Utorkom se najkasnije do pola osam probudimo. Obično spavam u njihovoj sobi za goste. U njoj, osim kreveta i ormara, nema ničeg. Zimi je sve puno tegli kiselih paprika i krastavaca, a nekad i turšije. Ispod kreveta drži i stari tepih, staze za hodnik, goblene kojoj je mama zabranila da drži u dnevnom boravku i jelku koju uvijek kitim pred Božić. Kad se probudim, uvijek osjećam da smrdim na te kisele paprike. Meni napravi bijelu kavu – kombinaciju turske kave i mlijeka. Ona pije tursku, dobro je zašećeri i pije je dugo. Skoro cijelu džezvu može sama popiti. Cigare ne da puši, one nestaju u njoj, a onda je ne vidim od dima. Nazirem samo plave oči i pomalo kovrčavu, sijedu kosu. Djed obično ujutro rano ode iz stana. Ona sjedi u fotelji i govori: “Eto vidiš, Srbin opet otišao, a ja ne znam ni gdje”. Kao da ikad znamo gdje. Nekad ga sretnemo. Kao slučajno. Iako mislim da ona pretpostavlja gdje je, pa onda namjerno šetamo na tim mjestima, ne bi li nas vidio. On ne ide s nama fraFraninom grobu. Kad trebamo ići na Komardu, ona uvijek kaže da je pokojni Stojan Miloš napisao knjigu i da je Srbinova slika pored fraFraninog groba. Tada sam jako ponosna, moj djed, pa još u knjizi, pa još njegova slika! Djeca u školi to ne znaju. Ne zna ni učiteljica. A da znaju, sigurno bi bili ljubomorni na mene. Ili, ipak ne bi. Njihovi su očevi bogataši i njih knjige ne zanimaju. Učiteljica uvijek kaže da je sramota što nitko ne ide u biblioteku. Uvijek pohvali mene jer idem i čitam knjige. Još kad bi znala da je moj djed u knjizi, sigurno bi me više voljela i dala mi da čitam na priredbi, ali, na priredbi uvijek čitaju njih dvije – s plavom ravnom kosom i onim dosadnim licima. Njima su priredbe mrske, ali one ih uvijek vode jer su njihove tate važni ljudi u našem gradu. Jednoj je tata direktor. Tako je rekla.

Oni ne znaju da utorkom idem na Komardu. Jednom sam htjela ispričati, kad je učiteljica pitala što smo radili jučer, i počela sam govoriti da me baka vodila na Komardu, da smo izmolile 13 očenaša svetom Anti i da me časna sestra iz Bučića pohvalila da lijepo molim, ali me njihov smijeh prekinuo i više nisam nikome spominjala Komardu. Njih to uopće ne zanima. A vidim da ne zanima ni učiteljicu. Svaki put kad idemo na Komardu, dođemo pješice na autobusnu stanicu. Tu čekamo bus ili tatu. Nekad nas tata odvoze do groblja, a nekad idemo bus. Karta je pola marke do Bučićkog puta. Možemo mi i pješice, ali bi nam trebala debela tri sata kroz sela, a baka toliko hodati ne može. Njoj je naporno. Njoj je i hodanje do Komarde, kad uđemo u selo, pa pješice moramo do gore, naporno. Ali ona ide tamo samo da može Srbinu reći da smo bile na Komardi. Zato što je on s Komarde i da bude bolja u njegovim očima. 

Nekad ponesemo sendviče, stavimo ih u moj rozi ruksak. Ako bude baš puno vruće, kako zna biti ljeti, onda se ona šunka rastopi i krene smrdjeti, pa ih na kraju i ne pojedemo. Slatkiše rijetko nosimo, ali vodu moramo imati. Barem prazne bočice. Tamo natočimo vode i tako pijemo. Ako sunce grije, onda brže molimo, nekad malo, što Srbin kaže, sigurno i sfušerimo. Hodamo oko fraFraninog kipa i molimo 13 očenaša svetom Anti. U povratku svratimo kod strine Matukuše. Njena kuća je na dnu sela, prije naše šume. Strina je uvijek u nekim brigama i problemima, ali uvijek pita šta ima u gradu. Onda joj baka priča da je pijaca slaba i da je paradajz nikad skuplji k’o ove godine. Strina nabraja ‘ko je sve u Bučićima bolestan i od čega, a baka govori da to sve mora reći Srbinu. Ona misli da to Srbin već ne zna, a sigurno je znao i prije. Ali joj je zaboravio reći. 

Strina nas lijepo dočeka, a još ljepše isprati. Ponekad mislim da joj smetamo jer ima puno posla oko kuće i nema kad s nama toliko sjediti. Meni i nije toliko dosadno, uvijek nešto čitam ili razmišljam o svetom Anti. Kad se molimo, onda mi je dosadno i jedva čekam da završimo. A kad izmolimo konačno, tad se radujem. Baka kaže da trinaest nije nesretan broj kako kažu u novinama. Jednom ćemo ići u Busovaču, obećala mi je. Tamo sveti Anto stanuje, tako ona kaže. Ako budemo išli kod njega, i mama će ići s nama. Sigurno neće raditi. Baka kaže da to bude nekad nedjeljom i da će se joj potrefiti da mu je imendan nedjeljom. To me malo zbunilo, ali nisam je htjela puno ispitivati. 

Uvijek mi govori da je to svetac za izgubljene stvari i izgubljene ljude. Tko se dugo moli svetom Anti, uvijek pronađe ključeve od stana, auta, novčanik, bilo što što je izgubio. Kaže i da on najbrže djeluje jer nam je blizu, u Busovači. To je od nas udaljeno, kaže, baka, manje od sat vremena. Onda mislim, pa kako nas i ne bi čuo. 

Dok se spuštamo do Komarde, nekad mi priča tko su ljudi pokopani tu i koga je znala ona, a koga Srbin. Kad palimo svijeće babi Perićki i didu, uvijek nešto promrmlja, ali nikad ne priča da je mama imala sestru i da je mali kameni križić njen grob. Jednom je rekla i nikad više. Ni mama ne priča. Ona je umrla kad je bila ćelava i bez zubiju. Tako sam shvatila. 

Ne smijem je pitati jer se bojim da će se naljutiti. Ni Srbin nikad o tome ni priča. Kao da se nije ni rodila. Možda je i nju, k’o paprike strine Matukuše, mraz ubio?

Ivan Nepomuk Kučarski, Poljak, kovač u Željezničarskoj radionici, u godinama pred rat, primljen u zbor Sarajevske opere, koja još nije ni postojala, ali je postojao zbor. 

