zanatā (obrtā), esnafā (cehova) i trgovine Kreševljaković stvara sliku o Sarajevu od petnaestog do devetnaestog stoljeća, koje nakon dolaska Austro-Ugarske i ubrzane modernizacije, odnosno europeizacije, malo po malo nestaje. Da je samo pobrojao sve zanate i esnafe koji su postojali za osmanskoga vakta, među kojima su neki nestali već u devetnaestom stoljeću, Kreševljakovićev bi članak bio respektabilan, no on je dao mnogo više od toga, a ktome je i zabavan. Čime su se bavili hašrmedžije, zašto su berberi bili i „likari“, otkuda prezimena Ekmečić i Bičakčić, kako to da su tenećedžije bili samo Židovi, zašto se i kako u okviru jednog esnafa izvršavala „betdova“, najteža kazna nad majstorima i kalfama – takve se stvari i mnoge druge mogu saznati od Kreševljakovića.
Sličan pristup, ali u mnogo manjem opsegu i na mnogo manjem primjeru nego kod Kreševljakovića, ima Popović koji piše o „Trgovini Budimlića u prvoj polovini XIX. stoleća“. Riječ je o srpsko-pravoslavnoj porodici Budimlić koja je u Sarajevo doselila u sedamnaestom stoljeću, a bavila se uglavnom trgovinom. Pripovijest o Budimlićima, koju Popović priča na temelju dokumenata iz prve polovice devetnaestog stoljeća, ujedno je priča o sarajevskoj trgovini općenito u tom periodu, jer njihov način poslovanja prije je bio tipičan negoli originalan, iako su oni, stječe se dojam, bili posebno poduzetni i uspješni. Zamislimo li danas kako se početkom devetnaestog stoljeća komuniciralo i putovalo, gotovo je nevjerojatno da je tako intenzivna trgovačka, poštanska i novčana razmjena bez problema funkcionirala od Trsta preko Splita, Sarajeva i Dubrovnika do Soluna i Istanbula, s važnim punktovima u Livnu, Kostajnici, Brodu, Užicu, Skoplju i nekim drugim mjestima.
Nakon Mandićeva, Kreševljakovićeva i Popovićeva teksta slijedi niz manjih, ali podjednako vrijednih članaka. Jozo Petrović piše o Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Šaćir Sikirić o sarajevskim tekijama, Vejsil Ćurčić opisuje jednu ugledniju muslimansku kuću u Sarajevu, Avram Altarac upoznaje čitateljstvo sa ženidbenim običajima bosanskih Sefarda, a Josip Matasović prezentira putopise stranaca koji su pohodili Bosnu i Sarajevo, a osobito se bavi dnevnikom habsburškog generalisimusa Eugena Savojskog iz njegova pohoda na Sarajevo 1697. godine. Na kraju ovog sveska nalazi se i iscrpan prikaz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1919. do 1927., a cijeli je broj ukrašen crno-bijelim fotografijama Sarajeva i njegovih ljudi, koje je Narodnoj starini ustupilo, kako kaže bilješka, „uredništvo časopisa ‘Jugoslavenski Turizam’, lista za promet stranaca što ga izdaje ‘Putnik’ u Splitu a nastojanjem gg. Jerka Čulića i dr. R. Siebera“.
Oni koje zaintrigiraju navedeni članci mogu ih pronaći i čitati u digitalnom obliku na internetu, tj. na Hrčku – portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, gdje je netko vrijedan digitalizirao sve članke iz svih svezaka Narodne starine. Ali u tom digitaliziranom izdanju časopisa nedostaje ono što postoji u papirnatom izdanju, a danas je podjednako zanimljivo kao i sami članci: razne informacije i oglasi koji su tiskani na koricama ili nenumeriranim stranicama časopisa. Tako saznajemo da je četrnaesti svezak Narodne starine, koji je datiran 1927. godine (točnije 1. XII. 1927.), objavljen tek 1929. godine, i to, pretpostavljam, samo zahvaljujući tome što je bio posvećen Sarajevu te je na račun toga dobio sredstva potrebna za objavljivanje. To iščitavam iz sljedeće napomene koju potpisuje „Uprava“ časopisa „u Zagrebu, mjeseca rujna 1929.“: „Ovaj specijalni sarajevski broj pripremljen kao prvi svezak ‘Narodne Starine’ za g. 1927. nije mogao izaći poradi materijalnih neprilika, a napose zbog malog broja urednih predplatnika. Istom uz pripomoć sadašnje općinske uprave i susretljivošću g. Fehima Spahe, oblasnog komesara u Sarajevu, koji je dao otkupiti izvjestan broj primjeraka, omogućena je publikacija ovog sveska ‘Narodne Starine’.“ Neki drugi brojevi Narodne starine, zbog istih nevolja, nisu nikada izašli: deveti, dvanaesti, trinaesti i petnaesti. Iako je časopis bio Glasilo Muzeja Grada Zagreba, a kasnije su mu potporu pružali i Etnografski muzej te Grafička zbirka grada Zagreba, trajnu i sigurnu financijsku potporu nikada nije imao.
Otuda reklame od kojih je časopis zacijelo dobivao koju kintu: Omladina – list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži (koji „izdaje na svijet“ Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora iz Zagreba), Priroda – popularni časopis Hrvatskog prirodoslovnog društva, Mladost – list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži (koji izdaje Profesorsko društvo – sekcija Zagreb), zatim izdanja Etnološke biblioteke (urednik: prof. Vlad. Tkalčić), a onda i zagrebački obrtnici: S. Tauber iz Marovske 10 (specijalna trgovina – antikviteti – bogato skladište), Petar Nikolićiz Ilice 36 (naklada i trgovina umjetničkih slika) i Nobilor iz Ilice 34 (fini sapuni za njegu lica, što se pjene i miriše do zadnjeg listića prodaje na malo i veliko). Tu je i reklama za Zemaljsku banku za Bosnu i Hercegovinu, koja postoji od 1895. i predstavlja „najstariji domaći zavod u ovim pokrajinama“ te, pored centrale u Sarajevu, ima filijale u Banjaluci, Bijeljini, Brčkom, Mostaru i Tuzli, a ispostave u Bihaću, Derventi, Doboju, Bosanskoj Gradišci, Livnu, Bosanskom Novom, Bosanskom Šamcu, Travniku, Višegradu, Zenici i Zvorniku.
Sredstva su se namicala i prodajom knjiga u izdanju Narodne starine (Gjuro Szabo, Umjetnost u našim ladanjskim crkvama, te Josip Matasović, Die Briefe des Grafen Sermage), ali je glavni izvor prihoda bila pretplata na časopis, s kojom Matasović očigledno nikako nije mogao doći na zelenu granu, o čemu svjedoče višekratni apeli koji su u ovom, četrnaestom svesku Starine upućivani aktualnim i potencijalnim pretplatnicima. Najdramatičniji apel objavljuje se u rubrici „Bilješke“ i glasi: „Samo rijetki i prerijetki predbrojnici našega časopisa potvrdili su i činom sve ono što se dosad istaknulo o potrebi lista kao što je ‘Narodna Starina’. To jest premalo je pravih prijatelja ‘Narodne Starine’, koji su udovoljili svojoj predplatničkoj dužnosti i bar nešto učinili za stvarno njezino raširenje, našavši po jednog ili po dva stalna predplatnika. No većina primalaca ovog časopisa ne haje za najprimitivniji uvjet opstanka svakoga pa naravno i ovog lista. Većina ne šalje dužnu naplatu niti poslije bezbrojnih opomena, a o nekoj predplati kod nas već nije ni riječ. Nego u sredini kao što je naša čitalačka publika, koja slabo mari za naučnu knjigu i u kojoj se još uvijek nije moglo formirati neko t. zv. kulturno javno mnijenje, pored publike za koju je ne samo posjed knjige već i samo čitanje luksus – u takvim prilikama važna je uplata i svake posljednje pare. A nama eto ne dostaju sredstva i za samo najjednostavnije podržavanje administracije, koja će bar opomenama sjećati okorjele dužnike da se odazovu svojim obavezama. Taj njihov neodziv ugrožava i naše teške obveze poradi kojih je i nastupio zastoj. Časopis se uređuje u Skoplju, a zbog tehničkih potreba izdaje u Zagrebu. To treba naši prijatelji da posebno još uvaže. Suvišno je dakle raspitivanje i čuđenje, zašto je ovaj svezak izišao prije onoga, suvišna je nervoza, kad će se napokon pojedini svesci moći uvezati u jednu knjigu, hoće li biti originalnih korica u našem izdanju, nego valja biti zabrinut, hoće li dužnici ‘Narodne Starine’ konačno udovoljiti svojoj dužnosti i hoće li se prikupiti toliko predplatnika da godišnje uzmogne izaći bar 2-3 sveska s potrebnim pokrićem najnužnijih troškova.“ Pored toga, u „Upozorenju pretplatnicima“ piše: „Svesci 9., 11., 12. do 16. još su u pripremi zbog nedostatnog broja predplatnika i zaostalih naplata za prijašnje sveske. To je uzrok dosadašnjem zastoju ovog časopisa. Čim se ukaže mogućnost izdat će se napomenuti zaostali brojevi. Reklamacija suvišna, a pretplata je potrebna.“ Malo ispod toga, još jedan okvir s tekstom: „Molimo prijatelje ‘Narodne Starine’, da nam pošalju adrese novih pretplatnika i povjerenika.“ A kao da sve to nije dovoljno, među stranice časopisa ubačen je i letak, na tankom ružičastom papiru, gdje nakon dva povelika i masna uskličnika piše: „Umoljavamo osim naplate ovoga sveska još i predplatu unapred bar za jedan novi svezak ‘Narodne Starine’. Novac molimo zajedno poslati po primitku ovoga sveska, i to samo priloženim čekom.“
Današnji urednici mogu samo suosjećati s Matasovićem jer naša znanstvena i stručna periodika i nakon devet decenija muku muči s osiguravanjem minimalnih sredstava za objavljivanje, uključujući problem pretplate, tako da časopisi ovise uglavnom o entuzijazmu i požrtvovnosti urednikā i suradnikā, kao i u vrijeme Narodne starine. Uza sve probleme, Narodna starina ipak je izlazila, i to trinaest godina, te je ostavila blago kojim bi se mogli okoristiti i sadašnji istraživači.
