Oleksandr Irvanec, Rivno/Rovno (Zid). Možda roman, 2001

Oleksandr Irvanec spisatelj je čija karijera započinje osamdesetih i može ju se dovesti u neposrednu vezu s protestima u vezi s Černobilom, kolijevkom ukrajinske demokracije. No još se značajnijim od toga čini podatak da je, skupa s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnivač neoavangardne grupe BuBaBu koja je imala izniman utjecaj na razdrmavanje učmale ukrajinske sovjetske literarne scene i unošenje novoga daha u nju. BuBaBu je ironično poigravanje skraćenicama za burlesku, balahan (ukrajinska oznaka za sajamsku umjetnost) i bufonadu. Djelovanje je grupe bilo vremenski ograničeno, ali na kulturalnome polju ona je ostavila duboke tragove. I karijere su trojice članova pošle različitim putovima. Dok se ekstrovertni Andruhovič i internacionalno etablirao kao jedan od najvažnijih ukrajinskih autora, druga su se dva člana skupine povukla u intimnije životne sfere i nastavila svoju, s obzirom na tradiciju, subverzivnu djelatnost ne napuštajući hermetičnu poetiku. 

Oleksandr Irvanec je za mjesto življenja odabrao Irpin (da, dobro se sjećate, to je onaj grad u kojem je barbarska kremaljska soldateska na početku rata ostavila svoj krvavi trag – sve do vojnoga poraza koji ih je primorao na bijeg iz Kijiva i okolice) što dovoljno svjedoči o želji za povučenošću. No ona nije literarna: Irvanec objavljuje izdašno prozu, poeziju, kazališne komade, piše književnu kritiku i prevodi. Roman o kojemu izvještavam objavljen je 2001. Čitati ga dvadeset godina nakon toga ostavlja dojam duboke nelagode. Otkuda ta nelagoda, otkud jeza koju pripovjedni tekst projicira? Kao prvo, Irvanec ispisuje jedan distopijski tekst. Radnju se može sažeti na sljedeći način. Realno postojeći grad Rivno (na ruskome Rovno, otuda i dupliranje u naslovu) nakon građanskog rata ostaje podijeljen između Socijalističke Republike Ukrajine i Zapadne Ukrajine. Zapadni je dio, pretpostavit ćete, kapitalistički, dok istočni slijedi ideologiju potonuloga Sovjetskog Saveza. I dalje: zapadni se dio nalazi u potpunome okruženju, a od istočnoga je odvojen zidom. Naravno, prva povijesna asocijacija koja se nameće već samom faktografskom silom jest ona na podjelu Berlina u doba Hladnoga rata. No to nije sve: i sama navodna podjela Ukrajine (o tome sam pisao u ovome ciklusu pisao predstavljajući knjige Serhija Plohija i Mikole Rjabčuka) na njezin istočni (proruski) i zapadni (proukrajinski) dio u ovome kontekstu stječe nove dalekosežne konotacije. 

Irvanecova pripovjedna strategija u suočavanju s kompleksnom problematikom, kako povijesnom tako i suvremenom, počiva na ironiji, a njegov roman poprima elemente satire. Da bi se takav projekt realizirao potrebna je efektna priča koju se i isporučuje. U njezinu se središtu nalazi dramski spisatelj Šlojma Ezirvan koji živi u Rivnu. Upravo na dan premijera novoga kazališnog komada prvi put nakon pet godina dobiva dozvolu da posjeti obitelj, roditelje i sestru, u Rovnu. Važan je element pripovijedanja sadržan u tome da se cijelo zbivanje odigrava unutar dvadeset i četiri sata. Time se tekstu pridaje element zgusnutosti kojom se povećava napetost, a ubrzani ritam stječe prevagu nad odmjerenijim načinima predočavanja.

Mada ne postoji podjela na poglavlja – tekst se nalazi u modusu stalnoga protjecanja, bez retardacija – ipak ga se može podijeliti na tri dijela koji se razlikuju kako po vremenu tako i po prostoru. U prvome se opisuje nenadani dolazak dozvole za posjetu istoku, Šlojmine pripreme za njega kao i konačni odlazak. Drugi, najdinamičniji, govori o samome boravku na istoku, a treći vodi natrag na zapad, pod promijenjenim uvjetima i završava u glosolalijom obilježenoj apokalipsi, nasilnome brisanju, točnije potapanju, granice podijeljenoga grada. Prvi dio predočava umjetnika koji se nalazi na vrhuncu karijere, ali ga ta činjenica ne ispunjava na osobit način. Prije je riječ o kriznome stanju u kojemu se nalazi, makar se sama kriza doimala difuznom, teško shvatljivom i objašnjivom. Istovremeno, zadovoljstvo zbog ponovnog susreta s obitelji praćeno je tjeskobom, neformuliranom strepnjom pred onim što bi mu se moglo zbiti u svijetu koji je nekada bio njegov, a sada se osjeća kao potpuno tuđ.

Dolazak u Rovno premašuje i najmračnije slutnje. Već u roditeljskome stanu ga očekuju dva stranca u kojima nije teško prepoznati agente KGB-a. Odvode ga a da mu pri tom jedva dopuštaju razgovor s majkom. Gotovo somnambulno lutanje gradom počinje onog trenutka kada uspijeva izbjeći njihovoj pažnji i zapućuje se na mjesta koja su mu u ranijem životu nešto značila. Distopijska priča postupno gubi elemente logike, približava se fantastici, tako da čitateljica teško može odgonetnuti je li ono što se Šlojmi događa rezultat zbilje ili sna. Bilo kako bilo, nakraju ga podvrgavaju javnome ispitivanju koje u svojoj dramaturgiji slijedi sve propise staljinističkih procesa. Irvanecov pripovjedač mijenja duktus, na snagu stupa birokratski govor poznat s partijskih sastanaka u kojima se sprovodi beskompromisno načelo kritike i samokritike (pri čemu ova druga nedostaje). Po završetku flagelacije Šlojma dobiva ponudu „koju je teško odbiti“: mora otvoriti vrata u podrumu kazališne zgrade koja spajaju kanalizacione sisteme podijeljenoga grada. Kroz njih će prodrijeti specijalne jedinice Socijalističke Republike Ukrajine i donijeti „oslobođenje“ ugnjetenim stanovnicima Rivna. 

Apsurdna situacija stječe neslućenu akceleraciju po spisateljevom povratku koji je brižljivo organiziran od strane istočne tajne službe. On po povratku u svoj stan baca ključ koji mu je dan kako bi sišao u podzemne prostorije kazališta. Ključ ipak pronalazi put do njega, u vrijeme same premijere. Shvativši da je sudbina neizbježna, spušta se dolje, otvara vrata, otpadne vode se slijevaju kroz otvor, ali kraj ostaje otvoren. Jesu li doista specijalne trupe prodrle u kapitalističko Rivno? Što se zbilo sa Šlojmom? Je li grad doista ujedinjen kao što sugerira posljednja rečenica romana? Ako jest, pod kojom zastavom?

Oleksandr Irvanec ispisuje tekst koji čitateljstvo ostavlja u stalnoj nedoumici. Balansirajući između sna i zbilje, između ja-, ti- i on-forme, on odbija fiksirati svojega pripovjedača te koristi takvu poziciju za predočavanje zbivanja koja kao da se ne žele opredijeliti između tragičnog i komičnog, ozbiljnog i apsurdnog, realnog i grotesknog… Upravo u toj mješavini realizira neoavangardistički tekst koji je sposoban, povezujući volatilnu sadašnjost, nerazjašnjenu prošlost i potpuno neizvjesnu budućnost, proizvesti nerazrješivo stanje napetosti. I upravo se u njemu i nalazi domet ovoga romana: aktualnost dvadeset godina nakon nastanka. 

NIN 10.11.2022

Zalud se krečilo u savskom priobalju kako bi se mesto okupljanja pacova, zmija i narkomana darovalo građanima. Po rečima predsednika Vučića “od smetlišta, đubrišta, najgoreg mesta, za okupljanje najgorih, napravili smo jedno od najlepših mesta u Evropi i svetu”. 

 Međutim, zmije, pacovi i narkomani su baš uporni. Vole taj kraj, ne odustaju da im stanište bude u srcu Savamale. Tamo, gde su nekada bili peroni sa kojih se išlo na sve četiri strane sveta, nikla je deponija udaljena samo dve stotine metara od spomenika Stefanu Nemanji. Tako su se na jednom mestu našla dva rugla. Ipak, deponija će u nekom času biti izmeštena, ali grdosija plaćena nepoznatom sumom novca srpskih poreskih obveznika će ostati. Kao što će ostati i oni soliteri Beograda na vodi koji liče na vojničke cokule, kao što će ostati ogromna kula, najviša u ovom delu Evrope, koja podseća na ogroman krastavac ‒ nazovimo je Kula Kornišon, od milja Kornišonka.

U izbornoj noći 25. aprila 2016. godine zvanično je ukinuta država Srbija rušenjem Hercegovačke ulice u Savamali. Neindifikovana banda kriminalaca, angažovana od strane režima, obavila je rane radove za glamurozni projekat Beograda na vodi. Tim događajem ozvaničena je koalicija države i mafije. Danas je to neupitna činjenica koja ne zavređuje komentar, jer se narod ‒ u ovom slučaju neumesmo bi bilo upotrebiti imenicu građani ‒ srodio sa postojećim stanjem. Za drugačije ne zna već čitavu deceniju. I sasvim mu je prirodno, recimo, da je generalni sekretar vlade Srbije oficir za vezu sa podzemljem, da kriminalci vežbaju na strelištu Vojske Srbije, da vlasnik pečenjare bude na čelu EPS-a, da patriote sa Srpske liste bez tendera popločavaju i asfaltiraju Srbiju, da se progone pošteni policajci, a unapređuju kriminalci, da najveća plantaža marihuane u Evropi bude državni projekt. Jer, Jovanjice ne bi bilo bez blagoslova sa samog vrha. 

Nedavno sam obišao Savski trg, mesto gde je decenijama vibrirao život Beograda. Železnička stanica jeste srce svake metropole. Tu počinju i tu se okončavaju putovanja. Danas je Savski trg pustolina kojom dominira ona skalamerija od spomenika. Po odluci srpske vlade cena spomenika je tajna do 2023. godine, dakle, uskoro bi trebalo da saznamo da li je plaćen deset miliona eura, ili, malo više? Ali, to je sitnica u poređenju sa netransparentnim poslovima širom Srbije. Da li se neko seća onih navodno velikih investicija na kojima je SNS dobijao izbore? Šta bi sa dolaskom Mercedesa u Srbiju? Kada će stići Tenis, najveći proizvođač svinjskog mesa u Evropi, koga je pre šest godina najavio tadašnji premijer Aleksandar Vučić? Šta bi sa aerodromom u Trebinju, koji je Vučić obećao građanima BiH-a? Prvi let bio je najavljen za mart ove godine. 