E, da ste mi ranije došli, vajka se kapelnik Beluš Jungić, načinio bih ja od vas pjevača za milansku La Scalu!

Ali kovač je skoro navršio pedesetu.

U listopadu 1944. izašla je Travijata, prva operna premijera u povijesti grada.

U siječnju 1945. Madame Butterfly.

Išlo se na obje predstave, uz operu se lijepo i slobodno plače. I ni samoga sebe ne upitaš zašto plačeš.

A onda je došlo oslobođenje.

U lipnju 1945. partizani ubiše Ivana Nepomuka Kučarskog, bez suda, vjerojatno greškom, jer su ga s nekim pobrkali.

U studenom 1946. premijera je Prodane nevjeste, i opet se ide.

A hor im pišti ko Papenov lonac, govori ona poslije, ti sliježeš ramenima, i zna se dobro o čemu je riječ.

Do kraja života, sve dok se nije leglo pod Svetog Josipa, pištao je zbor kao Papenov lonac, jer je na pravdi Boga iz zbora pogubilo Ivana Nepomuka Kučarskog.

Ponekad su dolazile malim autom, posjećivale je u njenoj velikoj kući. I da mi nisu rekli, znao bih po njihovom izgledu da su njih tri sestre. Prije nekoliko dana muž stavio curicu u svoje luksuzno auto i otišao. Jučer došle dvije sestre, pokucale na vrata, zbog virusa ne ulaze, treća sestra se pojavila iza zavjese, one dvije izvana mahale prema prozoru, sestra ga malo odškrinula, tek da se mogu čuti, ali se nije približavala, tiho odgovarala na pitanja iz tame sobe. One dvije se smješkale, mahale, gestikulirale, poslale joj poljubac, gestama pokazale da će joj telefonirati, još jednom mahnule, i otišle.

Profesor Bauer, Nijemac, rodom iz Apatina, činovnik u knjigovodstvu, rat proveo u direkciji banke, u Zenici odrobijao tri godine, jer ga je po Sarajevu viđalo u uniformi, nisu mi znali reći kakvoj, njemačkoj, brbljiv čovjek, ponizan, govorilo se da ga je vrbovalo da radi za miliciju, povremeno je bivao četvrti u subotnjem preferansu, jedini koji se mogao s Nonetom nositi, i to ga je činilo dobrim u igri, ali je bio loš u svemu drugom, presladak, kakvi često jesu ljudi nečistih savjesti, pa ga više nisu zvali na preferans, što ni njemu, vjerojatno, nije teško palo, jer se od njih trojice nije moglo čuti ništa što bi miliciji bilo zanimljivo, čime bi im se udvorio i smilio, čime bi smetnuo svoj strah da će ga sa ženom Fatimom i sinom koji je ostao u kolicima nakon dječje paralize protjerati iz Sarajeva i iz Jugoslavije, kao što su protjerali sve njegove iz Apatina, a šta bi on u Njemačkoj, tko bi mu pomogao tamo, malom preko socijalnog nabavio nova kolica, jer je ova prerastao, i što bi bilo s grobnim mjestom na Barama, na lijepom mjestu, s pogledom?

Nadaleko čuveni arhitekta Rizvan beg, projektant i začetnik urbanističkog rješenja Berana, nekada davno živio je u Haremima, u sada već napola srušenoj kamenoj kuli pod Jasikovcem koju i danas mnogi zovu njegovim imenom. Prozori kule gledali su preko Lima pravo na neobično široku glavnu beransku ulicu, projektovanu po uzoru na evropske avenije i bulevare kojima se divio dok je tamo učio visoke škole. 

Rizvan beg je imao mladu i lijepu ženu, Čehinju po imenu Alba. Kao državni arhitekta često je poslom putovao u Carigrad, i ta njegova putovanja znala su da traju mjesecima. Dugo se zadržavao i samo bi nakratko dolazio u Berane da obiđe imanje, kulu, varoš, i vidi svoju voljenu Albu. A ona bi ga mjesecima čekala na prozoru svoje sobe u kamenoj kuli, da se odnekud, onako otmen i stasit, pojavi na bijelom konju i uzme je u zagrljaj. U toplim ljetnjim noćima, dok svi spavaju, ona bi do kasno osluškivala ljubavnu pjesmu zrikavaca, šum talasa i šapat vjetra, budna sanjajući njegove ruke i poljupce na vratu, dok bi čežnjivo posmatrala kako se gase posljednje petrolejske lampe u prozorima sa one strane Lima.

Ali, jednoga dana dok je on bio u Carigradu, usamljena Alba zagleda se u mladog i zgodnog Rizvanbegovog seiza, pade mu u naručje i počini neoprostiv grijeh. No, ta romansa sa begovim slugom bijaše kratkog vijeka, jer je i tada u ovom gradu bilo onih koji sve vide i sve čuju, koji su uvijek bili budne oči i uši svojih gospodara, pa tako glas o Albinoj nevjeri ubrzo dođe do Rizvan bega. 

Kad je posljednji put iz Carigrada krenuo u Berane, Alba je znala da ga ne smije čekati. Očajna i uplašena, strča u nanulama uskim puteljkom koji je niz jasikovačke bašte vodio do nabujalog Lima, na mjesto gdje je ispod visoke i strme obale stajao duboki vir zvani Zelenika, i sa vrha stijene baci se u njegove talase. Lim se tada nevoljno otvorio, nemoćan da bilo šta promijeni, i za tren oka u svoje mračne dubine nepovratno odnio krhko tijelo mlade i nesrećne žene.

Čim je stigao u Hareme i čuo šta se desilo sa njegovom voljenom, u nastupu bijesa, bola i očaja, beg pogubi svoga seiza, a zatim, razočaran i slomljen, zauvijek ode iz Berana. Od toga dana niko ga ovdje više nije vidio, i nikad više njegova noga nije kročila na obalu Lima, a mjesto gdje je nesrećna Alba skončala svoj mladi život, Beranci nazvaše Albin vir. 

Taj prirodni, tamnozeleni bazen ispod visoke stijene, tu plažu hrabrih i odvažnih, mještani su do tada zvali Zelenika, ali i danas, oni koji još znaju istinu o strašnoj sudbini begove hanume Albe, često se, u priči o tom bezdanu, sjete i njenog imena.

A Lim se nakon toga gorko pokajao. Svoju sramotu dugo je pokušavao da sakrije. Više od jednog vijeka na to mjesto nanosio je šljunak i kamen, ne bi li kako zatrpao duboki zeleni bazen ispod stjenovite obale i tu tužnu epizodu prekrio velom zaborava. 

