Pitanja za časopis Gala u novembru 2008. postavljala Barbara Matejčić

* Ženski književni lik koji biste rado upoznali?

– Andrićevu Maru milosnicu, premda nije bila nimalo glamurozna.

* Knjiga za koju biste voljeli da ste ju vi napisali? 

– “Doktora Faustusa”. Taj Mannov roman je najtočnija priča o patriotizmu, o dvadesetom stoljeću i o glazbi.

* Koju biste domaću knjigu vanzemaljcu dali na čitanje? (ako je to kojim  slučajem ista kao ona koju bi volio da si ti napisao, onda preskoči ovo pitanje)

– Krležine “Zastave”, da provjerim o koliko se ozbiljnom vanzemaljcu radi.

* Najljepša riječ u hrvatskom jeziku?

– Serce ili zerce, iz čega je nastala današnja riječ srce. U jednom veličanstvenom pismu, u kojem se njih dvoje zauvijek rastaju, on joj se obraća sa serce moje. To je najljepši komadić ljubavne lirike u Hrvata.  

* Kada biste morali biti pisac političkih govora, čiji biste odabrali da budete?

– Stjepana Radića ili Frana Supila, ali njima nisu trebali pisci političkih govora. Oni, pak, kojima takve usluge trebaju, nisu ni najmanje inspirativni.  

* Da postoji samo jedan izbor, bili biste književnik ili novinar? 

– Bio bih pisac, kao što sam i sad. 

* Čije vam je mišljenje o onome što pišete najvažnije?

– Posve prirodno i očekivano: jedne meni privatno bliske osobe. Koje, to čitateljima nije važno, jer je ne poznaju.

* Dan po vašoj mjeri? (u smislu idealan dan)

– Ljeto, petak, kuća na selu, nogomet na televiziji, telefon nijednom ne zazvoni. A navečer atletski miting u Zürichu.

* Film s najboljim dijalozima? 

– Mačka na usijanom limenom krovu, Tramvaj zvan čežnja, Tko pjeva zlo ne misli, Ko to tamo peva, Sjećaš li se Dolly Bell…

 * Što vam sarajevsko nedostaje? (karakteristike grada, ljudi, prostori, zvukovi, rijeka, bilo što…)

– Najviše mi nedostaje sarajevska prošlost. Rado bih se na dan-dva vratio u 1982. ili neku od kasnijih godina. Tek da se oprostim od jednoga vremena. 

* Muzika za putovanje? 

– Simfonije Gustava Mahlera, pogotovu kad ih dirigira Leonard Bernstein

* More ili planine? 

– Konavle, gdje se s brda i planina vidi more.

SLUČAJ

Sjedio je na balkonu i čitao Harmsove Slučajeve. Nevjerovatne situacije moler je u stanu prekrečavao bijelom bojom.

U jednom trenutku na nadlanici desne ruke primijetio je sićušnu bubu. Htio je da je zgnječi, ali se predomislio. Neka živi. Svako ima pravi da živi, pa i bubica.

Još jedna Harmsova baba ispala je kroz prozor i razmrskala se na trotoaru.

Briga ga za babe, on neće da ubije bubicu.

Krčmar je svom snagom raspalio patriotu Susanjina iza uveta.

Odloži knjigu i zagleda se u crnu bubicu koja je milila nadlanicom.

A šta ako je crna udovica? Šta ako mu taj pauk ubrizga smtonosni otrov u ruku?

Pažnju mu privuče nož na stolu kojim je maločas raspolovio breskvu.

Pobogu, tvoj crni mladež na desnoj nadlanici postao je crven.

To ravnodušnim glasom reče supruga koja je malo kasnije izišla na balkon.

Već danima vidi samo stiješnjene, crvene  krovove. Ta slika u njoj ništa ne budi. Prozor je širom otvoren, mirisi su opori i dopiru odnekud s ceste, zrak bešumno titra, crvena boja skuplja se i širi, razlijeva se nebom i omamljuje. Ni danas neće izlaziti, cijelo jutro smišlja popis stvari koje su joj neophodne, na kraju ga ostavlja nedovršenog. Uzima bočicu laka za nokte  i nekim djetinjastim inatom pokušava umiriti ruke, mirno, precizno obojati svaki nokat; geometrijskom pravilnošću dovesti ih do savršenstva. Zatim čeka da se lak osuši, leži nepomično na krevetu, raširenih, ukočenih prstiju, udišući oštri miris. To je dobar osjećaj, mirovati, satima, danima.

Oko nje razbacani listovi papira, mnoštvo započetih, nezavršenih pisama. Ne podižući glavu čita nasumice, nepovezano: ponekad činiš stvari koje me tako ganu…; uvijek mi je govorila: misli , rano moja, prvo na sebe…; više ništa ne podnosim…; nikad me ne pitaš. Optužbe, opravdanja, uzaludni pokušaji objašnjavanja. Naglo se uspravila, vrat joj je trnuo od položaja u kojem je ležala, zavrtjelo joj se u glavi, krovovi su ponovno zaplesali, ali više nije strahovala nad svojim tijelom, prestala je osluškivati svaki njegov šum. Kao i sa svim tim nedovršenim pismima, stala je na mjestu gdje joj se činilo da više nema smisla išta sebi objašnjavati. Zgužvala je sve i bacila u koš. Unatoč svemu, nije mogla potisnuti strah i onaj potmuli, poznati osjećaj kako  je lakše ne vjerovati sebi.

Sjela je pred zrcalo i nekoliko se sekundi netremično  promatrala, a onda se, nekim čudnim spojem energičnih i laganih pokreta, dugo češljala. Imala je dugu, živu, samovoljnu kosu koja je neobično pristajala blagim crtama njezina lica. Gledajući se, nije mogla ne vidjeti lice svoje bake, gotovo identičan izraz, mirni, odsutni pogled u kojem nije bilo puno mara za vlastitu ljepotu. Sjetila se kako je baka u rana jutra rasplitala svoju dugu, sijedu kosu, bili su to rijetki, gotovo svečani trenuci kojima je prisustvovala, budeći se ponekad samo da ih ne propusti. Ispod crne marame svakodnevno su se nazirale dvije tanke pletenice i bakino je lice bilo lice koje se podrazumijeva, staro, pomalo odbojno, uokvireno crninom, svakodnevno. Rasplitanje pletenica i češljanje duge, sijede, istanjene kose bio je pravi preobražaj, činilo se da ta kosa nema kraja, da raste u trenutku češljanja i da će doseći pod. Jednom joj je baka dala češalj i nasmiješila se: – “Evo, rano moja, počešljaj ti svoju baku”.  Djevojčica se radosno upustila u mukotrpno češljanje, češalj je zapinjao već na sredini glave i neprestano se vraćala na početak mrseći tu nejaku kosu. ”Ma kad ne znam…”, žalila se djevojčica, ali baka se nije žalila i sve je lako dovela u red. Ono zbog čega se djevojčica nije naglas požalila, potiskivala je u sebi kao nelagodu, s puno stida. Bakina je kosa bila neoprana, masna, mirisala je na starost, kao i bakina usahnula koža, na  starost, zapuštenost, kiselkasti znoj i opori miris mokraće. Baka se jako rijetko kupala, plašila se vode. Djevojčici nije uvijek bilo ugodno u njezinoj blizini, ali svoj život tada nije mogla ni zamisliti bez  te blizine. Ponekad bi baka obred kupanja izvela u svojoj maloj, napučenoj kuhinji. Prvo su na red dolazili stari, oštećeni lonci iz tajanstvene ostave. U njima se dugo, predugo zagrijavala bunarska voda na masivnom, zamašćenom štednjaku. Ta ostava bila je tamna, zemljana, neobijeljena prostorija koja je mirisala na plijesan, vlažnu ciglu i mišja gnijezda. Jedan mali, visoki prozor jedva da je puštao nešto zraka, tek koji trak svjetla pod kojim je cijela prostorija djevojčici izgledala još izazovnije i strašnije. Baka nikada ništa nije bacala i sve je tamo odlagala pa  su se slagali dani i godine neupotrijebljenosti, beskorisnosti, ali bili su to bakini šutljivi suputnici koji su joj čuvali uspomene i već odavno znali o njoj više nego ona sama.

“Sinko, donesi mi onaj bijeli lavor iz špajze”- rekla je baka nečim zaokupljena. Djevojčica je radosno skočila i u hipu je svladala teška, drvena vrata koja su se vukla po podu i opirala pri otvaranju jer što se u bakinoj kući pokidalo, to se više nikada nije vratilo u prijašnje stanje. “A nek se kida, nek propada, otići će sve, otići ću i ja”- znala je gunđati baka. Djevojčica je tada ostajala bez daha i pred njom se otvarala ta neshvatljiva riječ otići kao neka prijeteća, mračna, daleka cesta u koju će moći samo nemoćno zuriti jer joj je bilo jasno da to baka namjerava otići sama. Otrčala je po lavor, ali se, kao i uvijek, toliko zadržala pa bi baka na kraju sama došla po ono što joj treba. Djevojčica je iznijela velike, crne, gumene čizme u kojima nikada nije vidjela baku pa ju je upitala: “Što će ti ove čizme? Sve su izbušene, baci ih”. Baka ju je ljutito pogledala i neobično brzo i glasno rekla: ”Trebaju mi! Vrati ih gdje si ih i našla! Da sam te po njih slala valjda bi donijela bure masti!” Djevojčica je pognute glave odnijela čizme, nije joj bilo jasno zašto, ali osjetila je da je prešla bakinu granicu strpljivosti, a ta je granica bila više nego rastezljiva. Vratila se u kuhinju, sjela na krevet i šutke promatrala kako se baka pere. A prala je polako dio po dio tijela, kuhinjom se širio miris domaćeg sapuna, čudesnog sapuna koji je mogao oprati baš sve. Baka je namakala u toplu vodu staru, isluženu pamučnu krpu, djevojčica je gledala kako su joj se kvasile one rijetke vlasi pobjegle iz marame; marama se nije skidala, osim u nestvarnim trenucima češljanja. Zatim je dugo proučavala bakino vlažno, oznojeno lice pa grudi koje su visjele opušteno na smežuranom tijelu i koje je baka morala zadići da bi oprala dobar dio trbuha. Djevojčica bi nečujno skliznula s kreveta kada bi baki trebalo oprati leđa, a zatim joj pomagala oko brisanja. Davno ju je prestala uvjeravati da se cijela okupa. Nekad je to baka činila u velikoj, novoj kadi, u čistoj, mirisnoj kupaonici u kojoj je djevojčica provodila sate igrajući se i skrivajući od roditelja. Baka je odjednom ,bez objašnjenja, prestala dolaziti  i odbijala je svaki razgovor o tome.

