Aleksandar, sa druge strane, ne vodi građanske već spoljašnje ratove. Spoljašnji ratovi, znalo se to i u Montaigneovo vreme, a znao je i sam Montaigne, mogu biti sredstvo za rešavanje unutrašnjih napetosti. Upravo će to činiti Henri de Navarre kada postane Henri IV i primi katoličanstvo, možda zahvaljujući i Montaigneovom nagovaranju; počeće da vodi rat protiv Španije, kao način da se zaustave ratovi katolika i protestanata u samoj Francuskoj. Što je važan čas u istoriji Francuske jer time se okončavaju gradjanski ratovi, les troubles; rat se tako pokazuje kao bitan momenat u formiranju nacionalne svesti.

Ima mnogo onih koji u ovim vremenima tako razmišljaju smatrajući da bi ove uzavrele strasti medju nama mogle biti prenesene u neki rat sa našim susedima, iz straha da ti štetni sokovi koje trenutno vladaju našim telima, ako ne budu osušeni negde drugde, i dalje će uzrokovati visoku temperaturu i napokon dovesti do naše potpune propasti. I zaista je spoljni rat manje zlo od unutrašnjeg: ali ja ne verujem da bi Bog odobrio jedan tako nepravedan poduhvat kao što je nasrtanje i zapodevanje sukoba sa drugima zbog naše udobnosti.

I ovo je razmatranje u poglavlju pod naslovom O lošim načinima iskorišćenim za dobre svrhe (II, 28)

Istina, formiranje nacija, što znači i definitivno uspostavljanje nacionalne svesti kao kategorije koja poništava, ili makar treba da poništava, sve druge podele, ipak je stvar budućnosti. Tridesetogodišnji rat u kojem će Nemačka biti opustošena i razorena, praktično slično kao na kraju Drugog svetskog rata, to će pokazati. Za razliku od rata XX stoleća, ovaj posao će, najvećim delom, obaviti sami Nemci; nemačkom katoliku će biti mnogo bliži španski katolik od nemačkog protestanta kao što će nemačkom protestantu biti beskrajno bliži Švedjanin od njegovog katoličkog sunarodnika; mladi oficir i veliki čitalac Montaignea, Rene Descartes, učestvovaće u bici u Češkoj, na Beloj gori 1620. Formiranje nacija sve menja i u Prvom svetskom ratu i katolici i protestanti će biti deo iste vojske – mada su katoličko-protestantske kontraverze bile itekako prisutne samo neku deceniju ranije, još pri Bismarcovom ujedinjenju Nemačke. Verska razlika je bila glavni razlog otporu dela Austrijanaca opštenemačkom ujedinjenju, stvaranju Velike Nemačke sa Austrijom kao njenim delom. Austrijski kancelar Engelbert Dollfus (1892-1934) bio je ekstremni desničar, sklon, kao i Mussolini, idejama korporativne države, nemilosrdan u obračunu sa komunistima i socijalistima. Ubiće ga nacisti kao velikog protivnika Hitlera i Anschlussa; bio je i veliki katolik, želeo je da sačuva austrijsko katoličanstvo za koje je verovao da će biti ugroženo ulaskom u državu sa snažnim protestantskim elementom.

Ni sam Montaigne, uostalom, ne bi, po kriterijumima nacionalizma, mogao proći kao preterano dobar Francuz. On obožava Pariz; taj grad je slava Francuske i jedan od najotmenijih ukrasa sveta i od detinjstva Parizu pripada Montaigneovo srce (III,9).

Moramo mu verovati na reč; on govori o jednom Parizu kakav mi ne poznajemo. Ne samo zato što je ovo grad pre Haussmanovih urbanističkih poduhvata, probijanja Velikih bulevara koje svaki stranac neizostavno vezuje za pojam Pariza, a mnogi Francuzi i danas u tome vide varvarsko uništenje srednjevekovnog grada, upravo onoga kojeg je poznavao Montaigne; i Louvre je izgledao drukčije, onda kada je tu ulazio Montagne idući na dvor. Pont Neuf (Novi most), danas najstariji postojeći pariski most, počinje da se gradi, gradnja se odugovlači i prekida i Montaigne beleži

Fortuna me je veoma ozlovoljila prekinuvši gradnju lepog novog mosta u našem velikom gradu i uskratila mi nadu da ću ga pre smrti videti u upotrebi (III,6)

i bio je u pravu, most je završen neku godinu nakon njegove smrti.

Katedrala Notre Dame je tu ali ne sasvim ista; polovinom XVI stoleća su je oštetili hugenoti i kasnije je pretrpela još oštećenja i, još gore, nekih rekonstrukcija. No, njena okolina je potpuno drukčija i teško da bi ijedno vidjenje nje, kakvo može imati sadašnji posmatrač, moglo biti i Montaigneovo. I nemojmo današnje značenje pojma Pariz prenositi u druga vremena: Pariz je tada, velikim delom, grad verskog fanatizma, grad kojim vlada vodja Ligue, vojvoda od Guisa, grad koji ne trpi kralja Henria III jer ga smatra odveć popustljivim prema hugenotima, što znači da nije dovoljno dobar katolik.* Obe optužbe su dobrim delom neopravdane ali tada pariske barikade imaju sasvim drugo ideološko značenje nego u doba Velike revolucije i tokom XIX stoleća, mada su u sviim slučajevima prisutni i fanatizam i krvoločnost.

Ja sam Francuz samo po ovome velikom gradu

kaže nam Montaigne i Screech oseća potrebu da ovde stavi fusnotu, da objasni: da je on po tome i Francuz, ne samo Gaskonjac. Možda; Montaigne nam ovu rečenicu ne objašnjava ali Screechovo objašnjenje jasno svedoči koliko ovakva rečenica može neprijatno zvučati modernom senzibilitetu, vaspitanom u nacionalnom duhu. Istina, Screechova tvdnja ne zvuči sasvim nezasnovano: 1548. u Bordeauxu i okolini dolazi do tzv emeute de la gabelle, pobune zbog solarine, gde je uvodjenje poreza na so bio povod; to je bila i pobuna Guyenne protiv Francuske, pobuna regiona protiv centra, pokušaj da se zadrži samostalnost, makar u okviru države. Taj je deo odskora bio priključen Francuskoj a pre toga je, uglavnom, bio pod vlašću engleske krune,što je za hugenote predstavljalo i povoljnije stanje stvari. 26. aprila godine 1585. okupljena masa u Marseillu prvo kliče kralju a onda dodaje još jedna usklik: Vive la France. Dogadjaj dovoljno zanimljiv da, pod tačnim datumom, biva zabeležen

Ono što nam Montaigne kasnije govori, nije sasvim u saglasnosti sa Screechovom opaskom:

Ne zato što je Sokrat to rekao već zato što se i ja tako osećam, i možda se samo tako i osećam, ja sve ljude smatram svojim sunarodnicima; i prihvatam Poljaka kako bih prihvatio i Francuza; stavljajući nacionalne veze posle opštih i zajedničkih. Ne žudim mnogo za slatkom rodnom grudom. Poznanstvo potpuno novo i potpuno moje čini mi se vrednim kolika i ona svagdašnja i slučajna, proistekla iz komšiluka. Prijateljstvo koje sami stvorimo najčešće prevazidje ono koje nam nametne zajedništvo podneblja ili krvi. Priroda nas je u svet pustila slobodne i nesputane ali mi sebe utamničimo u nekim područjima...

