Vidiš ove tu duboke zimske cipele, govori mi naš šuster, i pokazuje na starinske, dobro očuvane, namazane i uglancane muške bakandže, kakve su još uvijek moderne u naraštaju naših djedova.
Rekoh, vidim.
A znaš li čije su?
Otkud bih znao?
Prošle zime, dok si bio u vojsci, dogodila se tu, na Mejtašu, nesreća. Tamo od škole naišao mercedes, službeni, crni, nije brzo ni vozio, možda šezdeset na sat. Ja sjedim ovdje gdje i sad sjedim, vidim auto, a vidim i čovjeka sa šeširom i kišobranom, stariji gospodin, kako ne gledajući iskorači na kolovoz. I kako sam ja viknuo, kao da će me on čuti, tako ga je digao u zrak, pa prebacio preko haube. Nije to bio neki udarac, nije bio ni neki let, ili mi se tako čini jer nikad prije nisam vidio kako auto udara čovjeka. Ostao je ležati, odmah ispred taksi stajališta. Istrčao vozač, hvata se za glavu, viče nisam ga vidio, nisam ga vidio. Ja ostavio dućan, govorim ljudi, ne dirajte ga, ako je kičma, kao da ljudi ne znaju, taksisti, oni to najbolje i znaju.
Dođe hitna, bogme, ni deset minuta nije prošlo, zgrabiše ga, baciše na ona nosila kao vreću, i odoše. A milicije još nema. Kad su stigli, morali smo im objašnjavati šta se dogodilo. Onaj jedan viče, prijeti, baš kao da smo mi krivi što je hitna unesrećenog odnijela s lica mjesta i što su uništili sve dokaze. Za šta, bolan, dokaze, pa nije atentat na Kennedyja!
Osta kišobran, nadvoje prelomljen, ko šibica. I ove cipele, deset metara jedna od druge. Uredno svezane. To mi je čudo: kako auto čovjeka izuje iz ovakvih cipela? Jedino šešir nismo našli. Nigdje šešira, tražili smo ga cijelo jutro. Nije ga valjda neko ukro. Šta će mu čovjekov šešir?
Uzeo sam cipele, donio ih u radnju i tu ih postavio, na stalažu s obućom po koju niko nije došao. Ko god uđe, zagleda tu stalažu, nešto kaže, komentira ljude koji zaborave na svoju obuću, ili im se nešto dogodi, pa ne dođu.
Nazvao sam bolnicu, upitao za čovjeka, kažu živ je, u komi. Nazvao za pet dana, pitaju me jesam li kakav rod, slažem da jesam, kažu nije dobro, ali nikad se ne zna, možda se probudi, možda se ne probudi. Zvao sam opet za mjesec dana, rekli su mi otprilike isto. Poslije više nisam ni zvao.
Cipele sam najprije premazao i dobro ih uglancao, da mi ne sramote radnju. Poslije mi nešto dođe, jedan dan kad nisam imao posla, udarih im gume na potpetice. Onda, nakon par dana, vidim stanjila se pertla da desnoj, samo što ne pukne. I promijenim pertle. Slučajno sam imao takve iste.
Rekoh, bit će čovjeku drago, ako dođe po njih.
I onda ljetos, eto ti onog malog Blaženkinog, s vrha Kevrinog potoka, znaš onaj za kog se govorilo da je ko mlad bio prvak Jugoslavije u hrvanju, i odmah na ove cipele:
Čije su ti ovo kundure?
Pita on, a svaka veća od njega.
Ja mu rekoh.
Ih, neće ti taj doći. Umro je on nakon dvije sedmice kome. Ja mu sastavljao protokol u bolničkoj mrtvačnici.
Dobro, rekoh, ali bih te zamolio jednu stvar: nemoj to više govoriti u mojoj radnji. Ni sad, ni bilo kad. A ako ti je do komšiluka, nemoj to govoriti ni izvan radnje. Najbolje ti je da tog čovjeka i ne spominješ. A zašto bi ga i spominjao…
Hajde, bolan, što se odmah ljutiš, nisam ja kriv, umiru ljudi.
E, vidiš, meni kad neko kaže nešto tako kao umiru ljudi, ja bih mu glavu otkinuo!
Govori mi naš šuster, ja gledam cipele, neću ih dirati.
