Ovaj tekst je po prvi put objavljen na engleskom, u časopisu Third Text (London, 1995.), a potom na našem jeziku u knjizi Umjetnost uništenog (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.)
Volio bih da ne pišem ovaj tekst. Volio bih da ne postoji nikakav razlog da ga bilo tko piše ili da se u nekoj od njegovih naznaka ma i na trenutak prepozna. Pisac je, međutim, gotovo uvijek nagnan da govori o onome što ga tišti, o onome što bi radije da ga nije snašlo. Ali, od sebe se pobjeći ne može, pogotovo kada je lična muka muka mnogih, kada je pojedinačna nesreća samo jedna od sudbina umnožena milionima sličnih. Pritom mislim na onu ogromnu ljudsku poplavu koja tumara prostorima nekadašnje Jugoslavije, Europe, svijeta… Jedan bauk kruži planetom – bauk izbjeglica. Od kada i sam postadoh utkan u živo tkivo tog bauka, postadoh u potpunosti svjestan zloslutnosti Heinrich Böllovog opisa XX stoljeća kao “stoljeća izbjeglica” i posta mi prisan W. H. Audenov Izbjeglički bluz. (W. H. Auden, Refugee Blues, 1939. Preveo P. F.)
Eto, ovaj grad ima deset milijuna duša.
Jedni žive u palačama, drugi u straćarama:
ali nema mjesta za nas, draga moja, nema mjesta za nas.
Banuh u tuđu zemlju, stadoh u red, predadoh pasoš. Sada sam jedan od neželjenih došljaka. Jedan od, pa me sramota da govorim o sebi. Ili ovako: kada govorim o sebi govorim i o drugom, kada o drugom, to ja i o sebi… Izbjeglica nigdje nije dobrodošao. Čovjek bez domovine je svuda suvišan. Izbjeglica ne gubi samo svoju, nego baš svaku zemlju. Iako tvrde da je Izrael za Židove izuzetak, i tamo je u odnosu na “sabre” onaj koji se useljava zauvijek došljak i po rođenju i po jeziku i po mnogobrojnim pravima, u koje spadaju i poslovi u vojnoj službi ili učešće u političkom životu. Još teže je u kulturama koje imaju izrazitu nacionalnu samosvijest, poput francuske ili poljske, koje nerado toleriraju strance, osim ako ih ne smatraju nadmoćnima. Problem izbjeglica nastaje sa formiranjem suverenih nacionalnih država (koncem XIX i početkom XX stoljeća), u kojima došljak nije obespravljen, ali nikada u potpunosti ravnopravan, jer po vlastitoj prirodi ne može biti “isti” sa svojim domaćinima. On je pridošlica koja potencijalno može unijeti nered u dati poredak stvari, a u doba ekonomske krize dodatno opterećenje iznurenoj privredi zemlje.
Nekoć smo i mi imali domovinu i mislili da tako treba.
Pogledaj u atlas i u njemu ćeš domovinu naći.
Sada tamo ne možemo, mila moja, ne možemo sada tamo.
Pobjegao od kuće, lutao ulicama, poslije se pokajnički vratio. To je davno bilo, veoma davno. Ni na što se više ne žalim, a znam: povratka nema. Ili ga bar trenutno ne može biti. Crtaju se nove mape, pripremaju izdanja novih atlasa. Mnogima domovine nema više ni na karti; nema Jugoslavije, nema ni cjelovite Bosne. U Hrvatskoj mi poznanik kaže da sam u toj zemlji sada stranac. Svejedno što je ova nova država nekada bila dio Jugoslavije, što su roditelji moje majke ovdje rođeni, što umijem govoriti njihovim jezikom, što sam tu imao stan. U svojoj nekadašnjoj domovini – izbjeglica. U zemlji predaka – stranac. A što je tek sa onima koji su u svom vlastitom gradu, Sarajevu, bježali s jedne strane na drugu i na stotinjak metara od vlastite kuće živjeli ubogi život prognanika i beskućnika.