“Ali, bako, to je samo voda”- krenulo bi tako nagovaranje – “vidjet ćeš, bolje ćeš se osjećati kad se cijela okupaš”.  “Sine moj”- odgovarala bi baka – “samo se u moru može čo’ek okupati pošteno”. Djevojčica se teško mirila s tim da je netko koga toliko voli, tako brižan, nježan i predan, a istovremeno toliko svojeglav, toliko svoj i drukčiji. Bila je to velika, zbunjujuća ljubav u kojoj su se neprestano miješali gotovo opsesivni strah od onog bakinog zagonetnog otići i  odbojnost, teško prihvaćanje bakinih navika koje su se toliko razlikovale od svega što je djevojčica u svome malome svijetu usvajala kao vrijednost samu po sebi, nešto što se podrazumijeva i mora činiti bez pogovora. Mislila je da će joj se nešto strašno dogoditi u životu ako se navečer ne okupa, ne opere zube, ne obuje papuče …i svoje je gnušanje prema bakinoj neurednosti nesvjesno opravdavala strahom da se baki zbog takvog nemara ne dogodi to nešto strašno. Kada bi završio obred pranja, baka bi, polugola, zamotana u ručnik, sporo se krećući i već ponovno znojeći u pregrijanoj prostoriji, izlijevala zamućenu vodu u jedan ogromni, stari lonac, a tom je vodom kasnije prala pod kuhinje, obložen već isluženim i ponegdje natrulim linoleumom ili bi tom vodom polijevala stube pa ih, nakon što je obukla na sebe iste one iznošene, crne, slojevite haljine što su i dalje mirisale na znoj i mokraću, na brzinu, ovlaš mela. Kuhinja bi još dugo mirisala na bakinu kožu, na sapun i vlažan pod. Bila je to mala, skučena prostorija niska stropa, neravnih, kvrgavih zidova, nevješto prebojanih valjkom sa sitnim, srebrnim, cvjetnim uzorkom. Djevojčica je znala satima ležati na starinskom krevetu, čak i kad bake nije bilo, rijetkih nedjelja kada bi baka odlazila u crkvu. Tada je promatrala požutjeli strop, prepun neravnina i izbočina koje su je vodile u svijet fantastičnih bića, ponekad dobrohotnih vila iz bakinih priča, ali češće jezivih stvorenja koja su se nadvijala nad njom i rasla nadmoćna, dok se ona smanjivala i smanjivala ostajući bez zraka… 

Došuljavši se u kuhinju, u bakinoj odsutnosti, znala je otvoriti sve pretince, ispregledati sve police starog, zelenog kredenca s kojeg se boja već odavno oljuštila. Najprimamljiviji bio je bakin tajni pretinac, uvijek pod ključem, ali ključ, zapravo, nikada nije ni bio skriven. Tamo su čuvani slatkiši, razne namirnice kojima je odavno istekao rok trajanja, suhe smokve i bademi i druge čudesne i ljepljive stvarčice za koje se djevojčica uvijek pitala kojom ih baka čarolijom stvara, toga nikad nije bilo u trgovinama. Djevojčica bi uvijek krišom pojela neku rijetku poslasticu, osjećajući veliko uzbuđenje i slast zadovoljstva, ali i malo stida što potkrada nekoga tko bi joj i tako dao sve što ima. Najveće zadovoljstvo uslijedilo bi po bakinu povratku iz crkve; okus hostije dok se topila na jeziku, suha i beskvasna, i miris tamjana što ga je baka pobacala po ploči štednjaka a ovaj bi se topio, otpuštao svoj teški, omamljujući miris i ostavljao tamne, trajne mrlje. U kuhinji je djevojčičinom istraživačkom duhu bila privlačna ladica pod stolom jer je u njoj osim pribora za jelo bilo mnoštvo isluženih olovaka, papira, isječaka iz novina, slika, fotografija i još kojekakvih zagonetnih stvarčica kojima tu nije bilo mjesto. Ponekad je znala zaviriti u drveni kovčeg iste  zelene, oljuštene boje poput kredenca, koji je nekoć služio za  odlaganje rublja, a sada za odlaganje svega pomalo, od bakinih starudija do djevojčičinih igračaka koje su tamo ležale dobro skrivene, a najčešće bi i sama djevojčica zaboravila na njih jer ju je snažnija sila vukla  odbačenim, ali njoj zabranjenim predmetima poput polomljenih noževa, vilica, igala i istrošenih  upaljača…

Kada se vratio, zatekao ju je kako spava, sklupčana i nepokrivena; neko ju je vrijeme promatrao, a zatim je preko nje lagano prebacio pokrivač. Nije to htio, ali ta ju je kretnja probudila i ona mu se nasmiješila ne otvorivši oči i gotovo iz sna rekla: ”Bile su to djedove čizme, nisam ih smjela dirati. Taj čovjek kao da nije postojao, ništa ne znam o njemu. Zašto mi o njemu nikada nitko nije govorio?

Zbunjeno ju je gledao. Ali brzo je dokučio u kakvom je raspoloženju. Posljednjih dana bila je jako osjetljiva, hirovita, a on ju je pokušavao pratiti. Na licu joj je već dugo mogao pročitati nenametljiv, ali postojan izraz povrijeđenosti, nije bio siguran odakle dolazi i nadao se da će sve učestalije šutnje ili prpošne razgovore o nevažnim stvarima uskoro zamijeniti smisleni razgovor za kojim su oboje žudjeli, ali on nije imao volje prvi ga pokrenuti, plašila ga je njezina mušičavost i sve snažniji osjećaj da je uopće razumije.

“Što misliš, je li ga voljela?” – nastavila je.

“Ne znam, bio je jedini muškarac u njenom životu, to sigurno, možda ga je i voljela, ali nakon toliko godina morala je sve zaboraviti, sve te osjećaje, prestala je misliti i o sebi.” Trudio se zvučati  samouvjereno, mada je pokušavao pogoditi kojim putem usmjeriti razgovor da ne završi u durenju i  šutnji.

“Sigurna sam da ga je voljela, nikada nije skinula crninu.  A i sve te njegove stvari čuvala je daleko od bilo čijeg pogleda ili pitanja, samo je šutjela, nije ga zaboravila.

“Zaboravila ga je, morala ga je zaboraviti za sve te godine, kao što je i sebe zaboravila. A što ako ga nije ni voljela, ako je to bio brak bez ljubavi, ugovoren puno prije nego što su uopće i znali jedno za drugo? Što ako ga je samo trpjela i rodila mu svu tu djecu. Što to uopće mijenja?” Gledala ga je dugo, pažljivo, sjedio je na suprotnoj strani kreveta, usredotočen, ozbiljno razmišljajući o onome o čemu su govorili. U tom je trenutku bila sigurna da ga voli, da voli tog mirnog, staloženog čovjeka koji je uvijek govorio samo ono o čemu bi pažljivo promislio. Znala je da je baka palila svijeću na godišnjicu djedove smrti, neobičan pripravak, čašu u kojoj bi se razdvojili vino i ulje, a zapaljeni bi žižak plutao na površini. Baka se dugo i tiho molila, a ona bi sve to vrijeme opčinjeno gledala u plamen svijeće kakvu nigdje drugdje nije mogla vidjeti. Nakon toga, cijelu preostalu godinu, baka nije spominjala djeda. Znala je i da je baka nosila crninu iz navike, iz pomirene vjere u bijedu i nesreću, nesreću koja je obilježavala život svojim nepredvidivim i neminovnim postajama, dajući mu na neki način smisao. Nosila je crninu za svima koji su otišli prije nje, za svima koji se tek spremaju otići, a takva, šutljiva, ipak je uvijek sve znala o ljudima, o bolestima koje im se prikradaju i nepogrešivo je predviđala tko je sljedeći na redu…

Više od istine u tom joj je trenutku bilo važno vjerovati da je baka voljela djeda tiho, postojano, ostavši vjerna jedinoj svojoj ljubavi za cijeli život i da ga nikad nije zaboravila. Približila mu se i šapnula: ”Jako ga je voljela. Pitam se, čime je popunila prazninu nakon njegove smrti?”

“Praznina se ne popuni, s njom se nauči živjeti”- odgovorio joj je, a ona ga je na to poljubila u obraz. Sjetila se s kakvom se pustoši suočila kada je baka umrla pa je nastavila govoriti, onako, više za sebe, o baki i djevojčici koje su joj nedostajale kao da ćeš ih toplina uspomena umotati u zaštitni pokrivač nepropustan za odluke i  vrijeme što ih sve više razgolićuje. 

On se ustao i prebacio za stol, neko su vrijeme šutjeli, oboje dirnuti maloprijašnjim razgovorom, a onda je primijetio njezin popis svega što je trebalo kupiti i obaviti. Nazvati liječnika, kupiti dar mami i tati… Uznemirio se i istovremeno naljutio na sebe što ga tako zatiče nespremnog  nešto što bi mu uvijek  trebalo biti u mislima. Da se iskupi, upitao je: “Hoćemo li skupa na pregled?” Ona je samo kratko  odgovorila: “Ne, doista nema potrebe” i prebacila razgovor na njegove roditelje: “Moramo konačno odlučiti što ćemo im kupiti, znaš da im je ova godišnjica jako važna, ne prestaju pričati o tome. “Ma znam, smislit ćemo nešto zgodno” – nasmiješio se pri pomisli na svoje podjetinjele roditelje odahnuvši što je promijenila temu. Mada ga je je jako mučilo sve što ih čeka, u ovom trenutku bio joj je zahvalan na njezinom nespretnom odgađanju da se konačno suoče s važnim odlukama. Gledao je i dalje u popis na stolu, a ona je promatrala njegovo pognuto tijelo, pravilno, skladno lice koje je nekoć djelovalo tako umirujuće na nju, a iza čijeg je sklada i ljepote  sada otkrivala sve više potisnutog, prigušenog nemira. Osjećala ga je. Osjećala je kako se muči, guši, kako je izbezumljen u toj svojoj dobroti i odgovornosti, kako je izgubljen i kako ne želi vjerovati onome što sve više i više nadolazi, što, na kraju krajeva, neće moći izbjeći.  Gledala ga je s tugom i suosjećanjem, preplavljena nekom neobjašnjivom zebnjom. Došli su u ovaj zabačeni, bešumni hotel, odmaknuti se od svega, uzeti malo vremena za sebe, posvetiti se jedno drugom, ali je ona, u početku ni ne razumijevajući što je na to goni, gotovo prkosno odbijala ikamo izlaziti i vrijeme koje su odlučili posvetiti jedno drugom, pretvorilo se u njezina cjelodnevna ostajanja u sobi, njegove odlaske u kupovinu, šetnje, čitanje novina i razgovore u hotelskom restoranu s rijetkim gostima, u njegove brižne povratke, to brižnije, srdačnije, što je bio svjesniji da mu se u tu sobu ne vraća. Na neki način, ni ne sluteći to u svojoj odluci, došli su vidjeti može li se spasiti nešto za što su oboje u sebi već dobro znali, a ne priznajući si, da se spasititi ne može.