Potom Montaigne objašnjava kako, kada je negde u inostranstvu, ne voli da sreće Francuze niti da se druži sa njima: naduveni su i sve što nije francusko, sve što im je strano, odmah proglašavaju varvarskim. Štaviše: pitanje da li mu na putovanjima nedostaje francuska kuhinja navodi ga na smeh; interesovanje za lokalnu kuhinju je, inače, važan deo njegovih Putničkih dnevnika; on tu žali što sa sobom nije poveo kuvara – ali ne kao što će mnogi i tada i kasnije činiti, zato da bi mogli da jedu onako kako su se navikli – već zato da bi kuvar naučio da sprema nepoznata jela i na nepoznat način, te da bi ta strana jela mogao spremati kada se vrate kuće. Montaigneu ništa manje nedostaju i njegovi zemljaci u najužem smislu, Gaskonjci; dovoljno sam ih ostavio kod kuće, kaže, i radije će upoznati Grka ili Persijanca. Sve je to i deo jednoga programa: izoštriti sopstveni um novim iskustvima.

Naravno: bilo bi pogrešno videti u Montaigneu modernog globalistu. Njegov doživljaj je deo antičkog kosmopolitizma; sam pojam je i nastao u poznoj antici. Aleksandar je upravo želeo da izmeša kulture i narode, da spoji različite običaje; Plutarh nam opisuje kako se oblačio nekom mešavinom makedonskog i persijskog, varvarskog, kaže Plutarh, stila; što su Makedonci bolno doživljavali. Kada su ga upozorili da će se sve grčko, zbog grčke malobrojnosti, u ovom mešanju izgubiti, Aleksandar je odgovorio: šaka soli izmeni ukus čitavog kazana. Istorija je pokazala da je bio u pravu.

Montaigneovi stavovi nisu nimalo skandalizovali njegove savremenike, uključujući i kraljeve i velikaše; neki savremenici, posebno neki katolici, bili su mnogo više užasnuti onim što su smatrali preterano mekim Montaigneoveovim stavovima po verskom pitanju zbog čega će se, istina samo na par sati, Montaigne naći i u Bastilli, u času kada katolički ekstremisti, tzv Ligue, drže vlast u Parizu. Montaigne se čini bliskim umerenoj katoličkoj struji, les politiques, koja u zapletenosti verskog sukoba pokušava iznaći neku vrstu kompromisa. Poduhvat prilično nemoguć, jer ga suštinski ne žele ni mnogi katolici, ali ni mnogi hugenoti; kada se čini da ovi drugi ispoljavaju više sluha, to je obično, kao što je u istoriji najčešće slučaj, posle velikih poraza, kada se može birati samo izmedju kompromisa i propasti. Što više pobedjuju, katolici su kompromisima sve manje skloni.

Antiklerikalistički, često i antireligiozni, ali zato nacionalistički, mislioci XIX stoleća su osudjivali verske ratove u ime religiozne tolerancije, mada je najčešće njihova mera tolerantnosti jako padala kada se suoče sa nacionalnim; kao da je mržnja i ubijanje medju pripadnicima raznih nacija išta logičnija i opravdanija nego medju pripadnicima raznih vera. Jedan od najvećih i najuticajnijih francuskih istoričara, Jules Michelet (1798-1874), uzgred budi rečeno iz protestantske porodice, istovremeno je bio jedan od najvećih kritičara Montaignea. Montaigne je, po njemu, neko ko se izolovao u svojoj kuli da bi posmatrao svoje snove**, primedba koja bi se, iole pažljivijim proučavanjem Montaigneove biografije ali i analizom Eseja, lako mogla oboriti. Za Micheleta Montaigne, prevashodno, nije dobar gradjanin i to je, sa stanovišta republikanca XIX stoleća, neoprostiv greh. Michelet je propovednik jedne nove religije u kojoj centralnu kategoriju predstavlja Republika Francuska; i prvi deo ove sintagme je isto tako bitan kao i drugi. Čovek koji Francusku voli samo zbog Pariza u ovom sistemu vrednosti mora biti veliki grešnik. Montaigne bi, s obzirom na svoja shvatanja o obaveznosti poštovanja običaja sredine – o čemu će još biti reči – verovatno u Micheletovo vreme bio bolji Francuz; to jeste, bio bi dobar Francuz onoliko koliko je, u svoje vreme, bio dobar katolik. Što opet mnogima, verovatno i Micheletu, ne bi bilo dovoljno, kao što već nije bilo; jer pripadnici Ligue su ga, kao sumnjivog katolika, trpali u zatvor, a papski cenzori su ga 1676. stavili na Index.

Ali, pojmovi kao što su “gradjanin” ili “nacionalist” u Francuskoj Montaigneovog vremena nisu postojali ili, ako i jesu, imali su drukčija značenja. Zgrožen gradjanskim ratovima, Montaigne neće govoriti o “nacionalnom jedinstvu” jer taj pojam, u njegovo doba, jednostavno ne postoji; on će biti zabrinut za sudbinu toga velikog zdanja koje jeste monarhija, ugroženog idejama reforme i reformacije, dakle različitim novinama. Rušenjem postojećih institucija ruši se Država. Montaigne prevashodno, osim kada ne govori o “nama”, govori o Državi i njenoj ugroženosti; ona je iznad svega, ili bi makar trebalo da bude iznad svega. Iz čega bi, takodje, bilo pogrešno oglasiti Montaignea za konzervativnog etatistu, kao što je pogrešno smatrati Platona totalitaristom, bez obzira što je Država mogla poslužiti kao inspiracija kasnijim teoretičarima totalitarizma. Čuvajmo se da neke termine primenjujemo na vreme u kojima oni još nisu postojali. Svako od nas pripada svome vremenu i može se kretati samo u postojećim kategorijama mišljenja i vrednosti; ako vremenskom kontekstu ne posvetimo dovoljnu pažnju, onda uistinu prodajemo ili kupujemo mačku u džaku. Biti Francuz ili, svejedno, biti Srbin, nije imalo isto značenje pre nekoliko stoleća i danas. Nacija je istorijska kategorija, a onako kako je danas shvatamo relativno nova kategorija, ali je izražena ideološka potreba da se njen nastanak i postojanje pomeri u što davniju, suštinski mitsku prošlost, in illo tempore.

___
* Géralde Nakam, Montaigne et son temps, les événements et Les Essais, Librairie A.-G. Nizet, Paris, 1982. Str 91
** Prema Sarah Bakewel, Howe to Live, 256, Vintage Books, 2010

(Iz knjige u rukopisu, Kula i zvono, ogledi o Montaigneu)

Bojim se da će mi iz mobitela nestati sms poruke, pa prepisujem ovu, onako kako mi je stigla od Mire Petrovića:

“Došli angela i ja u nedžariće, u posjetu iliji.
– znaš li miru petrovića?, pitam ga.
– kako ne znam, pola djetinjstva sam s njim proveo!”

Ovaj sms je čista lirika, primjer iz knjige Huga Friedricha, i uzalud ga pokušavam prepričati onima koji ne poznaju dvojicu pjesnika. Iliju Ladina (1929), koji, temeljito pročišćen alzhajmerom, živi svoje zadnje mjesece u staračkome domu u Nedžarićima, i Miru Petrovića (1954), koji mu sa ženom Angelom dolazi u posjetu. Osim što mu je Ilija prijatelj, bio mu je i stanodavac, u vrijeme Mirinih studentskih dana. Tada su, zajedno, proveli nekoliko sarajevskih zima…

Uzaludna su objašnjenja i fusnote.

Lirsku poantu ne može se prepričati, prevesti, prepjevati.