Na seoskom groblju raste stara tisa.
Svako proljeće ponovo procvate;
Stari pasoši to ne mogu, mila, stari pasoši ne mogu.
Stari dokumenti brzo prestanu da važe, a nikoga ni da hoće, ni da može da ih obnovi. Doduše, ima šansi. Nedavno su psi dobili putna dokumenta, ali oni su ovdje rođeni i kućni su ljubimci, a nesumnjivo često bolji od ljudske životinje. “Napisat ću knjigu o tome koliko su me maltretirali da dobijem izbjeglički status” – kaže žena iz Gane. Koga bi ta knjiga zanimala? Ono što više tišti jest saznanje da izbjeglica brzo postane čovjek bez identiteta. Čak i kada govori o profesiji uhvati ga nelagoda; kako sada da se predstavi: ja sam ili ja sam bio…? I am not a human being any more – pomišlja rezignirano na trenutak. Malo ih je kojima budućnost nešto obećava. Jest da je i Einstein bio izbjeglica, ali on je ipak bio Einstein!
Konzul lupi po stolu i reče:
“Ako nemate pasoše službeno ste mrtvi’!
A mi još živi, mila moja, mi još živi.
Izbjeglice nisu ni barbari, ni napadači, ni uljezi, ni ilegalni useljenici, a ipak su od svega po malo. Oni su posebni građani koji su podvrgnuti svim zakonima, običajima, normama, a svaka ih unekoliko tlači ili barem nije po njihovoj mjeri. Oni su građani koji to nisu. I to ne samo da nisu u zemlji u koju su nevoljko dospjeli, već često ni za onu iz koje su otišli. Kako drugačije objasniti prijetnje nekih sarajevskih uglednika koji poriču pravo na povratak onima koji su grad napustili? Jasno je da su time narušene sve pravne, moralne i civilizacijske norme, ali se nije lako vratiti tamo gdje makar i kradomice prijete. Nema povratka kući, moj anđele, nema povratka…
Odlazimo u odbor; ponudiše mi da sjednem
i ljubazno zamoliše da navratim dogodine.
A kuda ćemo danas, draga moja, kuda danas?
Ljubazni su naši domaćini. Kada čovjek iz ratnog kaosa bane u pravnu državu ne može da se načudi pravima koja je, čini mu se, nezasluženo stekao. Ali, čim popusti osjećaj rasterećenja, početna zahvalnost se izrodi u nove frustracije. Prvi veliki šok je na jezičkom planu. Jezik obavještava da smo u potpunosti u tuđoj zemlji. Wittgensteinova riječ da su granice moga jezika granice moga svijeta sada dobiva jasno egzistencijalno značenje. Koliko neznanje jezika muči one slabijeg obrazovanja, još više ugrožava one kojima je jezik medij u iskazivanju vlastitog bića. Što da radi, recimo glumac, kome engleski nije materinji jezik? Najviše što može jest da do kraja života, pod uvjetom da je izuzetno nadaren i da mu je sreća naklonjena, igra došljake, da i na sceni bude ono što bi u životu da zaboravi. Ni piscima nije lakše. “”Poezija je ono što se izgubi u prijevodu” – tvrdi Robert Frost. Prevedeni tekst nikada nije u potpunosti moj tekst. Jezik je – kaže pisac – moja domovina. On će od sada imati jezik u kome živi i onaj drugi, što u snovima oživi. S pravom strahuje da ni jedan ni drugi jednoga dana neće znati kako valja, jer više nigdje neće biti “kod kuće”. Mnogo je, naravno, više onih kojima je jezička komunikacija tek sredstvo da se orijentiraju, da se “snađu u životu”. Svako od njih uči jezik, sriče ga kao da je preživio moždani udar. Novi jezik – potpuno nova kultura. Mnogi od njih zauvijek ostaju ukorijenjeni u svijetu koga više nema, duhovno odsutni u svijetu u kome jesu. Njihova je prošlost uništena, sadašnjost jadna, a budućnost…? Obuzima ih mješavina zaprepaštenja, straha i šoka. Svijest o neizvjesnosti prati svaka njihova gesta. I zato tako često, raspeti između uništene mladosti i nesigurne starosti, više nisu u stanju da u pravom smislu žive ni u sadašnjosti. Životna dezorijentiranost postaje svakodnevna prijetnja. Čak i mnogi pisac, koji bi po prirodi svoga posla mogao ostati upućen na samog sebe, poslije gubitka zemlje počinje pomišljati da se mane pera. Čemu biti pisac kada nemaš “svoga” čitatelja?