Naposljetku još malo o jeziku. Svi tekstovi doneseni u četrnaestoj Narodnoj starini izuzetno lijepo su pisani. Obiluju turcizmima i arabizmima, i to ne tek tamo gdje nema adekvatne slavenske riječi (primjerice, kod raznih zanatā) nego i drugdje. Razlog je možda i to što se nešto važno željelo izraziti ne samo što preciznije nego i što ljepše. Jeziku ovih autora – koji su potekli iz Sarajeva i drugih bosanskih kasaba i sela, ali su se mahom školovali u austrougarskim centrima kao što su Beč, Graz, Budimpešta i Zagreb – ne nedostaje znanstvene strogoće izučene na više jezika, ali ona se vazda razblažuje živim narodnim jezikom, pa se tako, putem jezika i u jeziku, stapaju i dvije slike svijeta, najmanje dvije. Nažalost, takvim raskošnim jezikom danas se više ne ispisuje znanost, jer on odražava i ličnost autora i „genius loci“, a subjektivnost valja trijebiti i žrtvovati zarad „objektivnosti“ i „egzaktnosti“. U odlomku koji nasumce uzimam iz Kreševljakovićeva članka ne manjka „objektivnosti“ i „egzaktnosti“, ali pisac kao da želi da se pobrojene činjenice rascvjetaju, pa da privuku i one kojima nije do tih činjenica: „Na rijeci Miljacki i na potocima Koševi i Mošćanici podignuta je sva sila mlinova. Isabeg je sagradio 9 mlinova na Miljacki, po kojima se još i danas zove jedna ulica u Sarajevu, a Skender paša Mihajlović podiže 13 mlinova na Koševi i 18 na Mošćanici. Kada je ovdje boravio Evlija Čelebija, onda je bilo 176 mlinova. I kako on pripovjeda, svaki je mogao samljeti za 24 sata po 50 ćila (1 ćila = 25 oka). S osobitim je interesom promatrao ove mlinove Francuz Poullet. Nijemac Sturm donosi u svome djelu (L. K. Sturm, Vollständige Mühlen-Baukunst. Augsburg 1718.) nacrt našeg mlina i stavlja ga za uzor svojoj braći. Grdna rano, i dandanas su naše vodenice svjedokom, da je Sturm-ov nacrt posve tačan i ako je rađen pred 200 i više godina!“
Iz Narodne starine objavljene dvadesetih godina dvadesetog stoljeća možemo učiti i o jeziku kojim se tada govorilo i pisalo na prostoru koji danas pokrivaju hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jezik. Jesu li Josip Matasović i njegovi suradnici lektorirali članke, to ne znam, ali sigurno je da u Narodnoj starini nije bilo lektorske strahovlade svojstvene današnjim publikacijama, jer se tekstovi nisu jezično ujednačavali, a opet se ne stječe dojam da se radi o različitim jezicima slučajno okupljenima na jednom mjestu. Nije to nikakav jugoslavenski „koine“ (u kojem bi se nasilu, pod krinkom zajedništva i putem znanosti, školstva, javne uprave i vojske, provodila hegemonija jednog jezika i naroda), ali očito je da su jezici koje puristi danas ograđuju bodljikavom žicom onomad bili mnogo porozniji i propusniji te mnogo bliži jedan drugome. Popović je pisao srpskom ekavicom, ali kad bi se njegov tekst ijekavizirao, ne bi se baš, ni po leksiku ni po drugim elementima, razlikovao od tekstova Mandića i Kreševljakovića, koji bi za svoje tekstove vjerojatno rekli da su pisani hrvatskim jezikom, iako na leksičkoj razini ima u njima i srpskih elemenata, a u cjelini bi se njihov jezik možda mogao nazvati i bosanskim. I sve to u časopisu koji se uređuje u Skoplju, objavljuje u Zagrebu, a autori su mu iz Sarajeva i Beograda.
* * *
Tog Sarajeva i tog Zagreba iz Narodne starine više nema, ni te Bosne i Hrvatske, ni te Jugoslavije, ni one kasnije, kao ni Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva, na kojima su Jugoslavije, sa svim kontinuitetima i raskidima, nastajale. Nema ih – njihova duha i njegova značaja – osim na požutjelim papirima poput ovih koje prebirem i u nekim novijim tekstovima i medijima koji ih nastoje sačuvati u pamćenju, ne tek iz emotivnih razloga. Taj refleksivni „žal za prošlošću“ nije, dakle, nužno stvar pasatizma i nostalgije. Sjećati se i pamtiti ne trebamo da bismo površno i nedomišljeno glorificirali ono prošlo („jer tada je sve bilo bolje“), nego da bismo se bolje snalazili u sadašnjosti i da bismo bolje projicirali budućnost. Povijesna svijest i njezina očitovanja nisu uopće radi prošlosti, nego radi sadašnjosti i budućnosti. To je nerazumljivo „digitalnoj svijesti“, kojoj je sve sada i ovdje, pa je odgovarajuće slijepa za prošlo i buduće, i odgovarajuće glupa. Čini se da je taj trend osljepljenja i oglupljenja nezaustavljiv, ali možda ga se može malo usporiti ovakvim zagovorima. A oni, kao što sam već sugerirao, nisu konzervacijski i konzervativni, nego su upravo emancipacijski i progresivni; dakako, ako ih se tako kalibrira.
* * *
Svaka knjiga, kao i svaka druga tiskovina, ima svoju povijest, svoj individualni i neponovljivi put od nastanka do nestanka, usporediv s individualnošću, neponovljivošću, vrijednošću i dostojanstvom svakog živog bića. Mislim na svaki pojedini primjerak knjige, a ne na neko „djelo“. U jednoj davnoj proznoj pjesmi to sam izrazio ovako: „knjige nisu dobre i loše, komunikativne i autistične, prekretničke i dosadne; knjige su plave, tvrde, vruće, umrljane, svijetle, prašnjave, istrošene, nevine, ili neprimjetne, tuđe, zaboravljene, i 1000 primjeraka jednoga djela je 1000 knjiga o kojima se nikada neće moći napisati prikazi i osvrti u časopisima koji su predviđeni za to, što me ujedno veseli i plaši, kao točka kojom označujem zaključak a iza nje se otvara nova bjelina.“ Uvjeren i dalje u to, a s nepovjerenjem prema bibliotekama i antikvarijatima (čija logika na kraju ipak ovisi o prostornim i ekonomskim uvjetima), nastojim da spašavam, koliko mogu, neka bića, papirnata, od smrti, ili barem da za neko vrijeme odgađam njihov kraj, više sa samaritanskim negoli s herojskim osjećajem.
Kad moja osobna biblioteka jednoga dana postane fizički makro-problem koji treba pod hitno riješiti, tj. kad ne bude više gledana kao bogatstvo stečeno upornim, pčelinjim mikro-radom; kad jednoga dana sve te opapirene riječi, misli, povijesti i njihove kompleksne veze budu raščarane, pornografski transformirane u kilograme ili tone papira te izložene nečijem manjku interesa, neznanju ili bešćutnosti (bio to neki fakultetski stol kao neizvjesnost limba ili definitivni pakao reciklažnih mlinova i smetlišta), završit će njihova povijest, a možda i moja vlastita. Prihvaćam to kao povijesnu nužnost ili čak kao tok jednog prirodnog procesa, ali mi vrag ne da mira: sada hoću da bar nešto od toga sačuvam, u tekstu kao što je ovaj, premda sam svjestan toga da su i tekstovi i mediji koji ih prenose uvijek bliži nestanku nego opstanku.
U doba kad se cijele enciklopedije mogu pohraniti na elektroničkim prijenosnicima veličine malog prsta, i to nožnog, a cijele biblioteke na onima veličine šake, i to dječje, skupljanje i čuvanje tonā ispisanog i uvezanog papira mnogima se, čak i onima koji rado čitaju, čini nerazumnim, a možda čak i kao bolest ili poremećaj, recimo, opsesivno-kompulzivni poremećaj. Od toga se ne umire, ali se s time umire. Neizlječivo je to prije svega zato što je bolovanje ugodno. I sāmo sobom se opravdava, ali ne na način ovisnosti u kojoj užitak trijumfira dok subjekt užitka propada. Štoviše, ne radi se uopće o neposrednom užitku, nego o onom koji dolazi iz pokušaja ostvarenja samozadane misije koja se, usprkos neostvarivosti, može dobro racionalizirati. Skupljač i čuvar knjiga zapravo ne skuplja i ne čuva papir i papirnate objekte (premda i takva fetišistička strast može biti u igri), nego znanje, jezik, povijest i kulturu – samu srž čovječanstva, osnovu s koje se jedino može skočiti u otvoreno polje budućnosti, a da se pritom ne slomi kičma.
Utopije, poput ove knjigoskupljačke i knjigočuvarske, nisu iracionalne, ali jesu racionalne konstrukcije koje vise o tankoj niti vjere. A budući da se vjeru, za razliku od racionalnog argumenta, ne može drugome prenijeti i u drugoga usaditi, daljnje obrazlaganje ove problematike može biti samo kompliciranije, ali ne i jasnije.
Stoga mi kao zgodan zaključak ovih meditacija nad starim papirom iskače zgoda koju je, u svom tekstu objavljenom u Narodnoj starini, ispričao Hamdija Kreševljaković. Istražujući sarajevske zanate i esnafe za osmanlijske uprave, Kreševljaković je posebnu pažnju posvetio istraživanju esnafskih teftera (cehovskih knjiga), koje su se sastavljale prilikom svake kušanme (svečanog primanja šegrta u kalfe i kalfi u majstore), uključujući i višednevne esnafske izlete u okolicu Sarajeva. U tome mu je, pak, mnogo pomogao Hadži Mustafa Ćatić, sarajevski kazaz (a kazazi su zanatlije koji od svile, pamuka i vune izrađuje pozamenteriju, ukrasne dijelove odjeće i konjske opreme). Ćatić je, kaže Kreševljaković te 1927. godine, „simpatični 95-godišnji starac“ koji je „govorio o esnafskim uredbama, majstorima i radu uprave sa zanosom, kao što su nekoć učitelji učiteljskih škola govorili kandidatima o borbi i radu starih učitelja u Hrvatskoj“. Ono što je povjesničar i kulturolog Kreševljaković saznao od zanatlije i kazaza Ćatića vrijedi i za nas koje danas zanimaju znanje i znanost, obrazovanje i prosvjeta, povijest i kultura, knjige i tekstovi: „On se upravo ponosio, što je bio zanatlija u doba, kad su esnafi bili autonomni. On je napamet znao skoro sve stavke iz gornjeg računa o izletu kušanma od 1819. i sadržaj mnogih dokumenata. Ovo je dokaz, kako su se nekoć obrtnici pored svoga posla bavili i historijatom svog esnafa. Njegova je zasluga, da je kazaski arhiv smješten u knjižnicu Begove džamije. Kad sam mu pripovijedao, da sam sve ono o njegovu esnafu pregledao i proučio, silno se obradovao i sa suzama radosnicama reče mi doslovce: ‘Ovo je dževahiz (dragocjenost) za onoga, ko zna, a ko ne zna, ne vrijedi pare’.“
Stari papir
U osnovnoj školi – a bile su to rane osamdesete godine dvadesetog stoljeća u Bihaću – organizirane su s vremena na vrijeme akcije skupljanja starog papira; subotom, ako se dobro sjećam, u neki lijep proljetni ili jesenski dan. Svatko bi uprtio, koliko može, uvezanih novina, časopisa, rashodovanih knjiga, udžbenika i bilježnica ili potrošenih kartonskih kutija, koji su se nakupili u šupi ili na tavanu, te bi donio to u školsko dvorište da ubaci u veliki gvozdeni kontejner, mjerilo našeg uspjeha. A onda bismo obilazili kuće po Harmanima (gdje je Osnovna škola „I kongres USAOJ-a“) i zgrade po Ozimicama (gdje je živjela većina učenika naše škole), da bismo skupili još i što više starog papira. Blesavi i kompetitivni – kao sva djeca, uvijek – pravili smo igru od posla, grupirali smo se, razvijali strategije i taktike, snažili solidarnost unutar naših grupa, ali ne samo radi takmičenja samog nego i radi viših i još viših ciljeva. Jer: govorili su nam da se od novca zarađenog prodajom starog papira mogu kupiti neke korisne stvari za školu, na primjer, televizor za nastavničku zbornicu. Govorili su nam također – i to sam, ako ništa drugo, naučio u školi – da skupljanjem starog papira, od kojeg onda negdje nastaje novi papir, čuvamo šume, jer što više papira mi skupimo, to će manje stabala biti posječeno, a šume su, zna se, „pluća Zemlje“. Tako smo, skloni logici, čvrstim argumentima i jasnim objašnjenjima – kao sva djeca, uvijek – bespogovorno učestvovali u ostvarenju onoga što danas znamo i imenujemo kao „opće dobro“, a ne samo u ostvarenju interesā ljudi koje poznajemo i među kojima živimo.