Thanatos (bio)meteorologije

***

The Wheel

Through winter-time we call on spring,
And through spring on summer call,
And when abounding hedges ring
Declare that winter’s best of all;
And after that there’s nothing good
Because the spring-time has not come –
Nor know that what disturbs our blood
Is but its longing for the tomb.

___________W. B. Yeats

***

Točak

Svu zimu proljeće nam zaziva volja,
U proljeće žudnja nam ljetnja žega,
A kad se plodom napune polja
Kažemo da zima bolja je od svega;
A onda ništa dobro nije
Žudimo opet za proljetnim dobom –
Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije
Ništa je drugo do čežnja za grobom.

_____________W. B. Yeats

Pišući 1949. godine svojoj budućoj ženi koja je u to vrijeme na nekoj stipendiji u Engleskoj, Mihiz se žali na nepoticajnu atmosferu beogradske jeseni i kišu koja sipi te autoironično zaključuje: “Ako postoji neka veština koju imaju intelektualci našega naroda, onda je to sigurno umetnost da se pronađe dobar izgovor, ma i meteorološki, za nerad.“ Suštinski isto zapažanje dade se čuti i danas, u kafani, u formi fraze koja veli da se u Bosni ne isplati ni biti Bog, jer Bosanci vremenom nikad nisu zadovoljni, ili im je prevruće ili prehladno, pa im u tom smislu ni Bog ne može udovoljiti.

Ipak, opsesija vremenskim prilikama niti je lokalno jugoslovensko-balkanska, niti je ograničena na naše vrijeme koje se, eto, više ne zadovoljava pukom prognozom vremena, nego se prepušta i sve detaljnijim biometeorološkim prognozama. Yeatsova pjesma Točak to odlično ilustruje. Veli Yeats, dakle, usred Irske, a krajem dvadesetih godina dvadesetog vijeka, kako zimi zazivamo proljeće, kako u proljeće žudimo za ljetom, te kako se s jeseni poradujemo zimi i onda sve iznova. Ipak, pjesma ne ostaje na nivou opservacije; pjesnik nam na kraju nudi i pojašnjenje. Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije/ Ništa je drugo do čežnja za grobom. – kaže, znači, William Butler Yeats na kraju pjesme Točak objavljene u knjizi pjesama The Tower (Toranj) iz 1929. godine.

Ton je fatalistički i pomalo šopenhauerovski, no ovu pjesmu ponajprije ipak otvara frojdovski ključ. Do Prvog svjetskog rata, naime, psihoanaliza je nosila isključivo oslobodilački potencijal: Eros će promijeniti sve. Cijeli Freudov krug u to vrijeme manje ili više vjeruje u nepobjedivost vječnog Erosa suštinski slično načinu na koji će u to godinama i decenijama kasnije nastaviti vjerovati jedino Wilhelm Reich. Ipak, Prvi svjetski rat za Freuda je označio duboku promjenu u svjetonazoru. Većina komentatora to tumači kao rezultat reakcije na sve te silne smrti u ratu, dok neki pak tvrde da je tu veliku ulogu odigralo i Freudovo starenje. (Usput, Freud je rođen 1856. godine, a Yeats 1865; između njih je, dakle, devet godina razlike, baš kao i između knjiga u kojima se i jednom i drugom ukazuje Thanatos. Freud je, naime, 1920. objavio S one strane principa zadovoljstva, a Yeats 1929. Toranj.) Kako primijećuje Roland Jaccard, za Freuda je Thanatos zapravo “izvorna težnja svakog živog bića da se vrati u neorgansko stanje“.

Pjesma Točak govori ustvari o toj izvornoj težnji. Pjesnik Yeats traži metafizički razlog za trajno i nepromjenjivo ljudsko nezadovoljstvo i nalazi ga upravo u frojdovskoj viziji Thanatosa. Dušan Kovačević se pitao šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, a Yeatsova dilema bi se mogla varirati na sličan način: Šta je to u ljudskom drobu što ga vodi prema grobu? Odgovor na oba pitanja, na obe dileme je zapravo isti; to je ono isto zbog čega krv nam vrije; to je ona naša ljudska suština; to su samo naše biće i sam drob. Jer s jedne strane je sasvim lako dokazati Freudov utjecaj na kasnu fazu Yeatsovog stvaralaštva, pronaći biografske potvrde Yeatsovog čitanja Freuda; no s druge strane pak, mogla bi se s priličnom sigurnošću braniti i teza da su sličnosti u Freudovom i Yeatsovom doživljaju svijeta posljedica dubinske intelektualne srodnosti, odnosno da su psihoanalitičar i pjesnik došli do istih vizija nezavisno jedan od drugog, onako kao što su svemir slično protumačili, a svaki sam za sebe, Immanuel Kant i Pierre Simon de Laplace.

Yeats ne bi bio Yeats kad bi njegova poetska vizija bila tek varijacija na aleksandrijsko-biblijsku rezigniranu svijest da nema ničeg novog pod Suncem. On zna da je Heraklit u pravu i da se u istu rijeku ne može dvaput ugaziti, ali isto tako zna da se pod istim Suncem ne može dvaput jednako kročiti. Zato je pjesma Točak istovremeno i svevremenska i paradigmatski artefakt epohe; ona, dakle, u isto vrijeme opisuje osjećanje nezavisno od prostora i vremena, ostajući specifičan period piece, pjesma u kojoj se zrcali vrijeme vlastitog nastanka. U ovim Yeatsovim stihovima susreću su, dakle, Freud i Propovjednik.

Iz teškog sna bude se metali,
sa brda, iz dola, i mene zvali

Sa prolomljenog kubeta bakar sja,
žmirka na mene, smiješim se ja

Мekeće proljećna bronza na jaganjcima,
krklja mutno olovo u klancima

Oholi mesing šetka ulicama,
bude se grobovi,
pod čelom tama

Gvožđe se lijepi za znojna
bedra i pleća mladića,
žubore u krčmama pića,
žubori strah, oštri se vojna

Zlato se u dubokim jezerima čuva,
duva kroz mošnje, kroz državu duva

Naš bronzani konj, i konjanik,
snuju, u vatri, svoj novi lik.

1992.

Fenomen Novog kvadrata

Koje je mjesto Novog kvadrata u povijesti hrvatskog stripa znaju danas već i klinci u vrtićima. Evo, baš sam neki dan prolazio pored onog gornjogradskog i gledao djecu kako se drže za ruke i plešu u krug, pjevušeći onu staru:

“U početku bješe Maurović,
i braća Neugebauer,
a onda su četrdeset i šeste
zabranili stri-i-ip!
Sve je obnovio Plavi vjesnik
(Jules, Beker, Bordo, Delač pokojni),
a onda je kao reakcija
nastala Treća generacija –
– Novi kva-a-drat!”

Kao svaka dobra popularna povijest, naime, i ona hrvatskog stripa se kroz godine dogmatizirala i iskristalizirala u nekontroverznu, lako pamtljivu, urednu, logičnu i samim time sumnjivu priču. Sumnjivu, jer povijest nikad nije tako jednoznačna kako se prikazuje pučkoškolcima, nikad nije uredan slijed uzroka i posljedica, nikad nije (na stranu rasprave o tome da li su presudnije velike ličnosti ili historijski procesi) grafikonski čista slika minulih događaja. Za objektivno opisati povijest trebao bi nam u najmanju ruku vremeplov, za objasniti je teorija kaosa… Kakva li je onda prava povijest hrvatskog stripa, kakva li je točna uloga Novog kvadrata u njemu?

Rječju: nemam pojma.