Poslije mnogo i mnogo ljeta ostvario je svoj naum. Na mjestu Zelenike danas više nema ni plaže ni bazena. Veoma rijetko pored nekadašnjeg beranskog bezdana prođe tek po neki ribolovac. Ali ipak, uprkos svemu, istinu o nesrećnoj Albi Lim nikad nije uspio da sakrije. Nakon toliko vremena, ona i danas, poput sirene, sa dna Zelenike često izroni na površinu i zatalasa uspomene.

Tako, eto, uporedo sa rijekom, ovdje uveliko teče i drugi vijek, a lijepa Alba još uvijek živi na obali Lima, u sjetnim pričama i baladama iz starih Berana.

Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Književna radionica Rašić, Beograd 2020.

Darko je Cvijetić gotovo trideset godina pisao knjigu od nepunih stotinak stranica. Možda ju je zapisao za dva, tri dana, za mesec dana ili osam meseci, možda ju je zaista zapisivao godinama, ali sve što je u životu uradio ovaj prijedorski pesnik, pozorišni režiser, scenarista, glumac, romanopisac, novinar – sve što je trpio, vodilo je knjizi. Ovakve se knjige ne pišu zato što pisac tako hoće, nego zato što nema izbora. To što je Cvijetić izašao iz rata živ još uvek nije bio dokaz i da je preživeo. Za tim je dokazom svih ovih tridesetak godina tragao i to, čini se, ne toliko zbog sebe koliko zbog onih koji su u ovom malom velikom romanu nastavili da žive. Ili, kako je to napisao Selvedin Avdić, „Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život“.

Bota, momak poreklom iz Prijedora, polaže vojničku zakletvu početkom marta 1992. godine u sarajevskoj kasarni „Viktor Bubanj“, da bi se, samo nekoliko danas kasnije, mladi vojnici koji još nisu valjano naučili ni pušku da drže, našli u neprijateljskom obruču bez hrane, vode i struje, pod neprestanom paljbom snajpera i teških mitraljeza. Oni ne samo što nisu vični borbi, nego ti mladi Bosanci, Hrvati, Albanci, Srbi, Slovenci, Crnogorci zapravo ne znaju ko ih to i zbog čega ubija, dok im, istovremeno, srpski oficiri koji stežu obruč oko Sarajeva, sa okolnih brda poručuju da izdrže jer pomoć samo što nije stigla. Pomoć, naravno, neće stići, a konvoj u kojem se povlače iz Sarajeva biće desetkovan. Bota će čudom preživeti – metak se odbio o njegov šlem – a zatim će ga Srbi prisvojiti i poslati na prve linije fronta da se bori za… e upravo to, on, dete majke Hrvatice i oca Srbina, neće uspeti da shvati do kraja rata, ali nagledaće se smrti i sam će ubijati. Kada se obrete u rodnom Prijedoru, shvatiće da je jedna polovina grada pobila i u koncentracione logore oteralo drugu polovinu, a da je njegova majka pošteđena samo zbog toga što „svi znaju“ da je on „na pravoj strani“ (ujaci, međutim, nisu). Posle rata Bota i roditelji odlaze u Ameriku, ali Bosna neće prestati da ih proganja. Doslovno, živo, materijalno. To je glavna nit priče. Ali u trideset tri poglavlja ovog romana (uz dva prologa i dva epiloga) govore i Botina majka, njegov otac i njegov brat Darko, prijatelj koji će sebi da strpa bombu u usta i izvuče osigurač, jedna Senka, a naročito kapetan Topić, bosanski Hrvat rodom iz Jajca, možda jedini istinski junak ove strahovite priče. Njemu zahvaljujući mnogi će momci izvući žive glave iz sarajevske kasarne, ali zato njegova glava, čak ni sebi samoj, više neće vredeti ništa. Kao da je izašao iz grčke drame, kapetan Topić je, korak po korak, metak po metak, udarac po udarac, strpljivo, nepojmljivo – onoliko nepojmljivo koliko je nepojmljivo da ga, posle svega, posle svih života koje je sačuvao od smrti, manijaci krvnički istuku zato što je Hrvat (premda ga niko nije pitao šta on misli o tome), jednako neshvatljivo kao i to što će ga „njegovi“ odbaciti jer mu, pogađate, neće oprostiti tolike spasene živote – sledio je kapetan Topić krvave tragove svoje sudbine i odigrao dramu do kraja, bez fingiranja, pošteno, onako kako je napisana.  

Ako je Cvijetićev Schindlerov lift pesma koja se opire tome da postane roman, Emotikon u viberu zbirka zapisa koji hoće da budu pesma, Što na podu spavaš roman je koji ne može bez pesme. Jer, da nije stihova prerušenih u prozu, ne bi jezik mogao da izdrži sve to što mu je Cvijetić nalegao na ramena. „Gde u noć uđe čovjek, napukne svijetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorijeti (str. 12)“. To su stihovi. A kada postanu proza onda ćemo videti vojnika kako živ gori. „Oguljeno nebo zovnut će me (str. 44)“. To je stih. A kada postane proza videćemo momka koji nad raskomadanim telom svoga druga gleda u olovno nebo bez kore. „U očima mu se grudvao pepeo“ (str. 56). To je stih. Kada postane proza, nedugo potom, videćemo smrvljenog vojnika nad lešom zaklanog momka kojeg je on, vojnik, ne znajući, odveo na klanje. Umesto očiju – pepeo. Začudio bi se ponovo onaj Molijerov monsieur Žurden, koji nije znao da govori u prozi, kako je proza uvek poezija ako je piše majstor. 

Sve krugove zatvara Cvijetić u ovom romanu. Motiv iz drugog poglavlja progovoriće u tridesetom, zacakljene čizme iz sedamnaestog poglavlja blesnuće ponovo u dvadesetdevetom, momak koji se, usput, pojavi u osmom, potom u četrnaestom, ukazaće se ponovo u osamnestom poglavlju (bolje da nije), iščupana ruka medvedića iz jednog poglavlja uhvatiće otkinutu ruku vojnika iz drugog poglavlja, a ova pokidanu ruku devojke koja je medvediću iščupala šapu, te su spliću te ruke u sablasnom kolu koje igraju bez svojih tela, sve do epiloga i Blizanaca Mike Antića, u ovom romanu koji ne može bez pesme. 

Najzad, da li je Cvijetić pronašao dokaz da je preživeo? Nije lako odgovoriti na to pitanje, a možda odgovor više nije ni važan. Čak ni samome piscu. Sada je važno nešto drugo. Dobio je ovaj jezik još jedan veliki mali roman, evo ga uz Zimsko ljetovanje, Prokletu avliju, Životopis Malvine Trifković, Sećanje šume… Eto, to je važno. 