Sjedila je u ugodnoj, hladnoj polutami opustjelog bolničkog hodnika i čekala da neki nepoznat glas izvikne njezino prezime, to prezime na koje se još uvijek nije navikla odazivati. Bila je jako uznemirena, u njoj je sve podrhtavalo, ali izvana nekom čudnom pribranošću usredotočena na sve oko nje, na tišinu koju su mjestimično narušavali daleki, nerazgovijetni glasovi, zveckanje pribora za jelo, zvuk telefona na koji se nitko nije obazirao. Nakon nekog vremena, čula je svoje ime i ušla u prostoriju u kojoj joj je sitna, crvenokosa žena ponudila stolicu. Bila je to energična i vesela sestra, puno starija nego što je to na prvi pogled odavala njezina pojava, gledala ju je otvorenim pogledom i obraćala joj se susretljivo: “To je formular koji trebate ispuniti. Imali smo sreće, danas sve može biti gotovo.” Mlada joj se žena nasmiješila bez glasa i bila joj zahvalna na toplini koja je iz nje zračila, na riječima koje su možda sasvim slučajno tako izgovorene, ali u kojima je osjetila prizvuk podrške i razumijevanja. “Možete kasnije telefonirati i reći da vam donesu spavaćicu, papuče, uloške, najbolje obične, vatene…”

Mlada ju je žena prekinula: “Sve sam ponijela sa sobom, za svaki slučaj.” Sve je nagurala u malu, pletenu torbu i bila je sigurna da je spavaćica sada u očajnom stanju. Čudila se sebi što o tome uopće razmišlja. Kako je dugo i neodlučno sjedila pred neispunjenim formularom, sestra joj je rekla: “napišite bilo što, to je samo formalnost, za nekakav zapisnik koji nitko neće ni gledati”. I ona je napisala: ne osjećam se sposobnom i nemam materijalnih mogućnosti podizati dijete sama. Poslije joj je ta rečenica odjekivala u mislima i činilo joj se kao da ju je odnekud prepisala. U tome trenutku očajnički se stidjela svake napisane riječi. Sestra joj se nasmiješila i rekla da sad mora pričekati neko vrijeme na glavnog liječnika, on će je pregledati. Ako želi, može si kupiti nešto za čitanje, upravo je počela vizita, sigurno će se sve skupa odužiti. “Ima vas šest”. Na tu se rečenicu trgnula i zatvorila vrata ostavši sama u hodniku. Opet je bila s druge strane zida, daleko od sestrina, sad joj se činilo, prijetvorna suosjećanja; šest žena pobrojanih, krivih, spremnih na presudu. Nije imala volje ništa čitati, sjedila je i zurila u prazno i čudila se kako postaje sve mirnija i sabranija. U nosnicama je osjećala miris dezinfekcijskog sredstva i pomalo ju je hvatala pospanost. Onda su počele stizati ostale žene, nisu se obazirale jedna na drugu, tražile su slobodno mjesto i kao i ona, sjedile, mirno i strpljivo. A onda je prepoznala svoju staru poznanicu, prvu susjedu njezinih roditelja. Nastojala je izbjeći njezin pogled, ali uzalud, čim ju je primijetila, visoka, suhonjava žena bučno joj je prišla. “Ma gledam jeste to vi, ne bih vas ni prepoznala”. Mlada žena se nasmiješila i pozdravila. Na sreću, pitanje što rade ovdje bilo je suvišno pa su neko vrijeme neopterećeno razgovarale. “Ma, rekla sam joj da misli svojom glavom, da se pazi, neće valjda muško za nas misliti!” Tek tada je mlada žena zapazila sitnu, bljedunjavu djevojčicu koja je ukočeno sjedila na rubu stolice. “Nije ni stigla osjetiti da je žensko! Prvi put i eto ga! A luda, sad bi rodila!”

Žena je pogledala djevojčicu koja se postidjela i sklonila pogled, zatim je pogledala majku i znala je da se ispod njezine sirovosti skriva očajnički strah i tuga kakvu mogu osjetiti samo žene koje život nije mazio i koje imaju žensku djecu. Htjela je reći nešto utješno, nešto što bi moglo ostaviti dojam na preplašenu djevojčicu i ublažiti joj osjećaj srama i krivice. “To se uvijek može dogoditi, bile neiskusne ili zrele, pazile ili ne, tako je s nama ženama. Eto ja sam ugradila spiralu pa se svejedno zalomilo. Lagala je, ali se nije zastidjela laži, nego svoje spremnosti da tek tako čavrlja o tome… Prekinula ih je crvenokosa sestra, redom ih prozvala i uputila sobama. Soba je bila svijetla, prostrana, iako stara, neodržavana prostorija. Čista, zategnuta, dobro uštirkana posteljina širila je neki umirujući, starinski miris. Bila su tri kreveta, dva prazna, na jednom je ležala mršava žena, u cvjetnoj spavaćici, velikih naočala koje su joj prekrile gotovo cijelo lice, ni privlačna, ni odbojna, nekako bezizražajna i prilično mlada. U početku se nije ni obazirala na nju, odabrala je krevet za sebe, skinula pulover i suknju, pažljivo ih odložila u ormar, mada je već tada poželjela baciti ih i nikada više ne obući. U sobu su dolepršale dvije mlade djevojke i izmjerile im tlak. Tlak im je bio potpuno jednak, tome su se nasmijale i počele razgovor. Ta naizgled neprimjetna žena odjednom je postala tako životna, pričala je o svojoj djeci, imala ih je četvero, o mužu, o tome kako je ostao bez posla, kako obrađuju zemlju, kako je teško i kako bi ona i ovo rodila, ali razgovarali su, dogovorili se, odlučili…Mogla je osjetiti koliko je sve to boli, koliko voli svoju djecu i kako joj u ovom trenutku već nedostaju i zastidjela se pred njom, bilo joj je neugodno izreći svoju priču, vjerovala je kako bi je takva žena sigurno osudila, ta, oboje imaju dobre plaće, obrazovanje, sređen život. Kao da joj je čitala misli, žena je rekla: “Muž i ja svašta smo prošli, ali volimo se, kao djeca smo, ne možemo jedno bez drugoga”. Zatim se pogladila po trbuhu i s tugom rekla: “Da bi rodila dijete, to jednostavno moraš željeti, osjećati u sebi, to se ni sa čim ne može usporediti. Obje su se zamislile i odlutale svaka u svoju nevolju, a onda je ta sitna ženica sa smiješkom rekla: “Ajde, barem ćemo se odmoriti, naspavati, ja se ne sjećam kad sam ovako u miru ležala. Mlada ju je žena pogledala raznježeno, gotovo da je osjetila ljubav prema njoj. Godinama kasnije sjetila bi je se i pitala se što radi, kako živi, nije joj znala ni ime, osjeća li tu prazninu u utrobi poput nje ili joj njezina djeca, kao što je pričala, nisu ostavljala vremena razmišljati o sebi.

Sestra ih je pozvala, pogledale su se i poželjele sreću jedna drugoj. Dok ju je usmjeravala hodnikom, sestra joj je objašnjavala kako će je liječnik pregledati, ali velika je gužva, ludnica u rađaoni pa će pobačaj obaviti jedna mlada liječnica. To ju je malo uznemirilo. U sobi za preglede opet formulari, ista pitanja; dok liježe na stol, zadiže spavaćicu i namješta se, gotovo automatski odgovara: trideset i četiri godine, poroda-ne, abortusa-ne, bračno stanje- udana, zanimanje-defektologinja, tu je zastala pomislivši kako bi se netko mogao zapitati koji razlozi  navode udanu ženu njenih godina, nerotkinju, na takvu odluku, pa to zanimanje, mora nešto više znati, osjećati, kao da je očekivala da će je njeno zanimanje opravdati, zaštititi. Ali nitko nije ni slušao njezine odgovore. Liječnik je bio vrlo naočit, promatrala ga je zbunjena mješavinom straha, stida i nelagode što to uopće primjećuje. Bio je brz i spretan i samo joj je rekao: “Da ste još koji dan čekali, zakasnili biste, ništa ne bismo mogli učiniti. Još koji dan, odjekivalo joj je uglavi, još koji dan, da  sada samo ustanem i odšetam iz ove bolnice…

A onda je došla mlada liječnica, sestre su se izmijenile, osjetila je toplinu injekcije i blagu omamljenost, sve se brzo odvijalo, kao da joj više nisu dali razmišljati. Sestra ju je nježno, ali istovremeno i čvrsto držala za nadlakticu i šapnula joj da ne brine, neće boljeti. Liječnica, nježnog, gotovo dječjeg, ali  ozbiljnog, usredotočenog lica samo bi povremeno promrmljala: “Tako, još samo malo, tako, jako ste hrabri”. Osjećala je kako su te žene iskreno brižne i suosjećajne, čudila se tome, očekivala je nešto sasvim drugo, a sada je, dirnuta pažnjom, gotovo zaplakala poželjevši sklupčati se kao malo dijete u njihovom krilu. Osjetila je kako joj nešto nadima i struže utrobu, tupu bol, prazninu i liječnica je uzviknula: “Odlično, gotovo je, bili ste doista hrabri i strpljivi”. Sestra joj je još jednom nježno stisnula ruku, a zatim je pustila. Čudno se osjećala. Hrabra? Zar je treba nagraditi za hrabrost? Kao da je učinila nešto dobro! Pridigla se i ispred sebe ugledala posudu punu zgrušane krvi, krvavu, kašastu masu u kojoj je ležao odbačen, nasilno odstranjen dio njezine utrobe. Zavrtjelo joj se u glavi, sestra ju je pridržala i rekla: “Pokušajte sada odspavati, odmorite se, ako vam bude slabo, pozovite”. Odvela ju je do sobe, položila na krevet i nečujno zatvorila vrata za sobom.

