Sramota je najteži oblik profanacije u neuglednom životu jednog hazardera koji bi da krade knjige. Ima i drugih profanacija s kojima ovaj sirotan teško živi, ali sramota, taj refleks iz sive zone, postojanija je od magnetskog polja. A jednom kad se ono oglasi, kad vas njegovo pištanje šlagira u pokušaju bijega, knjižari će vam objeručke pomoći da vas sramota u potpunosti obuzme, jer znaju da nijedna krađa knjiga u povijesti svijeta još nije počela talačkom krizom niti je okončana policijskom potjerom. Sramota je, prema tome, jedini zatvor za knjigokradice. Možda je to i zato što su knjigokradice uglavnom sušičavi, jednoznamenkasti studenti kojima evidentno ne treba novac nego neka neodređena epifanija, neki idejni, sustavni oblik neurotizma, pa ne pljačkaju banke, nego knjižare. Po tome što kradu iz obijesti i postiđeno, knjigokradice se razlikuju od lopova, koji kradu profesionalno i time se ponose. Njima fraza “do dolaska policije” ne predstavlja ništa budući da su oni do prizivanja tog trenutka u svojoj sramoti već i kuhani i pečeni i ruka im se osušila. Zato je za knjigokradice najbolje da su ili jako besramni ili jako vješti (oboje je nepotrebno jer se vješti nema kad sramiti, a besramnom je svejedno). Ipak, uspjeh je i tada podređen prilikama. U pauzama između iscrpne ševe i tankih objeda, Bolañov 17-godišnji pjesnik Juan Garcia Madero u “Divljim detektivima” krade knjige kao nespašen i zaključuje: “Umjesto Montesove knjige, bio bi mi draži životopis bivšeg svjetskog prvaka perolake kategorije Adalberta Redonda, ali nezgodno je kod krađe knjiga – osobito za početnika kakav sam ja – to što je izbor podređen prilici.” Interliber svakako nije takva prilika, jer ona izbor proširuje i demagnetizira. Sigurnosni zahtjevi oslabe, previše je ljudi, pisaca, pročelnika i šetača. Koncentracija na štandovima naročito padne kad ih u sporoj procesiji obilazi ministar kulture. Takvu jednu priliku osobno sam iskoristio da maznem “Postanak vrsta” Charlesa Darwina, jer ako oni koji kradu Bibliju imaju pravo kad kažu da se Božja riječ ne smije naplaćivati, imam i ja pravo da im besplatno dokazujem suprotno. Za razliku od Bolañovog pjesnika moj izbor nije skučen prilikama. Ja svoju priliku čekam, jer svaku krađu doživljavam kao osobnu i izravnu poruku naslovu. Tako sam, primjerice, ukrao i Emila Ciorana, jer smatram da se njegov “Brevijar poraženih” ne bi smio naplaćivati ljudima ako im se već ne naplaćuje karcinom, a ukrao sam i knjigu “Postmoderna etika” Zygmunta Baumana, jer nešto što se tako zove ni ne zaslužuje bolje.
I još nešto. Ljudi zaista knjige kradu i zato što nemaju love. Tako ja već godinama oko “Povijesti ljepote” Umberta Eca obilazim kao oko višeg platnog razreda. Ne postoji, naime, to sniženje koje će ovu knjigu od pet stotina kuna pojefitniti toliko da se sramota ne isplati.

_________________________________________________Semezdinu M.

Novi Pazar je zapaljen 23. 7. 2003. godine. Zapalili su ga pripadnici muslimanske milicije sa istočne i deževski četnici sa zapadne strane. Sami centar, tzv. Tijesnu čaršiju i Žitni trg, zapalili su navijači FK Rascie iz Šaronja. Centrafor Rascie Živko Šušić osnovao je (11.3.1922.) ogranak Radikalne stranke i tri puta zaredom biran za narodnog poslanika. Nikola Pašić poklonio mu je bijelu limuzinu marke kadilak. Bila je to prva limuzina u Novom Pazaru. Ona nije zapaljena. Nekoliko sati prije požara, u privatnu posjetu Novom Pazaru stigao je Ali Bahri al-Bahari, vođa islamsko-terorističke ogranizacije Ongest sa sjedištem u New Yorku i ekspoziturama u Londonu, Kopenhagenu i Stockholmu. Odsjeo je kod muftije Miralema Bajgorića, ali nije tamo večerao. Svratio je u “Daire”, naručuio pet i pola, bez ovčijeg mlijeka. Mlijeko je odbio. Na pitanje Ibra Have: – A što, ćoldo, da se ne ugojiš?, odgovorio je:  – Nije, nije stoga. Nego, slab sam vremenom. Zatim je platio pojedeno, proučio dovu i  viknuo:  – Halo, brate, je li na prodaju? – Jes, ako si kupac – rekao je Ibro Hava. Lako su se pogodili. A. B. al-Bahari dao je Ibru 3000 eura, Ibro njemu ključ od četnikuše (kako su Pazarci kadilak nazvali) i al-Bahari legao je na gas i nestao. Dva sata docnije Živko Sušić, centarfor Rascie, digao je prvi plamen sa njihove, a rečeni Ibro Hava prvi plamen s naše strane. Novi je Pazar do temelja izgorio.

(2007)

Kada je pao komunizam, šah je izgubio smisao. Nema sumnje da su Sovjeti još od 1917. ili od prvih pucnjeva s Aurore bili bolji i tragičniji šahisti od Amerikanaca. Možda je važnije to drugo: bili su tragičniji od njih. A šah bez smisla za tragediju samo je matematička i zatim kompjuterska igra. Samo jednom, u doba velikoga Bobbyja Fischera, Amerikanci su od Sovjeta naučili kako se igra šah. Zato su ga na kraju i prognali, da umre daleko od kuće, kao ludi neshvaćeni gubitnik, kao Džoni Štulić i lik iz Bernhardove proze, istodobno.