Došli na javni skup. Govornik se diže i reče:
“Ako ih primimo, otet će nam kruh naš svagdašnji”.
To je on o tebi i meni, draga, govorio, o tebi i meni.
Samo sam u svom zavičaju gospodar svoje sudbine, ma kako ona jadna bila. Gdje god drugo da dospijem, postajem stranac koji se mora podvrći tuđem ili bar prilagoditi onome što mi nije u potpunosti blisko. Rekoh: već mi vlastiti jezik govori da se samo u njemu mogu potpuno osloboditi, potpuno iskazati, da je svaki drugi za mene zauvijek prijevod sa moga jezika. Tuđi svijet je tuđi jer u njemu nemam pravo (u širem smislu) na postojanje: u njemu mi sve pokazuje da sam stranac, a to će reći da sam “čudan”, da sam došljak, gost koji bi jednom trebalo da ode, da tom svijetu ne pripadam ni po prirodnom, ni po historijskom, ni po građanskom pravu. Gubitkom vlastitog doma čovjek ostaje bez prava glasa, bez sigurnosti, bez utjecaja na vitalna pitanja svoje sudbine. Čovjek se osjeti kao da je banuo u ostvareni svijet Jozefa K.: “Ja ti se radujem sve dok si pred vratima” – kaže čuvar Otvorenog društva – “ali te ne mogu pustiti da uđeš, iako si dobrodošao, ne zato što bi onda mene mogao smijeniti, već zato što ovdje ni za mene više nema mjesta. And I wish you best of luck anyway“. U domovini – jedan manje. U tuđini – jedan odviše. Izbjeglica je balast.
Pričini mi se da čujem nebesku grmljavinu:
A bio Hitler koji je diljem Europe govorio: “Oni moraju umrijeti”!
Nas je na umu imao, moja draga, nas imao na umu
Koliko Hitlerovih duhovnih potomaka opet naokolo grmi? Koliko ljudi može naći spas još jedino u bijegu? A i tada im – kao bjeguncima iz Ruande – biva poricano čak i pravo na goli opstanak, ili ih pak srodnici Moslijevih i inih fašista dočekaju. Nitko iz obijesti ne napušta domovinu, nitko joj ne okreće leđa a da na takvo što nije natjeran silnom mukom. Zar je čovjek bez domovine čovjek bez svojstava? Zar onda nije – poput Nikolaja u Romanu o Londonu – časno ubiti se? U svakoj boljoj enciklopediji potanko su opisane buduće nedaće izgnanika, ali ni takav uvid nikoga ne zaustavlja. Sve je manje loše od najgoreg rata… Ekonomska i politička emigracija je prinudna, ratna prisilna. Nitko od takvih ne mrzi zemlju, već ono što ga je nagnalo da zemlju napusti. Sve što je bio moj život moglo je biti sabrano u mom pogledu na Čaršiju. No, moj dom je ipak iznad svega u meni. Ja nisam tamo gdje više ne mogu biti ono što uistinu jesam. A opet, odjednom osjetih nalog da odem: ne od sebe, već od onoga što neću da budem. Od čega to bježe cijeli narodi? Od istog onog što se sprema svakom njegovom pojedinačnom članu, od onoga što prijeti da nitko, ama baš nitko ne može biti ono što je izabrao. A to će reći: da nitko ne može biti slobodan. Čovjek ne bježi pred prijetnjom (od nje bi da se brani), ni pred strahom (on ga paralizira), već pred opasnošću da izgubi svoje osnovno pravo – pravo da bude čovjek.