Tome su doprinosile i akcije pošumljavanja, koje su također organizirane tih godina. Da li neka subota ili neki oslobođeni radni dan, ne mogu se sjetiti, ali bio bi to dan kad bismo se ispred škole okupili da bi nas autobus odvezao na neku brdsku ili planinsku lokaciju blizu grada, gdje smo, u raspoloženju sličnom onom u akcijama skupljanja starog papira, činili nešto drugo za naše šume, „pluća Zemlje“. Kao i u svakom drugom području života, uništavanje šuma je neizbježno. Ako se djeca trebaju školovati, trebaju imati teke, likovne mape i kajdanke, udžbenike i radne sveske, olovke i kistove, klupe, table i ormare u učionici, a i samu zgradu škole. Radi toga su žrtvovana mnoga stabla, mnoge šume, zapravo. Ali to barem malo nadoknađujemo obnovom i razgradnjom: sadnjom novih stabala i preradom starog papira. Budući da smo pošumljavali u višim razredima osnovne škole, kad smo sve manje bili djeca, a sve više umanjene verzije odraslih ljudi, naših roditelja, polako nas je nagrizao cinizam i bili smo sve skloniji muljanju, pa su mnogi snopovi („buntovi“) sadnicā drveća bili „sahranjivani“ ispod jedne vidljive, e da bi se naporni i dosadni posao što brže obavio, radi potvrde o pobjedonosnom uspjehu, radi ručka ili radi pukog ljenčarenja. Vjerujem da su neka stabla ipak izrasla i da smo, čak i takvi kakvi smo bili, ipak pridonijeli blagorodnoj fotosintezi, nevidljivoj kao što smo danas i mi, ondašnja djeca, te da tamo negdje rastu i sijeku se šume koje su simbol naše prolaznosti i vječnosti.
O onome što se sada naziva „ekološkom sviješću“ učili smo ne samo iz knjiga, čitajući ih, nego i s knjigama, baveći se njima kao predmetima, papirnatim bićima koja imaju svoju povijest: sjeme, sadnica, pila, tvornica, papir, knjižnica. To da knjige nisu samo papir, nego su natopljene ljudskim duhom i presjecišta su prirode i kulture – možda i najbolnija točka te napetosti – uvid je koji bi u negativu mogao biti formuliran ovako: ne može se biti svetac, nitko nije bezgrešan, nema nevinih; za svaki, ma i najplemenitiji pothvat plaća se određeni „danak u krvi“, tako da se u ljudskom životu, tom nerazmrsivo zapletenom čvoru kozmosa, radi samo o tome da umanjimo zlo, jer izbjeći ga ne možemo. Stoga proizvodnja mislī, koja rezultira proizvodnjom knjigā, mora biti vođena principom dobra, ali ne može ne biti vođena i principom manjeg zla. Drugim riječima, svaka misao koja se hoće opredmetiti u tekstu, pa i u oštampanom tekstu, mora imati dobar razlog, a kad se opredmeti, mora i dalje potvrđivati svoju razložnost: u kontinuiranom dijeljenju ili reciklaži. (U tom smislu, „ekološki“ zagovor elektroničkih publikacija kratkovidan je i neopravdan, jer svaki „gadžet“ namijenjen čitanju tekstova mimo papira također je svojim porijeklom ili posljedicom neko nasilje nad prirodom, a o ljudskim žrtvama da se i ne govori.)
Naravno, nisam sve to spoznao u pučkoškolskom periodu svog života, ali se moja današnja pamet zasigurno začela onomad i ondje, skupa s razmišljanjima o prirodi, a razmišljanja o prirodi najprije kao razmišljanja o vodi, kad mi je rijeka Una izašla iz sfere neposrednog doživljaja i ukazala mi se kao problem; naime, ne sama rijeka Una, nego naš ljudski odnos prema njoj.
* * *
Godinama kasnije – umalo četrdeset godina kasnije – radim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao institucija i kao zajednica, Filozofski fakultet stalno je u previranjima i nije baš uvijek izvor čiste radosti i svetački uzor težnje prema znanju i ostvarenju znanja u tkivu društva, ali činjenica da sam na Fakultetu okružen knjigama i ljudima čiji se posao i poziv sastoje od iščitavanja i ispisivanja knjiga odrješuje ga naposljetku od svih nevolja i sumnji. Nema boljeg mjesta za nekoga tko štuje i voli fiziku i metafiziku teksta, knjige i papira.
A u tom smislu, jedan fakultetski običaj posebno mi je drag: knjige odbačene iz ovih ili onih razloga mogu se pronaći po fakultetskim ćoškovima, na stubištima, po hodničkim ormarima, uz prozore, a odnedavno i na jednom dugačkom stolu u auli Fakulteta, koji je namijenjen slobodnom ostavljanju i uzimanju knjiga – nesebičnom dijeljenju koje jedne rješava brigā, a druge usrećuje. Nekad je to bogata gozba koju bi bilo najbolje odmah napustiti kako bi se izbjeglo nerazumno prežderavanje, a nekad me zateknu samo ostaci tuđeg objeda, među kojima se ipak nađe i poneki slastan zalogaj.
U takvoj jednoj skromnoj ponudi, na Fakultetu opustjelom zbog pandemijskih mjera i skorog godišnjeg odmora, nedavno sam pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta.
Kao da ih nisam slučajno pronašao, jer dobro predstavljaju ono zbog čega su mi knjiga i tekst ponajprije važni, a to je – četvorstvo papira, znanja, jezika i kulturne povijesti: papira kao medija koji će se, vjerujem, usprkos požarima, poplavama i digitalizaciji, potvrditi kao najizdržljiviji i najtrajniji medij, a ja ga volim i bez obrazloženja; znanja koje sintetizira i nadilazi podatke, informacije i disciplinarne „kuće znanja“ (da upotrijebim izraz njemačkoga filozofa Jürgena Mittelstraßa), uključujući i utopiju sveznanja, koja se nastoji ozbiljiti osobito u enciklopedijskim i leksikonskim djelima; jezika koji se kreira i rekreira putem zabilježenih i objavljenih tekstova, književnih, znanstvenih i novinskih; te kulturne povijesti kao klupka bezbrojnih malih povijesti i kultura, materijalnih i duhovnih, koje katalizacijom, destilacijom i sedimentacijom stvaraju tvar za proizvodnju i manipulaciju Povijesti i Kulture kao specifikuma, esencije i smisla ljudskoga roda.
* * *
Prva „spašena“ knjiga zove se Sve o papiru, a objavio ju je zagrebački Privredni vjesnik 1962. godine, u svojoj biblioteci „Teorija i praksa“. Knjigu je priredio Vladimir Hafner, osoba koju nisam uspio „dešifrirati“ ni u dostupnim mi knjiškim priručnicima, ni u bespućima interneta, osim što sam zaključio da ovaj Vladimir Hafner nije onaj Vladimir Hafner koji je rođen i prerano umro u Osijeku (1886.–1907.), kompozitor, dirigent, muzičar i pisac. Ovaj moj nepoznati Vladimir Hafner priredio je knjigu objavljenu u „džepnom formatu“, sa četiristotinjak stranica, na papiru čije ime, ni nakon čitanja te knjige, ne bih znao navesti, s kartonskim koricama dizajniranima u „exatovskom“ stilu, i s naslovom koji zvuči pretenciozno, ali se ipak opravdava sadržajem. Ni jedna knjiga, naravno, ne može prezentirati „sve o papiru“, ali bome, u ovoj je mnogo toga o papiru. Mogu pretpostaviti da ima opsežnijih i boljih knjiga o ovom predmetu, ali ih ja do sada nisam susreo, jer se time nikad nisam bavio, pa mi je Hafnerovo „sve o papiru“ za sada zaista – sve. Autor, koji se skromno deklarira kao priređivač, ne mudruje, ne teži nekim teorijskim sumama, čak ni širim (primjerice, kulturološkim) razmatranjima. Štoviše, cijeli „teorijski“ dio knjige autor je stisnuo na svega dvije stranice, gdje govori o pretečama papira (papirus, pergament), izumu papira i prvim radionicama za proizvodnju papira u Europi i Americi, te objašnjava „što je zapravo papir“ i zašto je papir „vjeran pratilac čovjeka“, a potom se baca na tablični prikaz proizvodnje i potrošnje celuloze, drvenjače, papira i ljepenke, koristeći podatke dostupne do 1958. godine, što zauzima daljnjih petnaestak stranica, da bi ostatak knjige posvetio detaljnom opisu pojedinih vrsta papira, kartona i ljepenke, prema raznim kriterijima i navodeći, uz hrvatske termine, i one na njemačkom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, zaobilazeći neke druge, tadašnjim Jugoslavenima bliske jezike – primjerice, talijanski ili ruski – što bi autor vjerojatno lako obrazložio, a nama, u nedostatku obrazloženja, ostaje da o razlozima nagađamo. Zanimljiv dio knjige je i onaj predposljednji, gdje se na tri stranice navodi tridesetak jugoslavenskih poduzeća pod naslovom „Svoje potrebe podmirujte kod ovih poduzeća“ (je li i jedno nadživjelo samoupravni socijalizam?), a to se prelijeva i u završnicu knjige, gdje se, na dvadesetak stranica, donosi reklame jugoslavenskih, austrijskih i zapadnonjemačkih poduzeća koja se na ovaj ili onaj način bave papirom.
O čemu se radi u knjizi i zašto je ona uopće nastala jasno govori predgovor pod naslovom „Umjesto predgovora“: „U cilju usklađivanja proizvodnje papira, kartona i ljepenke sa sve većom potrošnjom, koja je rezultat povećanog standarda života, perspektivnim planom razvoja industrije celuloze, drvenjače i papira, predviđeno je do god. 1965/66 povećanje proizvodnje tih artikala od 300%, ako proizvodnju u 1960. godini označimo indeksom 100. (…) Za proširenje kapaciteta ove industrijske grane postoje kod nas realni uvjeti kako u pogledu sirovinske baze, tako i u pogledu kadrova, plasmana itd. Sa svojom povećanom proizvodnjom, naša će se zemlja uvrstiti u red razvijenijih zemalja u toj privrednoj grani. Ovaj priručnik, koji predstavlja kompilaciju materijala iz većeg broja stranih publikacija, treba da taj materijal učini pristupačnim svima onima, koji rade u papirnoj struci, a ne služe se stranim jezicima. Želja nam je da on popuni prazninu koja se osjećala u ovoj vrsti stručne literature na našem jeziku.“
Kako u tom predgovoru, tako i u cijeloj knjizi, Hafnerov je stil krajnje suhoparan. Autor je prvenstveno strog i precizan tehničar, premda ne može sakriti svoje prosvjetiteljske, društvene i kulturne nakane. Ali, usprkos suhoparnosti teksta i mom nerazumijevanju mnogih detalja, ja tu knjigu čitam kao trilerski roman s hartijom kao glavnim likom. Uzbudljivost ove knjige neće shvatiti nitko kome nisu uzbudljivi željeznički redovi vožnje ili telefonski imenici, na kojima su neki pisci, poput Danila Kiša i Miljenka Jergovića, izgradili svoje literarne svjetove. U čvrstoj rešeci Hafnerove knjige slutim jedan divlji roman, a o „suhoj bugačici“, „duramentu“, „bešumnom papiru“, „ljepenki za tabanice“ ili „alabaster kartonu“ već sad bih mogao napisati pjesme.