VREME | BR 1535 | 4. JUN 2020.

Crn sam
I hoću koljeno u vrat!
Hoću lomaču živu višegradsku
I ja sam musliman!

I ja sam crn
Crnji od noći crne
Dok moja braća i sestre
živi gore.

I onaj sam plavokosi gimnazijalac
Iz Kragujevačke gimnazije
Koji se začešljava
ispred njemačkog šmajsera –
Hoće da umre lep.

Crn sam da crnji biti ne mogu
Dok moga brata Nermina
Otac doziva
Pod nož.

I ja sam crn,
Hoću koljeno u vrat
Da dihat ne mogu
Do posljednje ure.

I ja sam crn!

Ono je i moje dijete izgladnjelo
Iza kojeg oro lešinar
Odbrojava trenutke
I čeka kraj.

I ja sam crn!

Ono je i moje dijete
Koje je more
iz svoga ždrijela izbacilo
Na obalu,
Da mrtvo, bar za trenutak,
Osjeti slobodu.

I ja sam crn!

Ono su moje majke
I moji očevi
Što u grozničavom hropcu
Izdišu u domovima staračkim.

I ja sam crn!

Crnji od noći crne
I gladan sam!
I žedan sam!
I prestravljen!

Iza mojih leđa
Zveckaju mitraljezi –
Sijači smrti.

I ja sam crn!

Moje su sestre silovane
I zadavljene u podrumima
Pokraj smrdljivih rakijskih bačvi.

I ja sam crn!

Jučer Džordž Flojd,
Muhamed iz Palestine,
Nermin iz Srebrenice,
Gimnazijalac iz Kragujevca
Utopljenici u okeanu…

A sutra – 
Sutra ću biti ja
Jer sam crn!

Ja,
Crni ja!

Crn sam
I ne mogu da dišem.
I ubijte me
Molim vas
Jer sam crn i –
Ne mogu da dišem.

I zato smo mi crni rođeni
Da pod koljenom tuđim
Izdahnemo.

SOBE BEZ TRAGOVA SUNCA

Jučer su vlati trave osijedile. Dva dana prije toga, stabla su se povijala pod udarima vjetra. Bilo je za očekivati da se hladna kiša kamuflira u bijelo. Ništa neuobičajeno za grad u kojem veliko jezero dotiče obale dalekog sjevera, gdje irvasi promrzlih nozdrva najavljuju dvoboj. 

U toku sedmice sam dosta čitao. Pisao sam povremeno, još rjeđe kvalitetno. Poput velike oluje, koju će najaviti tamni oblaci, digla se rasprava nad šarenilom virtualnog avama. Sipaju brojke. Padaju savjeti. Trešte glasovi neuvjerljivih govornika. Dobuju riječi učevnih, poput grada po krovovima trošnih  ćerpičara. 

Po sobama svojih misli kreću se, još uvijek, unezvijereni ljudi. Izviruju na balkon, tek da zaplješću i zapjevaju, pjesmu o slobodi. U sobama bez tragova sunca, na prozorima obloženim reklamnim plakatima. Zatvorenici su vlastitih strahova. Robijaši u tamnicama ega.  

Eto, upravo o tome razmišljam danas, dok kraci svjetlosti marširaju našom ulicom, oslobađajući nas hladnoće još jednog neizvjesnog dana.

GROMOBRAN 

Škrtarile su ulične lampe na Saračima. U neka doba poslije ponoći. Bezglavo su šetali, dopuštajući smijehu da prevagne nad strahom. Skupa, nemaju ni pedeset. Godina. 

Sve do Čaršijske džamije je pusto. I koraci im zvonko osvajaju kaldrmu. Iz sokaka koji vodi u Barhanu, u bezbrižnu noć pred njima,  uskočit će policajac. Iz bašte Kolobara-hana za njim će izviriti i drugi. Čekaju, namršteni. Oni, ukopani uz harem Begove džamije. Da bježe, nisu ni pomislili. Koraci im najednom tromi, i nesigurni. U smijeh im se upliću nerazumljive riječi. Hrabrost im poput polena zapinje u grlu. Alergični na iznenađenje. Crvene se i šmrču. Šta radite momci, upitat će prvi. Onaj po čijoj bi se boji glasa moglo zaključiti da je dobar, ili bolji od onoga što urla na toki voki. Šta radite momci, upitat će ponovo, ovaj put ozbiljnije, tonom koji pretpostavlja odgovor. Šetamo, prošaputat će jedan od njih.

Šta kažeš, šetate, ha bando? U ova doba šetate, je li? Vadite lične karte odmah, da vidimo ko ste, šta ste, hajde, hajde, brže to!?

Kako ni jedan nema ličnu kartu, šutke stoje, ruku uz tijelo. S toki vokija, prodoran glas izvještava o pljački obližnje zlatare. U toku je potraga za osumnjičenima. Specijalna jedinica je, kaže, na putu. Poznata marica. 

Rotacijska svjetla su zablještala iz pravca Čaršijske džamije. Kaldrma je treštala pod naletom točkova. Iz auta su izletjela dvojica, kao da će u ring uskočiti. Super teška kategorija. Ubrzo će opravdati epitet dodijeljenog im naziva. Onoga ko im je bio najbliži, prvo su dohvatili. Pa su nastavili redom. Jednog, drugog, pa trećeg. Bez pitanja, i pauze. Jednom u pleksus, drugi put u prsa, pa šamar, dva, i ćuška iza ušiju. Kroz šikaru udaraca, probijao se isparani glas boljeg policajca koji je pozivao na razum. A to je značilo da neko mora progovoriti. I to čim prije. 

Mi živimo tu preko puta, prekinut će ih jedan od trojice. Evo, tu gore gdje su oni prozori su naše sobe. Koji ba prozori, koje ba sobe, o čemu pričate, otresito će krupniji, specijalac. Tamo, preko puta Begove. Bili smo na Ilidži kod prijatelja. Mislili smo sačekati sabah, da se s ostalim učenicima vratimo unutra. Pa sad šetamo. Do sabaha.

Pa vi ste softe znači, ha bando? Tako je, gospodine, potvrdit će sve trojica. Ako nas sada prijavite, ili odvedete u stanicu, izbacit će nas iz škole. A ostala nam je još jedna godina. Nadovezivali su se u jadikovanjima, vadeći se. Ako ste fakat to što kažete, hajte nam onda proučite nešto, da i to čudo vidimo. 