Vidio sam pudlicu u džemperćiću.
Vidio kako se vrata otvaraju i mačka ulazi.
Ali oni nisu njemački Židovi, mila, nisu njemački Židovi.
Jest, čovjek ima samo jednu domovinu – sve ostalo je mjesto koga nema – ama je može napustiti kada ona stane tvrditi da je važnija od njega. Doduše, nije rijedak ni onaj koji tvrdi da u domovini treba ostati i kada u njoj caruju jahači Apokalipse. Najgore što se tada čovjeku može desiti jest da dugo poživi. Floskula o patriotskom žrtvovanju svakako ide na ruku vlastodršcu, ali ne i mnogom siromahu kome ništa do života nije preostalo. Domovina je tamo gdje sam u “domu”, gdje sam zbrinut, spokojan, potpun, gdje osjećam sigurnost i sreću, gdje mogu doseći slobodu. Ima u ovakvoj tvrdnji i traga malograđanštine, kao što ga ima i u neutješnom jadikovanju za napuštenim domom, što često nije ništa drugo do žalopojka za onim što je čovjek nekada “osvojio” i što više ne posjeduje, bez obzira da li je u pitanju materijalna ili duhovna dobit. Uostalom, zar Roman o Londonu Miloša Crnjanskog ne može biti shvaćen i kao priča o stradanju povrijeđene sujete grofa Nikolaja? Naravno, malograđanske ideale može prezirati samo onaj kome su malograđanski način života i njegova komocija osigurani. I ideja domovine je samo do principa uzdignuta želja za vlastitim domom. Posljednja stepenica na tom putu jest ideja kozmopolitizma, koja počiva na uvjerenju da bi jednom cijeli svijet mogao biti “ljudski”, svakom prisan, da jednom nigdje neću biti stranac, da svuda sebe mogu ostvariti kao biće. Ali, zar nije najgore od svega sebe osjetiti strancem u vlastitoj domovini? Zar jezik rata nije najnerazumljiviji od svih? I zar pomamljeni ratnici ne dokazuju svakom pojedincu i riječju i činom da mu ništa, čak ni vlastiti život, više ne pripada?
Siđoh do luke i stajah na keju.
Vidjeh ribe kako plivaju kao da su slobodne
Samo na desete stopa od nas, mila, samo na deset stopa
Izbjeglica je čovjek koji se bježanjem izbavlja od jedne patnje, a onda biva zarobljen svojim vlastitim statusom. On zna da su ga okolnosti načinile beskućnikom, ne njegova nesposobnost. Još ponekad pomisli, ponosan, da je nekada bio u vrsti boljih, pa se s tugom dosjeti da bi sebi nekadašnjem ubuduće u najboljem slučaju jedva mogao nalikovati. A u njemu još silna energija. Kako, međutim, da je ostvari ako mu okolnosti ne dopuštaju da oslobodi svoje mogućnosti. Nisu tu samo u pitanju pravna ograničenja, već i ostvarenje ličnih potencijala izbjeglice, koje ne može da ostvari ni kao prinudni “radnik na crno”, ni kao stvaralac koji stvara po narudžbi. Ja sam ono što činim samo ako sam slobodan da to činim. Ako sam prinuđen, onda to više nije moj lik, već slika moje prinude. Ribe plivaju kao da su slobodne; neslobodan čovjek stvara kao da je stvaralac. Srećom, ne zaboravlja da opet jednom može biti ono što jest, i da je takva mogućnost jedva na deset stopa od njega. Ma kako ta razdaljina trenutno izgledala, premostiva je…
Kroz šumu šetah, vidjeh ptice na drveću;
One nemaju političara i bezbrižno pjevaju.
