Foto Boris Kovačev (na slici autorica teksta)
Moram izrezati Blanku Vlašić?! – zapanjila sam se na zahtjev jedne od kolegice iz hrvatske ekipe s kojima sam u Teheranu sudjelovala na 17. međunarodnoj izložbi medija i novinskih agencija.
– Moraš. Gola je – uzvratila je.
– Ali ona je sportašica, to je njezina odjeća za natjecanje, nije to… – uzaludno sam se pravila blesava dok je ona samo odmahivala glavom.
Iste večeri, na podu sobe u hotelu koji se u prijevodu zove Tulipan, škaricama za nokte cenzurirala sam hrvatske novine. Kako se približavala ponoć tako sam bila sve više zatrpana “izrezotinama” neprikladnim za prikazivanje u Islamskoj Republici Iran.
– U Iranu je sve zabranjeno – ustvrdio je mlađi Teheranjanin s kojim smo se jednog dana zapričali na čik pauzi.
Paranoja kojoj sam u nekim trenucima podlegla navela me i na pomisao da možda jadnu Blanku, zajedno sa slikom srpske turbo folk zvijezde, ženskim nogama, umjetničkim aktovima, reklamama sa svinjskim mesom, slikama vina, člancima o zdravlju i fitnessu, minijaturnim prizorima ljubavnika iz TV vodiča i Stjepanom Mesićem u kupaćim gaćama, ne bih trebala ostaviti na uvid ni spremačici.
Narednih sam se dana čeznutljivo prisjećala sljedećeg događaja.
Četiri mlade Teheranke prvog su dana izložbe stidljivo stale uz naš štand.
– Ma hajde uđite, imam unutra gomilu ženskih časopisa – spomenula sam, a onda je uslijedio stampedo.
Hvatale su časopise s torbicama, cipelama i odjećom, a najsnažnija među njima dočepala se Gracije. Odmaknula se na stranu da je u miru prolista pa naslonila na platnenu pregradu za koju je mislila da je zid. Ako me sjećanje dobro služi, strovalila se u štand kolega iz Zimbabvea.
Svakoj sam na kraju poklonila jedan časopis i zato zaslužila kompliment da sam “jako dobra žena”.
Naš štand tog prvoga dana u toj ogromnoj teheranskoj hali za molitvu “Imam Khomeini mosalah” bio je prava atrakcija. Jer većina je zemalja izložila stranice političkih novina lišenih bilo kakvih lifestyle, celebrity i sličnih rubrika, istaknuvši tekstove o Mahmudu Ahmadinežadu. Dobro, možda smo bili popularni i zato što su se pored nas nalazili bradati Omanci obučeni u tradicionalnu bijelu odjeću i sa zagonetnim osmijesima na licima koje nisu skidali svih 10 dana koliko je trajala izložba. A izložili su knjige. Bez slika.
I onda odjednom…
Nisam se ni snašla, a kolegica je očajnički uklanjala magazine i novine, makar ih i trgala iz ruku posjetitelja.
– Noga! Netko je vidio golu žensku nogu! – prišapnula mi je vidno uzrujana.
Zapravo, problem je započeo s hrvatskim izdanjem National Geographica, s brojem posvećenim Perziji. Nema Perzijanca koji je nezainteresirano prošao pored slika svoje zemlje, ali unutar tog istog magazina, kao za inat, jedan se par strastveno ljubio. Preko cijele stranice.
– Vas dvije ste tako pristojno obučene i uzorne, čudi me da ste izložile tiskovine s ovakvim slikama – ljubazno nam je rekao glavni i odgovorni Vladin čovjek za strane medije u Iranu M. J. Aghajari, predloživši kompromis s izrezivanjem.
Čovjek je to od kojega u početku strepite, no, u neformalnim druženjima voli pokazivati široki osmijeh. Tako se, primjerice, drapao od smijeha što nisam željela odgovoriti na pitanje nekog novinara s iranskoga radija koji me intervjuirao na 200 i nešto metara visine dok smo obilazili toranj Milad: “Što biste poručili Irancima koji ne žive u Iranu?”. Ništa. Ne poznajem ih. “Što bi ste poručili Irancima koji žive u Iranu?”, bio je uporan.
– Susretljivi ste i topli, a to i nije tako česta karakteristika – odgovorila sam mu, i to potpuno iskreno.
Kako su se naše tiskovine nakon škarica za nokte svele na kostur, jedino čime smo još plijenili pažnju bile su Sportske novosti.
Sve dok netko u njima nije ugledao sliku nesretne Blanke Vlašić u dekoltiranoj večernjoj haljini. Kasnije sam se raspitivala kod mladog sportskog novinara Pedrona kako, zaboga, pišu o ženskome sportu.
– Slutim da fotka tenisačice ne dolazi u obzir – zafrkavala sam Pedrona koji se pritom stidljivo nasmijao. Nije se mogao načuditi zašto Davor Šuker vodi privatnu nogometnu akademiju umjesto da je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije.
– Bez slika – odgovorio je, pritom mi pokazujući njihovu žensku nogometnu ekipu u hidžabu.
– Znači, nikada niste vidjeli Blanku Vlašić ili Janicu Kostelić? – upitah i dobih vrlo loš odgovor:
– Koga?
Neka samo netko kaže da fotke u novinama nisu bitne.
Da se ne bi krivo shvatilo, iranski su tiskani mediji šareniji negoli itko očekuje. Obišli smo štandove magazina za tinejdžere, za modu i krojenje, o oružju, djeci i crtićima (pored kojih su skakutale maskote iz Disneyjevih crtanih filmova), filmskoj industriji… A onda zagazite na pod s natpisima “Down with Israel”, “Down with America”. Veliki štand s replikama grobova posvećen tragično poginulim novinarima, iranskoj revoluciji te ratu s Irakom osupnuo nas je. No djelatnik koji je tamo radio, visoki Iranac dječjih očiju, posvećeno nam je opisivao izložene fotografije, prisjećajući se i priča svoje hrabre majke koja je bila dobrovoljac.