Nemam pojma jer nisam bio tamo. Ne da bi mi išta pomoglo da sam “bio tamo” jer, koliko vidim, ovih se dana ni ljudi koji su bili tamo ne mogu složiti ni tko je što pokrenuo, ni tko je u čemu bio prvi, ni tko je za što kriv ili zaslužan. Možemo ići točku po točku kroz onu uvriježenu pjesmicu o Novom kvadratu i na svaki će stih neki od članova složiti facu i reći “Pa, nije bilo baš tako”. I zatim ispričati svoju verziju koja će se i sa službenom i s ostalim verzijama poklopiti tek tu i tamo, najčešće u točkama koje su i ušle u pjesmicu. A ostalo? Ostalo je interpretacija. A koja je vaša, ovisit će od generacije kojoj pripadate.

MILENA, GENERACIJO

Dogodilo mi se šesto puta, ovdje, ondje ili na otvaranju kakve izložbe u provincijskom hotelu, da se razgovor pokrene o stripu (nu da, kao da o čemu drugom znam razgovarati) i da neka uspješna galeristica ili neki u životu zalutali i dobro baždaren bivši student mudro zakimaju glavom i kažu:

– A Novog kvadrata se vi sjećate? Ja sam išla u školu s njima.

Ili:

– Crtao sam ja nekad. Znao sam sve njih, onog Ilića, Kordeja, sve…

Na što se ja, dakako, pristojno nasmiješim, kimnem i čekam da odu po novo piće ili promijene temu. Kao što isti ritual izvedem kad mi netko od svojih šezdeset, sedamdeset, devedeset, sto dvadeset, počne pričati kako se sjeća Maurovića, bogati, kako je to bilo dobro.

Naravno, ne radim to zato što bih mislio da o Mauroviću ne bi vrijedilo pričati ili zato što imam nešto protiv Novog kvadrata (ništa efikasno, ali o tom potom), već zato što je u oba slučaja ton kojim su riječi izgovorene isti, što se u oba slučaja sugovornik kroz maglu prisjeća svoje mladosti, zadnjeg puta kada mu je strip, kada mu je bilo što izvan dnevne rutine posla i obitelji i (kako kome) flaše bilo bitno. Na to se nema što reći, jer ni oni nemaju sljedeću rečenicu – oni se Maurovića ili Kvadrata samo sjećaju, ništa o njima ne misle, pamte ih samo kao dio vlastitog zlatnog doba ili kao susret s nekim o kome su novine pisale, nekim slavnim.

Ali na stranu to, činjenica ostaje da je, barem u Zagrebu, barem među studentima iz tih godinu-dvije svog postojanja, Novi kvadrat ostao referentna točka kolektivnog pamćenja, srazmjerno velik i srazmjerno bitan kulturni fenomen kojem su bili svjedoci te im je samim tim, kao i rock novog vala, postao bitniji, veći, važniji dio povijesti, dio uz kojeg su vezali preživjele ostatke svoje ondašnje energije, entuzijazma, snova i nada te ga pretočili u pozlaćenu uspomenu trenutka u kojem je sve bilo moguće. “E, sjećaš se Azre? To je bio bend, deset godina ispred svog vremena!” “A Novi kvadrat?” “Novi kvadrat, e!”

Kao i svaka dobra legenda, i ona o Novom kvadratu krenula je iz takve situacije i rasla prirodnim tokom. Neki su članovi deificirani činjenicom da su otišli van, neki svojim radom, neki svojim trudom u tom smjeru. Neki su uspjeli stvoriti život i karijeru izvan sjene Novog kvadrata, neki nisu. Neki su ostavili strip, neke samo najzagriženiji podatkoljupci pamte kao članove osnovne postave. Mešić je beatificiran po ustaljenom procesu rock-zvijezda koje su otišle “dok su još toliko mogle dati”, Glavan je i danas zbunjen dodijeljenom mu ulogom vječnog osporavatelja novokvadratovske poetike, ali ne može tu ništa učiniti: legenda treba svoje heroje, svoje mučenike, svoje oponente. Legenda živi svojim životom i oni koje je uhvatila u svoj žrvanj nemaju puno izbora. Ako nisu promijenili kontinent, kao Ilić, ako nisu promijenili formu kao Devlić ili medij kao Kunc, još uvijek će prva asocijacija ljudi koji ih pamte biti: “A ti si onaj iz Novog kvadrata? Sjećam se ja…”

Legenda traži žrtve.

ma, kakav drakula!

Najveći broj žrtava, Novi kvadrat pokosio je unutar svoje generacije. Onda je službeno upokojen i rasformiran i pokopan i priča je tu trebala stati. Ali, niti jednog pravog vampira nije grob nikad zaustavio!

Uredno mumificiran, leš je bio izložen u posebnom, puno puta spominjanom i već samom po sebi legendarnom, desetom broju časopisa Pitanja iz sedamdeset i devete te je unutar tih korica pritajen vrebao nove žrtve. Čime priča stiže do moje generacije.

(Otvorit ću zagradu ovdje budući da sam primijetio kako sam, u skladu sa svojom mračnom prirodom, do sada pričao o trajanju i ulozi Novog kvadrata u gotovo isključivo apokaliptičnim i ikonoklastičnim tonovima, ne spominjući ništa dobro. Pa, da to raščistimo: naravno da su stripovi Novog kvadrata bili i grafički maestralni i osvježenje unutar klasicističke tradicije hrvatskog stripa i da su njihovi autori, bez obzira na mlade godine, uspjeli direktnost dobrog rokenrola pretočiti u ubojite, pamtljive i, u neku ruku, jedinstvene tabloe (čak i unutar svjetskog stripa). Ali, o tome je već toliko pisano i toliko je puta sve prežvakano da mi se jednostavno ne da kroz cijelu priču još jedanput prolaziti. Recimo zato samo ovo: da Novi kvadrat nije bio dobar, ne bismo o njemu pisali i natezali se još i danas, dvadeset godina od raspada grupe. A budući da pišemo, zanemarimo opća mjesta i vratimo se interpretaciji. Zagrada zatvorena.)

Elem, moja generacija. Svojom generacijom zovem one koji su bili klinci, tinci, u vrijeme Poleta i Pitanja i kojima su stripovi Novog kvadrata udarili ravno u hormonima rastočen mozak i zauvijek im bar malo izmijenili svijest i pogled na svijet te strip. Što i ne bi bilo nužno loše da novokvadratovski stripovi imaju jednu nezgodnu osobinu svih velikih i važnih stvari – prividnu jednostavnost.

Je, znam da su Kvadrat optuživali i za hermetičnost i za filozofiranje i za preseravanje, ali to jednostavno nije tako. S jedne strane, NK stripovi su bili iskreni, ma koliko mladalačka iskrenost naivno izgledala iz pozicije tuđih uznapredovalih godina. S druge strane, ti su dečki fakat, ali fakat brzo i sigurno ovladali formom i jezikom stripa i njihovi ekseperimenti nisu bili tek vizualne masturbacije već glasno razmišljanje o putovima i mogućnostima. A kako su to dobro radili, tako su rezultati bili svakome jasni – barem svakome onome neopterećenom predrasudom o tome što strip treba biti, barem klincima, barem mojoj generaciji.

Što je dovelo do neželjenih posljedica.

Jer, što prividno čini NK strip? Jedna tabla, nekakva pametna poanta i puno crtica po crtežu. Jednu tablu svakako je lakše napraviti nego strip julesovske dužine, crtice su baš fora jer njima mogu prikriti sve što ne znam nacrtati, a pametni smo, bogibogme, svi, pa scenarij onda nije problem, ne?