Sve je tajna. Da ne postoje BIRN i KRIK, N1, Danas i Nova, Vreme i NIN, Nedeljnik i Novi Magazin, ne bismo znali u kakvom svetu živimo. A Srbija jeste velika tajna, kako kaže u jednoj pesmi Desanka Maksimović.

Tajna je i dokle doseže teritorija Srbije. Valjda do tamo gde nije potreban pasoš. Kosovo je deo Srbije samo u glavama srpskih političara, dobitna kombinacija za opstanak na vlasti, sinekura koja donosi siguran prihod sve dok traje proces traženja rešenja. I zato predvodnici Srpske liste u dogovoru sa Beogradom čine sve da to što duže potraje.  

Strašno je što čovek pristane na manipulaciju. Tako je lako onda izazvati sukob. 

Strašno je što čovek pristane da ide u rat.

Strašno je što čovek pristane da ide u vojsku. 

Zar će onaj Kvisko, koji je zamenio Vulina, nekoga da šalje u rat?

U zgradi Glavne železničke stanice na Savskom trgu, budućem Muzeju istorije Srbije, biće prikazana istorija Srba od dolaska na Balkan pa sve do…? Svakako bez današnjeg vremena. Tu postavku radiće oni koji će doći posle ovih, pod uslovom da ne budu opet oni. 

Ali, jednom će svakako doći na red i heroji doba zlog, doba u kojem upravo živimo. Imaće svoj kutak u Muzeju istorije Srbije, i biće tu zajedno naprednjaci i kriminalci, baš kao što su i u životu bili. Jer, ista je to materija, ista pamet, isto odsustvo morala. Isti je to svet. Srpski svet po recepturi psihopate.

Pišući o Goetheovoj “amoralnosti”, čini mi se da Jules de Gaultier navodi ove Goetheove riječi: “Prava nostalgija mora biti uvijek plodonosna i stvoriti nešto novo što će biti bolje”. U srži ove moje knjige krije se zaista prava nostalgija. Nije to nostalgija za samom prošlošću, kao što se može kadikad činiti, niti je to nostalgija za nečim nepovratnim; to je nostalgija za trenucima u kojima sam najpotpunije živio. Ti su trenuci ponekad bili posljedica dodira s knjigama, a ponekad dodira s muškarcima i ženama koje sam nazvao “živim knjigama”, kaže američki pisac Henry Miller u predgovoru djela “Knjige mog života”, u kojem piše o knjigama, odabranim naravno, “kao bitnim doživljajima”.

”Nisam ispisivao portrete likova iz knjiga koje sam tad čitao. Ništa nisam čitao s namjerom da pronađem novoga imaginarnog prijatelja. Štošta u sjećanju biva prepravljeno i nehotice prilagođeno svijesti i duhu onoga tko se sjeća. Tako se neki od ovih portreta bitno razlikuju od onoga što je zabilježeno u njihovim matičnim pripovijestima te od toga kako ih pamte i bilježe povjesničari književnosti i ostali gospodari pripovijesti… Među ovim portretima ima i onih koji su posvećeni likovima za koje će netko reći da su bili živi ljudi. Jesu. Ali koja je razlika između njih i onih za koje bismo pouzdano mogli reći da nikada nisu živjeli? U svjedočenju pred sudom – razlika je potpuna. U pripovijesti – nikakva. Da bi netko bio imaginarni prijaelj, ne mora biti izmišljen. Imaginiranje nije iz ništa. Nije, čak ni onda kada se čini da jest. Zapravo, najuzbudljivije je kada se živi čovjek pretvara u književni lik”, piše, pored ostalog, Miljenko Jergović u pogovoru “Imaginarnog prijatelja”, zbirke portreta književnih likova, ali i stripovskih te junaka iz rock poezije, objavljene u izdanju zagrebačke Frakture.

Njemački pisac Walter Gerteis objavio je, 16 godina prije Millera i 69 prije Jergovića, knjigu “Detektivi u životu i romanima”, u kojoj portretira stvarne i književne – a drugih dijelom ili nikako ne bi bilo bez prvih – detektive, ključne likove cijelog jednog, istina podcijenjenoga, književnog žanra.

Nije neophodno, ali nije ni nezanimljivo, porediti Jergovićevo djelo s Millerovim “Knjigama” ili Gerteisovim istražiteljima zločina. Za razliku od Amerikanca, već smo rekli, Jergović ne piše o djelima, ali, uglavnom, ni – što ga čini drugačijim i od Gerteisa – o glavnim junacima knjiga koje su ga formirale otkad je naučio čitati pa sve do one čije čitanje upravo završava. Onom što čeka na polici, hrpi na podu, pored kreveta ili u ruksaku, to će se čitateljsko i spisateljsko formiranje nastaviti. Ako je, a jest, tranzicija prelazak iz nečega u ništa, čitanje je – što, naravno, treba shvatiti uvjetno – prelazak iz svačega u nešto. U ovom slučaju u zbirku koju je autor, baš kao i Miller poodavno, mogao podnasloviti sa: “autobiografska proza”.

Portretirajući antijunake i ponekog junaka ili junakinju, Jergović piše o svojem čitateljskom odrastanju, izbjegavajući kronološki i, posebice, književnoteorijski pristup, čime je čitatelju učinio dvije usluge. Prvo ga je podsjetio na to da je od svih demokratskih svjetova najdemokratskiji – parafrazirajući još jednog velikog i globalno poznatog pisca rođenog u Sarajevu, Aleksandra Hemona – onaj knjiški, jer su u njemu sve knjige, računajući slikovnice i stripove, na policama, bile one svete ili trivijalne, upravo i samo knjige na policama i među njima hijerarhiju uspostavlja čitatelj i čitateljica, svaki i svaka za sebe i bez obaveze za drugoga i drugu. Za teorijskim davljenjem, u kojem nema mjesta “blesavoj radosti” koja autora obuzima kad se opet sretne s nečim što mu je davno bilo na redu za čitanje, nije bilo potrebe. Jergović se inače time ne bavi, a kako je tekstove iz “Imaginarnog prijatelja” pisao za novine, tako je tekst oslobodio svega što novinama, dnevnim i tjednim, jednostavno ne pripada.

Svoje imaginarne prijatelje pisac je pronalazio u slikovnicama, bajkama, stripovima, koje smo zvali crtanim romanima, antičkoj mitologiji, kod Stephena Kinga i Ive Andrića, pjesmama Seje Sexona i Branimira Štulića, ali i u Bibliji, što će, da se ne lažemo, dobro doći opsjednutim što opusom, što likom, a najčešće i jednim i drugim, Miljenka Jergovića. E takvi će u njegovu posezanju za knjigom svetom kršćanima pronaći neko, naravno – pogrešno, tumačenje piščevih stavova o nečemu.

To što on kaže kako “lica iz Biblije, ona koja sam pronašao među svojim imaginarnim prijateljima, bitno se razlikuju od istih tih lica u službenim ili manje službenim tumačenjima”, bit će im manje važno od autorovih simpatija za Zagorova Čika, Sexonova Abida, Kulenovićevu Stojanku majku Knežopoljku, Sizifa, samoubojicu iz “Alana Forda”, Herzoga, Anu Karenjinu, Popaja, Raskoljnikova, Dylana Doga, Polifema, Velog Jožu, Ivana Denisoviča, Tezeja…

Dječak čija je prva biblioteka mogla stati u manju kartonsku kutiju, u koju je, skriven ispod stola, stavljao stripove, izrast će, prvo, u nadobudnog učenika sklonog izluđivanju nastavnica jezika što se tada zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, vojnika JNA kojem će Tolkien i Tarzan pomagati da ne poludi od besmislenih marševa, vježbanja strojeva koraka i ostalih užasa vojnog roka, poznatog pisca i pasioniranog čitatelja kojeg veseli potraga za knjigama čije je čitanje nekada davno počeo i iz niza mogućih razloga prekinuo, svjestan ili ne kako je čitanje na silu ćoraviji posao od penjanja na Mjesec ljestvama.

”Fikreta je bila među posljednjim predratnim junakinjama iz naših mahala. Njezin Don Juan, prvak Fikretinog srca i čaršijskih kaldrma, umoran od života i od neprestane borbe da se bude prvi i najveći od Baščaršije sve do Marijin dvora, skoljen novembarskim maglama ili aprilskim proljetnim depresijama, savjetuje ju da ode od njega, da negdje drugdje i s nekim drugim započne novi život. I bit će, uzda se da ga ona neće poslušati, nego će ostati, kao što prave penelope zavazda ostaju. Na Balkanu mirnodopske ženske legende počinju i završavaju s penelopama. Sve druge su usputne i prolazne, a one, koje vječno čekaju, jedine su starije od ovoga grada i od vremena”, piše Jergović u “Imaginarnom prijatelju”, knjizi koju je sjajno ilustrirao Ivan Stanišić, djelu što od nostalgije stvara “nešto novo što će biti bolje” i, piščevim riječima rečeno, izaziva “blesavu radost” čitanja.

Ti se nećeš gorditi i uznositi
Lišavati krhke jednostavnosti
Kako bi ti na tržištu krutih ljudi
Cijena bila stostruko veća.

Ti nećeš samo u caru i kralju
Vidjeti Njegovo Veličanstvo
Svijet ćeš posmatrati i vrednovati
Uvijek odozgo prema gore. 

Ti nećeš podilaziti onima
Koji umanjuju ogroman značaj
Tvoje ribaće četke zato što je
Ona njihove ruke zaobišla.

Ti nećeš prezirati razum i rad
Kako bi prednost davala
Ćudljivim i promjenjivim riječima
Koje na koncu blijede u sjećanju. 

Ti nećeš u čovjeka gledati
Pobožno kao u Proročanstvo
U svakom ćeš trenutku znati
Kako ne postoji nedostižnost.

Ti se nećeš služiti lukavstvima
Izdavati za maga i dobrotvora
Glumiti ludilo, gorčinu i ushit
Kako bi tamu navraćala u svjetlost. 

Ti nećeš iz obijesti unositi nemir
Laskati dangubama i sebičnjacima
Zato što su to nečija djeca, žene, ljudi
I sretnim okolnostima bolje uobličena lica.

Ti nećeš izmišljati ciljano i naprazno
Kako bi zaustavila svoje bjekstvo
Niti ćeš izbjegavati trošne kvartove
Proste umove i sirotinjska jela. 

