Strma planinska livada, iznad nje stijenje, ispod guste crne šume. Ljetno je jutro, i po livadi su, u nepravilnom rasporedu, rasuti muškarci različitih godina, goli do pasa, sunčaju se. Nitko ništa ne govori, nepomični, koji se smiješi, kojemu je lice kao da će svakog trenutka zaplakati, ali svima su zatvorene oči. Da ne gledaju u sunce koje se uzdiže odozdol, od šumskih strana, i sve ga je teže izbjeći u pogledu. Ali ovo je čudno: umjesto da im koža tamni ili crveni, po njima raste perje. Najprije po ramenima, koja su najizloženija, pa po grudima i po stomaku; onom koji ih gleda, i ne zna kako se zatekao na toj livadi, jasno je da će ih, nastave li tako ležati, sasvim obrasti perje. Htio bi ih nekako upozoriti.
Jednoga jutra, dok mu je otac pred odlazak na posao čitao jutarnje novine i pio kavu, Mladen je ispričao ovaj svoj noćašnji san.
Otac se ukočio, pa naglo problijedio, tata šta ti je?, skočio je da mu prinese vode, nisam žedan ljutito je uzvratio!, i tu je priča završila.
Nakon jedne od dvanaest bitaka na Soči, u kojoj je Franjo sudjelovao prije nego što je dopao talijanskog zarobljeništva, oglašeno je primirje, i obje su strane mogle pokupiti svoje mrtve. Njega je, s još trojicom drugova, poručnik odredio da dovuku tijela poginulih, razasuta po padini. Talijani neće pucati. I tako su njih četvorica krenuli prema cijevima neprijateljskih mitraljeza. Strah mu je u tom trenutku pomutio razum, tako da mu se činilo da su izlomljeni, minama i rafalima iskasapljeni leševi, koji su muklo zaudarali na lipanjskom suncu, u međuvremenu opernatili, da to više nisu ljudi, nego da su se mrtvi vojnici pretvorili u ptice.
Poslije rata godinama je sanjao isti san, s tom ljetnom planinskom livadom, po kojoj se neoprezno sunčaju vojnici, i onda po njima raste perje. On ih pokušava upozoriti, ali ga oni ne čuju. Nikome nije ispričao svoj san. Najprije, on nije od ljudi koji prepričavaju snove, a onda se, sasvim prirodno, i srami straha iz kojega je, vjerovao je, san nastao. Oni koji nisu ratovali, ne znaju kako je bilo na Soči. Kao što ni oni koji nisu njegovu glavu nosili na svojim ramenima ne znaju kakav je njegov strah.
I onda mu tog jutra dođe Mladen i ispriča mu njegov san. Kako je to moguće?
Godinama kasnije, nakon Mladenove pogibije, Franjo će sebe uvjeravati da među njima postoji veza koja je još supstancijalnija od veze oca i sina. Jer kako je moglo biti da Mladen sanja njegov san.
U oktobru 1972, dok je Franjo umirao, uz njega su naizmjence bdjele Olga i Javorka. O čemu je s Olgom razgovarao, to nećemo saznati. S Javorkom je gorko svodio svoje životne račune. I tad joj je, jedne noći, ispričao priču o snu.
I to da su se Mladenov i njegov san razlikovali samo u jednom detalju: njegov je san završavao tako što su svi njegovi mrtvi drugovi, nakon što bi sasvim opernatili, uzlijetali s padina Kobarida.
Ali znaš, Boga nema, rekao joj je, a oni su svejedno poletjeli.
Deset godina kasnije, godine 1982, u drugom kratkom romanu knjige Itala Calvina “Naši preci”, u opisu bitke kršćanskih vitezova s Turcima piše da su na bojištu mrtvi bili prekriveni perjem strvinara koji su danima kljucali po njima. Krv im je bila ljepilo za perje.
Bilo je to objašnjenje sna, i onoga što mu je prethodilo.
Trebalo bi još objasniti kako je san prešao s oca na sina.