Pogledala je svoju izmučenu susjedu, nasmijale su se jedna drugoj i priznale kako nije jako boljelo, nepotrebno su strahovale. Obje su utonule u san. Kad se probudila, žene na susjednom krevetu više nije bilo, spavala je predugo i sestre su već nestrpljivo zavirivale u sobu da bi je podsjetile kako uskoro mora otići. 

Imala je snage, hodala je polako i čudila se kako se sada čini kao da se ništa nije dogodilo. Osjećala je blagu mučninu, ali na nju se već naviknula ovih dana. Hodala je sama u nepoznatoj masi ljudi i svaki put kada bi ugledala svoj lik u nekom izlogu, sva bi protrnula. Vidjela je uzornu mladu ženu, skladnu, urednu i nije vjerovala svojim očima. Kada je došla do hotela, iznenada ju je nadvladao nagon za povraćanjem i ispovraćala se pred samim ulazom. Došlo joj je da propadne u zemlju. Prišao joj je recepcioner i ponudio pomoć, ali ona se nijemo, nemoćno zahvalila i jedva odvukla stubama.  On ju je zabrinuto pratio pogledom. Ono malo što ih je viđao skupa, znala je, stekao je sliku skladnog, sretnog para i vjerojatno mu je palo na pamet, a što bi drugo, da je trudna. To je na neki način bilo dobro opravdanje, ali njoj se činilo da joj na čelu piše i da svi znaju i osuđuju je zbog toga što je napravila. Otvorila je vrata sobe i odjurila u kupaonicu, lega kraj tuša i povraćala sve dok joj nije  postalo jasno da više ništa ne može izbaciti osim vlastite utrobe. On je uletio za njom: “Zaboga, gdje si bila? Ne možeš se više ponašati kao nadureno derište, moramo o svemu razgovarati!” Šutjela je, umila se, skinula svu odjeću sa sebe i bacila je u koš, a on je zbunjeno promatrao što čini. Zateturala je i on ju je pridržao, odveo u sobu i položio na krevet. “Zar ti je toliko mučno? Koliko je to sada tjedana? Idem s tobom na pregled, dosta je glupiranja, razgovarat ćemo o svemu”- gledao ju je zabrinuto. Bila je blijeda, iscrpljena, izgledala je jako loše, nikada je nije vidio u takvom stanju.

“Razgovarati o čemu?”

“O čemu?! O tome što se to događa s nama! O djetetu!” – pokušavao je suzdržati se i ne podizati glas.

“Nema nikakvog djeteta.”- rekla je suhih, stisnutih usnica ne gledajući u njega.

“Nema čega? Kako nema?”- činilo mu se da je zaurlao, ali glas se prelomio u jedva čujni šapat: “Nema…”

Odjednom mu je sve postalo jasno, ali i dalje je ponavljao: “Nema, kako nema..”, prilazio krevetu, odlazio do prozora, nesvjesno ponavljajući iste kretnje, potiskujući u sebi sav bijes, prestravljenost i žalost koja ga je preplavila. Kada se malo smirio, sjeo je na krevet do nje, pomaknuo joj kosu s lica i vidio kako se šutke, nijemo guši u suzama. Odjednom ga je svladao umor od svega, od sebe samoga, od svih osjećaja koje je potiskivao i s kojima se tako, kako je mislio, kukavički nosio. Legao je pokraj nje, ležali su tako, licem uz lice, potpuno nemoćni da jedno drugo optužuju, nemoćni da išta više kažu jedno drugom.

Baka se panično bojala zmija. Bio je to jedan od onih strahova koje nitko nije uzimao za ozbiljno, ali koji je nju iz potajice vrebao cijeli život. Mlada žena više se nije sjećala je li joj ispričala od kada potječe taj strah, kao što se nije ni sjećala kada je strah prešao na nju, a činilo joj se, kao da ga je svjesno primila i uporno, gotovo ljubomorno njegovala. Prije svakog lijeganja, pogledala bi pod krevet, brzom, automatskom kretnjom pa ponekad ne bi bila sigurna je li to uopće učinila i provjeravanje bi uslijedilo još jednom. Kada bi bila sama, činila bi to uvijek. Kada je s njim počela dijeliti krevet, a podrazumijevalo se, i dijeliti svoje strahove, pokušala je prikriti svoju naviku, ali noću se budila i osjećala nelagodu, ponekad samo onu nejasnu slutnju kako je nešto toga dana previdjela, zaboravila, ali ne dokučivši što zapravo. A onda joj se jednom učinilo tako smiješnim prešutjeti mu to, a i dosadila joj je ta tiha, pritajena cjelonoćna briga i rekla mu je: ”Slušaj, svake večeri prije spavanja, otkad znam za sebe, prvo pogledam pod krevet da vidim ima li zmija!

“O pa već sam se pitao s kakvom sam se to ženom oženio! Sad mi je laknulo”. Smijali su se. Ponekad se znao našaliti s njom, saginjati se i provjeravati, kako bi rekao, da ubrza taj poslić sa zmijama, a onda bi joj iznenada, kada bi se stišali i umornih, isprepletenih tijela padali u san, gotovo već iz nečujne daljine, imajući još toliko snage, šapnuo: “Zaboravio sam ti reći, vidio sam jedan krasan primjerak”… Ali nije bilo straha, tada, dok se opirala prvim nejasnim slikama sna, smiješeći se, umirena na njegovoj ruci, bio je to osjećaj, naprosto opipljiv u svojoj čvrstoći kako joj se više ništa strašno ne može dogoditi u životu.

Jednom se cijelo poslijepodne vozila neumorno svojim novim crvenim biciklom na dva kotača, rođendanskim darom, ponosno pokazujući cijeloj ulici kako je velika i spretna i kako joj više ne trebaju ona dva mala, iskrivljena pomoćna kotača koja su bicikl samo činila nezgrapnim, a nju tek neznatno sigurnijom jer se bicikl, unatoč njima, uvijek nekako naginjao na jednu stranu i morala je voziti polako i oprezno. Sad joj se činilo kao da je dobila krila, kao da su je odvezali i pustili da leti poput zmaja, nošena vjetrom dječjeg ponosa i želje za slobodom, za sve više i više slobode… Široka, prašnjava ulica činila joj se dugom, predugom, neosvojivom. Tada je jedva znala razlikovati: istok joj je za leđima, a ona neumorno vozi prema zapadu, pred njom je izmicalo sunce i gubilo svoju ljetnu silinu, a nebom su se razlijevale boje i nestvarni oblici koji joj ovoga puta nisu zagolicali maštu; bila je znojna, umorna, usplahirena i sretna. Baka ju je gledala s prozora svoje stare kuće. Susjedi su se počeli okupljati u predvečerje, noseći sa  sobom male tronošce, neki mrmljajući s neodobravanjem zbog djevojčičine nesputanosti, a neki  smiješeći se blago na nju. U svome zanosu, nekoliko je puta prešla, a da to nije ni zamijetila dok drugi nisu počeli vikati, preko dugačke, debele, crne zmije koja se lijeno, gotovo beživotno protezala duž ulice, sve do trave i širokog kanala. U prvom trenutku nije joj bilo jasno što to leži pred njenim nogama, a kad je shvatila, ispustila je bicikl iz ruku i vrišteći otrčala baki. Nakon nekog vremena, umirena, usudila se proviriti s bakina prozora i vidjeti što se to zbiva na ulici. Zmiju su zatukli velikim, teškim kamenom, a onda ju je jedan čovjek, već se spustila noć i nazirali su se samo obrisi, gol do pasa, snažnog, nabijenog tijela, tako ogromnu, smotao oko vrata i nosio cestom. Za njega su govorili da nije svoj, djevojčici nije bilo jasno što to znači i čiji je kada nije svoj, zašto svi samo započnu, a ne završe tu priču o njemu. I više od same zmije, za djevojčicu je ostala nezaboravna ta nestvarna slika čovjeka sa zmijom oko vrata i kako joj se gube iz vida postajući jedno tijelo, crnje od noći. Ali slika je bila tako zagonetna, tako intenzivna da ju je svjesno potiskivala i tjerala od sebe. Kada je prvi put čitala Malog princa, naišavši na čudesni šešir, zmiju koja je progutala slona, ponovno se sjetila tog čovjeka koji “nije bio svoj” i zauvijek ga je posvojila u svome sjećanju, nikada ga nikome ne spomenuvši, naslućujući kako ima nešto tužno u tome što ne bi ni znala ispričati, a i bojala se da će joj se druga djeca rugati kako izmišlja, kao što su se godinama svi rugali tome čovjeku.

Ali njezin strah od zmija, zapravo, nije imao nikakve veze s tom uspomenom. Ta uspomena mladoj je ženi bila draga, ugodna, jedna od onih što su je vraćale u topli, zaštićeni, nedokučivi svijet djetinjstva u kojem su se ispreplitali stvarni i izmaštani događaji i u čiju razlučivost nismo ni mogli biti sigurni, ali smo zato bili sigurni da smo voljeni, da smo zbrinuti i da nam se u svem  tom košmaru ništa ne može dogoditi.

Ni bakina priča, kojom ju je htjela umiriti i spriječiti mogući strah od zmija zbog tog iznenadnog šoka na ulici, nije imala puno veze s tim. Raznježivala bi ju pomisao kako se baka hrabro ponijela zbog nje i kako je morala pobijediti vlastiti strah i kako joj je na kraju dana  ispričala, uljepšanu i dotjeranu, svoju priču.

Posjela ju je na svoj veliki krevet i počela joj uplitati kosu koja je mirisala na dječji znoj i prašinu. Tako joj je, okrenutoj leđima, pričala pa je djevojčica, ne mogavši pratiti bakine izraze lica, u potpunosti odlutala u očaravajući svijet bakine mladosti. 

“Jednom smo ja i moje  druge, nas tri smo uvijek išle skupa, vodile ovce na ispašu. Bilo je rano jutro, još rosno i mi smo pričale glasno, ovce su blejale i zvonili su njihovi praporci, i smijale smo se, i nije nam bilo mrsko čuvati ovce, bilo je i momaka, a i glavno da se nije radilo u polju”… Djevojčica je zamišljala vesele, stasite momke, djevojke i svoju baku, najljepšu među njima. A iz prijašnjih su bakinih priča nadolazili mirisi suhe raspucale crvenice, slika uske, probijene staze obrasle u grmove kupina s kojih su se, okupani u rosi i prašini, modrili, nabubreni, svježi plodovi.