One nisu ljudska bića, mila, nisu ljudska bića.
Čovjek ne može stanovati “u svijetu”, niti može organizirati svoj građanski život “na putu”. Ne može živjeti kao “literarna metafora”. Znam da je patriotizam s jedne strane ideološkog, a s druge strane malograđanskog porijekla, jednako kao što znam da u svakom naglašenom prizivanju Heimata ima traga romantičarskog kiča i zloslutnosti, što odzvanja i u Heideggerovom Erde, ali ne mogu a da ne suosjećam sa svakim tko je domovinu izgubio. Mnoge od njih tješi pomisao da je u doba svakog prevrata “plemstvo” emigriralo. I da su “ovdje” samo zato što “tamo” više nisu mogli biti. U tuđem svijetu – u kome nisu nikakvi romantični stranci što dolaze iz daleka, već došljaci koji se batrgaju u nekakvom privremenom životu – svi se brzo suoče sa problemom integracije, adaptacije ili potpune asimilacije. Izbjeglica se, doduše, često nada povratku. A vratiće se samo ako uspije. Oni kojima sudbina nije bila naklonjena odlaze sve dalje, prikrivajući anonimnošću svoj životni poraz. Na kraju se svaka priča o emigrantu pretvori u priču o Hegelovoj nesretnoj, u sebi između dva odredišta razdijeljenoj svijesti. Sve dok se sve to kazivanje ne pretvori u otužnu a sve tišu nostalgiju.
Sanjah da sam vidio kuću od hiljadu katova,
sa hiljadama prozora i hiljadama vrata;
Nijedna od njih nisu bila naša, draga, ni jedna od njih naša
Stotine hiljada ljudi je izbjeglo iz Bosne. Bježali su pred pošašću “etničkog čišćenja” i surovim ratom u kome su se udružili militantni nacionalizam i svakojaki razbojništva. Sada tumaraju svijetom. Oni ne putuju, jer putnik zna odakle je pošao, kuda je naumio, gdje se može vratiti. Izbjeglica je čovjek bez pravca – dezorijentiran u svakom pogledu. Svejedno je da li pritom tvrdi da je domovina tamo gdje je njegovo srce ili da mu je dom tamo gdje mu je dobro. Svejedno je da li je otjeran ili je naprosto pobjegao. U paklu militantnog nacionalizma se više nije moglo; jer, nije u pitanju može li neko biti Srbin, Musliman, Hrvat…., već može li uopće BITI. Iz tame koja se desila u Bosni nitko neće izaći bez ožiljka, nitko vedra lica…
Dok je snijeg padao stajah na golemoj ledini;
Hiljade vojnika su marširale gore-dolje:
Tražeći tebe i mene, mila moja, tražeći tebe i mene
Oni koji su se izbavili iz ratnog meteža znaju kako je golema vrijednost života samog, ali ih noćne more nikada neće prestati podsjećati na ono što su prošli. Rat se za takve nikada neće u potpunosti okončati. Što je uspomena svakoga od njih do sjećanje na “krv, znoj i suze”? Ni u mojim snovima više nema blagosti. Smjenjuju su slike jada, bijede, mučnine. Ali i nježnosti, koja obuzme svakog čovjeka kada se osvrne na pređeni put. Domovina se u idealitetu uspomena pretvara u izgubljeni raj. Otuda nije slučajno da se mnogom čovjeku, a stvaraocu posebno, zavičaj pretvara u imaginarni predio, u kome čežnja nadrasta stvarnost. Točno je da je “svijet” suprotno, a ne drugo moga doma. Ali, zar domovina nije, poput Kantove ideje svijeta, moguća samo kao ideja domovine, zar ona nije tek sklop mnogobrojnih vlastitih projekcija? Ako je domovina, napokon, samo tamo gdje mogu ostvariti svoje biće u cjelini, samo tamo gdje su moji i gdje je moje, da li onda još mogu osjećati nostalgiju za onim čega više nema i što je nepovratno razoreno? Nema povratka u prošlo, ne može se nazad u uspomenu. Čovjek ne smije da rovari po rani koja je jedva zacijelila. A opet, nigdje mu drugo neće reći: “Dobro došao kući!”. Pa ako je u pravu Novalis, koji tvrdi da je i sva filozofija težnja ka zavičaju, onda ćemo se jednom svi domu vratiti, čak i ako ga nema. Doduše, možda samo kao putnici prema otocima filozofa; jedni prema Atlantidi, drugi prema Utopiji.