I tako je uskoro svatko radio strip a la Novi kvadrat, bez da je išta shvatio. I tako smo umjesto deset jakih, vizualno pismenih i grafički nadarenih autora koji su uz to imali što i reći, dobili desetke, stotine možda, pokušavača koji su crticama ispunjavali tablu po tablu, nemajući što reći, ali čineći to na strašno pretenciozan način. Reći danas nekom klincu da mu je strip “novokvadratovski” gotovo je uvijek način da se rad omalovaži i njega uvrijedi. Ne što bi Novi kvadrat sam po sebi bio loš, zla aberacija u tkivu hrvatskog stripa, ne zato!

Već zato što je njegovo vrijeme prošlo.

DVADESET GODINA POSLIJE

Ne bih želio idealizirati strip u bijelome svijetu, jer nije ni on savršen i smeća (dobronamjernog ili onog drugog, isto je) vani podjednako ima na tone, ali ima taj bjelosvjetski strip jednu stvar koja nama opako fali: kontinuitet.

Naime, dok nama svakih dvadeset godina netko (ili mi sami) podmetne kajlu – ekonomsku, političku, ratnu – i obustavi nam razvoj tako da moramo otpočetka, strip u svijetu traje. Što drugim riječima znači da se razvija, da mutira – možda i u smjerovima koji nikuda ne vode ili se nama ne sviđaju – ali da raste i da pokušava naći način svog opstanka. Što je prva i najvažnija karakteristika svakog živog bića. Hrvatski strip, pak, u nedostatku sadašnjosti, opsjednut je prošlošću (bila ona predstavljena Maurovićem ili Novim kvadratom, svejedno je), sputan u razvoju i, faktički, mrtav. A mrtav i povampiren strip ne zanima žive ljude, već samo druge vampire, one davno ugrižene, inficirane, bez mogućnosti da ozdrave.

Izložba povodom dvadesetogodišnjice Novog kvadrata ne bi trebala biti poziv na nostalgiju, a nikako povod da se u svijet puste nove generacije netalentiranih zombija koji misle da je lako tako biti pametan. Izložba Novog kvadrata trebala bi biti, volio bih da bude, kolac u srce jednom fenomenu koji je nadživio svoje vrijeme (jer ni underground više nije što je bio, jer ni Moebius i škvadra više ne rade što su tada radili) i kojeg treba cijeniti i od njega učiti, ali kojeg treba pokopati i, zajedno s njegovim članovima, živjeti dalje.

Otkrivati neke nove kvadrate.

(10. 11. 1999.)

Poslali ga na robiju, ali ga nisu ‘lišili slobode’?

Očeva dopisnica iz Laškoga od 26. aprila 1949. godine važna je zbog toga što otkriva novi mogući uzrok njegovog karijernog i životnog stropoštavanja – mada to danas, nakon šezdeset godina manje tri dana, 23. aprila 2009, ni za koga na svijetu nema više nikakav značaj! Postalo je apsolutno svejedno da li je čovjek stradao iz uvjerenja, od vlastite gluposti i neopreza, ili od tuđe zloće i zarad tuđeg interesa. (Kazivalo se: Dvojica bez duše, jedan bez glave.) Ali, slijednike njegove nesreće, one koji su preuzeli nositi njegov križ, malčice kao raduje mogućnost da je stradao od gluposti i neopreza!

Neka nije namještaljka, neka nije izdaja!

Multidisciplinarni analitički pokušaj

Meho bi na gornje rekao donje:

Prno Hamdo !

Ali da probamo, ipak, barem malčice razumjeti njegovu tadašnju situaciju! Novopečeni visoki funkcioner jednog republičkog ministarstva odlazi na liječenje i oporavak u drugu državnu federalnu jedinicu, u republiku Sloveniju. Banjsko lječilište u koje stiže svakako nije bilo ni stvoreno ni otvoreno za sirotinju, nego za privilegiranu solidnu funkcionersku visoku srednju klasu čijim je članom – evo, zar se ne vidi? – postao i on, predratni mašinbravar u sarajevskoj Ložionici, partijski saradnik-ilegalac od proljeća 1943. i aparatčik u Glavnom odboru Sindikata. Odlazi kao da sam sebe štipa provjeravajući da li je njegov uspon stvarnost ili, nedajbože, san. Vidi i osjeća po svemu kako to jeste stvarnost i kako je zaista, definitivno, iza leđa ostavio vlastitu proletersku prošlost, višegodišnje agitacijsko i sindikalno mastiljarenje i ćatiluk, čime je izgradio savršeno lijep rukopis i zaradio kvržicu na unutarnjoj strani desnog kažiprsta. Takav je rukopis komotno mogao pripadati kakvom filozofu iz Zlatnog Doba Prosvjetiteljstva, ili kojemu od velikana Dijamata, a nikako onom mašinbravaru, Vratničaninu Mehi Sidranu iz gareži sarajevske Ložionice! On, takav, novopečen i jednojezičan, pada u slovenačko jezičko okruženje. Lako se sporazumijeva na univerzalnom „jugoslavenskom“ jeziku, ali mu se slovenština bez njegove volje nastanjuje u uhu i on poneku slovenačku riječ, nesvjesno i bez ikakve praktične potrebe, poluglasno izgovara za stolom, pri objedima. Ne razmišlja o tome, ali ta melodija slovenačkoga, što mu i noću bruji u glavi, tako je bliska melodiji ruskog jezika. Ošamućen je, od svega je ošamućen drug Mehmed Sidran, vršilac dužnosti Upravnika za radnu snagu u Ministarstvu rada Narodne republike Bosne i Hercegovine. Ošamućen je još od trenutka kad je ušao u voz i sjeo u prvi prazni kupe, smjestivši prethodno svoj kartonski kofer na daščanu policu iznad glave. Nije imao kome da naredi, pa je radoznao i krmeljav ujutru sam kroz prozor pažljivo slušao i motrio da mu ne promakne Zidani Most. Tu se presjedalo, i tu je valjalo biti oprezan! Često se događalo da putnik prespava, ili da, u ranu zoru, ne čuje željezničarev glas:

Zidaniiii! Zidaniii! Pa kasnije bude kasno.

*

Ošamućen ili neošamućen – slagao je zasigurno! U dopisnici, slagao je kako u banjski bazen ulazi “golokrak čin čiplak-san satlak”, slagao i ono kad kaže kako: “sve ženskinje ko đoja od mene glavu okreće”. Osim proizvodnje uvijek dobrodošlog humora, to izmišljanje trebalo je da ubrza intervenciju iz Sarajeva, i usput slomi Behijinu urođenu štedljivost. Neće stići ni da upita koliki su poštanski troškovi. Da što prije spriječi daljnju porodičnu blamažu u Sloveniji, platiće šutke kolikojegod, a kupaće gaće i ostala poručena roba ima da stignu – urgent ! Tako je, brzinom svjetlosti, rezonirao drug Meho.

Erotizirana atmosfera banjskog kupališta, nevolja bez kupaćih gaća i nevolja u gaćama, učinile su da čovjek sasvim smetne s uma aktuelnu političku stvarnost. Sa velikom vjerovatnoćom se može pretpostaviti da je dopisnicu i pisao za nekim stolićem s pogledom na bazen. Koliko sam ga stigao upoznati, nekako tako je moralo biti! S pogledom na bazen! On za stolom piše, uozbiljio se, a ispod očnih kapaka motri li motri: njišu se ženske sise, valjaju i jedan o drugi taru guzovi mladih funkcionerskih drugarica Supruga, njemu se u parhetnim gaćama nakostriješio horoz – pa ko da se u takvim uvjetima sjeti i ko da misli o Rezoluciji Informbiroa? On je na sve oko toga već i zaboravio, “izjasnio se” kako valja, još avgusta prošle godine, na partijskoj sjednici u Glavnom odboru sindikata! Pohvalio ga lično drug Nisim. Istini za volju, nije se upuštao u pregolema razmišljanja, iskustvo mu je kazivalo da se slobodno može pouzdati u svoj radničko-klasni instinkt. Sam sebi je naredio da odmah zaboravi rečenicu koja mu je, na partijskom sastanku, protutnjala mozgom: Jebi ti to, Ovaj je blizu, Onaj je daleko!