Ti nećeš ni jednoj zastavi i diplomi
Davati prvenstvo prolaza naspram
Drvene četke kojom stružeš po podu
Tijelu, tanjiru, umu, kazivanju i strahu.

Ti nećeš nikoga sablazniti
U kobi, bolu, sramoti i golotinji
Nasjedati na lažne predstave
Krvoždernog puka iz arene.

Ti se nećeš izvinjavati umišljenicima
Pravdati za grijehove koje nisi počinila
Još manje za one koje počinila jesi
Niti ćeš sklapati poslove s nedokučivim.

Ti ćeś, kad prestaneš grubom četkom

Strugati po podu, tijelu, tanjiru, umu i strahu
Svakoj radosti pokloniti bar jedan osmijeh
I svakoj tuzi makar zrno čistog dječijeg daha.

Spavaj, Ognjene,
I sanjaj kako se pod prozorom
Tvoje sobe
Igraju tek rođeni janjci
I jedna suza, teška ko planeta,
Pade na bjelinu jastuka.

Spavaj, Ognjene,
Večeras tvoje je
Carstvo nebesko
Po kojem se razliježe
Dječja graja iz petogpet i
Tvoje misli brižne i krhke
Ko paučina.

Bog iskušava, rekli bi oni
Koji vjeruju
Da je Bog izdao naredbu
Da te ima i nema.
Čemu sva ta igra Gospodareva?!
Zar nije bilo bolje da je naredio
Da se crn kamen otisne iz škarpe
I padne u dubinu rijeke.

Moj mili dječače,
Kroz tvoju kožu, ruke
I kroz dušu tvoju
Prohujao je voz
Napunjen kutijama pilula,
Iglama, skalperima hiruškim
I nadom koja se u gar pretvorila.

Sad si miran –
Svejedno, melek ili anđeo,
Ništa te više ne boli.
Sada se Nebo brine
Za tvoju kosu svilenu
I boju čarapa
Koje si pažljivo slagao u torbak
Pred putovanje u daleki svijet
Gdje se tražio spas od vučjih zuba
Zarivenih u tvoju butinu.

Ako ćemo pravo, Ognjene,
Ti nisi umro –
Ti nigdje nisi otišao,
U naručju si
Iz kojega si se iskrao
Po kojem su ostali prosuti tvoji snovi.

Tu si.

I nigdje drugdje.

Artur Klinaŭ, Šalom (2011, 2013)

Artur Klinaŭ (1965) spada u mlađu generaciju bjeloruskih umjetnika i umjetnica koja je imala nesreću gotovo neosjetnoga prijelaza iz totalitarne u autokratsku diktaturu. Nakon završetka studija arhitekture u Minsku počinje se intenzivno baviti likovnom umjetnošću, da bi, u najboljoj tradiciji sovjetske avangarde, osnovao časopis pARTisan i u njemu počeo objavljivati intermedijalne priloge – uvijek kritične prema režimu. (Ako se upitate gdje Klinaŭ danas živi, odgovor je više nego predvidiv – u egzilu u njemačkome Gießenu. Od čega živi? Stipendije. Kada će se vratiti u Minsk? Odgovor nepoznat.) Knjiga Minsk, sunčani grad snova iz 2006. napisana je u takvome stilu. U njoj se miješaju momenti esejistike, putopisne i autobiografske književnosti, sve ilustrirano fotografijama, tako da nastaje dojam „potpunoga umjetničkog djela“ (Boris Groys) u kojemu se sa začuđujućim efektima u kojima se stapaju različite diskurzivne strategije. O toj će knjizi biti svakako riječi u nastavku ovoga serijala, ali sada bih se posvetio romanu Šalom.

U naslovu sam naveo dvije godine kao godine nastanka. Naime, roman je (prvi datum) izvorno objavljen na bjeloruskome, a potom u prerađenoj i dopunjenoj verziji (drugi datum) na ruskome. Tako se i Klinaŭ upisuje u autorice i autore kojima je šetnja između više jezika nešto što je potpuno uobičajeno. Već i sam naslov romana najavljuje njegovu višeznačnost. Šalom je na bjeloruskom „šljem“, istovremeno na semitskim jezicima ta riječ znači „mir“, dok u hebrejskom stječe i dodatno značenje pozdravne formule. Sva se tri značenja u romanu smjenjuju zauzimajući različite položaje unutar njegove brižljivo konstruirane strukture. Na najbitnijem se mjestu nalazi prvo, kojega ću označiti tematskim. Glavni se junak (i on je nositelj dvostrukoga imena: za europsku publiku francuski André, za bjelorusku domaći, Andrej) nalazi na turneji u Njemačkoj. On sudjeluje na međunarodnoj izložbi, no iz Bjelorusije je dobio težak zadatak: valja mu kupiti čizme punici. Tokom boravka u Bonnu muči ga egzistencijalna kriza, upitanost nad svojim (i ne samo svojim) mjestom u uređenom i sterilnom zapadnom svijetu koju sublimira na sljedeći ironični način. „André je, pak, reprezentirao jednu malu, zaboravljenu zemlju, iza europske ograde. S one strane ograde nalazila se mračna Tolkienova zemlja Mordor u kojoj vladajući Orki od jadnih Hobita prave puževe i režu im prava, gdje god mogu. / Za podršku Hobitima majčica Europa ih je s vremena na vrijeme pozivala na seminare kako bi ispitali na koji način se Orki mogu pobijediti na izborima i kako se Mordor može pretvoriti u hobitsku demokraciju. Bilo je i poziva na književne festivale gdje se osluškivao njihov osobeni, arhaični jezik, ili upravo umjetničke izložbe gdje se Europa htjela uvjeriti da Hobiti još uvijek nisu izumrli i da su, čak, sposobni proizvesti umjetnička djela.“

Roman je izgrađen po strogome modelu kojega nijednoga momenta ne napušta. Žanr u kojemu se razvija, po kojemu se oblikuje, jest pikarski roman. To znači da se junak, naizgled besciljno, kreće kroz vrijeme i prostor, da ga ne odlikuje osobita moralna svijest te da na svojemu putu izbjegava, manje ili više uspješno, razne prepreke kako bi došao… Gdje? Zapravo nigdje. Pikarski roman kao da, na ironičan način, ponavlja izlizanu taoističku mudrost po kojoj je „put cilj“ (ili obratno, ne znam više točno). Svako je poglavlje, kako bi se istaknula marginalnost junaka, označeno različitom vrstom alkoholnog napitka. No ponečemu će se konstrukcija koju vješto slaže Klinaŭ razlikovati od tradicije zasnovane u Španjolskoj u šesnaestome stoljeću. (Zapis na margini: Bilo bi zanimljivo usporediti pripovjedne strategije kojima se koristi Miljenko Jergović u svojemu „pikarskom romanu“ Vjetrogonja Babukić i njegovo doba s onima koje primjenjuje bjeloruski spisatelj.) Taj je razlikovni moment sadržan u narativnoj činjenici da se Andrej vraća kući. Neobavljena primarnog zadatka, kupovanja čizama, naime, sa strahom, ali ipak i sa samopouzdanjem. Novac predviđen za transakciju potrošen je na kupovinu neobičnog i beskorisnog objekta – šljema kakav se nosio u njemačkoj vojsci u vrijeme Prvog svjetskog rata. Stajao je upravo toliko koliko je trebao izdati za puničine čizme.

Da se ostalo na tome, teško bi se mogao ispisati kvalitetan roman. Klinaŭ čini obrat koji ga vodi na polje apsurdnoga i grotesknoga, nipošto tuđega pikarskome romanu. Naime, njegov se junak odlučuje da više nikada ne skine šljem. Putujući kroz Njemačku preko Poljske prema Bjelorusiji izlaže se raznoraznim neugodnim, ali i ponekim ugodnim događajima. U ove druge svakako spada susret sa simpatičnom pankerkom u Hannoveru, u prve, sukob s neonacistima u Berlinu, kontrole na graničnim prijelazima i, općenito, komunikacija s „organima vlasti“. Situacija se definitivno komplicira, štoviše dovodi do nerazrješivosti, onda kada Andrej stiže u svoj grad, Mohiljou (Mogiljov) gdje je prinuđen na konfrontaciju s vlastitom okolinom. Počev od supruge, preko punice i cijele uže i šire obitelji pa sve do poslodavca (on ima mali honorarni posao na likovnoj akademiji), nitko nije sposoban prihvatiti njegovu ekscentričnu odlučnost kojom odbija skinuti šljem s glave. Situacije se dodatno zaoštrava time što se šljem interpretira, djelomice i s pravom, kao simbol neprijateljske vojske. Protjeran, prvo iz stana, a potom i iz ateljea koji mu služi kao privremeno obitavalište, Andrej je prinuđen prihvatiti život beskućnika što mu i ne pada odveć teško. Njegova je pobuna prožeta dubokom unutarnjom motivacijom. Šljem je simbol rata, ali, sjetit ćemo se, preko akustične veze s hebrejskim, i mira. Klinaŭ tako formira ambivalenciju koja polarizira, ali istovremeno i spaja. Ta će se ambivalencija postupno kristalizirati i u osjetljivome odnosu prema Europi i dubokoj težnji, prožetoj sumnjama, da se Bjelorusija treba vratiti tamo gdje po prirodi stvari i pripada. Ispunjenje tog teškog zadatka na sebe su preuzeli umjetnice i umjetnici. Kako bi ga se realiziralo treba prevladati niz prepreka koje s umjetnošću nemaju ništa. One se nalaze na polju postimperijalne i neokolonijalne politike, diktirane iza debelih zidova Kremlja i skovane u šizofrenoj, monomanskoj, patrijarhalno, pseudoreligioznoj i homofobnoj glavi povjesničara amatera. Koji u Bjelorusiji uživa prilično čvrstu podršku kolhoznika s kojim se, manje ili više vješto, aranžirao u proteklih dvadesetak godina. Artur Klinaŭ i njegovi istomišljenici i istomišljenice u realizaciji svojega projekta oslobođenja trebaju pomoć upravo one Europe koju su tvorci nove željezne zavjese, prevarivši se, proglasili dekadentnom i osuđenom na propast. Tek se intenzivnom i iskrenom podrškom kreativnim umovima može razobličiti i ogoliti lažna vizija.     

E, baš sam ti ja, nekakvo, smotano žensko! Bila sam najstarije dijete, od nas petoro, u obitelji.

Tri cure i dva momka. Uvijek za sve prva. Morala sam ćaći i materi pomagati ishraniti i podizati moju braću i sestre, ali i sebe. Bili smo sve ljepši i ljepša, od ljepšeg, sve rumeniji od rumenijeg. Kada sam  stasala za školu, otac me dao na zanat, šnajderajski, kod gospođe Lukinice.