Osim toga, Sve o papiru intrigira me i kao jedan primjerak iz cjelokupne naklade tog djela. Gdje je ta, baš ta knjiga dosad bila, zašto je i kako uopće nabavljena, u koje ju je svrhe posjednik koristio? Ne znam, ali mogu da maštam. Ono što je sigurno jest da je nekog zaposlenika ili studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu jednom zanimao papir i da ga nije prepustio samorazumljivosti, pa sad više ne mogu ni ja. Taj netko nije u knjizi ostavio nikakve tragove – nema podvlačenja, ni komentara na marginama – ali ipak ima nešto što personalizira primjerak koji držim u ruci. Između 227. i 228. stranice knjige pronašao sam jedan papirić za koji sam isprva pomislio da je zaostao kao slučajan i bilo kakvog značenja lišen „bookmarker“. Međutim, taj komadić papira nije slučajno završio među listovima ove knjige, jer to je izrezan, zaista izrezan (ni fotokopiran, ni prepisan) dio nekog hrvatsko-engleskog rječnika, koji obuhvaća natuknice „papir“, „papirić“, „papirnat“, „papirnica“, „papirničar“ i „papirus“, te vjerojatno slučajno „papkari“, „paprat“ i „papren“, kao što se slučajno, ali uredno prekriženo, na pozadini tog listića nalazi tridesetak natuknica o riječima od „parcela“, preko „parip“, do „pariti“. Jedna je knjiga, dakle, oštećena da bi se druga obogatila, a motivi tog oštećivanja i obogaćivanja sada mogu biti samo objekt fikcije. Ili zaborava.
Svaki segment kulture i kultura uopće obilježeni su nesagledivom raznolikošću i neizmjernim bogatstvom, kao i svaki segment prirode i priroda uopće. A kada se ukrste te dvije raznolikosti i ta dva bogatstva, trijumfiraju i kultura i priroda i pogotovo njihova prepletenost, a time i čovjek kao prirodno plus kulturno biće. Takav jedan trijumf nalazim u knjizi Kako žive životinje, koju je netko – iz moje perspektive, greškom ili suviše lakomisleno – ostavio u fakultetskoj auli da bi je netko drugi, a sada sam to ja, uzeo.
Radi se o hrvatskom izdanju jedne verzije standardnog enciklopedijskog i popularnoznanstvenog djela o cjelokupnom životinjskom svijetu (bez čovjeka, naravno), koje je priredio te između 1864. i 1869. godine prvi put, u šest svezaka, objavio njemački zoolog Alfred Edmund Brehm (1829.–1884.) pod naslovom Illustrirtes Thierleben. Eine allgemeine Kunde des Thierreichs (Ilustrirani životinjski život. Opća znanost o životinjskom carstvu), a kasnije je izlazilo kao „glavno djelo“ ili „veliko izdanje“ (Hauptwerk ili Große Ausgabe, sa šest do osamnaest svezaka), kao „malo izdanje“ (Kleine Ausgabe s tri do pet svezaka) i kao „pučko izdanje“ (Volksausgabe u jednom ili dvama svescima). O popularnosti djela u struci i u najširoj javnosti govori i to što su ta izdanja nosila jednostavan naslov Brehms Thierleben (Brehmov Životinjski život), a bilo je dovoljno i još uvijek je dovoljno reći samo „Brehm“, pa da sve bude jasno, kao što je to slučaj kod nas s djelima kao što su „Klaić“ (Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića) ili „Kalin“ (Povijest filozofije Borisa Kalina).
Moj ljetni ulov, knjigu Brehm: Kako žive životinje – sa 505 slika u tekstu i na 16 tabela u više boja, objavila je Minerva nakladna knjižara iz Zagreba 1939., kao drugo izdanje (a prvo izdanje bilo je samo dvije godine ranije, 1937., što sugerira da je to djelo i kod nas bilo popularno). Na unutrašnjoj naslovnici stoji napomena: „Po originalnom pučkom izdanju priredio s osobitim obzirom na naš životinjski svijet prof. dr. Nikola Fink, kustos Zoologijskog muzeja u Zagrebu“. Nikola Fink (1894.–1968.), hrvatski zoolog te profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, bio je ne samo prevoditelj i urednik „pučkog Brehma“ nego, slobodno se može reći, i njegov koautor, jer morao je u svakom aspektu odraditi ogroman posao i izvrsno je to učinio.
I inače je „Brehm“, u svim svojim obličjima, lijepo priređeno djelo, što se odnosi i na stil pisanja, prijemčiv širem čitateljstvu. Koga zanimaju latinski nazivi pojedinih životinjskih vrsta ili neki zoologijski i ekologijski detalji neće ostati razočaran, a oni koji su zainteresirani za životinje, ali nemaju baš znanstveno-teorijskih ambicija, knjigu mogu čitati kao što gledaju dokumentarne filmove National Geographica. Također, „Brehmov“ opsežni i detaljni prikaz životinjskoga svijeta obesnažuje kritiku koju mi je u jednom razgovoru 2003. godine iznio naš pravnik, kulturolog, animalist i bioetičar Nikola Visković, kad je, govoreći o prirodoznanstvenicima, rekao: „Prva je njihova krivnja to da sve što rade rade bez sućuti i grižnje savjesti. Osim toga, iako su prirodni znanstvenici, oni prirodu shvaćaju mehanicistički. Bave se prirodom na razini anatomije i fiziologije, recimo, u slučaju kukaca. Gledam ove naše udžbenike biologije: koliko nogica ima kukac, kakav živčani sustav ima kukac, kakva je cirkulacija u kukaca… Ma koga to zanima?! Djeca na taj način mogu samo zamrziti zoologiju! O životu kukaca nema ništa ili ima vrlo malo toga. (…) Prirodni znanstvenici sve to u velikoj mjeri zanemaruju. Nerazumijevanje prirode, nepostojanje sućuti prema prirodi i uništavanje prirode povezani su.“ U Brehmovom Životinjskom životu o životu kukaca i drugih životinja ima toliko mnogo toga! Ne fali anatomije i fiziologije, ali ima i etologije i ekologije, kao i anegdotā nastalih iz promatranja ponašanja životinja u prirodi i „zoologičkim vrtovima“, pa i savjetā za odnošenje ljudi prema životinjama s kojima dolaze u doticaj. Tako „Brehm“ u Finka kaže vezano za ptice: „Djecu treba upućivati da im ne vade jaja i mlade iz gnijezda, zimi treba da ih hranimo, jer je časna dužnost kulturnih ljudi da čuvaju te vrijedne pernate prijatelje.“ Uspoređujući orangutane i čimpanze, da bi približio njihovo ponašanje onima kojima su majmuni sasvim nepoznati, opisuje ih kao da se radi o ljudskoj djeci na igralištu: „Uopće je orangutanovo vladanje mirnije, dostojanstvenije i dobroćudnije. Čimpanza je, naprotiv, vječno nemiran, pravi vragoljan što zbija različne ludorije. On je bio kolovođa u svakoj lakrdiji i šali koje su ti majmuni neprestano zajednički zbijali.“ A i svijet mravā, koji je itekako prisutan u ljudskome svijetu, ali je vrlo dalek ljudskoj spoznaji, „Brehm“ i Fink antropomorfiziraju tako šarmantno da vrijedi navesti cijeli jedan odlomak: „Svi su mravi iz istog mravinjaka braća i prijatelji i raspoznavaju se po zajedničkom urođenom mirisu svog mravinjaka. Druge mrave, ako slučajno zalutaju u njihov mravinjak, ne samo progone nego se i napolju njihova neprijateljstva izrode u prave bitke. Neki pak mravi polaze od vremena na vrijeme i na smišljene pljačkaške pohode protiv drugih miroljubivih mravi, pa im otimlju kukuljice, a radnike što iz njih izlaze drže kod sebe kao robove. Tako su postepeno nastali takvi mravi koji bez robova uopće ne mogu više ni da žive, a neki su se izrodili i toliko izopačili da nemaju nikakvih radnika udomaćivši se kao nametnici u mravinjacima svojih robova. Neki mravi, naprotiv, podnose druge mrave u svome mravinjaku, pa tako stvaraju neke vrste državu u državi. Neki posve sićušni mravi uvukli su se u druge mravinjake gdje se domaćini na njih ni ne obaziru, pa možda imaju kod njih takav položaj kao miševi u našem kućanstvu. Pored stranih mravi poznato nam je već da u mravinjacima žive i različiti kornjaši, pa i druge svakojake životinje kao ugodni gosti.“
Ovo hrvatsko izdanje sva je „Brehmova“ postignuća primjereno prenijelo, a pride nam je Fink, upravo „brehmovski“, opisao i našu (jugoslavensku) faunu, primjerice, bosansku sivu guštericu, čovječju ribicu, crvenorepog stijenjaka i slavonsku riđovku. I da stvar bude još bolja: „Radi većeg publiciteta dodani su kod mnogih životinja uz hrvatske još u zagradama i srpski i slovenski nazivi: na pr. divlja patka (plovka, divja raca); obični puh (puvać, polh) itd.“
„Glavno djelo“, tj. „velikog Brehma“, listao sam u njemačkim bibliotekama i antikvarijatima, ne mogavši se nikad nauživati tekstova, slika, decentne opreme i finoga papira, ali iz raznih razloga nisam se nikad odlučio za kupnju. No tu sam tihu patnju djelomično utišao ne samo recentnom nabavkom hrvatskoga „dajdžesta“ nego i nekoliko godina ranije, kad sam među zaturenim knjigama u kućnoj biblioteci u Bihaću pronašao jedan (točnije, drugi) svezak onog „malog izdanja“ njemačkoga Brehma, koji obuhvaća ribe, vodozemce i gmazove. Crno platno kojim su tvrde kartonske korice presvučene izblijedjelo je, donekle je i oštećeno vlagom, kao i nekoliko prvih i zadnjih stranica knjige, ali unutrašnjost je odoljela vremenu: šestotinjak stranica ispunjenih sitnom goticom, sa mnogim preciznim crtežima, crno-bijelim i u koloru, na različitim vrstama papira, čvrsto uvezanim. Ne znam kako je taj Brehms Thierleben: Kleine Ausgabe. Zweiter Band: Die Fische, Lurche und Kriechtiere – objavljen 1934. u lajpciškom Bibliografskom institutu – dospio do Bihaća, je li bio u paketu s ostala četiri sveska i, ako jest, kada su i zašto oni nestali, te tko ga je sve čitao. Ali mora da je pripadao mom pradjedu Karlu Bubeničeku, negdašnjem austrougarskom žandaru koji je kao mladić došao iz češkog Brna u Bosnu i služio u postaji u Drenovom Tijesnu ponad Bihaća, da bi nakon smrti Monarhije ostao u Bihaću, spustio se u grad, kupio imanje i napravio kuću u Midžića mahali te se tamo bavio poljoprivredom i ljekarijama do smrti 1959. godine. Ostalo je za njim i njegovom suprugom, a mojom prabakom, Bečankom Katharinom Götzel, nekoliko takvih knjiga (pretežno njemačkih Novih zavjeta i molitvenika), kao i raznih dokumenata i fotografija, ali prikupiti sve to, dešifrirati, opisati i domaštati – zadatak je koji će morati pričekati.
Uglavnom, Kako žive životinje, Finkov „prepjev“ Brehma na hrvatski, knjiga je koja je divna i sama po sebi, ali uparena s pradjedovom relikvijom sad sjaji u mojoj biblioteci.