Kao na ispitu, najbolje što znaju, uče na sred Sarača, u neka doba noći, Fatihu, koja će smekšati srca, i teške policijske šake. Policajac blage boje glasa poslije će ih otpratiti do gromobrana, čak ih i pogurati da se domognu drugog sprata, dok Ulicom Mula Mustafe Bašeskije fijuče sirena, koja zatim u Logavinoj, utihne.

RAMAZANSKA NOĆ

Govoriš mi da sam smiješan bez brade, k’o dječačić u očevoj košulji, k’o mačja guza. Dok kosa s tjemena pada, poput šiljevine oko srca grafitne olovke na pločice, ti se smiješ. Osma je ramazanska noć. Oblijećeš se oko moje glave, poput pčele, s mašinicom i češljom u rukama. Neka su doba poslije ponoći. Sami smo, u nišama intimnosti. Prelazimo rukama, po sitnim lijehama što ih izroviše plugovi vremena po našim licima. Primjećuješ novi biljeg na mom lijevom obrazu, koji sada, poput visibabe izviruje, u pokošenoj travi. U susjednoj sobi naše je ptiče, sito od spavanja i ležanja. 

Okomljenim mrvicama nježnosti pitamo jedno drugo, dok iza prozora našeg doma tiho sipi kiša. Proljeće je, i daleko od pogleda beharaju stabla, i pupoljci rastu, poput tuđe djece. 

Govoriš mi da je danas, neko, naslonjen na zvono, čekao dugo pred našim vratima. Otvorila si, i uzela poštu, koju ćeš poslije, pridržavajući vrhovima prstiju, gledati, kao voćar oboljele listove džanarike. Zamišljen nad stihovima Enesa Kiševića, u kojima se pjesnik pita, zašto se djeca više ne smiju, slušam medni Bočelijev glas, kako natapa košnicu mirne noći.  Za koji će sat, kao da ih sada gledam, hor ptica zauzeti mjesta, u prohladnim dvoranama zore. 

Suta ćemo opet, rođendanski svečano, ispruženih ruku otvarati poklone prvog mraka. Pred nama će se, zatim, poput horizonta, u pogledu vozača, otvoriti novo ramazansko veče.   

KAHVA PRED SIJELO

Pristavider tu kahvu, ženo, zapovidit će zavaljen na kožnom trosjedu, dok pospanu glavu smješta u šaku  desne ruke, kojom poput mrava laze trnci. Slični mu trnci, koloniziraju debelu hladovinu obraslu paučinom, u dalekim šumama njegovih misli. Pali, poput prijeke vatre, dnevnik u osam, da potakne zalihe, preklanskih supenih dilema, crvotočne lešine mržnje, i šta sve ne, jer valjalo je cijeli bogovjetni dan šutit, na prazan stomak, i mrmljat sebi u njedra, riječi koje ni svojoj Hanifi nije mogao sasut u lice.  A nema se ovih dana Bog zna kome ni izjadat, sve i da nije Ramazan, sve i da nije sramota lanut, makar i kroz zube, kad su svi zabijeni poput čavala i čiviluka među zidove svojih kuća, na kojima vjese jakne za okokuće, i neuramljene fotografije s godišnjih odmora.  

– Šta si se to tako načomrdio, šaljivo će Hanifa, kao konobarica mortus pjanuduri u kafani, prinoseći kahvu, i kolače na stakleni stol, gdje se u odrazu, kao u opisu, između redova, nazire sivi strah i rumena briga joj na licu.  

– Kako se neću načomrdit, pa vidiš li ti ženo šta rade ovi lopovi, majku li im njihovu. Sve bi ja to po kratkom postupku, i njih, i sve njihovo, sjeme im se zatrlo.

– Tobe jarabi, kakav te đavo spopo, šuti nalet te ne bilo, pa Ramazan je moj Murize, ne griješi duše. 

– Hajde bogati, k’o da se ti razumiš u politiku. Tebe i takve, mogu vala vucarat za nos, al’ mene, jok. Dosta je ba više njihove šuplje, njihovih malina i derneka. Da je Tito živ, ne bi se oni vako šepurili, ne bi oni vako mazali narodu oči. Goli otok, moj brale, pa ti vidi. A i narod, k’o i oni. Majke mi, eto, ne zna se ko je gluplji i luđi.

– Hajde hajde, pusti sad to, hoće nam Meho i Šaha svratit malo na kahvu, sad poslije teravije, ha klanjaju, vele eto ih, govori Hanifa, umačući vrh kocke u fildžan, kao da Murizovu srdžbu gasi, i guši.

E samo su mi još oni trebali, da mi ders drže. K’o da Muriz ništa ne zna. Zna Muriz, više od onih hodža što u džamiju ljudima ne daju. Čuj džamije zaključane, radi neke bajgi baje. Pripali se miševi, pa se svi zavukli u svoje rupe odkalen popuju. Baje se pripali, ooj  bogo dragi. A vidim, u svakog, sve nake biblioteke za leđima, biva da se vidi kako su načitani. Jašta, k’o onaj magarac iz priče, što su ga knjigama natovarili. 

Priču i smijeh koji je sam sebi izmamio na lice, Murizu će prekinut zvono na vratima. Naklatio se Meho, k’o da je nogom gas pritisno, pa turira da vidi koliko mu glof dvojka može izdurat uz Bradinu.

KLAPALICA

Prije petnaest, ili šesnaest godina, prvi sam put stao ispred ljudi, okupljenih u maloj džamiji s drvenom munarom,  u Kraševu. Otac je ugovorio s komšijom Solom tarifu za koju će me svake noći, nekad pred iftar, nekad pred teraviju, mjesec dana voziti, tamo i nazad. Nekih desetak kilometara. Na nogama mi vansice, narandžastih i plavih pertli. Široke hlače, u reperskom fazonu, i lanac koji visi na desnoj nozi od prednjeg do zadnjeg džepa. Što brže koračam, lanac zvoni sve jače i jače. Drugu sam noć i lanac i hlače morao odložiti. Na izlazu iz džamije, dok me povlači za mišku desne ruke u stranu, tako će mi narediti džematski mutevelija, koji me danas podsjeća na Kaplanovog Muriza, iz romana “Meho”. 

Uprte oči, u lice koje bradu i brkove još nije počelo ni sanjati, pratile su me tih mjesec dana i kroz snove. Povučen, i dobrano stidljiv, ašćare introvert, stručno budi rečeno, na mjestu centralne figure među ljudima, u samom pročelju, nisam se baš dobro snalazio. Hodža mora bit’ i otresit, ponekad i ton mora povisit ako hoće da ga narod čuje, savjetovali su me. Meni to, iskren da budem, do dan danas nije jasno, kako, i zašto ? 