Ona je imala uhodanu radnju, sva gradska gospoda i gospođe kod nje su dolazila šivati haljine i odijela. Što je ta žena znala skrojiti i sašiti odijelo, nećeš sada naći takve majstorice!  Znala je sakriti svaku tjelesnu manu, višak kila, krive noge, a istaći ono što je oku bilo ugodno.

Muž joj, Luka, bio je probisvijet, lutalica, kurvar i kockar. To je, kad malo previše popije, ili ga savlada umor od duge partije pokera, pravdao činjenicom što on i njegova gospođa nemaju djece, a već petnaest godina su u braku.

Moja majstorica, gospođa Lukinica, svi smo je tako zvali, nismo joj ni znali pravo ime, za svaki njegov navod samo je, kratko, govorila:

– Laže pjandura! – i ništa više.

Svoju muku krila je od svijeta, koji je, ionako, znao sve. Nije se moglo u gradu ništa skuhati, pojesti, popiti, posvađati se, proveseliti neki događaj, a da se ne čuje, u najudaljenijem dijelu grada. Pričalo se, na večernjim sijelima, kako Luka u Dalmaciji ima dijete, sina, i da mu šalje puno novca zarađenih od kocke, ali nitko to, zapravo, nije mogao dokazati.

Gospođa Lukinica većinu svojih obiteljskih problema iskaljivala je na nama, šegrtima. Često smo ostajali do kasno u noć, radeći i pomažući joj.  Nagrada za naš trud bila je par pljuski, par psovki, i kao kruna svega rečenica, koju sam zamrzila do današnjih dana, do, evo, duboke starosti:

– Nizašto te Bog nije stvorio, glupačo!

Ne znam, ali pričalo se, da je našim roditeljima davala pokoju paru za nas i naš rad. To nikada vidjela nisam.

Uvelike sam se bila osamostalila u radu i, već, donosila kući pristojne novce. I sebi sam uspijevala skloniti poneku paru, na stranu, od napojnica zadovoljnih mušterija. Tada se dogodio, iz ove perspektive gledano, prvi šok za mene.

Radeći po cijeli dan za SINGERICOM, nisam ni zamijetila kako su moje mlađe sestre odrasle, kako su postajale prave ljepotice. Od mene bi, samo ponekad, zatražile nešto im sašiti ili prepraviti. Za moj rad, od njih, dobila bi poljubac, a onda bi veselo odlepršale u, neki svoj, svijet.

Ni za momke, ja ti, baš, i nisam imala nešto vremena. Sve su to bili neki polovnjaci koji su najviše voljeli mjeriti obujam kukova, mekoću grudi i nečemu se „više“ nadali od mene. Ja, vjeruj mi, nisam imala tada pojma čemu se to oni od mene nadaju.

Jedne prilike, srednja sestra, dođe mi sama zatražiti novu haljinu za sašiti. Po kroju, boji i materijalu, zaključila sam, svečanu.

– Gdje ćeš ti to, Ružice, – tako se zvala – s ovakvom haljinom?

– Lucija se, bona, udaje. Zar ne znaš? – ona je veselo odvratila.

Lucija je bila naša najmlađa sestra.

Koji je to šok bio za mene! Iako o tome nisam znala mnogo, pomislila sam na red i na to kako sam ja najstarija. Ja se trebam prva udati! Što se tu događa? Gdje je tu red? Pa Lucija je još dijete, lijepo, ali ipak dijete.

Sve sam se ovo pitala u samoći. Ocu i majci se nisam mogla, niti smjela obratiti za pojašnjenje. Njima je bilo važno, jedna usta manje za hraniti. Moji roditelji su bili generacija moje gazdarice, gospođe Lukinice, kad nešto ne znaju ili ne žele odgovoriti, daju ti par pljuski, psovki, malo dernjave, i bježi.

Za mene jedina je korist od Lucijine svadbe bilo to što me mladi, lijepi konobar Ante pitao, između donošenja rakije i mesa gostima, kada bismo se mogli vidjeti, van te svadbene gužve.

Čudila sam se toj njegovoj slobodi i drskosti, rumenilo mi je došlo u obraze radi njega. Pred ocem sam se pravdala čašom crnog vina koju sam popila mladencima u čast.

Dva dana poslije svadbe, Ante je došao u radnju, kod gospođe Lukinice. Prošarao je pogledom po radnji kao da snima situaciju, ugledao mene, pa onako, lopovski, upitao:

– Gospojice, možete li mi uzeti mjeru? – učinilo mi se kako je, čak i namignuo, dok je to pitao.

Od sreće, srama, uzbuđenja, nisam znala što raditi, u tom trenutku. Ustala sam, zbunjena, umjesto da pribadaču stavim u stalak, ja je, uredno, ubodem, a gdje bih drugo nego, u Antin but. On je skočio, ali se, lopov jedan, nije nimalo zbunio. Samo je, i dalje nasmijan, rekao:

– Samo ti bodi, imaš što i imaš koga, Bogu hvala!

Da ne duljim. Izlazili smo nekoliko puta, uglavnom nedjeljom, poslije mise. Šetali smo, uz smrknute poglede mojih roditelja, a onda je Ante jedne nedjelje 1939.godine, na misu došao noseći crvenu ružu.

– Crvena je boja, boja ljubavi. – odgovorio je na moj upitni pogled.

Moj otac ga je samo strijeljao pogledom, ali se i krišom nasmiješio. Majka se pravila da ništa ne vidi i gledala je, stalno, na drugu stranu od nas.  

Poslije mise pružio mi je ružu, pogleda uprtog u neku daleku kuću iza crkve, upitao:

– Hoćeš li se udati za mene? Da ti budem muž, da mi budeš žena? Od sada pa do kraja života, mog ili tvog?

Nisam tada imala pojma što je to romantika, ali jadna ja, umalo nisam pala na dupe. Do toga dana, vjeruj mi, poljubio me samo četiri puta. Svaki taj poljubac pamtim i danas. Najradije bih mu bila skočila za vrat, poljubila ga, zagrlila, ali ženski ponos, ta čudnovata stvar, nije mi dopustila. Rekla sam samo:

– Ja…..hoću. A ti idi pitaj mog oca.

Do kuće nisam hodala. Letjela sam. Ružom sam prelazila preko obraza, milovala njome oči mirisala je i ljubila, dok nitko ne gleda. Ante, jadan, u strahu od mog predomišljanja i nečega nepredviđenog, odmah sutra dođe kod mojih, s majkom, otac mu je poginuo prije desetak godina sijekući državnu šumu, i odmah ugovorio svadbu i vjenčanje.

Vjenčao nas je župnik, don Ivan 25.lipnja 1939. godine u Bosanskom Brodu.

Dok mog Antu nisu mobilizirali, u proljeće 1941.godine, bili su mi to najljepši trenuci u životu. I sada, često pomislim, kako je sve to bio samo san. Bože moj, oprosti mi samo snove.

Ante je kao čovjek, kao ljubavnik, bio nježan i pažljiv. Jedina mana našeg braka bila je ta što ja nikako nisam ostajala u drugom stanju. Probali smo, nije da nismo. Nekada i po dva-tri puta na dan, ali nije nam se dalo. Ante je svakim danom bio nježniji i strpljiviji, a svakim danom sve žalosnija, što voljenom čovjeku ne mogu darovati dijete. Kad je s vojskom pošao na Staljingrad, dobro se sjećam, nježno mi je uzeo glavu među svoje dlanove, poljubio me nježno, kako je samo znao, i rekao:

– Čuvaj mi se. Brzo se vraćam.

E, to njegovo brzo potrajalo je malo više od brzog. Meni je to bila vječnost, košmar, najgore i najteže razdoblje mog života.

U zimu, 1943.godine dobila sam brzojav:

– „…u bitkama…Staljingrad…Ante…NESTAO…!“

Od mog, toliko voljenog Ante, ostao mi je samo taj papir. Sjećanja i sve što je lijepo, što mi se dogodilo, što mi se, tek, trebalo dogoditi, oteli su mi neki nepoznati ljudi, koje, uopće, ne znam. Oni su mislili da tek jednim papirićem, običnim brzojavom, s par riječi vještačke, službene sućuti, mogu nekome nešto objasniti, nekoga smiriti. Ljudi moji, koje su to budale!

Prevrtala sam brzojav po rukama, brzojav je prevrtao mene, moje misli, moje snove nedosanjane. Smršavila sam 14 kilograma. Susjedi me nisu mogli prepoznati. Moji su govorili:

– Haj, Boga ti, ni prva ni zadnja. Jedan se otegao, drugi se protegao! – a ja sam se uzdala u Boga i onu riječ NESTAO. Nisu napisali poginuo, umro, zarobljen, nego baš nestao. Svaki dan sam, posebice navečer, molila Boga i svetog Antu za dušu i tijelo moga voljenog čovjeka, moga Antu.

Kada se rat, Bogu hvala, završio, polovinom 1945.godine, odmah sam išla u Crveni križ, sreski komitet, u Oznu, i na svaka vrata iza kojih bi mogla biti nada, pomoć u pronalasku bilo kakvih vijesti i saznanja o mom Anti. Živom ili mrtvom. Nitko mi nije znao ništa reći.

– Drugarice, sada je još kaos u svemu. Polako, ima vremena, nije jedini o kojemu ne znamo ništa. Ako je živ, vratiće se sam, pa valjda zna gdje mu je kuća i žena. Uostalom, vrijeme je lijek za svaku bolest. Pokažite malo strpljenja.

Maltretiranje u mozak započelo je onog trenutka kada sam im pokazala brzojav, kao jedini trag koji sam imala.

– Mi, drugarice, nemamo vremena tražiti izdajice i neprijatelje našeg naroda! Prvo tražimo naše nestale, a onda vaše. – govorili su mi neki brkati ljudi, koji su nosili iste brkove kao onaj, na slici što visi na zidu i na gradskom trgu, Staljin. Valjda se po njemu zvao onaj grad, Staljingrad, gdje je otišao moj Ante i nestao. Meni nije bilo jasno koji su bili naši, a koji vaši, samo znam da više nije bilo nikakve pomoći od tih ljudi.

Tih, kaotičnih dana su me uposlili. Bila sam, za njih, starija i iskusnija krojačica, pismena, što je bilo tada rijetko. Držala sam tečajeve krojenja i šivanja mladim skojevkama i skojevcima. Tu sam, bukvalno, skapavala od posla. Neki od polaznika tih mojih tečajeva su mi govorili, kada bi vidjeli moj premor i iscrpljenost, onako, u pola glasa, ipak dovoljno glasno i jasno:

– Tako kod nas prolaze sluge okupatora i izdajnici!