Dakle? Zdravstvujte! Riječ kojom započinje dopisnicu – riječ zbog koje je teško nadrljao, a njegovi potomci ponijeli teret naslijeđene krivnje – upotreba te riječi sasvim sigurno nije bila svjesna upotreba ruskog jezika – “kao takvog”. U glavi mu je zujala slovenština, ruski mu nije bio ni nakraj pameti. Još manje je vjerovatno da bi takvome, ošamućenom, čovjeku palo na um da čini bilo kakvu demonstracijsku, prkosnu, simboličku gestu. Nego mu se omaklo. Čovjek se pokliznuo. Na ledu jezika. I erosa.

Samouk kakav je bio, Mehmed Sidran u tridesetak redaka ispisanih na dopisnici uspijeva načiniti glavne jezičke i pravopisne greške svojstvene Sarajlijama: gdje treba Ć ispisuje Č, i obrnuto (domačica, inaće), itd. Ono što Sarajlije teško izgovaraju, a još rjeđe i teže ispisuju, riječ voljeti, u zadnjem retku prednje strane dopisnice, Meho dopisuje naknadno, pokušavajući četiri slovca od voli nekako odozdo ugurati u tijesni prostor između puno i pozdravlja. Rijetko se upotrebljava, ali u dragocjenom Škaljićevom rječniku postoji izraz čin-čiplak, i ovome je piscu poznat, ali ko zna otkuda Mehi, i šta znači, na „čin-čiplak“ dodato san-satlak?

O svojstvima Mehmedovog lijepog rukopisa imali bi štogod, vjerujem, kazivati grafolozi. Laički gledano, čini se najvažnijom činjenica da vlasnik rukopisa, uz izraziti osjećaj za lijepo, unatoč sitnopisu, pokazuje jasnu sklonost rasipništvu. Nema tu ni traga od škrtosti, zjape nepotrebne bjeline, prostor između slova troši se bezbrižno, baš onako kako je nama, djeci, kad dođe pripit, iz svih džepova vadio i davao novce! Evo, evo! Treba li vam još? U svakom retku odleti poneko zadnje slovo daleko od svoje riječi, cijeli se slogovi gube, progutani u unutarnjem izgovoru, grafička slika pisma kao da pulsira u skladu sa ritmom govorne krivulje, dok precizno ocrtavanje četiriju simetričnih bjelina na marginama svjedoči o vlasnikovoj sposobnosti da kontroliše prostor, ostavljajući uzgred na čitaoca i snažan likovni dojam.

Uhapšeni nije lišen slobode

Ako je dakle ova dopisnica bila uzrok Mehmedove patnje i stradanja, kako je onda moguće da je ostala sačuvana, u kućnom arhivu, u porodičnom vlasništvu? Morala je – prema svim općevažećim pravnim običajima i procedurama – proći kroz ruke isljednika, tužilaca, sudija. Skončati, za sva vremena, u sudskome spisu. I nikako nije mogla biti vraćena okrivljeniku-

-osuđeniku. Nikad. Prema tome, ona presuditeljima nije ni bila potrebna. Stvari se i nisu odvijale putem suda. Postoji čin hapšenja, postoji, često višemjesečni, boravak u sarajevskom Centralnom zatvoru, postoji batinanje, postoji strašna soba 58, patnja i trpnja u iščekivanju suđenja, i postoji nada u oslobađajući ishod. “Izvini, druže, pogriješili smo!” A o tome kakvo je “suđenje” održano Mehmedu Sidranu, kako su izgledala ta “suđenja”, i kako su se izricale “presude”, svoje je svjedočanstvo, u knjizi Đure Bilića Goli otok i Dabravine (Zagreb 1998), ovako zabilježio Amrudin Filipović Bizo:

“Postrojili smo se pred vratima jedne isljedničke kancelarije. Po trojicu uvode unutra. Mene su uveli sa Papom i Sidranom. Unutra dvojica, jedan sjedi za stolom pretrpanim fasciklama, a drugi stoji. Nama daju stolice. Onaj koji stoji uzima fasciklu, čita podatke o Sidran Mehmedu, kaže koliki mu je partijski staž, pa: ‘Osuđuje se na godinu dana društveno korisnog rada bez lišavanja slobode.’ Sidran očito pozna čovjeka, pita ga: ‘Ali, Karlo, šta će moja porodica ?’ (Kasnije sam saznao da je to bio Karlo Dombaj.) On Sidranu kaže: ‘Šta ja znam o tvojoj porodici !?’”

“Bez lišavanja slobode.”

A pakao Golog otoka? A patnje rudnika Lipnica? A prisilni boravak u Zvorniku? A prisilni odvojeni život?

A izgubljeni posao, stan, zdravlje? A četiri dječija života i četiri djetinje nesreće? A koliko bola, koliko nesreće u životu jedne majke i žene? I sve to – bez lišavanja slobode?

Pjesma da se začepe uši

Mogla nas je lijepo razveseliti, uzalud sam se trudio da tako i bude, da nas razveseli, očeva dopisnica iz aprila 1949. godine, ali se ne dade. Hoće Život po svome. Onako kako se kazuje u onoj narodnoj, deseteračkoj i seljačkoj pjesmi, onoj što, kad je počnu pjevati – stave prst u uho:

Bijeli papir i koverta žuta
Često me je oplakala puta

____(po P. Sarikoskiju)

U Landskruni
pod jutarnjim suncem
oslonivši hrbat o
ruine
pijem pivo
razmišljajuć
šta se dogodilo
u Landskruni
nema ljudi
ljudi su se odselili
__Landskrunu su
stranci napunili
mali mali crni crni
čamci koji
truhle i
pucaju
pod jutarnjim suncem
oslonjeni o ruine
u Landskruni

(10.1.09.)

Auto smo ostavili na ulazu u grad i sad se taksijem vozimo do kuće u kojoj sam nekada živio.

Taksist me prepoznaje, kaže: ukinuli su vojsku, pa moj sin, kada se opet zarati, neće znati da sastavi i rastavi pušku.

Nikoga ja ne mrzim, kaže, nisam nacionalist, ne daj Bože.

A homoseksualci, oni neka u svojoj kući rade šta im je volja i neka se stide dok to rade. Ali neka se ne pokazuju na ulici i mog sina ne nagovaraju da bude peder. To im neću dozvoliti, kaže.

Nikoga ja ne mrzim, nisam nacionalist, ponavlja taksist.

Kad bi mi netko rekao: ili ćeš biti nacionalist, ili ćeš biti peder, pa ti biraj, odgovorio bih – dobro, bit ću peder.

Nikoga ja ne mrzim, ne mogu biti nacionalist.

Vidiš znakove na onoj kući – pa prstom pokazuje menore i Davidove zvijezde na odavno napuštenoj sinagogi, čiji su zadnji molitelji umrli u Jasenovcu i Auschwitzu – vidiš ih, e pa da znaš, oni su za sve ovo krivi, svako zlo na svijetu oni su pokrenuli.