Poslije ću saznati, od školskih drugova, kako su mnogi, vođeni ovakvim i sličnim savjetima, daleko više dogurali, naročito u onom financijskom pogledu, o čemu se među učenicima nakon ramazanske prakse ponajviše razgovaralo. Pojedini su spominjali cifre s tri nule, pogotovo oni koji su se igrom slučaja, ili nakon dobre preporuke, i poznanstva, vraćali iz dijaspore. Bilo je i takvih, koji osim pletenih čarapa, takozvanih priglavaka, sira, kajmaka, i suha mesa, ništa drugo nisu ni donijeli kućama. Ništa osim priče, koje će postati predmetom šprdancije.  

Jedna od takvih je i priča o softi kojeg je ramazanska praksa sljedovala u nekom zabitom selu. Geografski, svaki dio Bosne, ima barem po jedno takvo selo. Zavučeno u šumu i među brda, toliko da se oni koji mu idu u susret obavezno zapitaju; od koga su bježali oni koji su tu došli, ili koji ih je đavo tjer’o, da baš tu kuće prave i selo šire. Helem, softa iz priče je bio prava peka i cjepidlaka. Pednatan, kulturan, odmjeren. Pravo gradsko čeljade. Na prvom iftaru, kod mutevelije, kako je red i bio, primjećuje da se svi mrse, gaseći žeđ iz jedne čaše. Sama pomisao, na prste, usta, i zadah ljudi oko sofre – a bilo ih je pofino, i na onu jednu čašu iz koje su svi mrsili, nadimala mu je stomak. Snebivajći se, kako će i šta će, šarao je pogledom po sobi. U jednom će trenutku na natkasni uz golemi ugao spaziti zeleno limeno lonče. Brže bolje je skočio, i dohvatio. Vidjevši da je suh k’o barut, zamolio je da mu kanu vode. Taman, dok je mrsio riječi dove, primičući lončić ustima, nana s drugog kraja sobe je zavikala; e nu vidi, i hodža najviše voli iz onog mog lončeta od klapalice.

E, što ti je tačka gledišta! – rečeno je kada je, sam kao prst, umro Akan.

Težak i mračan čovjek, vazda na nekog ljut i vazda spreman da s nekim prekine priču za sva vremena, nikad ga nisu vidjeli da se smije. Prije pola godine ostavio ženu i otišao s nekom konobaricom, Srbijankom. Sinovi, odrasli ljudi, mlađi student na DIF-u, uči za košarkaškog trenera, stariji mašinbravar, tražili ga, ali ne da ga vraćaju kući, nego da ga prebiju. I onda ga neki dan našlo mrtvog, u vikendici koju je iznajmio od nekog iz firme. Leži na podu, pored kreveta, a pola ga nema. Žena ga prepoznala po tetovaži, kad su je doveli na identifikaciju. Ako nije i trideset kila lakši. Crkao kao pas, nakon što se prebijen vrati iz tjeranja. A onda ga konobarica, bit će, ostavila. Kome treba stari magarac.

A ovako govori udovica, onima koji je žele slušati:

Moj Akan svaki put kad bi u ratu išao na liniju, to jutro bi se sa mnom na mrtvo posvađao. Rekoh, nervozan je. Mislim, strah ga je. Pa bih da mu budem fina. Ali svejedno on nađe načina da se posvađamo, i da mi na liniju ode kao neprijatelj najgori, kao da mi je, Bože mi prosti, četnik. Na kraju sam šutjela, ništa mu ne bih ni govorila, a on bi svejedno našao načina da mi omrze, da pomislim ono što sam svaki put pomišljala: pa što mi bi da za ovakvim nečovjekom pođem i da mu sinove rađam! I onda me, trideset godina poslije, ostavi zbog neke konobarice, Srbijanke. Kada je otišao, laknulo mi je. Ona ga dvojica htjela tući. Ja im govorim nemojte, spasila sam se! I onda tu večer zvoni telefon. Kažu takva i takva stvar. Ja pitam, je li to sigurno? Kažu jest, ali treba identifikacija. Dođem tamo, gledam: neki mršav mrtvac, sama kost i koža, a žut, lice mu kao s ikone. Rekoh, nije to moj Akan, ali jest njegova tetovaža. Ne bi mi tog trenutka žao. Bi mi svejedno. Ali poslije, kako prolazi vrijeme, mislim: a što li je mene Akan onako mrzio kad bi išao na liniju? Da to nije zato da ga ne žalim ako pogine? I onda dalje mislim: ako se čovjek u tih par mjeseci prepolovio, mora da je bio teško bolestan; a da mom Akanu na sistematskom nije reklo da je smrtno bolestan i da mu je ostalo još maksimalno pola godine – jer bio je na sistematskom malo prije – i on me zato ostavio da nas ne bi, i mene i njih dvojicu, tuga ubila? Bit će da je izmislio i tu konobaricu, Srbijanku. Pa otkud Srbijanka usred Hrvatske? I šta će on sa Srbijankom nakon što se sa Srbima tukao? Tako ja to danas mislim, a njih mi dvojica govore da sam luda.

Danijel Soldo fotograf je iz Slavonskog Broda, vjerojatno najživopisnijeg i najluđeg, za umjetnika, fotografa ili pisca, te za bogata, materijalno osiguranog čovjeka, najzanimljivijeg mjesta u Hrvatskoj. S druge strane Save je Bosanski Brod – inače riječ brod u imenu grada nije plovilo, kao što bi lakomisleni pomislili, nego gaz, plićak, mjesto na kojem se najlakše pregazi rijeka – i beskrajna tuga bosanske Posavine, ratom raseljene i opustošene, ali i dalje vrlo živopisne zemlje, ludih ljudi i običaja.

Nekad je to bilo važno željezničko čvorište, pa je i slavonskobrodska željeznička stanica u austrougarska i starojugoslavenska vremena bila jedna od važnijih u pokrajini. Tu su premještani željezničari od ugleda, i tu je, nekim ludim slučajem, moj pradjed Karlo Stubler upoznao moju prababu Johannu Skedel (Ivanu Škedelj). Njezin otac Martin Skedel bio je stolar na željeznici, i radio je u Slavonskom Brodu. Karlo je bio mladi otpravnik vlakova u Bosanskom Brodu. Vjenčali su se nekog dana u listopadu 1899. Tada je bio običaj da se u danima nakon vjenčanja pođe u fotografsku radnju, i da se napravi svadbena fotografija. Mladoženja bi obično išao u činovničkoj odori, ukoliko je radio na željeznici, ili u pošti, ili je bio podoficir ili žandar, a mlada je išla u građanskim haljinama, po mogućnosti po posljednjoj bečkoj modi. Karlo, međutim, nije išao u uniformi. Na slici je u tamnom odjelu, u bijeloj košulji, s mašnom pod vratom. Johanna je u širokoj bijeloj haljini. Zamišljam da je to bio njegov stejtment: Karlu Stubleru nijedna uniforma nije bila važnija i veća od čovjeka u uniformi.