Na jedan od tečajeva dolazio je  jedan, bivši, borac, stariji i ozbiljniji od većine. Moram priznati, i ljubazniji. Na prsima imao je puno, nekakvih, odlikovanja. Bio je i pun sebe. Nije imao lijevo stopalo za što je, čini mi se, krivio cijeli svijet. I Nijemce, i ustaše, i partizane, i četnike, i kralja, i sebe, i mene, i sve oko sebe.

Ali, što je taj brzo učio. To moje oči, nisu ni prije, ni poslije vidjele.

Sve što bi drugi polaznici radili dva dana, on bi za dan, što bi drugima trebalo dva sata, on bi uradio za sat. Čudo od čovjeka. Pametne glave i spretnih ruku.

Jedne večeri, po završetku tečaja, dok sam, po običaju bila premorena, sačekao me ispred naše barake, naše radionice i glasom koji ne trpi pogovore i odbijanja, rekao:

– Drugarce, otpratiti ću vas, do kuće!

Meni je bilo svejedno. Išli smo polako. Svatko iz svog razloga. Ja sam bila premorena, on bez jedne noge. Nismo ni mogli brže.

– Dokle vi, drugarce, mislite žalit za svojim ćoekom? Ako se nije javio do dana današnjeg, onda i neće. To je, drugarce, gotova prića. Il je neđe pogino, il našo kaku drugu ženu, u tuđem svijetu. Ne bi bio ni prvi, ni zadnji. Ta, nije on jedini ćoek na svijetu. Ima nas još. Samo… ja ne bi, take žene ostavio, vakav bez jedne noge, dopuzo bi ja nazad, samo da me taka žena ćekala. – ispalio je sve ovo, kao nešto najnormalnije što ljudi međusobno razgovaraju, posebice ako se poznaju dulje vremena.

– Odakle vi znate što ja čekam, koga čekam i koliko dugo čekam? – samo preko mojih usta nije moglo preći ono: druže.

– Ih, drugarce, bratić mi radi u Crvenom križu, tamo đe se vi redovito raspitujete, i sam sam se raspitivao o vama. – prvi put sam tada vidjela osmijeh na njegovom licu.

– Zašto ste se vi raspitivali o meni, i što se vas tiče moj problem, što se vas tičem, uopće, ja? Nisam bila ni u jednoj vojsci, nisam nikoga ubila, niti ne kradem. – rekla sam ljutito, zapravo bilo me strah.

– Ja sam, drgarce, sam i jadan, skoro isto kao vi. Već mi je vrijeme misliti na starost, dodijalo mi samom. Treba mi ženska ruka, treba mi topla čorba, treba mi mirna starost, ma treba mi, drugarce, i topla postelja. Mislio sam, ako bismo mi, mislim vi i ja, mogli jedno drugom pomoći da nam brže i veselije prođu dani i noći, da se nađemo jedno drugom pri ruci…- što je više govorio bio je sve tiši, činilo mi se, gubio je samopouzdanje i smanjivao se, tu, ispred mene.

Ne znam kako, sve mi je to bio košmar, nekakva brzina, ali krajem 1946. godine, vjenčao nas je matičar u Srezu.

Prije vjenčanja razgovarala sam s ocem i majkom. Otac me uputio, kao i mnogo puta prije, kod župnika, don Ivana, koji me vjenčao s mojim Antom. On je znao svu moju situaciju. Saslušao me, nekako očinski, pomilovao me po glavi i rekao:

– Dijete, dragi Bog i ja smo ti svjedoci. Čekala si ga, oplakala dostojno, ništa se tu više nije moglo. Mnogi su naši netragom nestali, ali o tome se ne govori. Nije mudro ni započinjati tu priču, ne znaš tko i gdje sluša. Ti uradi po svojoj savjesti, Bog će te upraviti na pravi put k pravoj i razboritoj odluci.

Htjela sam ja vjenčanje u crkvi, ali borac nije htio ni čuti, Bog da mu dušu prosti. Oprosti mi Bože.

– To je nazadno i glupo. Marx je rekao Boga nema, religija je opijum za narod, i fajrunt.- govorio je ono što ga je njegova Partija učila, njegov  komesar govorio.

Nikada, baš nikada, nisam s borcem uživala u životu i ljubavi. U mojim mislima bio je uvijek i samo Ante. Samo on. Kriomice sam išla na svetu ispovijed, kriomice sam palila svijeće za mog Antu, kriomice sam, noću, milovala sliku s našeg vjenčanja. Suza nije bilo. Isplakala sam ih, davno.

Na tečaju sam čula priču o jednom povratku iz mrtvih. U jednom selu, pokraj grada, ukazao se jedan čovjek za koga su svi seljani, njegova rodbina i roditelji, odavno izgubili nadu da je živ. Pokazalo se poslije kako se mjesecima krio po šumi jer nije znao koja i čija vojska je pobijedila pa se bojao da ga ne ubiju. Nisam sebi htjela buditi lažnu nadu. Posvetila sam se radu i samo radu, a mog Antu prepustila sam u Božje ruke i Božju providnost.

Meni su se subote pretvarale u srijede, nedjelje u utorke, sve dok jednoga dana, nije važno kojega, u desetom mjesecu 1947. godine, samo što je borac otišao na posao, u zanatsku zadrugu, na vrata nije pokucao on, kao da je jučer otišao s vojskom, govoreći mi:

– Čuvaj mi se. Brzo se vraćam.

Odmah sam pala u nesvijest. Kada sam se probudila, glava mi je bila u njegovom krilu, njegova ruka s vlažnom krpom na čelu. Odmah sam se ponovno onesvijestila.

Kada sam se opet probudila, nisam odmah otvorila oči, ali tu nježnu ruku bih prepoznala između tisuća drugih. I to disanje.

Bio je to moj Ante. Štipnula sam se. Ne, ne sanjam. O Bože, hvala ti, uslišio si moje molitve.

Nisam nikada niti jednu stvar, niti jedan dio namještaja promijenila od onoga dana kada je otišao u rat. Htjela sam ostaviti sve na svom mjestu, kad on jednom, noću, dođe iz rata, da se ne muči tražiti nešto što je ostavio.

Borac mi je tek tada pao na pamet. On se uselio samo s jednim kuferom.

– A tako se dočekuje muž? Jesi li pala u nesvijest od sreće ili tuge što me vidiš? – mangupski mi se nasmiješio, svojim najljepšim osmijehom, i nježno mi poljubio usne.

– Kako…pa ti…ne, ne mogu vjerovati…jesi li to, zaista, ti…Bože, ne zbijaj šale sa mnom…kako…- buncala sam.

Nešto je puklo u meni. Iako sam ga voljela i željela najviše na svijetu, iako je bio dio mojih snova, on, Ante, nije više moj zakoniti muž.

Što će se dogoditi kad čuje istinu? Kako će reagirati kada borac dođe svojoj-njegovoj ženi, svojoj kući?

Vidim, Ante nosi uniformu. Takvu je borac odavno skinuo, složio u najdalji kut ormara. Vidim da ima pištolj, u futroli za pojasom, ima nekakve zvjezdice na ramenima, nekakvo drugačije odličja na prsima.

O Gospode, nemoj mi to raditi, molim te.

– No, što je? Maca pojela jezik? Barem ja znam kako ti teško i rijetko zatvaraš usta? – Ante je govorio, polako otkopčavajući dugmad moje košulje, zavlačeći ruku u moj grudnjak, koji je bio, pristojno, popunjen. Onako kako je nekada činio, nježno.

Mislila sam na to kako sam ga izdala. Izdala našu ljubav. Sve naše sretne trenutke,njegovu dobrotu, nježnost, pažnju kojom me obasipao. Nije se, nikada, osvrtao na svoje stare drugove koji su govorili:

– E jest te smirila šnajderica! Našla ti je pravu mjeru!

Rat je od nas učinio svašta. Nisam bila sigurna u Antinu reakciju kad mu kažem trenutnu istinu i iznesem činjenice. Kako ću mu reći da sam sada udana žena? Opet udana! Njegova bivša žena! Mogao bi mi zviznuti šamar, polupati namještaj, zapucati iz pištolja. Svašta bi mogao!

Ili se, jednostavno, okrenuti i otići bez riječi. To, tek, ne bih mogla podnijeti.

Mogao bi potegnuti pištolj, ubiti mene, borca, sebe. Samo Bog dragi zna, što bi mogao učiniti.

Baš tada na vrata uđe borac. Kada ugleda Antu, ukoči se, podiže šaku do čela i glasno, s poštovanjem vojnika prema zapovjedniku, salutira:

– Smrt fašizmu!

– Pusti to. Koji si ti kad bez kucanja ulaziš u moju kuću? – strogo upita Ante, već pomalo ljut od mog odbijanja. Bio je i zbunjen, barem, onoliko koliko smo to bili borac i ja.

– U vašu kuću, druže? Ovo je naša kuća, molim lijepo. Tko ste vi? – ohrabren dobroćudnim Antinim pogledom i mojoj nazočnošću, reče borac, misleći, kao se vratio neki, predratni, stanar u svoju kuću.

– Dobro ljudi, tko koga ovdje vuče za nos i podjebava? Tko si ti, tko sam sada ja, što se ovdje događa? Možemo li mi to natenane raščistiti? Bez izmišljanja i laganja! To je zapovijed! – gledao nas je Ante, sluteći istinu, sav crven u licu.

Mirno smo sjeli za stol, sve troje. Našlo se malo Divke, boca brlje i malo sira kojega je borcu donijela neka cura što kod njega uči zanat.

Pričali smo satima.

Ja sam vadila brzojav i naše slike. Borac se ljutio na slike.

Ante je plakao i pokazivao rane. Pričao nam je svoj put: Staljingrad – crvena armija – partizani – progon preostalih četničkih bandi  bratovo hapšenje – demobilizacija – povratak

Onda sam plakala ja. Onda je plakao borac.

Poslije smo svi malo šutjeli, pa plakali, pa opet šutjeli. Tako do duboko u noć.

Sve to vrijeme njih dvojica su se gledali, činilo se, kao zvijeri koje se bore oko plijena. Gledali su se preko čaša, zalogaja, preko mene, preko suza, preko šutnje, vagali što to onaj drugi ima za manu ili prednost.

Obojica su se plašili što ću uraditi ja, koga ću izabrati ja. Toliko su bili preplašeni mogućim raspletom da su, na koncu, potpuno zaboravili na mene i moju nazočnost.

A ja!? Ja sam bila odlučila još 1939. godine kada je don Ivan blagoslovio moju vezu s Antom. Sve što se poslije dogodilo bio je splet nesretnih okolnosti i velika greška.