Jedno drugačije popularnoznanstveno djelo enciklopedijsko-leksikonskog tipa (jer ima strukturu i abecedni redoslijed natuknica kao enciklopedije i leksikoni, premda je ponajviše „bedeker“), koje sam nabavio kad i Brehmovo hrvatsko izdanje, zove se Land und Leute in Nordamerika (Zemlja i ljudi u Sjevernoj Americi). Knjigu je objavila Izdavačka knjižarnica Gustava Langenscheidta (Langenscheidts Verlagsbuchhandlung /Prof. G. Langenscheidt/ G.m.b.H.) iz Berlina, točnije Berlin-Schöneberga, specijalizirana i danas, pod skraćenim nazivom „Langenscheidt Verlag“, za rječnike i druge priručnike. Izdanje koje imam je, kako je navedeno, „četvrta potpuno nova prerada“, a objavljeno je 1926. godine. Prethodna tri izdanja uredili su Carl Neubert (uz potpunu preradu Ewalda J. Fluegela) 1913. i 1909. te Theodor Griesinger 1863. (s podnaslovom Skice iz američkog života, u Izdavačkoj knjižarnici Adolfa Krönera iz Stuttgarta), Kao autor ovog četvrtog izdanja iz 1926. potpisan je Ernst Smithanders. O njemu sam uspio saznati samo to da mu Ernst Smithanders nije bilo pravo ime, nego je to bio pseudonim Ernsta Schmidta ili Ernsta Reinholda Schmidta ili Ernsta Hermanna Reinholda Schmidta. Ali to je sasvim nepouzdana informacija jer za Ernsta Schmidta, koji bi, prema nekim drugim djelima koja mu se pripisuju, mogao biti autor ovog djela, ne nađoh nikakve podatke; Ernst Reinhold Schmidt, njemački učitelj i prirodoznanstvenik, koji je 1848. godine emigrirao u Ameriku, po svome bi profilu također mogao biti autor ove knjige, ali je umro 1901. godine, dakle, 25 godina prije njezina izdavanja; a Ernst Hermann Reinhold Schmidt, kojeg jedna publikacija američke Kongresne biblioteke iz 1928. godine navodi kao autora ove knjige, rođen je 1896. godine, što ga čini mogućim autorom, ali daljnjih podataka o njemu također nisam pronašao. Kako god bilo, Smithanders u predgovoru, pisanom u Kölnu na Duhove 1926., kaže da je njegova prerada djela iz 1913. gotovo potpuno novo djelo s obzirom na količinu i narav izmjena (sve ranije natuknice su sadržajno i jezično prerađene, a dodano je i više od dvjesto novih natuknica, te su, za razliku od prethodnoga izdanja, obrađeni i Aljaska, Grenland, Kanada i Meksiko).
O namjeri ove knjige i ciljanoj publici govori već i opis Langenscheidtova izdavačkog niza, dan među reklamama na kraju knjige, u kojemu su, pored Zemlje i ljudī u Sjevernoj Americi, pobrojane slične knjige o Južnoj Americi, Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Rusiji. Niz se zove „Langenscheidts Handbücher für Auslandkunde“ (Langenscheidtovi priručnici za znanost o inozemstvu ili – točnije, ali nezgrapnije – „za inozemstvoznanstvo“), a „svrha ovih priručnika je da Nijemca koji putuje u inozemstvo pouče o običajima, navadama i osobinama dotične zemlje i naroda na takav način da se on u stranoj zemlji od prvoga dana može kretati kao kod kuće, bez stalnog raspitivanja. Priručnici na sažet i općerazumljiv način osvjetljavaju sve što se putniku može učiniti vrijednim znanja, te mu približavaju javne i privatne ustanove, tijela, trgovinu itd.“ Autor u predgovoru kaže da bi priručnik o Sjevernoj Americi trebao biti „nužno pomagalo za studente i rado korišten vodič i dobar savjetnik za putnike i iseljenike“.
Smithandersova knjiga najljepši je plod moje ljetne berbe knjiga. Ima tvrde tamnozelene korice sa zlatnim slovima i obrubom na naslovnici te crvenom i crnom trakom na hrptu, a pored toga, ono što se vidi između korica kad je knjiga zatvorena (tzv. vanjski rez knjižnog bloka) crvene je boje. Iako ima čak 750 stranica, a džepnoga je formata, praktična je i zaista može bez problema stati u putnikov džep ili ručnu torbicu. Iznutra: slog gusto pisane gotice je pregledan, a donesene su i tri kolorirane karte: Sjedinjene Američke Države (koje Smithanders naziva „Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike“), New York i New York s okolicom.
A sadržaj knjige? E, to bi zahtijevalo poseban članak. Za sada ističem samo jedan aspekt koji me je zaintrigirao jer govori nešto i o znanju općenito, i o znanstveno ovjerenom znanju, i o znanju i znanosti u različitim historijskim kontekstima, i o socijalno-političkim implikacijama znanja i znanosti. Mislim na natuknice koje se tiču Indijanaca, Židova i obojenih ili obojenog naroda, tj. „Farbige“ ili „farbiges Volk“, kako Smithanders kaže zbog u Americi već uvriježenih pojmova „colored“ ili „colored people“, premda u natuknicama „Negerkunst“ (crnačka umjetnost), „Negermusik“ (crnačka muzika), „Jazz-Band“ i nekim drugima koristi njemački izraz „Neger“ koji je bliži našoj riječi „crnčuga“ negoli riječi „crnac“. Te su natuknice obilježene rasističkim kvalifikacijama, što pokazuje da znanost nije lišena predrasuda i, štoviše, da može sudjelovati u proizvodnji zla. Sistemski rasizam koji je u Smithandersovo doba bio na snazi u Sjevernoj Americi postoji još i danas, što nam ilustrira i recentni pokret koji nastupa pod parolom „Black lives matter“, ali za razliku od onoga vremena, danas se – možda više zbog licemjerne političke korektnosti, a manje zbog istinskog napretka u svijesti – eksplicitni rasistički iskazi ne mogu pronaći u publikacijama koje računaju na ozbiljnost i široku prihvatljivost. Osim toga, čitajući Smithandersa iz 1926. godine, možemo razmišljati o tome kako je nastajao i širio se rasistički nastrojeni nacionalsocijalizam u Njemačkoj, a i drugdje, koji će nedugo nakon toga uništiti milijune ljudskih života. Nacizam nije nastajao samo iz sasvim iracionalnih ili ekonomski motiviranih predrasuda njemačke srednje klase i lumpenproletarijata, čime će nacisti uspješno manipulirati uz podršku krupnih kapitalista, nego je nastajao i u srcu velike njemačke kulture, skupa sa znanošću.
Zemlja i ljudi u Sjevernoj Americi obiluje i mnogim drugim zanimljivim zapažanjima; primjerice, natuknica o „amerikanitisu“, podvrsti neurastenije, tj. bolesti specifičnoj za stanovnike Sjedinjenih Američkih Država („poslovična žurba Amerikanaca, kao i ona kronična probavna smetnja, chronic dyspepsia, koja se kod mnogih Amerikanaca pojavljuje kao posljedica brze prehrane“) te natuknica o jezicima, gdje autor kaže: „Poznavanje stranih jezika među Amerikancima je sve do prije trideset godina bilo vrlo rijetko. Većina predsjednika Republike nije vladala ni jednim drugim jezikom doli engleskog, a i među samim članovima Senata i Kongresa nalazilo se ekstremno malo poznavateljā jezikā. Zbog borbe oko dolara i vrlo malo vremena koje je Amerikancu raspoloživo za njegovo obrazovanje, vrijeme je posvećivano uglavnom obližnjim stručnim studijima, tako da nije preostajalo nimalo vremena za studiranje jezikā i obrazovne znanosti. U posljednjih dvadeset godina i u tome je nasreću došlo do promjena. Mnoge američke obitelji dopuštaju ne samo svojim kćerima nego i svojim sinovima da studiraju njemački ili francuski.“ Usprkos spomenutom rasizmu i tvrdnjama koje su ponekad na rubu znanosti ili čak s one strane njezina ruba, Smithanders nerijetko „ubode“ i dobru poantu. Iako simpatizira s mnogo toga američkog, kao Nijemac i Europljanin očito preferira kulturu i obrazovanje pred američkom fokusiranošću na poduzetništvo i novac, a to se tiče i europskog imperativa višejezičnosti.
Jednojezičnost jest siromaštvo, jer svijet je toliko bogat jezicima i toliko je raznolikih kultura i kulturnih dobara koje su ti jezici izgradili da je šteta ograničiti se na jedan jezik, makar neke druge čovjek poznavao samo površno. Ali daleko od toga da bih iz nečije jednojezičnosti izvodio bilo kakve intelektualističke ili moralističke zaključke. Ima što da se čita, saznaje, istražuje i uči cijeli život i s jednim jedinim jezikom te u jednom jedinom jeziku, pogotovo ako čovjek ništa ne uzima „zdravo za gotovo“ nego razvija i kultivira senzibilitet za jezik. Engleski (i „američki“) jezik, o kojemu Smithanders piše u nekoliko natuknica, u nekim je krugovima na zlu glasu kao „siromašan jezik“. Nesumnjivo je da je engleski jezik, koji je kao „lingua franca“ zavladao cijelim svijetom, podvrgnut krajnjim pojednostavljenjima i toleriraju se, čak i na razini standardizacije, svakakvi engleski jezici. No iz toga nerijetko proizlazi predrasuda o „urođenoj siromašnosti“ engleskog jezika, a na nju se pogotovo nailazi među onim našim filozofima koji su primarno oslonjeni na njemački jezik, filozofiju i kulturu. Primjereno prenijeti jezik i duh antičkih grčkih filozofa poput predsokratovaca u njemački jezik ili suvremenih njemačkih filozofa poput Martina Heideggera u hrvatski jezik vjerojatno je mnogo lakše nego njihovo prevođenje u engleski jezik, ali to nije nemoguć pothvat ako se dublje zaranja u jezik i ako „mišljenje (iz) jezika“ nije neuko i bahato ograničeno na jedan jezik. Interesantno je da se među spomenutim „kritičarima“ engleskog jezika ponekad naiđe na ljude koji se oduševljavaju djelima Williama Shakespearea ili Williama Blakea, koja su i u engleskom izvorniku i u bilo kojem prijevodu riznice jezika i misli, ali se to nekim čudom osporava engleskom jeziku kao takvom. Da je engleski jezik u svakome pogledu bogat kao i svaki drugi jezik, te da je kao i svaki drugi jezik isprepleten s drugim jezicima, kao i da ima dugu i zamršenu povijest (jer i tzv. umjetni jezici kao što su esperanto ili klingonski evoluiraju) – može se zaključiti i bez ikakvog stručnog znanja.