Cipele
Vidiš ove tu duboke zimske cipele, govori mi naš šuster, i pokazuje na starinske, dobro očuvane, namazane i uglancane muške bakandže, kakve su još uvijek moderne u naraštaju naših djedova.
Rekoh, vidim.
A znaš li čije su?
Otkud bih znao?
Prošle zime, dok si bio u vojsci, dogodila se tu, na Mejtašu, nesreća. Tamo od škole naišao mercedes, službeni, crni, nije brzo ni vozio, možda šezdeset na sat. Ja sjedim ovdje gdje i sad sjedim, vidim auto, a vidim i čovjeka sa šeširom i kišobranom, stariji gospodin, kako ne gledajući iskorači na kolovoz. I kako sam ja viknuo, kao da će me on čuti, tako ga je digao u zrak, pa prebacio preko haube. Nije to bio neki udarac, nije bio ni neki let, ili mi se tako čini jer nikad prije nisam vidio kako auto udara čovjeka. Ostao je ležati, odmah ispred taksi stajališta. Istrčao vozač, hvata se za glavu, viče nisam ga vidio, nisam ga vidio. Ja ostavio dućan, govorim ljudi, ne dirajte ga, ako je kičma, kao da ljudi ne znaju, taksisti, oni to najbolje i znaju.
Dođe hitna, bogme, ni deset minuta nije prošlo, zgrabiše ga, baciše na ona nosila kao vreću, i odoše. A milicije još nema. Kad su stigli, morali smo im objašnjavati šta se dogodilo. Onaj jedan viče, prijeti, baš kao da smo mi krivi što je hitna unesrećenog odnijela s lica mjesta i što su uništili sve dokaze. Za šta, bolan, dokaze, pa nije atentat na Kennedyja!
Osta kišobran, nadvoje prelomljen, ko šibica. I ove cipele, deset metara jedna od druge. Uredno svezane. To mi je čudo: kako auto čovjeka izuje iz ovakvih cipela? Jedino šešir nismo našli. Nigdje šešira, tražili smo ga cijelo jutro. Nije ga valjda neko ukro. Šta će mu čovjekov šešir?
Uzeo sam cipele, donio ih u radnju i tu ih postavio, na stalažu s obućom po koju niko nije došao. Ko god uđe, zagleda tu stalažu, nešto kaže, komentira ljude koji zaborave na svoju obuću, ili im se nešto dogodi, pa ne dođu.
Nazvao sam bolnicu, upitao za čovjeka, kažu živ je, u komi. Nazvao za pet dana, pitaju me jesam li kakav rod, slažem da jesam, kažu nije dobro, ali nikad se ne zna, možda se probudi, možda se ne probudi. Zvao sam opet za mjesec dana, rekli su mi otprilike isto. Poslije više nisam ni zvao.
Cipele sam najprije premazao i dobro ih uglancao, da mi ne sramote radnju. Poslije mi nešto dođe, jedan dan kad nisam imao posla, udarih im gume na potpetice. Onda, nakon par dana, vidim stanjila se pertla da desnoj, samo što ne pukne. I promijenim pertle. Slučajno sam imao takve iste.
Rekoh, bit će čovjeku drago, ako dođe po njih.
I onda ljetos, eto ti onog malog Blaženkinog, s vrha Kevrinog potoka, znaš onaj za kog se govorilo da je ko mlad bio prvak Jugoslavije u hrvanju, i odmah na ove cipele:
Čije su ti ovo kundure?
Pita on, a svaka veća od njega.
Ja mu rekoh.
Ih, neće ti taj doći. Umro je on nakon dvije sedmice kome. Ja mu sastavljao protokol u bolničkoj mrtvačnici.
Dobro, rekoh, ali bih te zamolio jednu stvar: nemoj to više govoriti u mojoj radnji. Ni sad, ni bilo kad. A ako ti je do komšiluka, nemoj to govoriti ni izvan radnje. Najbolje ti je da tog čovjeka i ne spominješ. A zašto bi ga i spominjao…
Hajde, bolan, što se odmah ljutiš, nisam ja kriv, umiru ljudi.
E, vidiš, meni kad neko kaže nešto tako kao umiru ljudi, ja bih mu glavu otkinuo!
Govori mi naš šuster, ja gledam cipele, neću ih dirati.