Anatolij Karpov važan je lik iz naših djetinjstva. Antologijski je njegov višemjesečni meč protiv Viktora Korčnoja, koji se odigrao u ljeto i jesen 1978, da bi konačno bio okončan 18. listopada, pobjedom mlađega i moćnijeg Karpova, iza kojega je stajala velika sovjetska imperija, dok je iza Korčnoja, sovjetskoga disidenta, egzilanta i državljanina Švicarske, stajao samo njegov veliki tragični um. I marketinški plasirana nada Zapada da će na kraju, ipak, pobijediti sloboda.

Karpov je imao lice dječarca, u čijem je izrazu bilo nečega pomalo zastrašujućeg i nastranog. Takva lica groteskno stare. Miodrag Trajković na svome je portretu Anatolija Karpova sačuvao priču o tom licu. Njegov je smijeh, smijeh Jokera iz filma o superheroju. (mj)

Iako u godinama koje su uslijedile Brane nije postao poznati umjetnik, ostao mi je mladalačkim modelom ponašanja koje mora rezultirati preobrazbom bića. Nekako nisam mislio da su umjetnici ljudi koji žive od umjetnosti kao što službenici žive od svojih zanimanja, posvećeni podjednako sitnim karijerističkim nadmetanjima kao i poslu. Umjetnik, mislio sam tada, prije svega ne pristaje na sudjelovanje u trci, opsesivno je posvećen usavršavanju svoje nutrine, od koje mora napraviti nešto kao čarobni mač uz pomoć kojega će se probiti iz začaranoga kruga jave. Brane je trenirao svakodnevno. Svirao je klasičnu gitaru i sanjao kako mu instrukcije daju najbolji učitelji i znalci instrumenta. Stanovao je čak sedam katova iznad mene, ali nisam jednu ponoć dočekao jasno čuvši kako uvježbava kompoziciju te zapne negdje već na početku, i onda krene iznova pa iznova. Ništa ne bi bilo brzopletije od zaključka da je Brane bio netalentiran: upoznao sam tek nekoliko odraslih ljudi koji bi odoljeli razgovoru kakav je moj prijatelj iz djetinjstva mogao povesti još kao dijete. On je mogao zarana zavoljeti Bacha, čije je kompozicije svladavao i pronicao još kao osnovnoškolac. A samu svirku usvojio je posve prirodno, bilo je to nalik uranjanju ulovljene ribe nazad u rijeku iz koje ju je rođenje u ovakvu egzistenciju upecalo;  napravio je tek nekoliko poteza po gitari i postao s njom učas, maltene preko noći, jedno. Ne pretjerujem. Tada sam i sam svirao, ali kada sam vidio napredak koji je on uspio ostvariti za pukih nekoliko tjedana, objesio sam gitaru zauvijek o klin, odmah pored kopački. Do gitare, zapravo, do ozbiljnijeg poimanja njenih bogatih slojeva, doslovce čitavih svjetova koje je počeo slutiti iza njena pojavna, trbušasta oblika, Brane je bio dječak naglašeno sklon tuči i iznimno beskompromisan: jednom je ušao u sukob s tridesetogodišnjakom, iako je sam bio tek osmi razred osnovne škole. Kakav je to čudan osnovnoškolac bio! Čitao je novine na engleskom, i pisao duga pisma Josipu Torbarini, tada najpoznatijem hrvatskom prevoditelju Shakespearea. Na stranu što su ta pisma često bila tek prepričani Torbarinini predgovori dramama o kojima je Brane želio raspravljati, bilo je dirljivo njegovo nastojanje da sa svijetom duha – a intuitivno ga je osjećao oko sebe – stupi u dijalog. Bilo je moguće sve, mislio je tada, pa i transformacija stvarnosti po principima mašte. Ima li u tome boljih učitelja od strogoga Bacha i nemarnoga Shakespearea? Godinama kasnije sjedili smo u Gradskoj kavani i pričali o jednoj knjizi o Mozartu; autor je iznio tezu da “Mozart” nije u pravome smislu ni postojao, da su kroz njega strujile sile jače od ljudskih, da je to bio klasični slučaj schellingovskoga tipa predikatizacije subjekta, kada netko vlastiti subjekt popredikatizira nečim višim: Bogom, umjetnošću, idejom. Ismijavao sam takav pogled na stvari duha, smatrao ga banalnim i neodređenim, pozivao se na naše razgovore vođene još u sjeni mladosti, i kao rezultat pobrao naš prekid kontakata. Bilo je logično da ne popusti nijedan, i bilo je još logičnije da danas zbog toga ne osjetim ni mrvicu žaljenja. Ne radi se pritom ni o kakvoj űbermenschizaciji nijednoga od nas a ni našega odnosa. Bili smo došli na kraj, što povremeno svatko tko živi malkoc budnijim životom mora osjetiti prilikom kontakata, bilo s ljudima, bilo s vlastitim životom. No to je bilo prije koju godinu, i ne spada u priču, jer je čak ni ne zaključuje: prije je nalik padu nekog nemarno odloženoga instrumenta i nastaloj jeci nakon što je opereta odavno završila, zastor se spustio, a izvođači radova pozaspali po svojim domovima. Naša je lauta tada zazvečala u već ispražnjenome kazalištu. No u vrijeme u kojemu nas dvojica postojimo da ne možemo više, jednoga ljetnog popodneva poklonio sam mu komplet Alana Forda, sve epizode, da budem precizniji, koje sam imao: radilo se o nekih sedamdesetak sveščića maloga formata, koje je Brane momentalno sakrio u podrum. Obojica smo razmišljali po kineski, znači strategijski: njegov je otac – koji je sam vodio brigu o Branetu i njegovima bratu i sestri, jer im je majka rano umrla (na ovome mjestu i sami shvaćate da ulazite u izvjesnu modifikaciju Pepeljuge ili neke druge, svakako junačke priče ispunjene metamorfozama protagonista), a Brane je opasno zanemarivao školu na uštrb svirke: bilo je jasno da će ili svirati gitaru ili propasti, dok će aureola visoke inteligencije, što ga je okruživala, njegovu propast učiniti tim