No veseli me kad nešto što je očevidno mogu podublje istražiti i pobliže upoznati, pa me tako razveselio pronalazak knjige A History of English engleske lingvistice i sveučilišne profesorice Barbare M. H. Strang (1925.–1982.), koja je prvi put objavljena 1970. godine kod londonskog izdavača Methuen & Co., a ovo moje izdanje je iz 1977. godine. Knjigu sam za sada samo „onjušio“, pažljivo pregledao i pročitao izabrane odlomke. Iskreno, ne znam hoću li je ikada uspjeti pročitati s razumijevanjem od korica do korica, ali sigurno ću je čitati, a kazalo pojmova i imena pomaže mi da dođem do nekih stvari koje me posebno zanimaju kao što su specifičnosti američke, australske i jamajčanske varijante engleskog jezika. Ali ono što mi je najzanimljivije nije pitanje kakve su se promjene od perioda do perioda dogodile, nego zašto su se promjene događale, pod kojim kulturnim i društvenim utjecajima i kojim putevima. Strangina Povijest engleskog nije gramatika, pravopis ili sličan priručnik o strukturi suvremenog engleskog jezika, nego povijesni pregled i razmatranje. Nakon uvodnog problematiziranja sinkronijskih varijacija i dijakronijskih mijena u engleskome jeziku, autorica se bavi „promjenama u živome sjećanju“, a što to znači objašnjava u sljedećim rečenicama: „Pored onih tipova promjene ovisnih o faktorima koji su ispod razine svjesnosti i govornici ih ne mogu namjerno kontrolirati, postoje druge vrste promjena, raširenih, a možda i univerzalnih, uključujući prilagodbu vanjskim uvjetima. Ti uvjeti dijele se u dvije klase – oni koji su vezani uz izloženost govornikā varirajućim tipovima iskustva, te oni koji se tiču govornikove slike samoga sebe vis-à-vis svoga jezika.“ Nakon toga, a prije zaključnog poglavlja, središnji je dio knjige u kojemu autorica ispisuje historiju engleskoga, ali je „vrti unatrag“ od recentnog i modernog stanja do davnih izvora, i to kako u redoslijedu poglavlja, tako i unutar svakog pojedinog poglavlja. Ta „autopsija“ engleskog jezika ide od 1970. do 1770., a zatim od 1770. do 1570., od 1570. do 1370., od 1370. do 1170., od 1170. do 970., od 970. do 770., od 770. do 570., te od 570. do 370., dok je posljednje poglavlje o periodu prije 370. godine.
Strang u predgovoru skromno ističe da se umnogome oslanjala na radove brojnih drugih istraživača, ali vjeruje da njezina knjiga ipak donosi nešto novo. Sve i da je samo slágala i preslagivala, dobro je i lijepo to učinila. Jer što mi znanstvenici radimo? Slâžemo i preslagujemo postojeće, a ako nam se katkad posreći, proizvedemo i nešto novo. Na koricama knjige doneseni su izvaci iz triju recenzija Strangine knjige, a u onoj iz Review of English Studies piše: „Za slobodoumnijeg čitatelja, knjiga gospođe Strang bit će izvor užitka, kao i informacijā.“ Baš tako, što se mene tiče, iako već na početku znam da će mi na kraju mnogo toga ostati nejasno, jer mi treba podosta predznanja koje nemam niti ću ga tako skoro moći steći.
Smatram da se univerzum jezika ipak ne upoznaje najbolje putem znanstvenih, teorijskih studija i priručnika (iako su oni nužni koliko i teleskopi za upoznavanje svemira), čak niti refleksivnom upotrebom jezika u čitanju i pisanju tekstova, nego prevođenjem. Sve što jezik jest i može biti, sve što može i ne može, sve što ima i nema – pred iskušenja i na ispite dolazi kad nešto što je domišljeno i stvoreno u jednom jeziku moraš prenijeti u drugi jezik, a da pritom ne izdaš ni jedan ni drugi, da ne iznevjeriš ni sam tekst ni njegova autora. Zato sam se oduševio kad sam na improviziranom knjižnom deponiju pronašao knjižicu, naslovljenu jednostavno Pjesme, velikog i tragičnog ruskog (i židovskog i sovjetskog) pjesnika Osipa Mandeljštama (1891.–1938.) u njemačkom prijevodu jednako velikog i tragičnog njemačkog (i austrijskog i židovskog i bukovinskog, odnosno rumunjsko-ukrajinskog) pjesnika Paula Celana (1920.–1970.). Radi se o knjižici Gedichte, koju je 1991. godine objavio frankfurtski Fischer Taschenbuch Verlag, što je ponovljeno izdanje istoga izdavača iz 1983. godine, a ono je pak izvorno objavljeno kod njegova predšasnika, S. Fischer Verlag, 1959., za Celanova života. Celan je pjesme izabrao iz triju Mandeljštamovih pjesničkih knjiga: Kamen, Tristija i Pjesme, ukupno četrdeset pjesama, a dodana je i prevoditeljska crtica, gdje Celan, među ostalim, u pola rečenice sažima cijeli Mandeljštamov pjesnički opus govoreći da je u Mandeljštama „pjesma mjesto gdje se ono što se može opaziti i dosegnuti putem jezika okuplja oko onog središta iz kojega zadobiva obličje i istinu: oko opstojnosti pojedinca, koja propituje čas, vlastiti i svjetski, otkucaj srca i eon“.
Nisam ni znao da je Celan prevodio Mandeljštama, premda znam da je na njemački prevodio poeziju s ruskog, francuskog i engleskog. A budući da i Celana i Mandeljštama ubrajam među najdraže mi pjesnike, ovaj susret njih dvojice i mene s njima dvojicom za mene je prava poslastica. I zavrti mi se u glavi kad pomislim kako bi bilo lijepo prevesti Celanova Mandeljštama s njemačkog na hrvatski, pa uspoređivati to s Mandeljštamom kojega je u hrvatski prevodio Fikret Cacan, a u srpski Branko Miljković. Tko umije, jer ja ne umijem, mogao bi sve to uspoređivati i s originalnim ruskim Mandeljštamom. Tako bi se bolje „ušlo u Mandeljštama“, ali i bolje upoznalo njegove prevoditelje. Kako li su se sve dovijali da bi ponijemčili, pohrvatili i posrbili Mandeljštamovo fino tkanje – to bi nam moglo reći nešto i o njihovim vlastitim poetikama. Na prvi pogled i na prvo slušanje, Celan je Mandeljštama prepjevao u Mandeljštamovu ritmu i tonu, a i Celanove su rime tamo gdje su i u Mandeljštama, ali ispod te površine sigurno bi se moglo otkriti razne špilje, ponornice i endemska bića.
Ako je jezik golema životodajna šuma koju stalno siječemo i pošumljavamo, a gdjegdje je i netaknuta prašuma, onda je kultura usporediva sa cjelokupnim bogatim i čudnovatim prirodnim svijetom u kojemu živimo i koji nas određuje sasvim i skroz, tako da se s pravom kaže da je kultura ljudska „druga priroda“.
Mada su i prethodno prikazane knjige kulturnopovijesno relevantne, zadnja publikacija koju spominjem spada u polje kulturne povijesti u užem smislu, koje uz historiografiju i kulturologiju angažira i arheologiju, etnologiju, folkloristiku, sociologiju, ekonomiju i neke druge znanstvene discipline. Ta me je publikacija najviše obradovala i usrećila jer, više nego kod prethodno navedenih knjiga, imam osjećaj da je ona mene pronašla, a ne ja nju, da je baš mene čekala, i to devedeset i jednu godinu. A evo i zašto.
Primjerak četrnaestog sveska časopisa Narodna starina do mene je došao u takvom stanju da sam zaključio kako ga nikad nitko prije mene nije koristio, jer je knjižni blok bio nerazrezan, tako da sam pregledavanju i čitanju mogao pristupiti tek nakon što sam nožem za papir razdvojio listove. Ta starina, Narodna starina, tavorila je, dakle, nepregledana i nepročitana u biblioteci Fakulteta ili kabinetu nekog profesora sve dok je ja nisam pomilovao, pa mi se pričinila kao starica, slijepa od rođenja, koja je uz moju pomoć progledala te mi je u znak zahvalnosti ispričala mnogo zanimljivih i korisnih priča koje mi nitko drugi nikad ne bi ispričao.
Narodna starina je časopis koji je u impresumu definiran kao „nepovremeni časopis za povijest i etnografiju južnih Slovjena“. Izlazio je od 1922. do 1935. godine, sa sjedištem u Zagrebu, a bio je, po svoj prilici, „one-man band“ povjesničara i sveučilišnog profesora Josipa Matasovića (potpisanog kao „vlasnik, glavni i odgovorni urednik“) koji je animirao i angažirao brojne autore, a neki od njih bili su i redovni suradnici, primjerice, Gjuro Szabo, Ćiro Truhelka i Hamdija Kreševljaković. Neki su mu pripomagali i više nego autorski, a imao je i određenu institucionalnu podršku, što se vidi iz bilješke u četrnaestom svesku časopisa: „Prema utanačenju između Muzeja Grada Zagreba i ‘Narodne Starine’ i na osnovi potvrde gradskog poglavarstva postaje ‘Narodna Starina’ i glasilom toga muzeja. Uređivanje zagrebačkog dijela časopisa primio je muzejski ravnatelj g. prof. Gjuro Szabo.“
Josip Matasović (1892.–1962.) bio je, u vrijeme izlaženja Narodne starine (a zapravo od 1924. do 1941.), profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Skoplju, kamo je otišao nakon studija povijesti i geografije u Zagrebu, Zürichu i Beču, te prvih zaposlenja, u vinkovačkoj gimnaziji i zagrebačkom Hrvatskom narodnom muzeju. Iz Skoplja se vratio u Zagreb 1941. godine i postao ravnateljem Državnog arhiva, što je bio sve do 1958. godine, a od 1943. do umirovljenja 1959. godine bio je i profesorom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
O Matasovićevim doprinosima i značaju bilo je riječi na znanstvenom skupu održanom u Slavonskom Brodu 2012., a u uvodniku konferencijske publikacije kaže se da je Matasović „jedna od najoriginalnijih pojava u novijoj povijesti hrvatske historiografije“, jer „u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj historiografiji još izrazito prevladava interes za ‘ratove i mirove’, to jest za političke događaje, protagoniste i institucije, Matasović se promišljeno okrenuo istraživanju materijalne i duhovne svakodnevice novovjekovnih društava u hrvatskim krajevima“, čime se „na svoj način uklopio u tokove onodobne europske ‘kulturne povijesti’, koju su svojim klasičnim djelima etablirali Jacob Burckhardt i Johan Huizinga. U duhu tadašnje kulturnopovijesne paradigme, Matasović je nastojao, kroz istraživanje raznorodnih i često nekonvencionalnih povijesnih izvora, ponuditi ‘portrete vremena’, a činjenice ‘velike povijesti’ dopuniti i obogatiti, kadšto i relativizirati, uvidima i spoznajama o ‘maloj povijesti’.“ Očito je da je Matasović to činio ne samo kao istraživač i pisac nego i kao urednik časopisa, jer te prigodne pohvalne riječi meni su se potvrdile čitajući samo ovaj jedan broj Narodne starine. Ne radi se o „velikoj povijesti“ kao političkoj i vojnoj povijesti, nego o „maloj povijesti“ ili, bolje, „malim povijestima“ koje se slijevaju i talože u bazenu iz kojega bi mogla nastati i vjerodostojna sveopća povijest čovječanstva, kada bi takvu bilo moguće napisati.
Narodna starina radila je na tome u svojih trinaest godina postojanja, a u tom je periodu objavljen ukupno trideset i jedan svezak; u nekim godištima samo po jedan, a u nekima po dva ili tri sveska, što je, kako ću uskoro pokazati, bilo uvjetovano financijskim prilikama.
Četrnaesti svezak Narodne starine poseban je zbog toga što je (za razliku od ostalih svezaka koji su tematski bili raznoliki) u cijelosti posvećen jednoj temi, a to je – Sarajevo. U prvome dijelu časopisa tri su veća i studioznija članka. Njihovi autori, sva trojica historičari, kao da su birani po današnjim bosanskohercegovačkim kriterijima „dejtonske etnomatematike“: Mihovil Mandić (1871.–1948.), Hamdija Kreševljaković (1890.–1959.) i Vasilj Popović (1887.–1941.).