Samo, ni borac nije zaslužio bruku i sramotu u kojoj se, ne svojom krivnjom, našao. Ni on nikada nije povisio glas na mene, o udaranju nije bilo ni primisli. Osjećala sam kako mu ne uzvraćam svu njegovu ljubav i dobrotu, ali mene je stalno u mislima i snovima proganjala ona riječ iz brzojava: NESTAO. Nije bio sretan sa mnom, znam. Nije bio pijanica, ni raspikuća. Gušilo ga je to što i nije bio prvi muškarac u životu, i što su mu njegovi drugovi govorili, kako bi ga naljutili:

– Pucaš u već probušenu metu!

Odjednom, iznenada, kako je i došao, Ante je ustao, ogrnuo mantil preko ramena i rekao:

– Pa dobro, znači, mogao bih ja polako…

– A….ne brate…idem ja. – rekao je borac tiho, jedva čujno, ali je to u sobi grunulo kao bomba. – Ionako je mislila, samo, na tebe, i za jelom, i u krevetu. Znam, znam…i svijeće ti je palila.

A ja sam se zarumenila, kao dijete kada ga uhvate u krađi pekmeza.

– Ona je, moj druže Ante, uvijek bila tvoja. I dušom i tijelom. Oprosti mi, ako možeš, što sam ti, na ovakav način, ušao u život. – onda se okrenuo meni, – A ti mi oprosti, ako sam te nekada povrijedio i uvrijedio.

Oboje nas je zagrlio, poljubio, pokupi svoje stvari u isti kofer koji je donio sa sobom i otišao iz našeg svijeta.

Nekada mi je bio malen i sitan, a sada ga vidim: veliki i moćan. Koliko je samo trpio! Koliko sam mu boli zadala? Oprosti mi, Bože.

Ja sam stajala, ne vjerujući očima, ni mozgu. Život mi je dao previše šokova. Prvo udaja najmlađe sestre, Antin odlazak u rat, brzojav, nova udaja, Antin povratak.

Bože, hvala ti što si uslišio moje molitve i što si mi pomogao ostvariti snove.

Vratio si mi mog Antu.

Ali, Bože, jesi li mi vratio i sreću?

Oni žive, privremeno, u tuđim, praznim kućama. Putuju do njih cestama bez policijskih patrola. Put od stotinu kilometara plate pedeset eura. Migrantski kamp Lipa-selo Glinica. Oči su im umorne, rezignirane. Oči koje pristaju na prevaru, iznudu, ucjenu, kako bi se negdje, nekada, bolje živjelo. Kad putujemo tim njihovim putovima, prolazimo kroz drevna sela. Svako u imenu ima sveca zaštitnika, sv. Vida, sv. Todora, sv. Barbaru, sv. Mariju. Tumačim to našem vozaču, ne toliko zbog pameti, nego zbog zaziva, možda će te litanije putove njihove produžiti, sve tamo do Unije. Od svega je ostala samo topografija, manjinci među većinskim imenima, i neizmjenjena geografija. Vijenac zelenih brda. Kada pomisliš da si svijet sobom uzvisio, i na jedno se brdo popeo, novo, još veće se ispriječi. A onda makadam i slijepi putovi. Dolazimo u Glinicu, a njih su upravo iskrcali iz starog, oronulog bijelog kombija. U podne, jer ništa se ne sakriva. Oni kao suncem ožeženi, stvari i djecu prtljaju, ošamućeni. Iz skučenog su u pust, širok prostor izašli. Svijet se uvećao do mjere trokatnice, pred rat sagrađene, nikad dovršene. Iz kampa za migrante u privremenu kuću. Njena je jedina prednost, u oglasu bi tako stajalo, što je blizu granice. Svega dva kilometra, u svim pravcima. Improvizirani dimnjak strši iz prozora. Te se peći, zaostavštine iz prošle humanitarne, svojski trude grijati šuplje zidove. Najloni na prozorima navikavaju se na toplinu. Valja mi pažljivo njihovu kućevnost opisati. Kao Marina Cvetajeva kad kaže „čovjek je i krevet i sto, i zato mu ni krevet ni sto ne treba“. Ovi su ljudi topla postelja, njom griju betonske podove, vlažne pločice, vreće za spavanje. Kući je ovoj njihovoj, brižnoj i usputnoj, bilo suđeno da bude zaklon izbjeglicama. U prošlom ratu, na ovom broju, izbjeglice iz Gline i Petrinje, kod rodbine. Onda je i vlasnik postao izbjeglica, da se nikad više ne vrati. Sada su tu migranti. 

U blizini je groblje pravoslavno, odavno ga nitko nije obišao, zaraslo, tužno i spokojno. „Nema nikoga“, kaže prijatelj vozač, „nikoga samo stabla“. I stabla se suše, umiru. U blizini minska polja, pokazuje mi aplikaciju. Sjećam se tog vremena kad je ovuda tekla prva crta razdvajanja, ratna i ranjava, a onda je nafta potekla. Para je nakratko rat primirila. Para sad njih za pedeset eura prevozi bliže snu, europska unija na par kilometara. 

Čitam prezimena na groblju, neka i poznata, iz popisa Crvenoga križa. Udomitelji ratnoj rodbini i prijateljima. Sad, u njihovim praznim kućama udomiteljicama, novi udomljeni. Iz pristojnosti ih ne pitam koliko plaćaju šupalj krov nad glavom. Odgovor je ionako pouzdan. Svime što imaju. 

O groblju znam koliko o njemu drugi pišu i objavljuju, koliko se za njega interesuju. Nitko, osim jednog čovjeka, koji ustrajno pamti, i popisuje manjinske zajednice, njihova groblja i bivše bogomolje. Od svih historičara on tuđu muku i historiju nestanka bilježi. Zna on zašto su mu važne crkve kojih više nema, i ljudi koji su otišli da se ne vrate. Ovako bi o svom mjestu pričao: nekada je ovo mjesto bilo u posjedu hrvatskih plemića, da bi vremenom crkva katolička postala pravoslavna. A pravoslavci su još samo na ovom groblju ostali. Pitam lokalce čije su to prazne kuće, prave se da ne znaju. Znam  ja čije su, ali pitam zbog njihova odgovora. Odgovor se boje naglas izreći: Srbi. Ljudi kojih više ovdje nema. Nekada su ovdje živjeli.

Puni krug povijesti samo što se nije zatvorio, od ljudi kojih više nema do ljudi bez imena u njihovim kućama. Zovu se samo Migranti. Za tridesetak godina, kažu, svaki će deseti čovjek migrirati. Bit ćemo možda u istoj bezimenoj, prezrenoj koži. Povijest se ubrzava, akcelerira, do potpunog izjednačavanja. Sklapa se nad nama ovaj vijenac od brda. 

Spuštamo se među ljude. Vode nemaju. Bočica iz auta kruži među njima. Stojimo u krugu, molimo se. Vandredi, Aleman, Amen! Vandredi Belžik, Amen! Frajdej džermani, Amen! Fajv dejs džermani, Amen! Zamišljam taj vandredi i zemlju u kojoj će im voda poteći. Obilno. Svima jednako. Da ne moraju čekati do vječnosti. Kad se ponovno vratimo, taj vandredi nekima još nije došao. Nekima jeste. Molimo se, opet, pod krošnjama divljeg kestena mala je kapelica. Svećenik nisam, inače bih im misu služila, ali njih nema, pa mogu i ja ovako manjakva djecu burundijskih kršćana blagosivljati, a oni mene u čelo ljubiti.

Ispred mene djevojčica, pet joj je godina. Oprobava lijepe, ljubičaste čizmice. Opipavam prstima udaljenost veličine jednog broja. Ona je zadovoljna. Brzo će ih prerasti. Tiha i sabrana. Putovanje na koje je krenula ubrzalo je njezino starenje. Ona ima tu sreću, u svojoj nutrini putuje prema mudrosti. Pohabane čizmice, a opet nekako posebne, ponegdje izgrebane, sretno iznošene, bilo je tu i snijega i bljuzgavice. Neka ih je sretna vlasnica brzo prerasla. Nešto je njezina mirisa ostalo. Sretne čizmice, i ova će djevojčica brzo prerasti nevolje koje će je u životu snaći. Što dati bosom djetetu na granici, osim ove molitve. Ima kratku kosu, do tjemena, i kovrče koje će brzo izrasti, i svojom se voljom nečešljati, ima pronicljive oči, gledala je kroz mene, u tjeme me poljubila. Ima umorne roditelje. Kad bi negdje postojao siguran prolaz, humanitarni koridor, ne bi bila u ovome zapisu. Ali takvo nešto ne postoji, pa vi sjedite i plačite. 

Na povratku smo krivo skrenuli, u šutnju utonuli. Ispali ispred neke česme, voda je sveto i sporo oticala, i dugo, dugo smo se umivali, kao ljudi što se ujutro nikako ne mogu rasaniti. Iza je stajao spomenik palim borcima, na brdu stari grad, krnja utvrda davne povijesti. Mi smo bili mimo vremena, kao da smo greškom u naš stari svijet ušetali, ni tamo ni ovamo više ne pripadamo. Šta nam je drugo preostalo, nego smo se penjali na taj stari grad, zapušten, u šiblje obrastao, u šumu nenjegovanu. Od sebe smo bježali, uz klizavu strminu, stazom najgorom. Morali smo isprobati humanitarne patike za lutanje našim zakržljalim, napuštenim i očajnim šumama. Brzo su nas nažuljale. Šuma nas je išibala. Po licu i rukama, nosimo njene tragove, ali nismo isti kao ljudi iz Glinice. Bit ćemo za trideset godina. 

Vraćamo se često u Glinicu, ljudi se izmjenjuju, u selu je u prosjeku dnevno sedamdesetak osoba iz Burundija. Jedne prilike, stotinjak njih, kao mačke, izležavaju se na suncu podnevnom. Toplo je ljeto Miholjsko. Trava je svu vlagu izgubila. Gušteri sunčaju stopala u plastičnim papučama. Bosi su, jer valja stopala odmoriti, na suncu zaliječiti. Pa ponovo put Unije prohodati. Pokušati. Možda bude vandredi. 

U autu nikada nemamo stvari dovoljno, svaki je put krcatiji, okruženi smo odjećom, obućom, vrećama za spavanje, odnekud izvlačimo jorgane, jastuke, za ljeto ležaljke, svaka je improvizirana postelja. Razmišljamo kako je poražavajuće u redu stajati ili se naguravati, ne znajući hoćeš li dobiti dovoljno odjeće za noći koje su sve hladnije, ili obuće za naše šume. Zovu je džangl. Kakav je osjećaj čekati na tuđu miloštu? Čovjek je glup, pa sam sebe vidi u njihovu odrazu. Samog se sebe prisjeća iz sličnih situacija. I vidim, isti prvotni šok, najsličniji je toplom šalu kojim se zagrneš, pa sam sebe od njega ne vidiš. Godine ga uklone. Stojiš poslije, sam pred sobom, ogoljen, star, nepoznat, pun ožiljaka. Trebao bi zbog njih druge bolje vidjeti, ali ne, još uvijek svoje rane ližeš i zaglađuješ. 