većom i strašnijom; ubrzati će je, a ne usporiti. Svirka još kako tako, ali stripovi, razmišljali smo uglas, bolje ih je skriti, nego poslije magarac biti, i ostati bez obojega. Nije se isplatilo provocirati nove nedaće, ionako ih je bilo preveć: loše ocjene, još gore vladanje, prezir mediokriteta iz zbornice, glupo susjedstvo (simpatični, ali nepodnošljivo bedasti ljudi), prokleti hormoni, totalna koma u kontrastu totalnoga svjetla otkrivanja svijeta. Mehanički su se zastori polako razmicali a iza njih pulsiralo je srce žive tajne! Tko ne zna kakva to spektralizacija svijesti znade biti? Osjećali smo se obojica poput onoga hromoga vuka iz poezije Vaska Pope, i sklanjali se u svijet umjetnosti, poglavito književnosti i glazbe po znanome načelu svih ljubitelja ovoga majstora i znalca tajne drevne: “I tamo spavaj/Dok se ne zaledi lavež/I zarđaju psovke i crknu baklje/Sveopšte hajke”. Alan Ford tada je izgledao kao satirična, no posve točna slika svijeta, stripovski obrazac po čijoj je strukturi moguće gonetati tajne vladavine međuljudskih, koristoljubljem premreženih veza, s tonama humora verbalnoga, dakle kultiviranoga pedigrea u pozadini svega. Razdioba prihoda po principu, tebi jedan, meni jedan, tebi dva (ruka Broja Jedan stavlja jedan novčić pored prvoga), meni dva (ruka stavlja dva novčića pored prvoga) i tako dalje, uz antologijske scene s doktorima i bolnicama – a ovdje je važno naglasiti da je četvrtina stanara naše zgrade radila u bolnici – napravile su od ovih humorističnih opaski specifičan pogled na svijet koji je imao u sebe uračunat cinizam i dvoličnost vlasti. To je bila, ipak, nedostatna priprema za društvene mijene koje su bile pred  nama. Jednoga se dana ista ona ekipa koju smo znali kao neprijeporno komunističku premetnula u ključne kanalizatore nacionalističkoga osjećaja svijeta. Na ekrane su nahrupili likovi koji su se samo kreveljili, naši domaći protagonisti takozvane (tepala si je!) “urbane” scene postali su ključne figure ove mijene. Bilo je to sablasno iskustvo, ova zamjena kožnih jakni narodnim nošnjama. Alan Ford, začudo, time nije dobio ni mrvice na realizmu, nego, dapače, izgubio na tone autentičnosti. On je funkcionirao kao upozorenje, kao reper nedostojna ponašanja. A za posljedicu, nažalost, nije imao devalvaciju cinizma, čak suprotno, nije, kao što se može i prepostaviti, s njome imao nikakve veze.  To ne znači da je ovaj retro-izdavački pothvat (trenutačno u Hrvatskoj Alan Ford iznova izlazi, po peti ili šesti puta) financijski riskantan potez. Koliko znam, cijela naklada biva otkupljena, ili gotovo cijela, što je u ovom slučaju za nakladnika više nego zadovoljavajuće. Niti  bi iz ovakvih razmišljanja na bilo koji logike dostojan način bilo moguće povezati simpatični strip s gnusnim raspadom države i kasnijom posvemašnjom demoralizacijom u koju su svi utonuli kao u močvaru, okruženi gomilama čudovišta iz crne lagune. Bilo kako god, sam sam kupio dva broja. Nijedan nisam pročitao, zapravo dočitao. Alan Ford mi je bio dosadan, infantilan, preistinit; bio mi je, u izvjesnom smislu, zabavan, odnosno nezabavan, kao novine s vijestima iz zemlje i svijeta. S unaprijed pripremljenim lošim vijestima. Znači, predvidljiv. Kada sam neki dan ugledao jedan svezak Alana Forda, sve sam ovo znao: i da nemam, osim davna popodneva i slike Braneta kako preuzima komplet stripova, ama baš ništa što me povezuje s ovim rijetkim ispadom duha na garavim balkanskim sokacima. Da je sve to davno zatrto. Da će i ova uspomena funkcionirati kao laž. Evo, i taj Brane, gore u tekstu izgleda kao kakav bog. A radi se o sitničavu čovjeku, prijeke ćudi. Za mene možda nema ni opravdanja ni iskupljenja. Danas više ne tražim toliko inteligenciju, nego širokogrudnost! Dajem kraljevstvo za širokogrudna čovjeka ili čovječicu! Osim, ako se ovdje ne radi o klasičnome slučaju odljubljivanja koje je omogućilo prepričano davno darivanje. Alan Ford? Pojma nemam. Zaista. U pubertet sam ušao brzinom svjetlosti. Kao i u starost, uostalom. Ili u gostionicu? E, tamo sam baš ušišao, sve se dimilo. Neki od mojih frendova su voljeli ovaj strip. Međutim, godinama ga nitko nije spomenuo. Kada mi netko kaže da kupuje retro izdanja, da je, dapače, uzeo sve brojeve, brzo razgovor privodim kraju i odlazim. Zašto? Tko to zna taj je Bog, rekao bi Heidegger. Nije li prilično točno rečeno, onomad u Galileji, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve? Vidim Broja Jedan, sad, kako kaže, rekao sam mu, Isuse, nisam neki mudrac, ali uspio sam shvatiti neke stvari, nastaviš li ovako, završit ćeš na križu! Ha, ha, Isus će na to, frajeru, jednom će se u maloj Hrvatskoj roditi tip kojemu će baka i majka tepati Fritz i koji će napisati to isto: Ovaj momak bu svršil na križu! Pa šta?  Pa ništa, čovječe, što se pjeniš, pusti me da i ja-svršim! Koja si ti Senka manekenka! I onda će se Grgić, onaj koji poklanja stripove po svome gradu, koji je uvijek strahovito inteligentan, pronicav, uvijek spreman posavjetovati, a nikad zajebati, toga sjetiti i staviti nas u svoj popodnevni tekst, u skasku o uspomeni. Mene, tebe i Broja Jedan. I nekakvoga tipa koji vježba u gitaru. A, njega znam, Brane! Gdje si Brane? Ne čujem te. Nije vrag da ne sviraš više?