Ljudi od perja
Strma planinska livada, iznad nje stijenje, ispod guste crne šume. Ljetno je jutro, i po livadi su, u nepravilnom rasporedu, rasuti muškarci različitih godina, goli do pasa, sunčaju se. Nitko ništa ne govori, nepomični, koji se smiješi, kojemu je lice kao da će svakog trenutka zaplakati, ali svima su zatvorene oči. Da ne gledaju u sunce koje se uzdiže odozdol, od šumskih strana, i sve ga je teže izbjeći u pogledu. Ali ovo je čudno: umjesto da im koža tamni ili crveni, po njima raste perje. Najprije po ramenima, koja su najizloženija, pa po grudima i po stomaku; onom koji ih gleda, i ne zna kako se zatekao na toj livadi, jasno je da će ih, nastave li tako ležati, sasvim obrasti perje. Htio bi ih nekako upozoriti.
Jednoga jutra, dok mu je otac pred odlazak na posao čitao jutarnje novine i pio kavu, Mladen je ispričao ovaj svoj noćašnji san.
Otac se ukočio, pa naglo problijedio, tata šta ti je?, skočio je da mu prinese vode, nisam žedan ljutito je uzvratio!, i tu je priča završila.
Nakon jedne od dvanaest bitaka na Soči, u kojoj je Franjo sudjelovao prije nego što je dopao talijanskog zarobljeništva, oglašeno je primirje, i obje su strane mogle pokupiti svoje mrtve. Njega je, s još trojicom drugova, poručnik odredio da dovuku tijela poginulih, razasuta po padini. Talijani neće pucati. I tako su njih četvorica krenuli prema cijevima neprijateljskih mitraljeza. Strah mu je u tom trenutku pomutio razum, tako da mu se činilo da su izlomljeni, minama i rafalima iskasapljeni leševi, koji su muklo zaudarali na lipanjskom suncu, u međuvremenu opernatili, da to više nisu ljudi, nego da su se mrtvi vojnici pretvorili u ptice.
Poslije rata godinama je sanjao isti san, s tom ljetnom planinskom livadom, po kojoj se neoprezno sunčaju vojnici, i onda po njima raste perje. On ih pokušava upozoriti, ali ga oni ne čuju. Nikome nije ispričao svoj san. Najprije, on nije od ljudi koji prepričavaju snove, a onda se, sasvim prirodno, i srami straha iz kojega je, vjerovao je, san nastao. Oni koji nisu ratovali, ne znaju kako je bilo na Soči. Kao što ni oni koji nisu njegovu glavu nosili na svojim ramenima ne znaju kakav je njegov strah.
I onda mu tog jutra dođe Mladen i ispriča mu njegov san. Kako je to moguće?
Godinama kasnije, nakon Mladenove pogibije, Franjo će sebe uvjeravati da među njima postoji veza koja je još supstancijalnija od veze oca i sina. Jer kako je moglo biti da Mladen sanja njegov san.
U oktobru 1972, dok je Franjo umirao, uz njega su naizmjence bdjele Olga i Javorka. O čemu je s Olgom razgovarao, to nećemo saznati. S Javorkom je gorko svodio svoje životne račune. I tad joj je, jedne noći, ispričao priču o snu.
I to da su se Mladenov i njegov san razlikovali samo u jednom detalju: njegov je san završavao tako što su svi njegovi mrtvi drugovi, nakon što bi sasvim opernatili, uzlijetali s padina Kobarida.
Ali znaš, Boga nema, rekao joj je, a oni su svejedno poletjeli.
Deset godina kasnije, godine 1982, u drugom kratkom romanu knjige Itala Calvina “Naši preci”, u opisu bitke kršćanskih vitezova s Turcima piše da su na bojištu mrtvi bili prekriveni perjem strvinara koji su danima kljucali po njima. Krv im je bila ljepilo za perje.
Bilo je to objašnjenje sna, i onoga što mu je prethodilo.
Trebalo bi još objasniti kako je san prešao s oca na sina.