Fotografiju nemam pri sebi, tako da ne mogu reći kako se posljednje godine devetnaestog stoljeća zvao brodski fotograf. Nije to bio Danijel Soldo, ali kao i da jest.

Vjenčanje je žudnja za srećom, obećanje konačne sreće. U vrijeme Johanne i Karla vjenčanje je, u pravilu, doživotan i jednokratan čin. Dok nas smrt ne rastavi. Njih dvoje zajedno će ostati sljedećih pola stoljeća, i još koju godinu više. Sto i dvadeset godina kasnije ono što se vjenčanjem zdriješi ne razdriješi se preko groba. Premda je malo onih koji se rastave, i da u sljedeći brak ulaze s velikom svadbom. Drugi se put obično vjenčava tiho.

Fotografiranje je pečaćenje. Svaka je fotografija po jedna smrt. Slikanje mlade i mladoženje te je 1899, kao i danas, bilo slikanje doživotne, grobom potvrđene sreće.

Danijel Soldo već dvadeset i pet godina fotografira vjenčanja. On je od onih fotografa koji su mi po volji, odgovaraju mom karakteru i doživljaju zanata i talenta. Ako si pisac, onda piši sve i piši posvuda, objavljuj u novinama, na internetu, po zidovima, i nemoj nikad pomisliti da na takav način huliš i skrnaviš sakrosanktnost knjige, ako si fotograf, onda fotografiraj na sve načine i u sve svrhe, jer tvoj je poziv, tvoja je misija da imaš svoj mali dućan, i u njemu atelje s tamnom komorom, i da viđaš i fotografiraš ljude u svrhu zabave, života, povijesti i administrativnih potreba, čineći to s najvećom odgovornošću prema tragičnoj biti svoga posla. Fotografirajući čovjeka, svaki put ga malo ubiješ, iako je on uvjeren da si ga upravo učinio besmrtnim.

Soldo je upravo takav: univerzalni fotograf, zanatlija, obrtnik, novinar i umjetnik. Godinama radi za novine, fotokroničar je svoga slavonskog, pograničnog kraja, snima sve što nekome treba snimiti i fotograf je za vjenčanja. Bavi se novinarstvom, umjetnošću i obrtom koji je često prezren među metropolskim fotografima – još i mnogo više među onima koji se zanimaju fotografijom – i koji se, naravno sasvim krivo, smatra sumrakom profesije. Kao kad prva violina u filharmoniji nastupa i kao kafanski muzičar, kad violinu pretvara u ćemane. No, što je uzbudljivije od toga?

Počeo je raditi kao fotograf na vjenčanjima u vrijeme analognih kamera i fotografskog filma. U međuvremenu dogodilo se nekoliko tehnoloških revolucija, i barem dva velika prevrata u fotografiji. Prvi se više ticao diletanata i diletantizacije jednog zanata i jedne umjetnosti, a drugi je označio totalni prevrat u žanru. Najprije je osmišljen taj bizarni spoj mobilnog telefona i fotoaparata, koji je omogućio nekontroliranu i pomalo histeričnu navadu slikanja svega i svačega, a najviše samoga sebe. Zatim se pojavila digitalna fotografska kamera, koja je ubrzo sasvim istisnula film, i radikalno promijenila pristup fotografiji i fotografiranju.

U analogno doba, fotograf je, profesionalac kao i diletant, nastojao zamisliti, komponirati i režirati sliku prije nego što bi je snimio, a rezultata bi bivao svjestan tek nakon razvijanja filma i izraze fotografije, što bi često bilo danima i tjednima nakon fotografiranja. U digitalnom dobu fotografija nastaje iz višestruko većeg broja pokušaja, iz stotinu ili nekoliko stotina puta više okidanja, tako što fotograf pokušava uloviti slučajan trenutak u vremenskom protoku. Zamisao, kompozicija i režija i dalje postoje, ali više nisu fiksirani. Fotograf odmah vidi gotovu sliku.

S posljednja dva prevrata dovršeno je ono što je u historiji fotografije započelo još između dva svjetska rata, s pojavom prvih portabl kamera, kojim su se mogli koristiti amateri. Digitalne kamere, pa i telefoni s mini kamerama, toliko su usavršeni, a kompjutorska obrada slika tako je pojednostavljena, da je svakom početniku pružena iluzija savršene fotografije. Naravno, samo iluzija.

I dok je 1899. mog pradjeda i prababu mogao snimiti samo jedan, vrlo stručan fotografski majstor, i to ne na njihovoj svadbi – jer bi takvo što za njih bilo apsolutno preskupo, dok bi od njega zahtijevalo dodatnu opremu, kakvu on u svojoj radnji sigurno nije imao – nego su mu morali doći u studio, danas, u eri Danijela Solde, ne samo da svatko može fotografirati vjenčanje, nego svatko to i čini. Jedva da se među nekoliko stotina sudionika prosječne slavonske ili posavske svadbe nađu neki đed i baba, ili neki ekscentrik, koji neće svo vrijeme škljocati svojim telefonima.

To grdno otežava posao fotografu vjenčanja! Ili uopće ne otežava?

Danijel Soldo govori mi da, zapravo, ne otežava. Ljudi će spremno unajmiti i platiti profesionalnog fotografa, bez obzira na to što si, kao, slikavaju mobitelima, koji im sve više i više pružaju iluziju da mogu načiniti pravu fotografiju. Ili barem imitaciju prave fotografije. I tako je naš svijet stigao do još jednog apsurda: najprije je, prije stotinjak godina, fotografska snimka doživljavana kao imitacija života, da bi u eri digitalizacije i mobilnih telefona nastala i imitacija fotografske snimke. Imitacija imitacije.

Ali za Soldu to nije problem. Narudžbi je mnogo, ljudi su spremni dobro platiti, a on, kao veteran u svom poslu, nije više spreman da provede dan i noć sa svadbarima – jer toliko u pravilu traje svaka balkanska svadba: najmanje dan i noć – nego on obavi dnevna snimanja, portretira par, snimi građansku ili crkvenu ceremoniju, a noćni rad prepušta svojim pomoćnicima. Iza sebe već ima oko 1200 svadbi, i ogromnu fotodokumentaciju, koja će jednoga dana, ako to već nije i danas, biti antropološka i sociološka dragocjenost. Na njegovim je slikama moguće pratiti dvije vrste mijena: društvene i tehnološke. Prvih će bivati svjesni oni koji budu sa strane gledali njegove fotografije u dugom vremenskom protoku, dok je druge on sam najbolje mogao osjetiti.