Iza nas ostaju po livadi rasuti ostaci otvorenih paketa, papiri i plastika. Nasukane brodice u plićini. Krave u blizini preživaju, gledaju nas zainteresirano, jedna ruka pomiče zavjese iz obližnje kuće. Odrasli su otišli, djeca lutaju okolo, kao Robinzoni kupe što je preostalo na potopljenim brodicama. Jedno dijete na štakama. Stari nezaliječeni prijelom, stopalo hladno, baš kao da ste svu vodu iz bojlera potrošili, a vi čekate hoće li toplija poteći. Dolazi sve hladnija. Svejedno, držim to stopalo u rukama, ne bih li ga zagrijala. Dijete nosi ime biblijske junakinje. Stopalom će bolesnim sve svoje spasiti. Netko će se već na granici smilovati tom djetetu umiljatom koje me u obraz poljubi. Toplo kao Miholjsko ljeto. 

Kad zaokružim pogledom po zapuštenim šumama i zaostalim minskim poljima, znam da je biti ovdje s njima najsličnije hodanju po minama. Jedan će dio mene stradati. Sve dok ne ostane ona koja samo istinu govori. Sve ostalo može se u komade rasprsnuti. Istina je, ruka koja povlači zavjese, vodom napaja žedne migrante. Kanistere im napuni, kad joj se stvore molećivi pred kućnim vratima. Nijedan joj donator neće platiti „za njene aktivnosti“. Opet mi prilazi sjećanje, na mirovne snage koje su nas nekada vodom krijepile. Istina je, oni obilaze organizacije i pišu izvješća, „prate migrantska kretanja“. U izvješću neće stajati da poljubac kao miholjsko ljeto ne predstavlja „sigurnosnu prijetnju“ i da se „migrantski val iz 2018., neće ponoviti“. Reći će, stanje na terenu je zadovoljavajuće. Organizacije su prisutne, i rade svoj posao. Istina je, na njihovim fejsbuk stranicama teče med i mlijeko, samo što ga na teren ne donose. Istina je, organizacije donose što im je projektom zadano, i ako na popisu nema hrane, netko će se drugi za njih pobrinuti. 

Vraćamo se preko Todorova, i uz put stablo, bez ijednog lista, samo jabuke crvene, iz nekog rajskog prizora, posve nestvarne. Zrak je rezak, planinski, osvježavajući. Širom otvaramo plućna krila. Punimo spremnike. Sav vonj te prazne kuće i vlažnih, prljavih stvari koje se nemaju gdje oprati, miris hladnih, dimnih večeri, smeća koje se nema gdje odložiti, sve će to todorovski zrak istjerati. U svoje ćemo se živote vratiti prozračeni. Umišljeni da nešto veliko činimo. Oni ostaju. I poljubac topao kao Miholjsko ljeto.

S nama je mladić, volontira u Isusovačkoj službi za izbjeglice. Njemac, od roditelja Slovaka, pa kad pričamo mirno i sabrano, ovaj naš jezik razumije. On vidi slabije. Kažu samo pet posto. Dvadeset i jedna godina, a vrlo stara duša. Šarenice su mu crvene, i stalno u pokretu, kao vatra što sagorijeva sve što je suvišno, sve što pogledu ne treba, i ostane samo čista esencija, pet posto bitnija. Kad bih gledala njegovim očima, evo što bih vidjela: dvadeset i šest ljudi jedan dan sa granice vraćeno. Upozorili ih pucnjevima u zrak, i psima. Sjedimo ispred kuće njihove na ledini, razbacani opet kao brodovi, i svi šutimo. Na njegovoj fotografiji negdje u sebe zurimo, svaki se pita za sebe, čime sam ovo zaslužio. Sve što su znali o sebi taj je pucanj raznio. Ostali su poniženi i prezreni. Par djece gleda crtane filmove na našim mobitelima, auto je širom otvoren, nitko više ne mari za deke i patike. Druga djeca voze auto, plove ko zna kojim brdima, a mi šutimo, samo šutimo, gušteri razbacani po toj ledini. Svuda oko nas odbačeni repovi. Sunce stopala odmara, rane vidava. A onda me netko od njih upita: zašto nema novinara na granici? Zašto ih nema da nas zaštite? Zašto pucaju u zrak, zašto nas s psima razgone?

Toplo je Miholjsko ljeto. Prilazi mi glas Ranka Pavlovića: „jesen je blaga prema beskućnicima“.

Mi ostali nismo. Toliko vidim kad se u Glinici rasprsnem do pet posto bitnoga.

Crne rupe

Katastrofalni potres iz Petrinje bio je glavna tema hrvatskih medija nekoliko prvih mjeseci 2021. godine. Nekoliko mrtvih, drugi ostali bez domova u kojima su njegovali sve svoje dobro, i konačno, bolna pomisao da bi se mogao ponoviti u svakom trenu. Kako je doživljen njegov udar govori i činjenica da je cijela zemlja odgovorila solidarno istom mjerom. To je, dabome, potrajalo, no, već dan-dva nakon potresa, počele su se pojavljivati vijesti koje daju naslutiti da i od goreg ima gore. Mediji su ih nazvali „rupe u zemlji“. S vremenom, one su strah od potresa stavile pod noge toj ludoj pojavi, kojoj je glavna odlika da naglo otvara zemlju gdje hoće i guta s nje što hoće i koga hoće.

Izviješća o „rupama u zemlji“ počela su pojavljivati u medijima treći dan nakon potresa, 1. siječnja. Najprije su o njima javile društvene grupe pozivajući se na HGSS, spašavatelji na izviješće policijskog službenika, a to se potom prelilo u medije. U početku su neki mediji objavili samo fotografije, zabezeknuti, nudeći ih gdje se ne može ništa pametno reći, a zatim su nastavili s naslovima u kojima se miješa usud, prijetnja i neizvjesnost.

„Ogromna rupa u zemlji u selu Mečenčani tjera strah u kosti: ‘Ovo nije normalno’“,  „Kao da je Armagedon“, „Stravično: Potres otvorio rupu u dvorištu Mečenčana“, „U dvorištu im se otvorila rupa: Zemlja nestaje, širi se i propada“, „Podzemlje koje guta Baniju: Može se dogoditi do čovjeka iznenada proguta zemlja“, „U Mečenčanima čak 30 rupa: Izgledaju zastrašujuće“… Neki su zatim uveli prirodoznanstveno objašnjenje: geomorfološke zakonitosti, geografsku distribuciju, i slično.

Radi se o pojavi kod koje podzemni slojevi stijene bivaju otopljeni kretanjima voda, a mekano tlo biva isprano. Na tim mjestima pod zemljom ostaju šupljine u koje se s vremenom uruše površinski slojevi. Stručnjaci ih zovu urušne vrtače ili ponikve. Najveće i najreprezentativnije su Velika i Mala dolina u Škocjanskim jamama, Crveno i Modro jezero kod Imotskog, kao i niz „samograda“ kod Duvanjskog polja, Rame i drugdje. Sve ih prate kataklizmične i vrlo poučne legende. Postoji još nekoliko vrsta vrtača, većinu ih možemo zapaziti kao okrugle ljevkaste udubine na površni zemlje. Mnoštvo plitkih vrtača poput dječjeg osipa prekriva dijelove krša od Ravanjskog polja između Tomislavgrada i Rame, do Bravskog polja kod Bosanskog Petrovca.

Istina, urušne vrtače su se pojavljivale jugoistočno od Petrinje i prije, ali je to potres znatno ubrzao. Od ukupnog broja od oko 130 rupa, koliko ih je bilo evidentirano u travnju 2021, oko 40 njih je bilo poznato prije potresa, ali do toga područja tada nije dolazila pažnja medija. Pisanja su se nastavila do lipnja, rjeđe sve do rujna, u a listopadu su počeli govoriti o zatrpavanju rupa.

Zapravo, ako provjerite, vidjet ćete da mediji o „rupama u zemlji“ pišu svako nekoliko godina. „Nestaju ljudi pa i čitave zgrade“ (2013), „Otvorila se rupa u zemlji široka 100 metara. Pitanje je vremena kada će cijelo mjesto ‘pasti’ u ponor“ (2015), neki su od ranijih naslova. Večernji list je u broju od 4. ožujka 2013. našao prikladnim rezimirati napise iz prva tri mjeseca: 

• Primorski Dolac – 19. siječnja – Speleolozi su istražili rupu dubine 30-ak metara u koju je upala ovca, a nastala je zbog geoloških promjena.
• Selnica (Međimurje) – 15. veljače – Valentin Šajnović (22) propao je u 10 metara duboku rupu. Zemlja se urušila samo stotinjak metara od kuća.
• Lovran – 27. veljače – Tlo je popustilo i na lovranskom mulu. U jamu je propao 30-godišnji muškarac zajedno s klupom na kojoj je sjedio.
• Bokanjac – 4. ožujka – Zemlja se otvorila i kod Zadra, a prema prvim provjerama, jama je duboka više od pet metara, a široka više od jednog metra.
• Florida (SAD) – 1. ožujka – Zemlja je progutala muškarca dok je spavao. Rupa je duboka 18 metara i široka šest metara, a za tijelom se više ne traga. 

No, spektar crnih prijetnji koje u medije ulaze direktno iz podzemlja, znatno je širi. Navale zmija u toploj sezoni uvijek su imale sigurno čitateljstvo, koliko god to bio irelevantan javnozdravstveni problem. Ako se zmija nađe pred nečijom kućom ili u samoj kući, makar i posve bezopasna, jednako kao i pojava zmije s dvije glave, prilično je izvjesno da će naći mjesta u većini medija. Jednako tako i druga „zla“ stvorenja. Na primjer „vukopas“. Taj bastard nastao od vuka i psa, u nedostatku najrođenijih partnera da s njima prenesu svoje gene, nekoliko je sezona „sijao strah“ u Dalmaciji i zametnutim srbijanskim subregijama poput Tamnave, jedva 50 km jugozapadno od Beograda. U Dalmaciji su ga mediji nazivali „stroj za ubijanje“ koji „sije strah“, i „biće iz legendi“, a u Srbiji – „tamnavski vukodlak“. Upravo zadnje kvalifikacije govori o „pravoj“, mitološkoj prirodi te pojave. Ona je vezana za podzemlje, a podzemlje je stanište zla, nesreće, smrti i sjenki. Koliko god izgledalo medijski iznuđeno, to je – realnost! Niti su ti čitatelji sasvim neobrazovani, niti su budale. To, jednostavno živi u nama.