Mandić piše o „Postanku Sarajeva“, istražuje razne izvore i pokušava rekonstruirati kako je, kada i gdje nastao grad koji se u suvremenosti zove Sarajevo. Od prahistorije, preko rimskoga perioda, do srednjega vijeka, Sarajevsko je polje bilo naseljeno, ali nisu svi njegovi „glavni gradovi“, odnosno najveća i najvažnija naselja, bili na mjestu današnjeg Sarajeva. Gdje je točno bila smještena srednjovjekovna Vrhbosna, kakva joj je bila sudbina nakon dolaska Osmanlija te kako je i zašto osnovan Saraj, Bosnasaraj, Saraj-Bosna, odnosno Sarajevo, Mandić razmatra s raznih strana, a ograničivši svoju temu na sām postanak grada, kad „dogura“ do osamnaestog stoljeća kaže: „Nije dakle potrebno, da zalazimo i u građu XVIII. stoljeća, jer na temelju svega, što je ovdje izneseno, možemo slobodno zaključiti, da je Sarajevo poslije propasti sredovječne Vrhbosne od Osmanlija osnovano, a sagrađeno između 1460. i 1550. kojih 9 km sjeveroistočno od napuštenog sredovječnog grada Vrhbosne.“
Kao da se nastavlja na Mandićev tekst, premda se u nekim zaključcima razilazi s Mandićem, Kreševljaković u uvodu svog teksta također govori o postanku i razvoju Sarajeva, a polazište mu je ovo: „U Šeher-Sarajevu sastaju se dvije kulture: istočno-islamska i zapadno-kršćanska. Današnje je Sarajevo čedo osmanlijske i austrijske uprave. Obje ove uprave sazidale su ovdje sebi trajan spomenik.“ Međutim, Kreševljakovića ne zanima makro-historija Sarajeva, nego on „zumira“ jedan segment sarajevske povijesti – „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave“ – uspješno dokazujući da je upravo on bio presudan u razvoju grada. Temeljitim istraživanjem i minucioznim prikazom zanatā (obrtā), esnafā (cehova) i trgovine Kreševljaković stvara sliku o Sarajevu od petnaestog do devetnaestog stoljeća, koje nakon dolaska Austro-Ugarske i ubrzane modernizacije, odnosno europeizacije, malo po malo nestaje. Da je samo pobrojao sve zanate i esnafe koji su postojali za osmanskoga vakta, među kojima su neki nestali već u devetnaestom stoljeću, Kreševljakovićev bi članak bio respektabilan, no on je dao mnogo više od toga, a ktome je i zabavan. Čime su se bavili hašrmedžije, zašto su berberi bili i „likari“, otkuda prezimena Ekmečić i Bičakčić, kako to da su tenećedžije bili samo Židovi, zašto se i kako u okviru jednog esnafa izvršavala „betdova“, najteža kazna nad majstorima i kalfama – takve se stvari i mnoge druge mogu saznati od Kreševljakovića.
Sličan pristup, ali u mnogo manjem opsegu i na mnogo manjem primjeru nego kod Kreševljakovića, ima Popović koji piše o „Trgovini Budimlića u prvoj polovini XIX. stoleća“. Riječ je o srpsko-pravoslavnoj porodici Budimlić koja je u Sarajevo doselila u sedamnaestom stoljeću, a bavila se uglavnom trgovinom. Pripovijest o Budimlićima, koju Popović priča na temelju dokumenata iz prve polovice devetnaestog stoljeća, ujedno je priča o sarajevskoj trgovini općenito u tom periodu, jer njihov način poslovanja prije je bio tipičan negoli originalan, iako su oni, stječe se dojam, bili posebno poduzetni i uspješni. Zamislimo li danas kako se početkom devetnaestog stoljeća komuniciralo i putovalo, gotovo je nevjerojatno da je tako intenzivna trgovačka, poštanska i novčana razmjena bez problema funkcionirala od Trsta preko Splita, Sarajeva i Dubrovnika do Soluna i Istanbula, s važnim punktovima u Livnu, Kostajnici, Brodu, Užicu, Skoplju i nekim drugim mjestima.
Nakon Mandićeva, Kreševljakovićeva i Popovićeva teksta slijedi niz manjih, ali podjednako vrijednih članaka. Jozo Petrović piše o Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Šaćir Sikirić o sarajevskim tekijama, Vejsil Ćurčić opisuje jednu ugledniju muslimansku kuću u Sarajevu, Avram Altarac upoznaje čitateljstvo sa ženidbenim običajima bosanskih Sefarda, a Josip Matasović prezentira putopise stranaca koji su pohodili Bosnu i Sarajevo, a osobito se bavi dnevnikom habsburškog generalisimusa Eugena Savojskog iz njegova pohoda na Sarajevo 1697. godine. Na kraju ovog sveska nalazi se i iscrpan prikaz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1919. do 1927., a cijeli je broj ukrašen crno-bijelim fotografijama Sarajeva i njegovih ljudi, koje je Narodnoj starini ustupilo, kako kaže bilješka, „uredništvo časopisa ‘Jugoslavenski Turizam’, lista za promet stranaca što ga izdaje ‘Putnik’ u Splitu a nastojanjem gg. Jerka Čulića i dr. R. Siebera“.
Oni koje zaintrigiraju navedeni članci mogu ih pronaći i čitati u digitalnom obliku na internetu, tj. na Hrčku – portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, gdje je netko vrijedan digitalizirao sve članke iz svih svezaka Narodne starine. Ali u tom digitaliziranom izdanju časopisa nedostaje ono što postoji u papirnatom izdanju, a danas je podjednako zanimljivo kao i sami članci: razne informacije i oglasi koji su tiskani na koricama ili nenumeriranim stranicama časopisa. Tako saznajemo da je četrnaesti svezak Narodne starine, koji je datiran 1927. godine (točnije 1. XII. 1927.), objavljen tek 1929. godine, i to, pretpostavljam, samo zahvaljujući tome što je bio posvećen Sarajevu te je na račun toga dobio sredstva potrebna za objavljivanje. To iščitavam iz sljedeće napomene koju potpisuje „Uprava“ časopisa „u Zagrebu, mjeseca rujna 1929.“: „Ovaj specijalni sarajevski broj pripremljen kao prvi svezak ‘Narodne Starine’ za g. 1927. nije mogao izaći poradi materijalnih neprilika, a napose zbog malog broja urednih predplatnika. Istom uz pripomoć sadašnje općinske uprave i susretljivošću g. Fehima Spahe, oblasnog komesara u Sarajevu, koji je dao otkupiti izvjestan broj primjeraka, omogućena je publikacija ovog sveska ‘Narodne Starine’.“ Neki drugi brojevi Narodne starine, zbog istih nevolja, nisu nikada izašli: deveti, dvanaesti, trinaesti i petnaesti. Iako je časopis bio Glasilo Muzeja Grada Zagreba, a kasnije su mu potporu pružali i Etnografski muzej te Grafička zbirka grada Zagreba, trajnu i sigurnu financijsku potporu nikada nije imao.
Otuda reklame od kojih je časopis zacijelo dobivao koju kintu: Omladina – list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži (koji „izdaje na svijet“ Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora iz Zagreba), Priroda – popularni časopis Hrvatskog prirodoslovnog društva, Mladost – list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži (koji izdaje Profesorsko društvo – sekcija Zagreb), zatim izdanja Etnološke biblioteke (urednik: prof. Vlad. Tkalčić), a onda i zagrebački obrtnici: S. Tauber iz Marovske 10 (specijalna trgovina – antikviteti – bogato skladište), Petar Nikolić iz Ilice 36 (naklada i trgovina umjetničkih slika) i Nobilor iz Ilice 34 (fini sapuni za njegu lica, što se pjene i miriše do zadnjeg listića prodaje na malo i veliko). Tu je i reklama za Zemaljsku banku za Bosnu i Hercegovinu, koja postoji od 1895. i predstavlja „najstariji domaći zavod u ovim pokrajinama“ te, pored centrale u Sarajevu, ima filijale u Banjaluci, Bijeljini, Brčkom, Mostaru i Tuzli, a ispostave u Bihaću, Derventi, Doboju, Bosanskoj Gradišci, Livnu, Bosanskom Novom, Bosanskom Šamcu, Travniku, Višegradu, Zenici i Zvorniku.
Sredstva su se namicala i prodajom knjiga u izdanju Narodne starine (Gjuro Szabo, Umjetnost u našim ladanjskim crkvama, te Josip Matasović, Die Briefe des Grafen Sermage), ali je glavni izvor prihoda bila pretplata na časopis, s kojom Matasović očigledno nikako nije mogao doći na zelenu granu, o čemu svjedoče višekratni apeli koji su u ovom, četrnaestom svesku Starine upućivani aktualnim i potencijalnim pretplatnicima. Najdramatičniji apel objavljuje se u rubrici „Bilješke“ i glasi: „Samo rijetki i prerijetki predbrojnici našega časopisa potvrdili su i činom sve ono što se dosad istaknulo o potrebi lista kao što je ‘Narodna Starina’. To jest premalo je pravih prijatelja ‘Narodne Starine’, koji su udovoljili svojoj predplatničkoj dužnosti i bar nešto učinili za stvarno njezino raširenje, našavši po jednog ili po dva stalna predplatnika. No većina primalaca ovog časopisa ne haje za najprimitivniji uvjet opstanka svakoga pa naravno i ovog lista. Većina ne šalje dužnu naplatu niti poslije bezbrojnih opomena, a o nekoj predplati kod nas već nije ni riječ. Nego u sredini kao što je naša čitalačka publika, koja slabo mari za naučnu knjigu i u kojoj se još uvijek nije moglo formirati neko t. zv. kulturno javno mnijenje, pored publike za koju je ne samo posjed knjige već i samo čitanje luksus – u takvim prilikama važna je uplata i svake posljednje pare. A nama eto ne dostaju sredstva i za samo najjednostavnije podržavanje administracije, koja će bar opomenama sjećati okorjele dužnike da se odazovu svojim obavezama. Taj njihov neodziv ugrožava i naše teške obveze poradi kojih je i nastupio zastoj. Časopis se uređuje u Skoplju, a zbog tehničkih potreba izdaje u Zagrebu. To treba naši prijatelji da posebno još uvaže. Suvišno je dakle raspitivanje i čuđenje, zašto je ovaj svezak izišao prije onoga, suvišna je nervoza, kad će se napokon pojedini svesci moći uvezati u jednu knjigu, hoće li biti originalnih korica u našem izdanju, nego valja biti zabrinut, hoće li dužnici ‘Narodne Starine’ konačno udovoljiti svojoj dužnosti i hoće li se prikupiti toliko predplatnika da godišnje uzmogne izaći bar 2-3 sveska s potrebnim pokrićem najnužnijih troškova.“ Pored toga, u „Upozorenju pretplatnicima“ piše: „Svesci 9., 11., 12. do 16. još su u pripremi zbog nedostatnog broja predplatnika i zaostalih naplata za prijašnje sveske. To je uzrok dosadašnjem zastoju ovog časopisa. Čim se ukaže mogućnost izdat će se napomenuti zaostali brojevi. Reklamacija suvišna, a pretplata je potrebna.“ Malo ispod toga, još jedan okvir s tekstom: „Molimo prijatelje ‘Narodne Starine’, da nam pošalju adrese novih pretplatnika i povjerenika.“ A kao da sve to nije dovoljno, među stranice časopisa ubačen je i letak, na tankom ružičastom papiru, gdje nakon dva povelika i masna uskličnika piše: „Umoljavamo osim naplate ovoga sveska još i predplatu unapred bar za jedan novi svezak ‘Narodne Starine’. Novac molimo zajedno poslati po primitku ovoga sveska, i to samo priloženim čekom.“
Današnji urednici mogu samo suosjećati s Matasovićem jer naša znanstvena i stručna periodika i nakon devet decenija muku muči s osiguravanjem minimalnih sredstava za objavljivanje, uključujući problem pretplate, tako da časopisi ovise uglavnom o entuzijazmu i požrtvovnosti urednikā i suradnikā, kao i u vrijeme Narodne starine. Uza sve probleme, Narodna starina ipak je izlazila, i to trinaest godina, te je ostavila blago kojim bi se mogli okoristiti i sadašnji istraživači.