“Ovce su se raštrkale, a mi smo ženske posjedale na toplu zemlju i pjevale smo ili pričale o nekome iz sela, što smo znale i što nismo. Kad najednom, pred nama se stvorila ogromna bijela, krilata zmija, a mi u vrisku i bijeg, trčale smo koliko su nas noge nosile, a ona baš za mnom poletjela. Ukočila sam se od straha i stala pred njom kao ukopana, a ona ništa, raširila svoja krila i vinula se u nebo. Poslije su nam u selu rekli da se odavna ne pamti da je netko vidio krilatu zmiju i da je onog za kim bi poletjela zauvijek obilježila”. Djevojčica je slušala razrogačenih očiju, zaustavljenog daha, kao i sve bakine priče. Baka joj je rekla kako joj je zmija nagovijestila sreću, kako se uskoro udala i zatrudnjela… Tada joj baka nije ispričala kako je to prvo dijete izgubila, i kako su lako djeca umirala; rađala se i umirala ta djeca koju se nije dospjelo voljeti, rođena, oplakana i zaboravljena. Samo su imena ostala, pamtila se, prenosila i u ogoljeloj, siromašnoj  računici  života bila ravnopravna sa svom drugom othranjenom djecom.

Baka je, zapravo, malo pričala. Sporazumijevale su se šutljivo, gotovo nijemo, u toploj, zagušljivoj kuhinji, najčešće pripijene jedna uz drugu na starom, škripavom krevetu dok bi prelistavale časopise i kojekakve kataloge pune slika kojima se baka iščuđavala kao nevjerojatnim i nedostižnim novotarijama, a neki su od tih časopisa bili već toliko zastarjeli i požutjeli da je djevojčica ponekad osjećala ljutnju zbog bakine neukosti. Krevet je bio dotrajao, tako ulegnut i ukošen da bi djevojčica, onih noći kada je spavala s bakom, stalno tonula u podnožje, a ako bi zamijenile strane, onda bi uvijek skliznula na baku, više spavajući na njoj, nego na krevetu, ali baka je spavala nesmetano, mirnim, bezazlenim snom glasno, ravnomjerno dišući. O čemu je sanjala? Nakon cjelodnevnih, uobičajenih poslova, uvijek istih kretnji kojima se vrtjela oko same sebe, nesvjesna, daleka sebi, toliko naviknuta na život da ga uopće nije zapažala. Rutinu svakodnevice, tišine i samozaborava uskomešala bi samo djevojčica svojim luckastim, tvrdoglavim idejama da baku priuči životu drukčijem, budnijem, stvarnom životu. Htjela ju je, nesvjesna toga, istrgnuti iz života koji se sve više gasio, koji se ni na čemu više nije s pozornošću zaustavljao i koji je sve manje mario za sebe. Jednoga ju je dana odlučila naučiti pisati. Neumoljivo i strogo zahtijevala je od bake da nauči prepisati nekoliko slova svoga imena što joj ga je prethodno ispisala velikim crvenim slovima na poleđini neke izblijedjele fotografije zaboravljenih rođaka, drugo nisu našle, a djevojčica je bila nestrpljiva i uporna u svojoj namjeri. Vježba je trajala danima, sve bakine obaveze čekale su i ovisile o djevojčičinoj dobroj volji da joj dopusti predahnuti. Djevojčica je potiskivala nelagodu zbog zamijenjenih uloga, nelagodu zbog toga što ipak malo muči baku; ona koja joj je bezuvjetna utjeha, sigurna, zaštićujuća sjena nad svim nelagodama, sjedila je pred njom slaba i bespomoćna, drhtavom rukom ispisivala slova što su se otimala, pogledavajući na djevojčicu gotovo sa strahom i pitanjem: je li tako dobro? Bilo je dobro onoga trenutka kada je baka naučila bez greške napisati svoje ime i prezime. Djevojčica se radovala, ali baka je bila očarana, vjerujući da se dogodilo čudo.

Svaki put kada bi se mlada žena prisjetila bakine opčinjenosti svojim prvim slovima, stegnula bi je neka neobjašnjiva tuga, osjećaj kako gubi oslonac, kako je neuhvatljivo i krhko to nešto što čitav njezin život drži na okupu i kako će se u jednom trenutku samo poskliznuti i početi padati, padati bez kraja.

Molila ga je da ju ostavi samu, inzistirala je na tome, ništa nije željela, samo što prije ostati sama. U tom trenutku bilo joj je svejedno što se s njima događa. Ležala je na krevetu zatvorenih očiju, sklupčana, nepokrivena. Poželjela je spavati, toliko dugo spavati da se, kad se probudi, više ničeg ne može sjetiti. Spavati mirnim, samozaboravljujućim, nemuštim snom svoje bake. Bilo joj je teško i nije prestajala misliti na nju. Neprestano su joj se vraćale njezine riječi: “Moja su djeca sve što imam, sve moje blago”. Tako je malo znala o svijetu u kojem je živjela, tako malo o sebi, ali sve je intuitivno i nepogrešivo naslućivala, bila je mirna, svoju je istinu znala. Mlada se žena okrenula na drugu stranu, pritisnula je bradu na koljena nadajući se da će grčevi popustiti. Odnekuda, dolutale su joj riječi kolegice s posla: ”Čim vidim muške gaće, ja ostanem trudna!”- izgovorila je to nehajno, smijući se, dok su ispijale kavu. Sada se zapitala što se krilo iza toga lepršavog smijeha. Koliko je puta njezina kolegica morala proći sve to. Sve to? Što to-pitala se. Manje je boljelo pa se ispružila na leđa, slušala je svoje disanje. Sjetila se jedne zaboravljene vježbe; raširila je ruke, noge, pokušala se opustiti najviše što je mogla i onda se polako, polako vratiti u svoje tijelo, osjetiti ga u cijelosti, a zatim dio po dio, svaki djelić, sve.

Bilo je to prije mnogo godina, u prvom ljetu slobode. Ušutjelo oružje i oruđe, stigao mir.  Sjedi s Njom u bašči i sjeća se raznih prizora tih prvih dana slobode u svome dijelu grada: i beznogi su u kolicima na trotoarima, u pokretu. Bezruke u dvorištima njeguju njihovi najbližnji, ubijenim odnose najljepše cvijeće. Vraćaju se i gdjekoji izbjegli. Šeću naseljem sa svojim članovima obitelji, koji su njihov povratak strpljivo iščekivali, rukuju se s bivšim susjedima, starosjediocima. Nestale iščekuju, onim u masovnim grobnicama skupljaju kosti. 

Tužno je, ali mir je. Mnogima poskakuje srce od radosti, kao što je u vremenu zla poskakivalo od nepravde i žalosti. Kao što je strah u tom vremenu i u njegovome tijelu zaustavljao krv, a oprost i u njegovome srcu brisao čemer i gorčinu, poniženja svake vrste. I danas u trenucima sjećanja pamti: sunčano je i vrelo je, asfalt prži noge kao što je svim čuvarima grada hladnoća u vremenu zla grizla i stezala živce i kapilare. 

Bilo je to prije mnogo godina, u prvom ljetu slobode. Sjedi s Njom u bašči i osluškuje razgovore susjednih stolova. Mnogi se žale na pripeku: boli ih svaka koščica. To su oni koji su se svih proteklih godina mrzli, kosti im se sada u miru prebrzo odmrzavaju. To su oni čiji je organizam trpio sve što i njegov i Njezin. Svaki im mišić od toga opet drhti, žale se punim glasovima najbližnjim. Spominju prijatelje i izdaju prijateljstva, patnju, glad, nečovječnost, progon, bolesne i nemoćne kojima nitko nije pritjecao u pomoć. Srce ih boli i duša ih boli od tih ružnih sjećanja za koja i danas mnogi nemaju sluha, siti gladnim ne vjeruju opet. Između stolova zastajkuje muškarac srednjih godina s nadimkom Tako to čiji kratki razgovori „s nogu“ slušatelje tjeraju na smijeh. Njegov je jezik u slobodi jezik zabavljača čiji je mozak rat iz temelja prodrmao, ostatak tijela poštedio, nogama zabranio odmor. 

Izgladnjeli u bašči prekomjerno jedu i piju. Dobili novac od bližnjih, raseljenih po svijetu, troše njihovu izbjegličku muku. Pogled mu povremeno odluta iz bašče, u okolici primjećuje: Ni mladi neće u kuće, ostat će na igralištima do kasno u noć i oni. Predugo su bili u podrumima, na hodnicima, u stanovima kao u zatvorima. Odjekuje skakutanje njihovih rukometnih i košarkaških lopti. Čuje njihovu vrisku kad god pobjednik postigne gol. S njom se i danas miješaju odjeci alatki majstora iz porušenih domova koje rijetki povratnici i ratni profiteri obnavljaju i preuređuju. Kulminacija svih sadržaja života, sloboda svima širi pluća, diže srca nebu. I on je s Njom među takvim. Prije mnogo godina preživio moždani udar, onda i infarkt, još je s preživjelim. Radost. Vedrina. Pobjeda napaćenih.

Ali u svima koji grad prije mnogo godina nisu napuštali još uvijek odjekuju i brojne detonacije. Stradala im srca, ruke, noge, mozgovi, uši, kosti, kralježnice, mišići. Trzaju se i kad su budni i kad spavaju, od strašnih snova se rastaju. Gotovo pune četiri godine gladi, mraka, studeni, poniženja, uvreda, srce i mozak najteže su podnosili, pohranili su ih i razaslali u sve dijelove tijela na dulji rok. Sve tijelo pamti. Bilo je to vrijeme napada raznovrsnih otrova ljudskog organizma, riječima, mislima, oruđem, oružjem, i čišćenja od njih istovremeno, posebno srca i mozga. Proces ozdravljenja je dugotrajan. 

Njegovo i Njezino srce i danas je uzbuđeno kao i onog ljetnog dana velikog slavlja slobode. Praštali su neoprostivo, stradala im srca i od prečestog praštanja. Slobodu u gradu s jednakim osjećanjima u bašči opet slave sa slabijima. Uz  goloruke u opsadi grada protiv goropadnih s oružjem na brdima, u bašči s Njom slavi konačni mir. Čista mu savjest, sve drugo je u ranama, ispod mnogobrojnih zavoja, još uvijek neizliječeno. Srce onemoćalo i prazno. 