ps

Brane i danas svira, u ovoj priči nema nikakve drame, nema nesretnih krajeva, ona prije svega odiše kroničnim nedostatkom jada. U njoj se čepovi s bočica ispunjenih uspomenama ne dižu, jer uspomene liježu s Erinijama, a s njima se nije šaliti. Moj compadre iz davnina vjerojatno u ovom trenutku naštimava gitaru, ili rasteže nove, netom kupljene žice. Nije se odao drogama, ni kurvanju, ni, a to bi bilo najstrašnije, “poštenome” radu u nekoj fabrici oliti kombinatu. Živi u Americi i prije nekoliko godina, što mi je zadnja vijest, objavio je cd s pjesmama Beatlesa odsviranih na barokni i klasični gitarski način. Ako se dobro sjećam, radilo se o Naredniku Pepperu, najpoznatijem albumu liverpulskih buba. CD nemam, ali ne sumnjam u Branetove emocije. Beatlese, isto kao i Springsteena, voli odmalena, a svira opako. Sviranjem obrada Beatlesa kao da se još jednom vratio u djetinjstvo; mi tamo pokatkad ostavimo nešto nenaštimano, a to je Brane možda na ovaj način uglačao. Djetinjstvo se, za razliku od ruža ili paradajza, uzgaja naknadno. Nešto ubacimo, nešto, bogme, naglavačke zavitlamo van. Život plijeviti, korov tamaniti! Škole je izučio vani. Slagao je godište i upisao gitaru kod čovjeka kojega je najviše volio slušati.  Diplomirao je u Njemačkoj pod instruktorskim prstima Eliota Fiska, što je ime toga čovjeka, rođena, čini mi se, u Springsteenovu New Yerseyu, radio je u Kőlnu i Glasgowu, propušio se (ta je vijest zapanjila obćinstvo) i počeo u dvadesetima piti rakiju. Bit će i od njega čovjeka, govorilo se po komšiluku, i na to su klimali glavama svi kojima su bitne takve perifernalije. Nikada nije spomenuo one stripove, a što se mene tiče, namjerno im više nikada (osim za fine novce) neću napisati ili izgovoriti ime. Na brodu s kojim tonem na dno mutnoga oceana nije kao ime ispisana riječ nostagija, nego neka druga, meni stoput ljepša, a nju vam neću odati za džabe.

(1995.)

Dok se na tv-ekranu smjenjuju krupni planovi Varcarana, što u CNN-ove kamere prenose svoj samrtni strah i konačno nerazumije­vanje ovoga svijeta, onaj koji bilježi vidi u dnu kadra, goto­vo sliven sa sivom zimskom pozadinom, sitni lik Muharema Kapetanovića, koji gleda preda se i šuti. Do njega ka­mera ne dolazi, ni on nju ne traži.

Muharem Kapetanović imao je dvanaest godina, kada ga je djed krišom gurnuo u noć, iz kuće, zabranivši mu resko, divljim šapatom više nalik na režanje, da ne plače, da ne viče, da ne bi pisnuo ni za živu glavu, ma što vidio da se događa.

Ujutro, selo je dogorijeva­lo, a svih njegovih dvjestoti­njak stanovnika ležalo je po­bijeno i poklano. Četnici su se izležavali uokolo, siti i pija­ni, obamrli od gozbe i od tur­ske krvi.

Jedini svjedok: stara siva Bočac kula i brzi Vrbas pod njom, koji je nehajno (kao i uvijek u proteklih tri tisuće godina ovdašnje ljudske povi­jesti) primao vapaj iz bosan­ske pjesme: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…

Muharem nije svjedok. On je kamen, još od sinoć. Leži u grmlju, neće se pomaknuti, neće okom trepnuti, do sud­njega dana ako bude trebalo. Čeka da se pokrenu, da se počnu dizati, da odu. Doče­kao je to kasno poslije pod­ne, a već se smračilo kad se nekako skotrljao kroz oštro grmlje i preko kamenja do Vrbasa, i krenuo uzvodno.

Sve poslije samo je život.

Dovukao se nekako do Jaj­ca, otamo su ga poslali u Varcar, znajući da tamo ima ne­kih Kapetanovića i Dizdara iz Bočca. Zapalo ga je pa je s drugom siročadi stigao u pri­jateljsku socijalističku ČSSR na metalski zanat. Po svoj pri­lici, šutnja ga je spasila, kada se je 1948. trebalo izjasniti. Mnogi su mladići netragom nestali, a službene obavijesti o njihovim grobovima počele su do obitelji stizati tek šez­desetih. Vratio se u Varcar, neprimjetan, miran, nepogre­šiv majstor, dobar muž, otac i sve ostalo kako najbolje može biti. Klonio se rakije i akšamluka, ni za pjesmu nije ma­rio. Ali, i to je za ljude, pa nit­ko nije ni zapažao ni zamjerio.

O gozbi na Bočcu u Varcaru nije se govorilo nikad. Je­dino se, kažu, katkad na seo­skim slavama u gornjim seli­ma nostalgično prisjećalo i hvalilo junaštvom na Bočcu. Muharema nitko ni za što nije pitao, a i da jest, bilo bi zaludu.