Iranci su, inače, bez obzira na političko opredjeljenje, neopisivo ponosni.
– Da nam je kojim slučajem ostao šah Pahlavi, danas bi Iran bio najmoćnija zemlja u svijetu, a ne Amerika – ozbiljno je ustvrdio stariji Armenac.
Makar u razgovoru s građanima Irana ne nazirete mržnju prema bilo kome u svijetu, lista onih koji im nisu baš dragi je podugačka.
– Ne volimo ni Mongole – kazao je jedan moderni mladić.
– Pa zašto Mongole? Većina Zemljana ni ne zna da oni više postoje, ima ih jedva dva milijuna, nemaju nikakvu moć – pokušala sam ga uvjeriti.
– Oni su nas osvojili – pogledao me strogo, na što sam prasnula u smijeh.
– Ajme pa to je bilo prije stotine godina! Zar vi Iranci ne opraštate? – ustrajala sam.
– Nikada – zaključio je.
Naš je štand postao pusto mjesto pa smo usprkos zabrani izlaska, s partnerima u zločinu, visokim Rusom i niskim Vijetnamcem, bježali u turističke obilaske Teherana, u kupovinu suvenira i isprobavanje fast fooda te hubble-bubblea (nargila). Uostalom, upozorenja NO PHOTO koji se nalaze na svakom većem križanju, shvatili smo doslovno.
“Ako netko pita”, zamolili smo kolege, “kažite im da smo na WC-u”.
– Ne razumijem zašto vas ne puštaju. Pa u Teheranu se ne događa baš ništa – rekao nam je jedan posjetitelj, čije ime ne bih spominjala s obzirom na to da je grintao na sadašnju iransku vladajuću elitu.
No, nemojte misliti da su organizatori strepili da ćemo vidjeti nešto što ne bi smo smjeli. Više su ih morili strahovi hoćemo li nestati bez traga poput dvojice Kineza o kojima se bio proširio trač da su pokušali pobjeći u neku obećanu zemlju.
– Pred tobom je svjetla budućnost – oduševljeno je jedan od naših prevoditelja s farsija na engleski jezik, Koorosh, promatrao 13-godišnjeg dječaka Muhameda.
Mali je Muhamed Madžid, skrivajući dječju neugodu, u društvu svojeg oca koji ne priča engleski jezik, i koji vodi iranski časopis o vodenim sportovima, obilazio strane novinare da prezentira svoj magazin i sklapa poslovne kontakte. Dječak mi je, poput pravog malog poslovnog čovjeka, pokazao časopis, objasnio čime se bave i ponudio suradnju.
– Da, obožavam brodove, volio bih postati mornar kada odrastem, ali za sada je prerano razmišljati o tome za ozbiljno – odgovarao je na tečnom engleskom, a pritom mu je treperio glas i a obrazi rumenili.
Zato nisam mogla odoljeti a da mu ne ponudim neka izabere nekoliko naših magazina o moru i brodovlju. Tada se već počeo tresti, ali listajući slike jahti, jedrilica i Jadranskoga mora, nestala je svaka trema.
– Hm, ne razumijem jezik, ali mi se čini da ovdje ima jako puno korisnih podataka. A slike su predivne i izgleda jako kvalitetno – govorio je dok sam ja poželjela da jednoga dana ovaj simpatični klinac postane neka urednička faca.
Pričala sam mu o vodenim sportovima u Hrvatskoj, a on je meni kazao da će nas, kada sljedeći put dođemo, odvesti na ronjenje. Nisam ni znala da je takvo što u Iranu popularno.
Na završnoj ceremoniji Izložbe organizatori su nam poručili kako se nadaju kako smo sklopili izvrsne poslove i poznanstva, a ja sam se naravno sjetila Muhameda.
Na štand su na kraju uglavnom dolazili oni koji vole pričati sa strancima kako bi vježbali svoj engleski, ili pak da se iz nekog čudnog razloga fotografiraju s nama.
– Svi vi Hrvati ste tako lijepi i visoki! – uvjeren je Arman, prodavač koji me svaki dan kad sam kupovala cigarete dodekivao s uzvikom “Hello, my friend!”. To je načelno mišljenje Iranaca o nama Hrvatima. Makar mnogi misle da smo Rusi sve dok ne spomenemo Branka Ivankovića i susjednu Bosnu pa nas geografski smjeste nešto bliže pravoj lokaciji.
Kolege i ja nismo, doduše, baš reprezentativni primjerci lijepih i visokih Hrvata, no pristajali smo na fotografiranja. Jedini od kojih me hvatala jeza bili su muškarci s malim kamerama koji su listali svaku stranicu onoga što je ostalo izloženo. Posjetitelji?
Na kraju listanja ipak se svaki od njih najiskrenije nasmiješio i pozdravio. Službeni fotograf organizatora Izložbe, za kojeg naprosto morate posumnjati bilježi li vas samo radi bilježenja manifestacije ili radi “bilježenja”, jednoga je dana doveo svoju suprugu i kćer. Djevojčici divne crne kose sam poklonila Dječji klub.
– Moja kći sinoć nije htjela ni spavati, čitavu je večer crtala po časopisu i zvala rodbinu da im ispriča što je dobila – rekao mi je sljedeći dan, prenijevši pozdrave.
Jer strah koji je na žalost najpoznatiji “izvozni proizvod” Irana, ako poštujete njih i njihova pravila, naprosto nestaje. Bih li se vratila u Iran? Da, naravno.
Moja Amerika/10