Neočekivana provala smijeha u bašči, smiju se i njih dvoje. Čemu? Ne znaju točan odgovor. Tako to je kod jednog stola i dalje na nogama, i on se smije. Ide drugom stolu, zastaje kod njega, diže ruke u zrak poput dirigenta i ponavlja: Tako to, tako to. Obilazeći tako stolove, jača smijeh u bašči. Smijehom i oni nastavljaju širiti vedrinu iako vrijeme oslobađanja organizma od raznovrsnih otrova skupljenih u ratnom vremenu jednako traje. Trajat će sve dok srca kucaju u njima. Carstvom vedrine rijetko će častiti svoje trajno ranjene duše. Ali, sloboda je, mir je. Sloboda kao tako to. Mir kao tako to.

Čekala ga je na porti, što ponekad učini, ali u parlamentarnoj palači rijetko. Jest, u zagrebačkom Hrvatskom saboru znade se najaviti, pa čak i njegovi predsjednici odu s njom dok su na dužnosti, no ipak se teško sjetiti da bi nekome susret za koji se drži da je fatalan zakazala baš ondje, kao da je time nešto željela poručiti.

Kada ju je saborska straža uočila, bilo je kasno da ju se zamoli neka pričeka, a učinili su to oni koji dosta dobro znaju kako se s njome razgovara: liječnici, od kojih je netko uvijek u Saboru dežuran. Smrt međutim nije željela popustiti te će se pamtiti da je na mitski pločnik u sjeni zvonika Svetoga Marka, odakle je nekoć povela i Matiju Gupca, izvela Fredija Kramera, Zagrepčanca, ali i gospara, figuru koju bi se i inače teže zaboravljalo, jer se, na način kako to bude s mirisima u djetinjstvu, svojim glasom, melodijom koja se stopila s životnom partiturom, usjekao u epohu koja se upravo tu, na trgovima njegova djetinjstva za taj jezik i taj narod pokazala prevratnom.

Kramera se eto posljednji put čulo “uživo” u prostoru odakle se, tu iza ugla, prije gotovo stotinu godina, u desetljeću što prethodi njegovu rođenju, oglasio Radio Zagreb, stanica na kojoj se također, kao i na drugima s kojima dijeli semantičko polje, čekalo mnogo toga, ali je to s načinom na koji je Fredi Kramer “prenosio” događaje “s terena” bilo ljepše i smislenije, nekako kao iz vica “lakše se diše”.

Kada do smrtnog časa ipak dođe, bližnjima je, zajednici, stalo da se u oproštaju, kao ritualu i tekstu, čuje kako zapravo, nogometnim žargonom kazano, odlaskom spojke ne prestaje igra. I osobno sam se davno, gotovo u dječačkoj, nesvjesnoj dobi zatekao u ulozi takva glasnika. Ne doduše nacionalnog, nego maloga bratstva s granice. Opraštali smo se od staroga Konavljanina koji odlazi u narodnoj nošnji i sa simboličnim teretima, a auditorija se dojmilo što glas preuzima vrlo mlad čovjek, eto takav, sada mi je to jasno, koji s pokojnikom nije dijelio neposredno koliko predajno iskustvo. Taj mi je nastup onda priskrbio i nešto neugodnih iskustava, jer su se počeli javljati potencijalni “kandidati” za oproštaje, no sve sam to nekako potisnuo, dok u razgovoru s Fredijem Kramerom na tu temu prije pet-šest godina nisam prasnuo u smijeh. Sreli smo se nakon što sam bio ražalovan s dužnosti glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda, a Kramer mi je nimalo kurtoazno povjerio čuđenje nad tom okolnošću. U njegovoj je percepciji obnašanje takvih “dužnosti” podrazumijevalo “trajnost”, dok ide, a onda je dodao: “Baš šteta, nadao sam se da ćete mi jednom, kada odem, kao glavni ravnatelj govoriti na oproštaju.” Tu iz šale proizašlu figuru treba uzeti s oprezom, nema u njoj ceremonijala ni pompoznosti i nije riječ o tome da govornik uređuje vlastiti sprovod, već upravo o kulturnim rasporedima iz kojih se razgovorno i radno uvezuju naraštaji u kontinuitet koji nije mandatan i gdje se stoga neka od razrješenja poduzimaju jedino baš kad se mora. Barem je tako bilo u junaka njegove priče.

A Fredi Kramer javio se u mojoj priči kao junak upravo u ono lirsko, konavosko doba, kada su na južnom potezu, do kojega se još stizalo uskotračnom prugom, školski razredi bili prekrcani, a glavna tenzija za nedefiniranog odmora bila tiha inferiornost “naše” plave, Dinamove boje naspram njihove “bijele”, a zapravo “crvene” Hajdukove. Sam Kramer će se u nekom memoarskom detalju našaliti da je bio “najbolji” kada bi “prenosio” taj sraz a da Dinamo pobijedi. No iz moga sjećanja ne dolazi tako, jer Dinamo kao prvak nije pobijedio sve dok nisam odrastao i to osobno kao student proslavio ispod Maksimirske šume, odakle se Kramer redovito javljao u Konavle.

Dapače, posebno su lijepe bile ne toliko one velike pojedinačne pobjede protiv Zvezde ili Hajduka, koliko očekivane kao kada bi došli Crvenka ili Sloboda iz Tuzle, pa se opušteno u sekundama prijenosne tišine pratio luk lopte koju bi Kramer najavio u rašljama.
Iz pravog, statusnog nekrologa, Kramer se već tada vidi kao “mnogo više” od radijskog reportera – redovit je u Wimbledonu i na Olimpijadama, u fabuloznost novinske reportaže uveo ga je Frane Barbieri u Vjesniku u srijedu, a u korisne prečace teniskog sparinga popeo se sam iz Draškovićeve (odakle je apsolvirao i pravo) na Šalatu, ali će svoju iznimnu socijalnu osjetljivost iskoristiti za nešto veliko upravo u nogometnoj kulturi, koliko god da se ona inače u nas pritom postupno urušavala. Jer, Fredi Kramer ide među one doista rijetke Zagrepčane iz priručnika, kakvi u zbilji ne postoje ili ih barem nije (više) moguće sresti. Diskretan a konkretan, poduzetan a neprimjetan, srdačan a nenametljiv, te pronicljiv na način da za probitak dobre stvari podijeli ili čak prepusti primat.

Zbližili smo se u doba kada sam s njegovim prijateljem i vršnjakom Tomislavom Ladanom pokušao u Leksikografskom zavodu obnoviti rad na enciklopedijama i leksikonima koji bi po roku i tipu izvedbe odgovarali zamisli takvih priručnika, naime da budu razumljivi a i potrebni po sebi. Samome Krleži je Kramer bio drag, vjerojatno i stoga jer je bio jedan od rijetkih poznavatelja zagrebačke sportske kronike, koji je na margini toga kalendara znao uočiti rezultate što ih je kao plivač gimnazijske dobi naš enciklopedist postizao na stazama postavljenim u Maksimirskom jezeru. No mnogo više od Krležinih simpatija za leksikografske poslove preporučivalo ga je ozbiljno autorsko i uredničko iskustvo. Priredio je niz monografija, ali i almanaha, pogotovo onih općih zagrebačkih, dok se još statistički i kulturni rast Holjevčeva Grada bilježio na taj, tobože prevladan, način. Predlagao je razrađen sportski preglednik, ali smo ga uspjeli nagovoriti na prividno “uži”, no svakako tečniji i jedinstveniji Nogometni leksikon. Tako se dogodilo da na ruševinama naše ambicije Leksikografski zavod spasimo od zaborava, da kao jedna od malih i čvrstih utvrda ostane kulturni dokument koji je poput svojedobno Pomorske enciklopedije opkoračio jezično i po kapacitetu graničan hrvatski krug. Kreirajući ga s profesionalnim leksikografom Klemenčićem i probranim krugom znalaca kao suradnika, Kramer je disciplini koja je izazvala suzdržanost kada se čulo da ide u “enciklopedijsku” obradu dao razmjer onoga što se u skučenom ambijentu propušta, da se u igri osjeti “više od igre”.

Neće biti da je Nogometni leksikon najvažnija Kramerova knjiga, a ni djelo općenito. Jedno stoga što takvi probiri i superlativi kada je riječ o ozbiljnim životnim djelima i ne postoje, a drugo jer su skriveni u detaljima kakve je teško dokučiti, poput velike teniske smotre koju je pokrenuo i nad njome bdio dok se nije doista uvela (Istarska rivijera), da ju ne snađe sudbina Šalate.

Za ritam ovoga sjećanja mnogo je utoliko od nominalne nekrološke fraze važnije da me je Kramer poveo na zatvaranje kruga iz one škole na granici koje više nema. Dok smo se vozili na promociju Nogometnog leksikona u Split, slušali smo u autu kako Edo Pezzi govori o tome što zapravo znači ne samo pothvat koji smo izveli nego i sam taj mali put na Poljud koji se više u zbilji ne poduzima, ne samo “feratom” nego kada je o nogometu riječ ni uopće. Nogomet uvijek živi tek u sjećanju, stoga je VAR nemoguća misija, što se mislilo i za enciklopediju. A možda bi i bilo tako da nije bilo Fredija Kramera.

Na povratku smo ga ostavili preko Save, čini mi se u Savskom Gaju. Negdje sam pročitao da bi, kada bi dobio drugu priliku, želio biti arhitekt. Ne znam, ali ako Gore ima mogućnosti za takvo što, bilo bi ga dobro poslušati. Jer je ovdje, možda i ne znajući, bio upravo to – arhitekt. 

Još uvijek imaš zdravu kralježnicu, hodaj uspravno. S njom si gospodin, svoj na svome. S uspravnom kralježnicom dokazuješ dostojanstvo ma što radio i ma što imao. Sva dobra i sva zla s takvom kralježnicom pobjeđuješ. Svaki joj je mišić u službi vojnika s najtežim zadacima. Kako mišić tako i krvni sud, živac, tko će znati što je još s njom povezano u tvom tijelu. S kralježnicom si univerzalni stroj za sve i ništa. 