Prvi put nešto se načulo kada se 1973. spremala pro­slava velike godišnjice, i kada je iz Sarajeva došla instrukcija da se te­meljito popišu i dostojno ko­memoriraju sve nevine žrtve onih vremena. Slijedeći taj trag, onaj koji bilježi otišao je s ahbabom do novoga mla­doga varcarskoga imama Krzlaragine džamije. Razumjeli su se vrlo lako i brzo, i imam je pred njih iznio tefter rođe­nih i umrlih. Pod godinom 1942, za mjesec april, u ru­brici za dva susljedna dana otegla se beskrajna kolona Kapetanovića i Dizdara: Hiba, Hamid, Ibrahim, Devla, Mukelefa, Muradif, Dževad, Džemal, Zejna, Ziba, Nevzeta, Omer, Ćamil, Muhamed, Sakib, Raif, Jusuf, Begzada, Zejneba, Hanumica, Islam, Mubera, Hajrudin, Rasim, Sulejman, Nezir, Ragib, Rasema, Sevdaha, Midhat, Ahmet… U rubrici uzrok smrti kod sva­koga kratka naznaka: zaklan ili zaklana. Onaj koji bilježi sjeća se, računali su ganuti: najstarije čeljade na popisu – Sejdefa Dizdar, 93 godine, najmlađe – Melća Kapetanović, 4 godi­ne.

Nije bilo natrag, vlasti su morale nešto učiniti. Proguta­li su žabu i mučenicima s Bočca postavili spomen: malu neuglednu kosu ploču na ni­skom betonskom postolju, ni do koljena, u sred kukuruzi­šta u brdu iznad bočačke tvr­đave!

A dvojica ahbaba bili su naumili konačno nešto izvući iz Muharema. Dugo su sjedili, razgovarali o svemu i svače­mu, ali kad god bi se dota­knuli Bočca, dokazujući mu da je sad vrijeme, da se sad može, da nema tko ako on neće, on bi zanijemio i samo gledao u njih šireći oči, kao da im daje znakove na ne­kom drugom jeziku, za koji mu je jasno da ga ne znaju, a on nema načina da ih ga nau­či, pa je bespomoćan. Uspjeli su, u drugoj prilici, čak da ga malko opiju mimo njegova običaja, ali to se završilo jednostavnim i potpunim njegovim mukom.

Tako je došla ratna 1992. Gra­dom su zavladali potomci, si­novi i unuci, veseljaka s Bočca. Koja lica je Muharem Kapetanović susretao na ulici tih dana i tih godina, ako je izlazio na ulicu? Koja lica je susretao, a koja sanjao? Hoće li ga ikad itko pitati, i ako ga bude pitao, hoće li ikome moći reći – kako mu je bilo?

Onda se u septembru 1995. srpska vojska di­gla iz Varcara i otišla u Banju Luku, za njom se izlio i srpski svijet. Unišla je junačka vojska u hr­vatskim uniformama i Varcar oslobodila. Od svega što je našla. A našla je sve­ga i svačega, sami osloboditelji i vi­teški bojovnici, kad se malo opuste, pričaju: nismo ni­kad udarili na bogatije mje­sto! Kad su unišli, zatekli su preostalih četiristotinjak Mu­slimana i tridesetak Hrvata. Sve je upozoravalo na prljavo utvrđivanje budućega nekog pazara, na neko krvavo trampljenje nečega za nešto, ali to se moglo osjetiti samo u vanj­skomu svijetu. Unutra, u Varcaru, tko zna što se je osjeća­lo i slutilo. I dalje su bili her­metično zatvoreni, jedni i drugi, ni u grad ni iz grada nije se  moglo bez specijalnih dozvola ili specijalnih veza, a Muslimani nikako. Ali su i u takvoj jadnoj i nikakvoj slo­bodi i jedni i drugi pokušavali uživati osjećaj oslobođenosti. A tada je svijet dočekao dugo žuđenu vijest: sklopljen je mir! Vijest je obišla cijeli globus, pljuštale su čestitke i zahvale. Objavljena je i nova karta: Varcar i ogromno po­dručje oko njega vraćaju se Srbima, dojučerašnjim gazdama.

To je trenutak CNN-ove reportaže. Varcarani klize ekranom, govore, gestikulira­ju, uzrujavaju se, misleći da svjedoče o ne­čemu važnome nekome kome je to važno. Iza njih potpuno neprimjetan, skoro stopljen s krošnjom velike jeribasme iz neke varcarske bašče, stoji Muharem Kapetanović, nijem i nepomičan.

Već kamen.

Moje si prostranstvo, moj živi morski snijeg
što hrani vulkane i opasne životinje dubine.
Imaš oblik zemlje i beskrajne ruke
koje me stižu u molećivim rukavcima ponoći,
kao neprekidni, ljepljivi Big Bang,
kao rumenilo stida iz kasnog djetinjstva.

Gdje ti je kraj, Barbara, tvoja zadnja točka?

Darovat ću ti još jedan pakao, još jednu mrlju postanka,
u nju ćemo stati kad se prepustimo mraku,
kad se zauvijek zatvorimo u tvrđavu ponad grada,
kao čudaci iz knjiga, kao oslobođeni osuđenici,
kad se zaboravimo, kad se razapnemo.

Gdje ti je kraj, Barbara – i zašto pitaš gdje mi je kraj?

Hladno popodne u studenom, riječki prigrad umotan u suhu, lepršavu košuljicu bure, tek rijetka djeca na cesti što se veru po uzbrdici na povratku iz škole. Sjedimo stisnuti u malenom dnevnom boravku, majka peče palačinke, did, baba, brat, otac i ja, naša dva psa izvaljena pred rasklimanom pećicom na drva, pred televizijom na kojoj gore sela i pogibaju mladići prenoseći starice s najlonskim vrećicama u rukama, na jednoj skeli, na jednoj blatnoj njivi na rubu sela koje nestaje u prasku i eksplozijama. Jutrošnja snimka tenka koji vozi kroz maslinik u selu iz kojeg su, zajedno s drugima, pobjegli, navukla je tešku koprenu na lice ovo dvoje staraca, did neprestano, već satima gladi dobermana po ušima i šuti. Baba plače, a otac psuje. Brat je obuo nove vojničke čizme da ih malo razgazi prije nego što ode u rat, ali cijelo vrijeme sjedi na kauču i svira nekoliko taktova na električnoj gitari koja nije uključena u struju. Šušti odsutno po onim tankim žicama Hendrixov Machine Gun, a ja pokušavam spojiti ovaj raspadnuti goblen obiteljske večeri u nešto podnošljivo, pričam o jednom svom prijatelju koji je otišao u Norvešku i snašao se kao varilac u jednom malom brodogradilištu, dobio dijete s jednom Karin, kojoj je pak majka iz Bosne i tako…Sve uzalud. Tuga i strah, bijes i neizvjesna budućnost, jednog popodneva dok mirišu palačinke i majka kao i uvijek tare svoje ruke u pregaču, ali ovaj put i skrivenu suzu na obrazu.