I sve mi na uho šapće, kao da bi ga kuća mogla čuti.

Velikani među ljudima redak su prirodni fenomen, dragocen kosmički izuzetak, i pri tome sasvim nepodložan uticaju nas ostalih, običnih egzemplara šarolikosti ljudskog: pojavljuju se kako im se ćefne, kad koji ushtedne, ne pitajući se je li to nama zgodno, ili bi nam bilo zgodno nekako drugačije. Eto, recimo, Bora se Stanković rodio celih sto godina, i još koju pride, pre Novaka Đokovića. I zato je Novak Đoković, kad je bio mali – eto nam utehe: svako je jednom bio mali, čak i Novak – pohađao Osnovnu školu “Bora Stanković” na beogradskoj Banjici. A da je bilo obrnuto, da se Novak Đ. rodio vek pre Vranjanca, tada bi ovaj pohađao OŠ “Novak Đoković”. I niko u tome, je li, ne bi video ništa čudno.

Avaj, bilo je kako je bilo, ali neki među nama ne mire se pasivno sa zadatim stanjem stvari. Tako je, kako novine pišu, “deo kolektiva Osnovne škole Bora Stanković“, a sve na čelu sa direktorkom i plemenitom inicijatorkom, građankom Marjanović Zdravkom, pokrenuo inicijativu da ova škola, u kojoj je mladi Novak svojevremeno vredno učio sve što nikada nije želeo da sazna o peronospori, nepravilnim glagolima i bruto nacionalnom proizvodu Malezije, “promeni ime u OŠ Novak Đoković”. I tako se, je li, dostojno oduži svom najpoznatijem bivšem đaku. Koji ju je, doduše, ne zna se tačno čime zadužio, pošto nesporna činjenica da je ovaj beogradski mladić jedan od najboljih tenisera sveta nema nikakve utvrđene i utvrdive veze s činjenicom da je sve što nikada nije želeo da sazna o obojenoj metalurgiji, složenim jedinjenjima i ulozi derta i meraka u opusu Bore Stankovića učio baš u toj, a ne u nekoj od drugih bezbrojnih beogradskih osnovnih škola, i pošto je takođe nemoguće ozbiljno utvrditi i dokazati da Novak svojim šampionskim igrama “pronosi slavu” baš svoje bivše škole. Jer, naime, Novak nije među šampionima sveta ni u biologiji ni u zemljopisu ni u poznavanju dela srpskih realista, nego u tenisu, koji ne spada među obavezne nastavne predmete u ovoj zemlji.

Biti izuzetan u bilo čemu, bilo da je to pisanje romana ili igranje lopte, nužno znači biti daleko iznad duha Palanke i njenog shvatanja i osećanja sveta, te same sebe u njemu. Što ne znači, dakako, da Palanka neće sebi zadržati pravo da o tebi sudi, mada je njen sud po sebi irelevantan, i kada je pohvalan, i onda kada to nipošto nije. Palanka, naprosto, nema nikakvih pouzdanih merila, a nema ih jer je neozbiljna i površna, jer ništa ne zna, a još manje razume. Palanka je hirovita i povodljiva, lako se da fascinirati nečim trenutno šljaštavim i bučnim, ne poznaje istorijsku perspektivu bilo koje vrste, ne razume koncept kulturnog utemeljenja, strana joj je svaka prosvetiteljska nakana, umesto koje radije bira dražesni spektakluk.

Nije, da se razumemo, taj mladić  koji se vrhunski igra s onom žućkastom lopticom ništa kriv u ovome bizarnom i postiđujućem zamešateljstvu, niti su krivi oni oko njega. Njegova je majka, kažu novine, inicijativu uljudno odbila, rekavši da “sigurno postoje i druge znamenitije ličnosti čije bi ime škola mogla da ponese, pa i da sadašnje ime odgovara ustanovi”. Pametnome dosta, ali pametan ne bi ni pokrenuo ovu nelagodom opervaženu stvar, od koje sada crvene obrazi onih koji tog banjičkog (prazi)luka nisu ni jeli ni mirisali.

U društvu i u kulturi u kojoj se svaka nadobudna malograđanska šuša stalno busa u prsa metanišući o “našim svetlim tradicijama” koje imamo slepo slediti inače ćemo goreti u paklu, zapravo nikakve ozbiljne tradicije ne uspevaju da se zapate i da opstanu jer nema nikakvih ozbiljnih kontinuiteta, jer je sve uvek iznova podložno sumanutoj, neutemeljenoj reviziji, kako već kojem slučajnom prolazniku kroz ovu kulturu prhne. Pa je otuda normalno da nam ulice i trgovi češće menjaju imena nego što se peru. Pa je tako moguće i to da neki ljudi, u formalno-statusnom smislu intelektualci, mrtvi ozbiljni pokrenu inicijativu da se jedna škola (ej: škola!) odrekne imena znamenitog pisca u ime jednog 24-godišnjeg mladića, hvala Bogu živog živcatog i zdravog zdravcatog, koji inače za život zarađuje igrajući lopte. To on radi zaista vrhunski, naklon do zemlje, ali to je i dalje samo igranje lopte: tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, tup, tup, čok, čok, i tako letnji dan do podne.

A šta bi bilo da se neko od Đokovića nije javio da celu tu stvar elegantno pomete tamo gde joj je mesto? Otišao bi siroti Bora bogu na istinu, lustriralo bi ga s Banjice pre nego što kažeš “Koštana”, i nikome ništa. I sve bi prekrilo ćutanje, ono rečito i večito ćutanje, koje o nama govori još više i još poraznije od svakog mahnitanja pretencioznih filistara.

Amy Winehouse u 28. je godini umrla od droge i alkohola. Na sceni je bila samo osam godina, snimila tek dva albuma, a ostat će upamćena kao jedna od najvećih pjevačica našeg doba. Toliko je bila talentirana. Njezina sreća bila je u tome da je u vrlo kratkom vremenu uspjela učiniti da njezine pjesme zablistaju punim sjajem. Njezina nesreća bila je to što je živjela u Londonu pred očima britanskih tabloida. Njihovim urednicima, od kojih je većina danas pod policijskim istragama zbog prisluškivanja, njezina glazba nije značila ništa. Progonili su je u stopu i izborom fotografija i skandaloznih naslova na svojim stranicama pretvorili je u dežurno čudovište. To što je, za razliku od mnogih njihovih meta, imala jako pokriće, samo ju je činilo pogodnijom za dulje eksploatiranje.

Tekstovi koji je ispraćaju nakon što je u subotu pronađena mrtva u svom stanu u Camdenu nužno su mješavina divljenja nekim od najljepših pjesama koje smo čuli i lamentiranja o samouništenju kojemu smo svjedočili.

Amy Winehouse otkrili smo 2003. kad je objavila debitantski album Frank. Već prva pjesma, “Stronger Than Me”, najavila je da se događa nešto značajno. Producirala je album sa Salaamom Remijem, Jimmyjem Hogarthom i Mattom Roweom i nazvan je “frank” kao iskreno, jer su takve bile pjesme. Djevojka je pjevala s dušom, velikim tamnim glasom punim bolne ironije, a njezine su riječi zvučale istinito. Naše priče o sponzorušama, o prevari, glupim uletima, usamljenosti i vječnoj potrebi za bliskošću i slobodom, o ranjivosti, dobile su retro soul zvuk koji im je nedostajao. “Fuck me Pumps”, “In My Bed”, “Take The Box”, “You Sent Me Flying”… svaki singl s tog albuma govorio je nešto što smo znali i osjećali, a nitko nam još nije otpjevao. Sve su te pjesme postale evergreeni.