I danas s njom imaš zadatak stalno hodati uspravno. Ma koliko nevin patio, ma koliko svojom ohološću izazivao bijes svog neprijatelja. A nevin si, napadnut bez razloga. Hodaj uspravno. Prati događaje gospodski. Trpi pasjaluk zlotvora gospodski. Ne gunđaj. Zahvali dragom Bogu što još uvijek imaš zdravu kralježnicu. S takvom su samo lordovi. S njom ćeš sve otrpjeti. Tepaj joj, zovi je gospođicom Lordica, i hvali se glasno: Moja Lordica svakom zlu poledica. Ako je danas samo zlo na dnevnom redu, sutra će biti i dobro. Sigurno.

Trpi hodajući uspravno. Svakim kralješkom slavi svoj napadnuti život. Kliči svom neprijatelju. Brani ga od svih njegovih dušmana. I oni su te natjerali na taj uspravni gospodski hod. Nemoj svog neprijatelja mrziti kao što ga mrze dušmani. U svome stanu si lord sve dok u njega ne zaluta metak. Ili geler. U tom porušenom prostoru imaš i Njezino zatočeništvo, s Njom si dvostruki mirotvorac. Imaš dvostruki zadatak: Njoj si se zakleo i na ljubav prema neprijatelju. Kao i Ona tebi. Niste ratnici, čuvajte jedno drugo. Ratnici su tamo, u nekom rovu. Kraj minobacaša, ispred nišana. Traže vas danima. Zar ne čuješ da napolju štekću meci i neki slični krmetci. Koji vam ne dozvoljavaju izaći u šetnju. Na čist zrak. Da s ponosom prohodate sa svojim uspravnim Lordicama. U tom sunčanom proljetnom danu. 

Hodaj uspravno. Tvoje će tijelo s takvom kralježnicom sve otrpjeti. Ona je savršenstvo Stvoritelja tvog u tvom današnjem jadu. Ti si u njegovom stadu onaj najprobraniji i najpovlašteniji za patnju.

Ne isključuj se iz svog lordovskog života u ograničenom prostoru. Kao oko u glavi čuvaj u njemu dostojanstvo svoje uspravne Lordice.

Početkom sedamdesetih, nakon smjenjivanja političkih rukovodstava u Hrvatskoj i Srbiji i pacifiziranja Partiji nepoželjnih društvenih gibanja, nanovo je pokrenuta kampanja potrage za himnom koja će zamijeniti vječno privremenu sveslavensku budnicu “Hej Slaveni”. Tako je i Nin, najvažniji i najutjecajniji tjednik u državi, otvorio svoj vlastiti natječaj, na koji su čitatelji s glazbenim i pjesničkim afinitetima mogli slati svoje prijedloge. I kako to već biva, navališe diletanti, amateri i psihopati sa svih strana široke nam i prostrane domovine, jedni da se nakon uzaludno proživljenog života napokon nečim proslave, drugi da pridonesu izgradnji i očuvanju Jugoslavije, treći da pokažu varoši i varošanima da su dostojni Njegoša i Goethea i da im Nobelova nagrada za književnost ne bi izmakla, samo da se nisu rodili u ovako skrajnutoj zemlji, a bilo je, vjerojatno, i onih koji su svemu pristupili iz zabave, cinično svjesni da je i Jugoslavija samo jedna od igračaka iz naših povijesti, kojom ćemo se poigrati, a onda ćemo je, nakon što nam dosadi, obijesno razbiti, očekujući da dobijemo novu, ljepšu i moderniju.

Za Ninov konkurs, hvalit će se desetljećima zatim po novinskim intervjuima, tekst nove himne napisao je i Milutin Popović, zvani Zahar, mladi pravnik iz Beograda, koji se u slobodno vrijeme bavio amaterskim folklorom, svirao je violinu i bio šef orkestra u Kulturno-umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar. Ali bit će da nije stigao napisati i muziku, nešto ga je preteklo ili nije imao inspiracije, pa na kraju svoj rad nije ni poslao na natječaj. Šteta, jer se u Zaharovom tekstu našlo svega čega bi prema unaprijed danom receptu trebalo biti: i šuma, i gora, i polja, i mora, obilje prirodnih ljepota, radničkih i seljačkih ruku, ratara, pastira, ali, taman koliko i treba, i krvi prolivene u borbi za slobodu.

Da vrijedno djelo ne ode u propast, pobrinuo se dobar slučaj. Danilo Dača Živković, Zaharov kolega, bio je uspješni i traženi kompozitor, ali mu tekstovi baš nisu išli. I tako je, niti ne sluteći kakve će grandiozne povijesne događaje pokrenuti, upitao Zahara ima li kakav tekst za ovu njegovu melodiju. A melodija je bila skladana s mišlju o Aleksandru Sarievskom, u to vrijeme najpoznatijem makedonskom folk-pjevaču, jednom od onih evergrin pjevača iz emisija narodne muzike, koje su se emitirale na svim jugoslavenskim televizijama i služile su ideji u osnovi sovjetskoj i staljinskoj da se i pomoću folklora čuva jedinstvo jedne multinacionalne zemlje, ali i da se, opet pomoću folklora, nepismenim narodnim masama stvori iluzija sudjelovanja u duhovnom stvaralaštvu. Problem tih televizijskih i radijskih emisija, kao i problem kulturnoumjetničkog amaterizma u Jugoslaviji, sastojao se u tome što je kontingent narodnih pjesama bio ograničen. Ako su se članovi društva okupljali dvaput tjedno, ako je dvaput tjedno iz našeg studija emitirana televizijska, a svakoga dana u petnaest do sedam radijska emisija s narodnim pjesmama iz svih krajeva Jugoslavije, i ako je takvih društava širom zemlje bilo na stotine, ako ne i koju tisuću, televizijskih je stanica bilo osam, a radijskih skoro koliko i kulturnoumjetničkih društava, tada bi se u tom neprestanom sviranju, pjevanju i folkloriziranju vrlo brzo potrošilo svo narodno blago. Osim toga, skoro u svakom reproduktivcu leži neostvareni stvaralac. A u stvaraocu neugasla želja za aktualiziranjem arhaičnih, obično duboko zastarjelih tema našega narodnog pjevača. I tako onda nastaje novokomponovana narodna muzika.

Kulturni komesari su u prvi mah zbunjeni. S jedne strane, nije moguće da je narod nekad stvarao svoje pjesme, dok ih danas samo svira i pjeva. Mora biti moguće da se i danas nekako stvara neko buduće narodno blago. Ali kako da nešto bude narodno ako se dobro zna ime tekstopisca i skladatelja? I kako da ljudi koji uglavnom već žive u gradovima pišu o pašnjacima i frulicama? Zaključeno je da novokomponovane muzike ne treba biti, a ako je već ima, neka to bude muzika za kafane, a ne za kulturnoumjetnička društva. Izuzetak će biti samo oni koji budu u stanju napisati staru pjesmu, koja će funkcionirati kao savršen falsifikat novčanice. Nešto što će biti novo, a veoma staro, autentičnije od autentičnoga. Kao pjesma “Ne klepeći nanulama”.

Ali vratimo se na himnu. Danilo Živković je makedonskom pjevaču namijenio makedonsku pjesmu, radnog naziva Makedonija. To je, je li tako, logično. Zašto bi makedonski pjevač pjevao dalmatinske ili zagorske pjesme? Ali tekst Zaharove himne Jugoslaviji nije govorio o Makedoniji. Ili, tačnije rečeno, nije govorio samo o Makedoniji. Međutim, zašto ne, mislio je Dača, pa zar Makedonija i Jugoslavija nemaju isti broj slogova? A brojanje slogova je najvažnija stvar pri uglavljivanju teksta u melodiju.

Tako je nastala pjesma koja je u ono vrijeme morala zvučati pomalo monstruozno. Jugoslavija je, naime, bila ozbiljna tema, da se sav ukeketiš kad svira himna, da skočiš na noge lagane, u odijelu i s kravatom, ili u radničkom odijelu koje s ponosom nosiš, da pomičeš usnama umjesto da pjevaš, a ako već pjevaš, onda neka je od srca i s vjerom, onako kako vjernik ponavlja litaniju. Ideja da bi se Jugoslavija mogla pojaviti u novokomponovanoj narodnoj pjesmi bila je na neki način revolucionarna. 

Singlicu s novim radom Danila Dače Živkovića dvaput će objavljivati zagrebački Jugoton, koji je u to vrijeme prednjačio u svemu, pa tako i folkloru i narodnoj muzici, i tek će iz druge “Jugoslavijo” izaći iz mračnog undergrounda.

Što je bilo prvi put, tome ćemo se još vratiti, a drugi će je put opet snimiti sam Danilo Živković, uz orkestar violinista Slavomira Kovandžića i “grupe pevača”, kako to na omotnici piše. Na omotnici vidimo Živkovića u svijetlom odijelu i tamnoj košulji, kako se zadovoljno smješka i grli dvije kršne djevojke u neidentificiranim narodnim nošnjama, a još osam ih je okolo, jedne stoje, druge posjedale na travu, nošnje im različite, čime se gledatelju sugerira da su iz različitih krajeva višenacionalne zemlje. Iznad njihovih glava, po zaslonu plavoga neba, crvenim je ispisano Jugoslavijo.

Ta riječ u vokativu zvuči kao lelek. Ali nije lelek.

Nema baš nikakve sumnje da je ova pjesma u Zagrebu, kada su je prvi put čuli, izazvala sablazan. Bile su to olovne godine, kad se još hapsilo zbog koječega, a bio je to i Zagreb koji se pred Jugoslavijom volio hvaliti svojom gospoštinom i kulturom. I onda se po kratkom postupku na sastanak okupila nadležna komisija, te je singlici s pjesmom “Jugoslavijo” razrezan porez na šund. Bila je to prva pjesma u kulturnoj i političkoj povijesti Jugoslavije u kojoj se vladajuća ideologija, zajedno s društveno poželjnim modelom patriotizma, kalemila s kulturnim obrascem širokih narodnih masa. Do tada, sav je dopušteni folklor u pjesmarici jugoslavenskoga socijalizma bio naslijeđen iz partizanskih vremena, i najstrože se vodilo računa o tome da tako i ostane. U čemu je razlika? Pa u tome što uz “Na Kordunu grob do groba” ne možete golim rukama čerečiti svinjsko pečenje, niti janjetu s ražnja čupati glavušu, a Zaharova i Živkovićeva pjesma idealno će poslužiti u te svrhe. Ona razbija svečani ton jugoslavenskog patriotizma, ona ruši zid između visoke i niske kulture, i sve koji je pjevaju ili je osjećaju svojom dovodi u istu, zapravo vrlo nisku, ravan. Ona izvodi narod iz kulture turobnih marševa, revijskih i simfonijskih orkestara i profesionalno ispisanih orkestracija, i vraća ga nečemu što je njemu, narodu, svo vrijeme, zapravo, puno bliže. Ona Jugoslaviju kao pojam i poželjni ideološki sadržaj izvodi iz kazališta na livadu, među bikove i krave, i ljude koji se vesele.