Netko je pozvonio, a psi su podigli glavu, stari mješanac je i zalajao.

Ja ću, govorim, i eto me već na hodniku, kroz žuto staklo na ulaznim vratima vidim kako na cesti ravnomjerno trepću upaljeni žmigavci, čuju se motori automobila koji su stali pred kućom. Iz jednog čak i nekakva pjesma na njemačkom.

Otvaram, trojica muškaraca, crvenih u licu, jedrih, zbunjenih i dobronamjernih. Na nekom jedva razumljivom njemačkom objašnjavaju da su iz Austrije, iz jednog sela, i da su dovezli pomoć za prognanike. Ja im govorim da je sigurno greška, da je kod nas samo dvoje starijih ljudi, da su sigurno pogriješili adresu i da ću ih ja odvesti na pravo mjesto ako mi kažu koje je to. Zbunio sam se i nisam ih pozvao u kuću, oni su se već igrali s psima koji su mi se iza leđa provukli.

Najstariji među njima govori kako su umorni i kako ne mogu nigdje, netko ih je uputio k nama, oni bi iskrcali ovdje stvari i krenuli natrag.

Iznutra otac viče: Pozovi ljude u kuću, uvik pozovi ljude u kuću.

I njih trojica ulaze i sjedaju, otac se pridiže s kauča, upoznajemo se; Helmut, njegov nećak Rolf i njegov prijatelj Wolfgang. Ne znaju engleski, samo taj svoj smiješni, nerazumljivi njemački. Moji ukućani ne znaju ni jedan jezik osim hrvatskog, brat i ja malo njemačkog i malo engleskog, dakle počinje zamorno objašnjavanje stvari koje su već objašnjene u svoj svojoj zabuni i ljepoti.

– S puta su ljudi, Ivo, pitaj što vole isti, sad ću ja odmah to, pitaj oću tukca ispeći, daj ljudima vina.

Ali naši gosti sramežljivo sjede i smješkaju se mojima didu i babi. Did je ozaren spoznajom da su negdje u dalekom austrijskom selu trojica muškaraca, nakon samo jedne vijesti o tome kako su iz jednog sela u Hrvatskoj ljudi prognani, kako su utočište našli kod rodbine i kako oskudijevaju u svemu, napravili pravu akciju skupljanja stvari te u samo par dana uspjeli do vrha napuniti tri kombija, novcem za benzin što im ga je osigurala mjesna zajednica krenuti u nepoznatu zemlju, među ljude koje ne poznaju, u ratnu zonu, u neizvjesnost i nesreću. Nitko od njih trojice nikad prije nije bio u Hrvatskoj, nisu imali odredišta, krenuli su vođeni željom i mišlju da će ih sudbina ili slučaj dovesti baš na pravo mjesto. Majka je skuhala lonac turske kave i stavila bocu rakije na stol. Rakija je naša, iz didova vinograda od prošle godine, mekana, bistra lozovača ispečena u našem bakrenom kotlu za koji smo saznali da ga je na frezi odvezao jedan susjed netom prije nego što je selo spaljeno i većim dijelom porušeno. Rakija je dobra, moli me Helmut da prevedem. Smijemo se, tri kralja su u došla iz koruškog blata i sad sjede i igraju se s našim psima, piju rakiju s nama, zagrljeni s mojom babom koja neprestano plače.

Helmut joj nešto govori, njegovo lice je blago i njegove velike plave oči ispunjene su srećom i mirom. Što govori, nitko ne zna. Što mi govorimo, oni ne znaju. A više i ne čujemo jedni druge, na stolu je sir i pršut, kiseli krastavci, vino, rakija, iz kuhinje miris pečenja. Rolf predlaže da iskrcaju kombije prije večere, tako da još večeras mogu krenuti natrag.

Natrag?!

– A ne može, Rolfe mili, viče did, ustao se i raširio ruke, ne može, prijatelji, nećete nigdi po ovoj noći, sutra ćete kad odmorite i doručkujete ko ljudi, nemojte mi to činiti, bitte! Nemojte!

I tako je moj did na pragu sedamdeset i pete naučio jednu njemačku riječ, onu uz danke, možda i najljepšu za ovu studenačku noć. Bitte Rolf, Helmut i Wolf, bitte, ostanite s nama, vi dobri ljudi koje je dobra sudbina tako neočekivano dovela k nama jedne beznadne večeri u kojoj moja majka iznosi na stol pečenog tukca, a did dolijeva svoj bistri ponos u sve prazne čaše na stolu.

Za nepunih pola sata garaža je bila zatrpana stvarima, na toj golemoj hrpi bilo je svega: kožnih jakni, pulovera, cipela, gumenih čizama, ručnika, brašna u velikim pakiranjima, šećera, ulja u metalnim bačvicama, šalova, kapa, rukavica, čak i jedan komplet skija s vezovima. Pleteni vuneni puloveri, bijeli sa crvenim ružama na reverima, nekoliko pari jedva nošenih kaubojskih čizama i puna jedna kutija plastičnih igračaka za djecu, na vrhu te kutije, nekoliko vinčesterki i mitraljeza. Vratili smo se u kuću zadihani, majka je već napravila krevete našim gostima u mojoj i bratovoj sobi, nas ćemo dvojica na kauču u dnevnom, tako je rekla. Helmut se usprotivio, rekao je da ne dolazi u obzir, da će njih trojica u dnevnom, da njima ne treba nikakva komocija i da će, ako netko zbog njih mora iz svog kreveta, ovaj čas krenuti natrag u Austriju. Helmut, kaže majka, pa ne možete se tu odmoriti, slomljeni ste od puta…

A Helmut se samo smješka i šapuće: a ako biste nam pustili i pse s nama, bili bismo vam stvarno zahvalni.