Naposljetku još malo o jeziku. Svi tekstovi doneseni u četrnaestoj Narodnoj starini izuzetno lijepo su pisani. Obiluju turcizmima i arabizmima, i to ne tek tamo gdje nema adekvatne slavenske riječi (primjerice, kod raznih zanatā) nego i drugdje. Razlog je možda i to što se nešto važno željelo izraziti ne samo što preciznije nego i što ljepše. Jeziku ovih autora – koji su potekli iz Sarajeva i drugih bosanskih kasaba i sela, ali su se mahom školovali u austrougarskim centrima kao što su Beč, Graz, Budimpešta i Zagreb – ne nedostaje znanstvene strogoće izučene na više jezika, ali ona se vazda razblažuje živim narodnim jezikom, pa se tako, putem jezika i u jeziku, stapaju i dvije slike svijeta, najmanje dvije. Nažalost, takvim raskošnim jezikom danas se više ne ispisuje znanost, jer on odražava i ličnost autora i „genius loci“, a subjektivnost valja trijebiti i žrtvovati zarad „objektivnosti“ i „egzaktnosti“. U odlomku koji nasumce uzimam iz Kreševljakovićeva članka ne manjka „objektivnosti“ i „egzaktnosti“, ali pisac kao da želi da se pobrojene činjenice rascvjetaju, pa da privuku i one kojima nije do tih činjenica: „Na rijeci Miljacki i na potocima Koševi i Mošćanici podignuta je sva sila mlinova. Isabeg je sagradio 9 mlinova na Miljacki, po kojima se još i danas zove jedna ulica u Sarajevu, a Skender paša Mihajlović podiže 13 mlinova na Koševi i 18 na Mošćanici. Kada je ovdje boravio Evlija Čelebija, onda je bilo 176 mlinova. I kako on pripovjeda, svaki je mogao samljeti za 24 sata po 50 ćila (1 ćila = 25 oka). S osobitim je interesom promatrao ove mlinove Francuz Poullet. Nijemac Sturm donosi u svome djelu (L. K. Sturm, Vollständige Mühlen-Baukunst. Augsburg 1718.) nacrt našeg mlina i stavlja ga za uzor svojoj braći. Grdna rano, i dandanas su naše vodenice svjedokom, da je Sturm-ov nacrt posve tačan i ako je rađen pred 200 i više godina!“
Iz Narodne starine objavljene dvadesetih godina dvadesetog stoljeća možemo učiti i o jeziku kojim se tada govorilo i pisalo na prostoru koji danas pokrivaju hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jezik. Jesu li Josip Matasović i njegovi suradnici lektorirali članke, to ne znam, ali sigurno je da u Narodnoj starini nije bilo lektorske strahovlade svojstvene današnjim publikacijama, jer se tekstovi nisu jezično ujednačavali, a opet se ne stječe dojam da se radi o različitim jezicima slučajno okupljenima na jednom mjestu. Nije to nikakav jugoslavenski „koine“ (u kojem bi se nasilu, pod krinkom zajedništva i putem znanosti, školstva, javne uprave i vojske, provodila hegemonija jednog jezika i naroda), ali očito je da su jezici koje puristi danas ograđuju bodljikavom žicom onomad bili mnogo porozniji i propusniji te mnogo bliži jedan drugome. Popović je pisao srpskom ekavicom, ali kad bi se njegov tekst ijekavizirao, ne bi se baš, ni po leksiku ni po drugim elementima, razlikovao od tekstova Mandića i Kreševljakovića, koji bi za svoje tekstove vjerojatno rekli da su pisani hrvatskim jezikom, iako na leksičkoj razini ima u njima i srpskih elemenata, a u cjelini bi se njihov jezik možda mogao nazvati i bosanskim. I sve to u časopisu koji se uređuje u Skoplju, objavljuje u Zagrebu, a autori su mu iz Sarajeva i Beograda.
* * *
Tog Sarajeva i tog Zagreba iz Narodne starine više nema, ni te Bosne i Hrvatske, ni te Jugoslavije, ni one kasnije, kao ni Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva, na kojima su Jugoslavije, sa svim kontinuitetima i raskidima, nastajale. Nema ih – njihova duha i njegova značaja – osim na požutjelim papirima poput ovih koje prebirem i u nekim novijim tekstovima i medijima koji ih nastoje sačuvati u pamćenju, ne tek iz emotivnih razloga. Taj refleksivni „žal za prošlošću“ nije, dakle, nužno stvar pasatizma i nostalgije. Sjećati se i pamtiti ne trebamo da bismo površno i nedomišljeno glorificirali ono prošlo („jer tada je sve bilo bolje“), nego da bismo se bolje snalazili u sadašnjosti i da bismo bolje projicirali budućnost. Povijesna svijest i njezina očitovanja nisu uopće radi prošlosti, nego radi sadašnjosti i budućnosti. To je nerazumljivo „digitalnoj svijesti“, kojoj je sve sada i ovdje, pa je odgovarajuće slijepa za prošlo i buduće, i odgovarajuće glupa. Čini se da je taj trend osljepljenja i oglupljenja nezaustavljiv, ali možda ga se može malo usporiti ovakvim zagovorima. A oni, kao što sam već sugerirao, nisu konzervacijski i konzervativni, nego su upravo emancipacijski i progresivni; dakako, ako ih se tako kalibrira.
* * *
Svaka knjiga, kao i svaka druga tiskovina, ima svoju povijest, svoj individualni i neponovljivi put od nastanka do nestanka, usporediv s individualnošću, neponovljivošću, vrijednošću i dostojanstvom svakog živog bića. Mislim na svaki pojedini primjerak knjige, a ne na neko „djelo“. U jednoj davnoj proznoj pjesmi to sam izrazio ovako: „knjige nisu dobre i loše, komunikativne i autistične, prekretničke i dosadne; knjige su plave, tvrde, vruće, umrljane, svijetle, prašnjave, istrošene, nevine, ili neprimjetne, tuđe, zaboravljene, i 1000 primjeraka jednoga djela je 1000 knjiga o kojima se nikada neće moći napisati prikazi i osvrti u časopisima koji su predviđeni za to, što me ujedno veseli i plaši, kao točka kojom označujem zaključak a iza nje se otvara nova bjelina.“ Uvjeren i dalje u to, a s nepovjerenjem prema bibliotekama i antikvarijatima (čija logika na kraju ipak ovisi o prostornim i ekonomskim uvjetima), nastojim da spašavam, koliko mogu, neka bića, papirnata, od smrti, ili barem da za neko vrijeme odgađam njihov kraj, više sa samaritanskim negoli s herojskim osjećajem.
Kad moja osobna biblioteka jednoga dana postane fizički makro-problem koji treba pod hitno riješiti, tj. kad ne bude više gledana kao bogatstvo stečeno upornim, pčelinjim mikro-radom; kad jednoga dana sve te opapirene riječi, misli, povijesti i njihove kompleksne veze budu raščarane, pornografski transformirane u kilograme ili tone papira te izložene nečijem manjku interesa, neznanju ili bešćutnosti (bio to neki fakultetski stol kao neizvjesnost limba ili definitivni pakao reciklažnih mlinova i smetlišta), završit će njihova povijest, a možda i moja vlastita. Prihvaćam to kao povijesnu nužnost ili čak kao tok jednog prirodnog procesa, ali mi vrag ne da mira: sada hoću da bar nešto od toga sačuvam, u tekstu kao što je ovaj, premda sam svjestan toga da su i tekstovi i mediji koji ih prenose uvijek bliži nestanku nego opstanku.
U doba kad se cijele enciklopedije mogu pohraniti na elektroničkim prijenosnicima veličine malog prsta, i to nožnog, a cijele biblioteke na onima veličine šake, i to dječje, skupljanje i čuvanje tonā ispisanog i uvezanog papira mnogima se, čak i onima koji rado čitaju, čini nerazumnim, a možda čak i kao bolest ili poremećaj, recimo, opsesivno-kompulzivni poremećaj. Od toga se ne umire, ali se s time umire. Neizlječivo je to prije svega zato što je bolovanje ugodno. I sāmo sobom se opravdava, ali ne na način ovisnosti u kojoj užitak trijumfira dok subjekt užitka propada. Štoviše, ne radi se uopće o neposrednom užitku, nego o onom koji dolazi iz pokušaja ostvarenja samozadane misije koja se, usprkos neostvarivosti, može dobro racionalizirati. Skupljač i čuvar knjiga zapravo ne skuplja i ne čuva papir i papirnate objekte (premda i takva fetišistička strast može biti u igri), nego znanje, jezik, povijest i kulturu – samu srž čovječanstva, osnovu s koje se jedino može skočiti u otvoreno polje budućnosti, a da se pritom ne slomi kičma.
Utopije, poput ove knjigoskupljačke i knjigočuvarske, nisu iracionalne, ali jesu racionalne konstrukcije koje vise o tankoj niti vjere. A budući da se vjeru, za razliku od racionalnog argumenta, ne može drugome prenijeti i u drugoga usaditi, daljnje obrazlaganje ove problematike može biti samo kompliciranije, ali ne i jasnije.
Stoga mi kao zgodan zaključak ovih meditacija nad starim papirom iskače zgoda koju je, u svom tekstu objavljenom u Narodnoj starini, ispričao Hamdija Kreševljaković. Istražujući sarajevske zanate i esnafe za osmanlijske uprave, Kreševljaković je posebnu pažnju posvetio istraživanju esnafskih teftera (cehovskih knjiga), koje su se sastavljale prilikom svake kušanme (svečanog primanja šegrta u kalfe i kalfi u majstore), uključujući i višednevne esnafske izlete u okolicu Sarajeva. U tome mu je, pak, mnogo pomogao Hadži Mustafa Ćatić, sarajevski kazaz (a kazazi su zanatlije koji od svile, pamuka i vune izrađuje pozamenteriju, ukrasne dijelove odjeće i konjske opreme). Ćatić je, kaže Kreševljaković te 1927. godine, „simpatični 95-godišnji starac“ koji je „govorio o esnafskim uredbama, majstorima i radu uprave sa zanosom, kao što su nekoć učitelji učiteljskih škola govorili kandidatima o borbi i radu starih učitelja u Hrvatskoj“. Ono što je povjesničar i kulturolog Kreševljaković saznao od zanatlije i kazaza Ćatića vrijedi i za nas koje danas zanimaju znanje i znanost, obrazovanje i prosvjeta, povijest i kultura, knjige i tekstovi: „On se upravo ponosio, što je bio zanatlija u doba, kad su esnafi bili autonomni. On je napamet znao skoro sve stavke iz gornjeg računa o izletu kušanma od 1819. i sadržaj mnogih dokumenata. Ovo je dokaz, kako su se nekoć obrtnici pored svoga posla bavili i historijatom svog esnafa. Njegova je zasluga, da je kazaski arhiv smješten u knjižnicu Begove džamije. Kad sam mu pripovijedao, da sam sve ono o njegovu esnafu pregledao i proučio, silno se obradovao i sa suzama radosnicama reče mi doslovce: ‘Ovo je dževahiz (dragocjenost) za onoga, ko zna, a ko ne zna, ne vrijedi pare’.“