“Jugoslavijo” razbila je još jedan tabu, onaj prema supkulturi unutrašnjih neprijatelja, metaforičnih i stvarnih baštinika četničkih i ustaških tradicija, kao i tradicija Handžar divizije, Bele garde i balista, koja je, barem u vladajućoj percepciji, bila sasvim folklorna. Sada je folklorom udareno na folklor. Udarac koji se slučajno omaknuo.

Pjesma koja je proglašena za šund i jedva da je i objavljena na gramofonskoj ploči, na kraju postaje nepodnošljivo popularna. Ubrzo, na samom kraju sedamdesetih, postaje tačka u obaveznom repertoaru na drugarskim večerima, pijankama i svadbama. Pjevaju je iz mnoštva razloga i motiva, iz različitih emocionalnih stanja, u ime patriotizma, u ime estetike narodnjaka, u ime krajnjeg stadija alkoholiziranosti. Uz nju se pjevač može ponositi, uz nju može razbijati čaše i flaše, uz nju se može vinuti iznad sebe, svih svojih briga i svoje jadne zemaljske sudbine. Takve je narodnjake Danilo Živković i ranije pokušavao pisati, pjesme veće od pjevača, veće od onih koji pjevača slušaju, a koje će opet izražavati sve ono najdublje što oni jesu, ali ranije mu nije išlo. Već je 1967. napisao i s Miroslavom Sarić otpjevao pjesmu znakovita naslova “Draga mi je domovina”, ali je, vjerojatno, bolje prošao iste te godine, pjevajući s Grigorijem Aćimovićem “Zbog tebe sam tarabe preskako”. Dača je težio visinama, ali je stalno padao u blato. Sve do jednog, teško objašnjivog trenutka, koji, to stalno hoću reći, zapravo i nema veze sa samom pjesmom “Jugoslavijo”.

Da nije tako, zar bi ona, nakon što je prvi put objavljena na solo singlici Danila Živkovića, s pjesmom “Moj Dunave, reko duga”, tako gluho prošla? Godina je bila 1974, i proći će još četiri do novog, trijumfalnog izdanja, onog s deset kršnih djevojaka, koja, naravno, neće biti oporezovano kao šund. U te četiri godine Jugoslavija je sazrijevala prema svojoj propasti. Tačnije rečeno, sazrijevalo je jugoslavensko društvo, sve dok nije s oduševljenjem moglo prihvatiti jednu nepodnošljivu pjesmu, s kojom će započeti nova estetska, kulturološka, pa ideološka era, koja traje sve do naših dana.

Ubrzo je umro i Josip Broz Tito. To je koristilo ovoj pjesmi i njezinom širenju, kao i poništavanju posljednjih tragova estetskog zazora. “Jugoslavijo” je tih mjeseci od nekad skoro zabranjene postala društveno poželjna i zapovjeđena pjesma, pa bi se loše proveo svatko tko još tražio manu. Ali takvih naravno da nije bilo.

Osamdesetih će se na sve strane pisati patriotski narodnjaci, a najuspješniji će, naravno, biti oni koji će za podlogu imati makedonski melos i ritam. Neparni ritam, recimo sedam osmina, ritam je balkanskoga ponosa i pijanstva.

A onda će Jugoslavija pasti. Dogodit će se to i prije prvoga ispaljenog metka, kada bude nestajala i hlapila jedna kolektivna vjera, a ljude osvoji nekoliko drugih, ponekad starijih, ponekad i sasvim novih, narodnih vjera. Estetika će, međutim, ostati u dlaku ista. Skoro da će ista ostati i pjesma.

Tako će se u Hrvatskoj pojaviti mladi autsajder, po svemu nalik Danilu Dači Živkoviću, ispunjen istom vizijom pjesme veće od pjevača, koja će i njega i sve njegove vinuti nekoliko tisuća metara iznad zemlje. Bio je rat, idealno vrijeme za takvu pjesmu. A on je bio sav u stilu i načinu srednjebosanskog hard rocka osamdesetih, izašao ispod Bregovićeva šinjela, s uhom za Balkan i za balkanska emocionalna stanja, i tako je spjevao pjesmu, za koju mu se činilo da je sasvim nova, na čiji je početak udjenuo tada zazorni poklič: Za dom, spremni!

A niti je pjesma bila nova, niti je ritam bio hrvatski.

I opet su, kao i u Zaharovom i Živkovićevom slučaju, trebale proći godine prije nego što je društvo sazrelo do pjesme. Ali dok su Zahar i Živković u Jugoslaviji, ipak, ostali akteri s kulturne i društvene margine, ljudi kojima se naprosto omakao veliki hit, oni koji su, kao prstom u govno, potrefili duh vremena, Marko Perković Thompson postao je jedna od najmarkantnijih ikona hrvatskoga kulturnoga i političkog mainstreama, svjetovni idol i ideal Crkve u Hrvata, omiljeni pjevač predsjednice države, onaj kojemu se plaća i kad treba da pjeva i kad treba da ne pjeva, duhovni uzor hrvatskih akademika, pjesnik kamena i kamenjara, i svehrvatskog jedinstva u Kristu i u domovini. Marko Perković Thompson je u vrijeme nastanka ovog nalaza o pjesmama koje se više ne pjevaju, i za ispisivanja ove rečenice, sredinom prosinca 2019, najreprezentativnija i najmarkantnija figura žive hrvatske kulture. On je to hrvatsko mi. Onaj koji bi da ostane izvan toga, može samo da šuti i da ne koristi riječcu mi.

“Jugoslavijo” i “Bojna Čavoglave” jedna je ista pjesma, u emociji, u poletu, u poništavanju visokih i niskih estetskih očekivanja, u makedonskom melosu i ritmu. Otrovani Balkanom padamo u zagrljaj sudbini. Devet je slogova u stihovima kojim započinju obje pjesme: “Od Vardara pa do Triglava/ Na izvoru rijeke Čikole”. Moglo bi se to zajedno otpjevati.

I kako to već biva kod ovakvih pjesama, učini nam se da su starije nego što jesu. “Jugoslavijo” započinje stihom: “Od Vardara pa do Triglava”. Dok je ponavljamo, već odavno s jezika skrajnutu, ali u jezik čvrsto uglavljenu i nezaboravljenu, uvjereni smo da je odvajkada, i da se Milutin Popović Zahar poslužio tom vrlo raširenom, svima znanom frazom, da podbode i u galop potjera svoje četiri strofe. Nije, međutim, tako. Metonimija za Jugoslaviju “od Vardara pa do Triglava”, ili samo polovina metonimije, jer slijedi ono danas već manje poznato “od Đerdapa pa do Jadrana” stara je tačno onoliko koliko i sama pjesma. Izmislio ju je anonimni beogradski pravnik, trebala mu je za pjesmu, ali tako da se uklopi u ritam slogova, riječi i naglasaka. I onda je, bit će, pogledao u atlas, pogledao na kartu Jugoslavije, gdje su se našla dva markantna trosložna toponima u poželjnom padežu: Var-da-ra i Trig-la-va. No, dok Triglav možda i jest tačka od koje je započinjala Jugoslavija, iza Vardara bilo je još ijaho Jugoslavije. Ali o tome se, možda, moglo razmišljati nakon što se prvi put čulo pjesmu. Nakon što je fraza ušla u uho i u jezik, nemoguće ju je razmontirati, rastaviti je i analizirati. Jezik nikad ne griješi, a kada, pak, pogriješi, tada postaje istinitiji od zbilje, istinitiji od istine. Tako je i metonimija “od Vardara pa do Triglava” drugo, treće i posljednje ime Jugoslavije, tačno i istinito, kako u formi, tako i u sadržaju. I vidimo tog ubogog narodnog pjesnika, kako se u svojoj beogradskoj novogradnji muči da tom prvom stihu nađe prigodnu rimu, i kako je nikako ne nalazi. Što bi se moglo rimovati s Triglava? To je pitanje mučilo Milutina Popovića Zahara prije nego što se zajedno s Jugoslavijom vinuo u nebo, s kojega će tresnuti nakon što čarolije nestane i nakon što kraju dođe i beskrajni topot Makedonije.

Popisali smo nedavno svoje
duše na osvojenim i dodijeljenim
teritorijama.
Bogu hvala, više se ne
miješamo, svakomu njegova čista
krv. 

Ali, gle, umro
Stipe Prlenda sa Kupresa u
Villeneuveu u
Francuskoj. Žale za njim i
unuke Annette, Anne-Laure i Giselle, unuci
Robert i Pierre, zet André Pinard.

Čitam, umro i
Nusret Mujić iz Rogatice u
Lincopingu u
Švedskoj. Na malo gradsko
groblje isprati ga sin Amir, snaha
Gertrude, unuci Gustavo i Jorg.

A sutra kad umre
Milivoje Šarenac iz
Bileće u Edmontonu u Kanadi, kamo
ga otpuhaše vjetrovi
rata, tko će za njim
žaliti?

Dnevnik jednog penzionera/64

Novinski kiosk
je balkon
na kome je netko
objesio mrtvo vrijeme
da se suši

autobusi su nekad imali
kućne zavjese
toalet u zadnjem dijelu
stepenice za krov
gdje se smještala prtljaga
i pepeljare
koje si mogao
otvarati i zatvarati
cijelim putem do odredišta
u nekom svom ritmu
uvaljen u plišano sjedište
ne misleći ni na šta
osim na taj šklopocavi zvuk
metalne naprave
i zašto žene vladaju mirisima
rano izjutra

biblioteka Reč i Misao
izdavača Rad iz Beograda
objavila je Singerovu
Krunu od perja
i čitavu seriju
fantastičnih naslova
na malom formatu
uvijek istih
narančasto-crvenih
korica
mijenjalo se samo
nebo u duši mojoj
i čuđenje
koliko je
i kako je neshvatljivo
divno to carstvo.