Od do
Ima tome dvastišes godin, parimise, još je bija rat. Toplo kasno popodne, ne sićan se jel bilo proliće ili rana jesen. Sunce je silazilo niz spinutske nebodere i tuklo mi ujoči. Pasiman san baca balun, oni mi ga vraćali, ja njima, oni trkon meni, i tako smo u hodu osvajali zapad. Priko širokog i praznog parkinga ususret mi je vozija bičiklišta. Nisan ga obadava, vidimo se, bogati, on mene boje – ja njega slabije u kontralihtu. U nikome momentu, dok san baca balun sunce me zablišći ćipo tako da sekond dva nisan vidija ništa, mutno skroz. Pogled u zjenicu sunca! Zjenica zjenici. U ten mutilu mutan bičiklišta se stvori isprid mene. Naša san se na podu, on isto. Trkača bičikleta isto. Dobermani su se vratili sa balunon i malo se čudili toj slici, ali nisu grintali, znali su čovika, ka i ja. U malo smo oba bili na nogaman. Ma se nisan prista čudit.
– Koji ti je kurac, kako to voziš?
– Skužaj, nisan te vidija.
– Meni tuče sunce ujoči a ne tebi. Jebate, imaš dese metri livo i desno, a ti ćipo u me.
– Nisan te vidija.
– A di si gleda?
– U kurac, nigdi! U pod!
– An?
– Jes ti dobro? Nisan te svon forcon udrija?
– Dobro san, nije mi ništa. Nego, parimise das ti u kurcu.
– Jesan!
– A čaje?
– Skužaj, nisan gleda, već san dvi ure spižđen, u kurcu. Vozin se okolo po parkingu i školskome, i mislin, pensan, vas zamantan, jebote, šta ću sad… Ne boli te ništa, an? Skužaj…
– Pusti to… Šta je bilo? Štagoda grubega?
– A kako se uzme. Morebit da je, morebit da ni. Ne znan. Ne mogu doć sebi. Eto!… Ne znan jel mi laže ili ne… Govori da je kasno…
– Toni, jebote, o čemu govoriš?
– Stala je kuco cilo vrime, a onda mi je rekla da je likar reka da je kasno.
– U pizdu materinu, to si ti…
– E, ima dvi ure da san dozna da ću bit otac.
– Pa čestit…
– Nemoj me jebat! Je vidiš koje je vrime? Rat, a tamo di se ne puca tamo je droga. Jel ovo vrime za činit dicu? Sve su zasrali i sad bi mi tribali činit i rađat i odgajat dicu po njiovoj riceti… Crikva i nacija, sami štuk i pitura… U ovoj laži, u oven njioven sranju.
– Jemaš skroz…
– Čvrsto san bi odlučija da in neću darovat meso vlastitog mesa za njihovu gozbu, a i već san ćapa godine, jebote… Ko će se stin sad zajebavat. O jebote! Od sad pa najmanje dvajs tridese godin! Razumiš?!
Nije ni toliko prošlo a Toniju su uzeli, zatrovali, zagnjojili, raskomadali, baš raskasapili, svo meso njegovog mesa. Sva tri komada. U ovu subotu zadnjega, a prvoga, ovoga šta ćaći nije da da vozi bičikletu kako toka.