Sjedimo oko stola, blizu je ponoć, majka je iznijela komad pancete i uz rakiju grickamo, čekamo kasne vijesti. Helmut je uznemiren, ne mogu vidjeti kuću koja gori, čak niti na televiziji kaže, ne mogu.

Vani bura pojačava i pocinčano dugme drhti na plavičastom zimskom nebu. I zvijezde, prosute iz šake skitnice u potrazi za domom.

Uskoro brat i ja odlazimo u sobu, na spavanje, umoran, pijan, ali nekako neobično sretan uzimam u ruku knjigu koja mi nakon nekoliko minuta ispada iz ruke. Zaspao sam, ostavio sam svoje ukućane i njihove goste samima sebi, u neznanju jezika, ali u čistoći ovog susreta u kojem su se tako lako i dobro razumjeli.

Ujutro sam prespavao njihov odlazak, krenuli su rano, u samu zoru, spavali tek sat dva. Otac kaže da mu se baš bilo teško rastati s njima, razmijenili adrese, izljubili se, obrisali babi suze, majka im je u ruke ugurala zdjelicu sa sarmama, vrući kruh iz obližnje pekare i nekoliko boca rakije. Cijelo jutro u kući je vladala čudna tišina, nekakav muk, kao nakon velikog gubitka, nakon velike ljubavi ili nakon dugog rata. Did mi je u prolazu rekao:

– U subotu se Helmutu udaje kćer.

–  Kako znaš, dide?

–  Pa reka mi je čovik, cilu noć smo pričali, pa znaš i sam. Helmut ima malu farmu, gudine uzgaja, ima troje dice, a žena mu je učiteljica, i sad ova najstarija Helena, našla je jednog dečka, razumiš, on je doktor…

– I što još?

– A ništa, puno toga ima, mater mu je umrla dok je mali bija…mislin Helmutu.

Tu sam zašutio jer mi doista nije bilo jasno na kojem su oni to jeziku jedan drugom ispričali, i na koji su način sve rukama mahali, ali eto, sprijateljili su se i zavoljeli. Dobar je čovik Helmut, jako dobar, čuva ga Sveti Ante, dodala je baba.

Brat i ja danima smo odvozili „Helmutovu robu“ u Caritas, baba je sebi uzela jednu jaknu, a did dva para debelih tamnozelenih hlača od samta.

Tada to dvoje dvoje prognanih staraca još nisu znali da će ovaj Božić dočekati u suzama, s jednim kratkim pismom u rukama. Helmut je umro srušen infarktom na izlasku s farme, krenuo je, nakon što mu je Pegy javila da je Helena već tri mjeseca trudna, u posjet kćerki.

U kući smo, poslije sahrane, popili čašicu vaše rakije, napisala je.

Baba je iz jednog od džepova svog crnog vuštana izvadila staru krunicu na kojoj je Isusu nedostajala lijeva ruka, a did je otišao nacijepati drva. Već prvim udarcem slomio je sjekiru koja poletjela i uz iskru se odbila od garažnih vrata. Još je triput ostatkom drške udario po gluhom panju. Bitte Helmut, bitte, šapnuo je.

Riječke sarme

1 manja glavica kiselog kupusa
0,5 kg suhih svinjskih rebara, može i škinka, tj. buncek
5 dkg domaće pancete
60 dkg mljevene svinjetine
20 dkg mljevene junetine
10 dkg riže
1 veća kapula
1 jaje
sol, papar, sjecakni peršin, maslinovo ulje, jaje, crvena paprika, žlica koncentrata od pomidora

Na ulju zažutite sitno nasjeckanu kapulu, dodajte sitno narezanu pancetu, a onda nakratko i češnjak. Umiješajte to s mesom, rižom, jajetom i kavenom žličicom crvene slatke paprike te solju i paprom. Pod mlakom vodom malo isperite listove kupusa u koje ćete motati meso, ostatak narežite i veći dio položite na dno zdjele. Sarme lijepo umotajte i složiti ih na taj kupus, na vrh stavite suho meso, ostatak narezanog kupusa, zalijte vodom da prekrije, posolite ali oprezno, poparite, dodajte još žlicu koncentrata od pomidora i žličicu crvene paprike te kuhajte dva sata. Poslužite, najbolje za vrijeme mamurluka, uz krumpire kuhane u slanoj vodi.

Pečena tuka

1 manja domaća tuka cca 2 – 2,5 kg
1 reska jabuka
15 dkg domaće pancete tanko narezane
2 žlice soli
1 žlica vegete

Očišćenu i opranu tuku potopite u salamuri od dvije žlice soli i dvije litre vode oko 2 sata. Izvadite je i obrišite ubrusom te njenu unutrašnjost namažite vegetom, ubacite razrezanu jabuku na nekoliko ploški i čačkalicama ili koncem zatvorite. Izvana je još malko natrljajte solju i paprom, pecite u pećnici na 200 stupnjeva podlijevajući je sokom od pečenja, a 15 minuta prije nego će biti gotova obložite je trakicama pancete. U našoj se kući uvijek jela s pečenim krumpirima ili policama i kiselim kupusom na salatu, ali otkad smo se rasuli na tri strane, češće s mlincima.