U jednom od prvih intervjua koje je dala, na BBC-jevoj web stranici na kojoj su predstavljali nove talente, Amy je objasnila da je odrasla s glazbom. Njezin otac, londonski taksist i jazz entuzijast, učinio je sve da razvije Amyn dar. Odmalena je išla na gaže, pjevala s jazzerima i komponirala. U tom je intervjuu tvrdila da se ne smatra osobito nadarenom, već da naprosto treba određenu vrstu glazbe, ali je nigdje ne može pronaći pa je pravi sama.

Amy Jade Winehouse rođena je 14. rujna 1983. u dobrostojećem sjevernom dijelu Londona, Southgateu. Glazbu je učila od osme godine u prestižnoj umjetničkoj školi Susi Earnshaw i već je sa 10 godina s najboljom prijateljicom osnovala rap band. Njezin talent svi su oko nje shvaćali ozbiljno. U osmom razredu već je komponirala. Prvi ugovor, s kampanijom Island/Universal, dobila je kad im je njezin bivši dečko poslao snimku na kojoj Amy pjeva s jazz bendom, a ubrzo je s kućom EMI sklopila ugovor za album. “Frank” je nominiran za nagradu Mercury, dobio je britansku nagradu Ivor Novello za tekst pjesme “Stronger Than Me”, a Amy je postala zvijezda, iako još nije bila ni blizu svjetskoj slavi koju joj je 2006. donio drugi album “Back to Black”. Na njemu je također surađivala s Remijem, ali album je dobio i ruku producenta Marka Ronsona koji ga je pretvorio u sočni svjetski hit, a publika je ponovno pozlatila svaku pjesmu. Iduća godina bila je presudna. Amy je bila najveća senzacija, svi su njezini termini za nastupe bili bukirani, kritičari su joj pjevali ode.

U veljači 2007. na Brit Awards je proglašena najboljom glazbenicom, MTV Europe u studenom ju je proglasio umjetnicom godine, kasnije je osvojila Grammy, a život joj se počeo raspadati. Amyna ovisnost o alkoholu i drogi razokrivena je već s promocijom albuma “Back To Black”, kad je u Charlotte Church Show na britanskom Channel 4 došla potpuno pijana. Tabloidi je nisu ostavljali na miru.

Najproblematičnija točka njezina života bila je fatalna veza s Blakeom Fielder-Civilom. On je loš frajer, nasilan i beskoristan, ali Amy je bila luda za njim. Stalno su prekidali i vraćali se jedno drugome, a kad bi bili skupa, nikad se nisu trijeznili. Amyn otac i javno je tražio od kćeri da ostavi Blakea. Ona se, pak, potajno udala za njega u Miamiju 2007. uživajući u uspjehu albuma “Back To Black”, koji je inspirirao upravo jedan od njihovih prekida. Razveli su se nakon dvije godine, u kojima je Amy stajala uz supruga u svim nevoljama koje je izazivao.

Nakon razvoda započela je prvo od svoja četiri odvikavanja. Treće je izgledalo kao uspješno, ali onda je ponovno srela Blakea i počela se drogirati više nego ikad. Kad joj se dalo govoriti o tome, bila je prilično otvorena i o drogiranju, i o sklonosti samoranjavanju i poremećajima prehrane. Bila je emocionalna bomba, zločesta djevojka dobrog srca.

Uz pop klasik, po kojemu je nazvan album “Back To Black”, na ploči je i pjesma “Rehab” koja govori o Amynoj ovisnosti, s puno autoironije, njezinim uobičajenim oružjem protiv patnje. Amy je vrijeđalo to što se svaki njezin nastup najavljuje kao događaj visokog rizika, ali nije se mogla othrvati drogi. Pamte se mnogi senzacionalni nastupi, kojih se publika i danas sjeća, kao onaj na dodjeli Mercuryja 2007., ali i drugačije situacije, kao na festivalu u Glastonburyju, kad je udarila čovjeka jer ju je pokušao dotaknuti, ili kad je prebila plesačicu na humanitarnom balu u Londonu. Jednom je, za vrijeme intervjua za američki časopis Spin, krhotinom ogledala urezala Blakeovo ime u trbuh. Novinari nisu mogli doći sebi.

Potražnja za Amynim nastupima od 2006. nije se smanjila, ali već je 2008. postalo jasno da definitivno neće moći držati ritam. Dijagnosticiran joj je emfizem i izgubila je kredit kod kritičara, počeli su je uništavati nakon upropaštenih nastupa. Amyna majka Janis novinarima je rekla kako je, kad je posljednji put vidjela kćer, 24 sata prije nego su je našli, shvatila da je njezina smrt “samo pitanje vremena”. Još je prije tri godine, u intervjuu koji je bilo mučno čitati, otkrila užas roditelja koji gubi bitku za svoje dijete. Tada je rekla da se neće iznenaditi ako njezina kći umre prije vremena. “Jasno mi je da bi mi kći mogla umrijeti za godinu dana. Gledam kako se polako ubija i pomirila sam se sa smrću. Skupila sam dovoljno snage da je pitam na kojem groblju želi da je pokopamo jer droga će je srediti ako ostane na ovom putu. Kao da gledate prometnu nesreću kad netko tako odbacuje sav dar koji ima.”

U lanjskom intervjuu Harper’s Bazaaru Amy je također bila mirna. Na pitanje ima li još neostvarenih ambicija, odgovorila je: “Ne! Da sutra umrem, umrla bih kao sretna cura”. Tada je već bila u vezi s redateljem Ragom Travissom, za koju su se njezini roditelji i prijatelji ponadali da bi joj mogla spasiti život. Traviss je, navodno, očajnički želio spasiti Amy. Zbog njega se prijavila na posljednje odvikavanje u kliniku Priory, zbog čega je odgođena promocija njenog trećeg albuma, i počela se tiho vraćati glazbi, manjim nastupima organiziranima prošle godine koji su je ohrabrili za povratničku turneju po Europi.

Amy je mogla naslutiti da nešto nije u redu još lani kad je zaprosila Travissa, a on ju je odbio. Ostavio ju je prije nekoliko mjeseci, jer je prekršila tko zna koje obećanje po redu i opet se počela drogirati. Amyni susjedi iz Camdena, koji su se redovno družili s njom u pubu koji je otvorila u kvartu, tvrde da ju je Travissovo odbacivanje gurnulo u smrt. Kažu da je bila shrvana i da je, kad je shvatila da ju on definitivno ostavlja, prekinula liječenje i počela se drogirati kao netko tko se želi ubiti.

Našli su je mrtvu u subotu ujutro. Upravo kako je i htjela, nikad nije postala žrtva. Industrija je nikad nije ni pokušala stvarno ugurati u svoje kalupe. Radila je što je htjela, pjevala što voli. Imali su nespornu globalnu zvijezdu, jednu od rijetkih koja je mogla spojiti ozbiljnu umjetnost s golemim komercijalnim uspjehom, ljubav publike i respekt kritičara. Amy Winehouse je stvorila novi model, vratila talent kao imperativ među pop zvijezde i time otvorila put za novu vrstu mladih glazbenica, pa su uskoro stigle Adele, Lilly Allen, Katy Perry i mnoge druge koje bi stale pod Amyn stih “I told you I was trouble”.

Tragično je da je umrla tako mlada, puno gubimo što nam više neće pisati pjesme, ali s Amy se ionako nikad ništa nije mjerilo našim racionalnim građanskim okvirima. Bila je super i baš smo sretni što nam je pjevala i ovoliko.