Teže je bilo slikati analognom kamerom, govori, jer nisi, sve dok ne razviješ film, mogao znati što si napravio. I uvijek je postojala mogućnost da ti je propao posao. Ako ništa drugo, nisi znao je li ti mlada trepnula u trenutku okidanja. S digitalizacijom je došlo opuštanje. Iako i dalje postoji rizik da se, recimo, slika nije očitala na kartici. Problem je s vjenčanjem isto ono što ga čini privlačnim za fotografiranje: nema ponavljanja. Sve se jednom dogodi, i nitko ne želi naknadne inscenacije.

Priznaje da mu se u početku činilo da je fotografiranje vjenčanja krajnja degradacija profesije i nešto čime se ne bi trebao baviti. Pogotovo što je, krajem osamdesetih, započinjao s Prakticom koju mu je donio otac iz inozemstva, kao eksperimentator, oduševljen apstraktnom fotografijom. Po cijelu bi noć namještao svjetlo i kameru, tragajući za idealnom slikom. I obično je bio nezadovoljan onim do čega je došao.

I kako onda takav čovjek završi na snimanju svadbe? Kako onaj moj violinist iz filharmonije završi svirajući ćemane u kafanskoj muzici? Ako ga tome ne odvedu znatiželja i umjetnički izazov, što je rijetkost, i ovog mi trenutka na um ne pada nitko osim genijalnog Jehudija Meniuhina tko je na takav način i iz takvih razloga silazio među ljude, odvedu ga kojekakve, uglavnom egzistencijalne, životne okolnosti. Kod Solde su se, pretpostavljam, stekle dvije: prva, koju mu ja upisujem u biografiju, da je iz svadbarskog kraja, gdje ljudi ginu za vjenčanja, i gdje je tom obredu sve u životu podređeno, i druga, o kojoj sam govori, da je imao stalnu djevojku, koja će mu postati žena, i da je, malo-pomalo, bivao porodični čovjek, s materijalnim i financijskim potrebama porodičnog čovjeka. I onda tako jednom pogaziš sve svoje principe i odeš da fotografiraš vjenčanje pa svadbu. Drugi put je već malo lakše. Treći put sve ide samo od sebe…

U međuvremenu Danijel Soldo se proslavio na toj nekoj, zapravo vrlo čudnoj sceni. Čudnoj, zato što se računa da je sve tu jednokratno. I nitko ne želi imati prevelika iskustva u ženidbama i udajama, premda mnogi takva iskustva steknu. Jedva da još ima takvih koji se samo jednom vjenčaju. Kaže da je tako imao običaj da mladima, onako u šali, govori da drugo vjenčanje radi u pola cijene, i da ga je šest godina kasnije nazvao jedan od mladoženja, i pitao ga važi li mu još uvijek ta ponuda. Soldu je to razgalilo, pa mu je omogućio gratis uslugu.

Naručuju ga širom Hrvatske, po bosanskoj Posavini i u srednjoj Bosni, uglavnom Hrvati i katolici, ali govori da je u Banjoj Luci imao jednu veoma lijepu srpsku, pravoslavnu svadbu, pa onda razgovaramo o tome kako je pravoslavni svadbeni ceremonijal puno slikovitiji od katoličkog… (Pritom, pomalo se i samome sebi čudim kako se u ovo sve uživljavam, budući da, za razliku od Solde, nemam ni privatnog ni profesionalnog interesa za vjenčanjima i svadbama. Nerado ih pohodim, nikad me nitko nije zvao za kuma – vjerujem i da neće – osobno se nikad nisam vjenčavao, a da i jesam, bilo bi to u najstrožoj ilegali. I nema načina, ili ga nisam otkrio, da svoje profesionalne usluge prodajem po vjenčanjima. A svejedno znam razlike između katoličkog i pravoslavnog obreda, znam i kako se vjenčavaju muslimani, a kako Židovi…)

Kada fotografira po inozemstvu, u Austriji ili Švicarskoj, ne vodi pomoćnike, jer bi to bilo preskupo, nego, otpočetka do kraja, slika sam. Težak, mukotrpan posao, u kojemu je, međutim, duboki smisao i same fotografske umjetnosti. Ili, tačnije rečeno, fotografskoga zanata. Svaka je fotografija po jedna mala smrt. I nisu sasvim u krivu bili oni urođenici kada su vjerovali da će im fotografska kamera uzeti dušu. Fotografija mladog i mladoženje, ona koja će biti glavna među svim slikama s vjenčanja, slika je smrti u najljepšem trenutku života. Ili u trenutku koji je projektiran i smišljen da bude najljepši u njihovim životima. Ako sreće u braku i ne bude, kao što je, statistički gledano, najvjerojatnije neće biti, ostaje fotografija koja, sama za sebe, tvrdi i pokazuje nešto drugo. Život vječni i radost vječna postoji na toj jednoj slici s vjenčanja.

I na kraju, koja je u digitalno doba osnovna razlika između profesionalnih, između pravih fotografija, i milijardi fotografija koje svakoga dana na svijetu načine stotine milijuna fotografskih diletanata? O toj bi razlici svakako trebalo pisati: te milijarde fotografija nikada više ne pregledaju ni oni koji su ih upravo izradili. Jednom viđene, kao smrt na fotografiji, one čekaju trenutak kada će greškom, ili voljom svog autora, biti izbrisane.

Za razliku od tih žalosnih sličica našega doba, profesionalne fotografije se pregledavaju. Tako i one s vjenčanja, što ih je snimio Danijel Soldo. Osim što se pokazuju svima koji na svadbu nisu mogli doći, gledat će ih, povremeno, mladi i mladoženja, sve dok se ne rastave. Na tim će slikama vidjeti sebe u nekoj savršeno preciznoj projekciji trenutka, kakvu diletant može samo slučajno ostvariti. Ali kada je i ostvari, nije u stanju to da prepozna, te da sliku izdvoji među tisućama onih koje nisu trebale biti snimljene.

Pitam Soldu slika li sprovode. Profesionalno ne. Ali u nekoliko ih je prilika slikao. Jednom su ga tako zamolili da slika, jer je pokojnik imao po svijetu mnoštvo rodbine i prijatelja, koji nisu mogli stići na sprovod. Pa da im se pokaže. Fotografija stvara iluziju prisutnosti. Bio si i tamo gdje te nije bilo. Živio si život kojeg nije bilo. Fotografija je, kao i vjenčanje, savršena imitacija života.