Janjetina na creski (in umido)

1 kg janjetine
1 veća kapula
3 žlice maslinova ulja
pola vezice peršina
2 lovorova lista
grančica ružmarina

Janjetinu narežite na desetak jednakih komada, posolite, popaprite i posložite u naljenu teću, dodajte na četvrtine narezanu kapulu, nasjeckani peršin, lovorov list i ružmarin. Pržite petnaestak minuta na jačoj vatri da meso porumeni, tada dodajte decilitar mlake vode i pokriveno pirjate dok meso skroz ne omekša (oko 2 sata). Naravno, uz povremeno miješanje i dodavanje vode. Na kraju treba ostati oko 2 cm šuga. Savršeno se slaže uz u komadu pečeni mladi neoguljeni krumpir.

Pečena patka u narančama i medu

1 manja patka (oko 1,5 kg)
3 naranče
1 jabuka
15 dkg dalmatinske pancete
pola žlice masti
žlica prošeka, med, kadulja, klinčići, ružmarin, list celera, muškatni oraščić, ulje

Patku natrljajte maslinovim uljem, solju, paprom i listićima ružmarina, a nadjenite je polovicom naranče i polovicom jabuke izrezanim na kockice, listićem, dva kadulje, malo klinčića, listom celera, malo muškatnog oraščića i nekoliko komadića dobre dalmatinske pancete. Onda to lijepo zašijte ili zatvorite drugom polovicom naranče. Pecite na masti i ulju s nekoliko kriški naranče, najprije otkriveno, a kasnije malo pokrijte, te pred sam kraj zapecite. Temperatura treba biti oko 190 celzija, a vrijeme pečenja oko 90 minuta.

Patku cijelo vrijeme mažite sokom dviju naranči u koji ste dodali malo prošeka i žlicu meda.

Kad je pečenje gotovo, odstranite masnoću ako je ima previše, izvadite sastojke iz patke te ih pomiješajte sa sokom od pečenja. U taj umak najbolje ide neka domaća tjestenina, ja najviše volim istarske fuže. I preporučam one zaleđene, bolji su od suhih.

Salata od hobotnice

1,5 kg hobotnice, prethodno zaleđene (ulovili ste je ljeti, negdje u plićaku, studeni je pravo vrijeme da se sjetite vlastitog herojstva i godišnjeg odmora)
80 dkg krumpira
4 režnja češnjaka
pola vezice peršina
1,5 dcl maslinovog ulja, sol, papar i kvasina

Skuhajte hobotnicu u komadu, mora biti posve meka i lako se rezati, izvadite je i pustite da se malo ohladi, a u vodu u kojoj se kuhala ubacite narezan krumpir, dobro ga skuhajte, dok budete miješali salatu, dobro je da se dijelom i raspadne. Pripremite nasjeckani peršin i češnjak, što sitnije to bolje. U zdjelu ubacite narezanu hobotnicu, vrući kuhani krumpir, malo vode u kojoj se sve to kuhalo, peršin, češnjak, sol i papar. Oprezno solite, hobotnica je ionako sigurno slana, dodajte malo kvasine i žustro izmiješajte. Jedite dok je toplo, barem meni je puno ukusnije.

Juha od rige

0,5 kg rige (rikule, rukole, rikole)
1 manji krumpir
3 režnja češnjaka
žlica parmezana
žlica limunova soka
2 žlice maslinova ulja
sol, papar

Kratko skuhajte rigu (za ovu juhu koristite isključivo domaću, ona umjetna riga i inače ništa ne valja, a osobito ne valja za ovu juhu). Na maslinovom ulju kratko propirjajte nasjeckani češnjak i na sitne kockice narezani krumpir, podlijte vrelom vodom, posolite, poparite i kuhajte dok se krumpir ne počne raspadati.  Dodajte ocijeđenu rigu i usitnite štapnim mikserom. Skinite s vatre i nakon što minutu počine, umiješajte parmezan i limunov sok.

Fritule

1 veća sitno naribana kiselkasta jabuka
2 jaja
2 dl jogurta
4 žlice šećera
1 prašak za pecivo
1 vanilin šećer
malo oštrog brašna
žlica ruma (za Helmuta smo ih napravili s lozovačom)
grožđice (po volji, ja ih malo prokuham prije, da budu mekše)
šećer u prahu

Umutite jogurt, jaja i rum te dodajte naribanu jabuku, a zatim i vanilin šećer, prašak za pecivo i grožđice te polako, brašno. Smjesa ne smije biti pregusta. U vruće ulje namočiti žlicu te njome uzimati smjesu i stavljati fritule pržiti. Fritule trebaju dobiti zlatnu boju, a prije jela pospite ih šećerom u prahu.

Miodrag Trajković (1965) filmski je snimatelj i fotograf iz Beograda. Upoznao sam ga prošle jeseni, na snimanju dokumentarnog filma Istorija, historija, povijest. Jedan je od najtemeljitijih i najurednijih ljudi koje znam, s neobičnom vještinom da stvori filmski glamur i u najoskudnijim okolnostima. Recimo, kad snima s dvije kamere, kao prvi i drugi snimatelj, a povremeno i kao asistent obojice. Kada ne snima, putuje po svijetu, fotografira i gledatelju svijet čini čudesnim. (mj)

GOVORI TELEVIZIJSKOJ NOVINARKI
U MIKROFON I U KAMERU,
A TOME ŠTO ONA GOVORI
NE SMIJE SE DODAVATI NIŠTA,
NITI IŠTA ODUZIMATI

Jednim rafalom
strijeljali su mene
i mojih devetero čeljadi.
Svi pobijeni, samo ja ostala.
Obeznanila se.
Kad sam došla sebi,
noć,
nije bilo više nikoga,
samo moji mrtvi oko mene.
Uzela najmlađega sina na ruke,
poljubila ga,
skinula mu zlatni lančić,
izvadila novac iz džepa.
Nisam plakala,
nisam.
Ispuzala nekako, došla do rijeke, pregazila,
lutala, lutala…
Izjutra, eh,
kad se sunce rađalo,
zaplakala. Onda sam zaplakala.
Vidim: nemam više nikoga.