Jedan domaćin u Vlahoviću kod Gline nas je u danima nakon potresa pitao za izbijanju vode iz tla kod Moštanice, premda je bio sasvim uvjeren:

– Pa bogati, to je vulkan!

Niti drugi pokušaj objašnjenja da se radi o relativnoj plitkim podzemnim tokovima koji su preusmjereni na površinu, nije bio uvjerljiv: 

– Kako nije, vruća voda izbija iz zemlje, šta je to nego vulkan? – Nije mogao dopustiti da netko sruši dio njegove kozmologije. Naime, prema stručnim izvorima, veliki dio naše kulturne građe i danas čine mitovi. Psihoanalitičar James Hillman (1926-2011), koji je trideset godina vodio Jungov institut u Švicarskoj, svoju terapiju je gradio na analizi arhetipova. Arhetipove definiraju kao univerzalne prototipove ponašanja koji se sakupljaju u našem kolektivnom nesvjesnom od davnina. Oni tu opstaju neovisno o našoj volji – i upravljaju nama. Hillman kaže da ono što je psihologija danas, u drevna je doba bila mitologija. Budući da su te strukture trajne, za razumijevanje ljudskog ponašanja treba se baviti i mitologijom.

U svom djelu Arcehetypal psychology (1983) kaže da su arhetipovi psihe temeljne strukture imaginacije ili temeljni imaginativni fenomeni i da su oni transcendentni svijetu osjetila po svojoj vrijednosti ako ne i izgledu. Po njemu, svaka slika se može smatrati arhetipskom, a “arhetipska psihologija je mitski realizam”.

Regionalna etnografija će nas opskrbiti mnoštvom primjera u kojima su mitološke tvorbe ostvarene u prostoru, a pećine i jame su im omiljeno stanište. Kod starih Slavena, podzemlje je jedno od tri svjetska „kraljevstva“. Najviši bog Slavena ima tri glave – Troglav – jer „upravlja tima trima kraljevstvima“. Druga dva su nebo i zemlja. Bez dvojbe, taj bog je bio silan, a o tome dovoljno govore njegovi toponimi. Triglav u Sloveniji, s tri glave u nebu, često i nevidljive! Ili Troglav na moćnoj Dinari, toliko moćnoj da je dala imena cijelom vijencu planina, s čije se sjeverne strane nalazi jedno od najvećih polja u svijetu s ponorima u koje se istaču tri odvojena riječna sliva, te nizom bučnih izvora s južne strane koji stvaraju Cetinu.

Podzemlje je, dakle, svijet vode i vlage, carstvo mrtvih i korijen Svjetskog drveta. Ta je tradicija, koja se nakupljala tisućama godina i koja je jednako donosila i odnosila život, dolaskom kršćanstva tektonski modificirana, pa je od tada podzemlje postalo isključivo svijet zla i pakla. U Enciklopedijskom rječniku slavenske mitologije (Beograd, 2001) pećine i jame, naše „rupe u zemlji“, ponajviše su mjesta gdje borave nečiste sile, a zatim i put kojim se stiže u podzemni svijet, te rupe iz kojih vjetrovi pušu u različitim pravcima.

Taksonomija mitoloških bića još uvijek predstavlja nedostižnu množinu za popis bioloških svojti poznatih za najveći broj pećina i jama. Tako u njima recimo borave zmajevi koji tu donose djevojke, patuljci koji ondje čuvaju drago kamenje, lesnici (rus. lešnjii), koji u njima kriju ukradenu djecu, divovi, vile, karakončule, duše grešnika i nekrštenih ljudi; divlje žene, bjesovi, đavoli, i tko zna koji još sve ne.

Zato nije čudo što Radoslav Katičić (1930-2019), koji se bavio pretkršćanskom književnošću Slavena, posebnu važnost daje bjeloruskoj uzrečici: „Kad bih ja kroz zemlju propao“, ili još više: „Kad tebe mati zemlja ne bi nosila“. Nedužan i prazan odjek tih riječi možemo i danas prepoznati u situaciji kad netko zbog stida želi propasti u zemlju. No kolektivno nesvjesno čuva zapretane tvorbe koje čekaju da ih kakav povijesni vrtlog izvede na svjetlo dana i učini ključnim obrascem djelovanja.

Speleolozi će se nasmijati: Dolje nema ničega što te može ozlijediti osim ako ti sam sebe nepravilnim radnjama ne ozlijediš. U Hrvatskoj je od 1970. obrazovano oko 270 speleologa, s tim da je u međuvremenu nastala još jedna organizacija koja daje ta zvanja. U svakom slučaju   njihov aktivan broj danas ne prelazi 50-tisućiti dio stanovništva zemlje. Odnos je još slabiji u Bosni i Hercegovini, a od nje u Crnoj Gori. Kad u našim zemljama speleološki obrazovani ljudi budu većina, ovo će postati kićeni folklor. Drugi je problem što to nužno ne rješava problem ljudske otuđenosti od prirode.

Hillman u knjizi San i Donji svet (2013) postavlja analogiju između Donjeg svijeta i nesvjesnog, odnosno između onoga što je duboko pod zemljom i onoga što je duboko u psihi. Stoga su pojave „rupa u zemlji“ – otvaranje vrata svijeta zla, smrti i grobova. A u kršu, zbog njegovih šupljina, postoji stalna mogućnost „izlaska zla“ na površinu. U kršu je povezanost podzemlja s površinskim svijetom – u hidrološkom, ekološkom i kulturološkom smislu – izravna i impresivna.

Donji svijet je geografski smješten ispod našeg svijeta i označava „cijelu nebesku hemisferu koja se savija ispod naše Zemlje“ a koju mi ne možemo vidjeti. Zato je Donji svijet naopak u odnosu na dnevni svijet, u njemu je sve, pa i logika, „postavljeno na glavu“, kaže Hillman.

Tome uvelike doprinosi činjenica da je temeljna spoznajna djelatnost čovjeka zapravo vrlo malo bila usmjerena prema interpretaciji zemlje. Filozofija se jednostavno njome malo bavila, kaže profesor filozofije na Baskijskom sveučilištu Michael Marder i zaključuje da je zemlja prepuštena prirodoslovnim pristupima. Oni nikako ne mogu nadomjesti taj zadatak, nego su parcijalnim zahvatima „raskomadali“ zemlju. Svaka znanstvena grana ima svoju sliku zemlje i među njima nema zbližavanja. Ukratko, zemlja je sve, a ništa. A glad za nespoznatljivim što je to pod našim nogama trajno ostaje i pomamno traži odgovor. 

Stoga često jedino preostaje duboko ukorijenjeno mitološko objašnjenje. Ono je najlakše i najčešće će zadovoljiti veliki broj ljudi. Čak i kad imamo dojam da se (s)nalazimo u svijetu znanosti, mitologija se vješto ubacuje na to mjesto. Nisu li to i neki znanstvenici pokazali u pandemiji Covida-19.

Rupe u zemlji svojevrstan su pandan crnim rupama u svemiru. One jednako postoje među dalekim zvijezdama i tu ispod naših noga. Ove gore ne možemo zamisliti, a ove dolje, sestre smrti, ne možemo prihvatiti. Najluđa kombinacija potonjih su jame masovne grobnice. Izluđujemo sebe strašnim zločinom koji smo sebi počinili i zbog političkih razloga ga, zajedno s nama, ostavljamo na trajnoj vatri. O njima moramo posebno; pokušat ćemo drugom prilikom. 

Ivo Lučić

Otuđeni čovjek iliti vrtače u nama

Nedjelja je. U mom životu to zapravo ništa ne znači, pogotovo ne preko ljeta. Radim u hotelu, čitam, pišem kao svaki drugi dan. I pričam u glavi s ljudima čije tekstove čitam.

Čitam Lučićev tekst i čudim se. Ne samo da ove vijesti o „crnim rupama“ nisu stigle do mene, ja o tim urušenim vrtačama nisam nikad razmišljala. Kada ja mislim o vrtačama, ja mislim na Risnjak i na vrtače koje se tamo mogu vidjeti. A one su naravno nastale pred mnogo godina. I njih pamtim po sasvim drugom ključu. Kao mali posebni biotop ili kao svijet za sebe u kojemu rastu biljke koje se znatno razlikuju od drugih izvan vrtače. Pamtim vrtače koje su zapravo svoj mali šumski ili travnjački svijet. Neke izgledaju kao bunari s neočekivanom vodom niotkud. Vrtače su za mene oduvijek čudo. Zemlja se otvorila podarila nas malim rajem nevjerojatne vegetacije.

Znači, ponovno se čudim kako moja selektivna percepcija neke stvari jednostavno ignorira, dok ostali svijet vidi takve pojave kao prijetnju ili čak u kontekstu vrlo crne perspektive da su vrtače samo još jedan dokaz kako smo mi na području krša izloženi posebno teškim uvjetima. Žrtve neke nepredvidljive i opasne prirode koja samo čeka da nas proguta. I uz Lučićeva objašnjenja razumijem da ni moje (možda naivno) gledište ni drugo, ono kolektivno, nemaju baš veze s realnošću i da treba određeno unutrašnje odvajanje od subjektivne naracije, korak unazad i gledanje fenomena s malo distance.

I tu me počne stvar zanimati. Ali prije nego što o tome počnem pisati, ajmo još malo proviriti u perspektivu vrtače kao čuda, odnosno razabrati je li uopće čudo. Vrtače nastaju kada podzemne vode nagrizu stijene i kada se neki prividno čvrsti pod raspada nama pod nogama. Voda koja teče ispod zemlje kao da stvara novi izlaz. Ali nije uvijek voda kriva, ponekad su i ljudske intervencije te koje na nekim mjestima mijenjaju stabilnost nekih podzemnih pećina, a erozija plafona nekih špilja može igrati ulogu. 

Kratko rečeno: stabilnost neke kamene strukture više ne postoji. Površine se raspadaju, urušavaju i stvaraju rupe u kojima s vremenom nastane nova vegetacija.

Čitajući senzacionalne izvještaje o fenomenu „crnih rupa“ kao prijetnje, mislim da je to skoro pa praznovjerje, pogotovo objašnjenja koja čitateljima pomalo sije strah u kosti. Ne volim to. I u vezi krša mi to nije blisko.

Ja, doduše, znam za taj fenomen u meni na drugi način. Materijalni svijet i tlo pod nogama mi nije neki problem. Nekako znam da takve stvari postoje i imam povjerenje da valjda neću stajati na takvom mjesto kada se uruši. Ali jednako sam svjesna da se u mom emocionalnom svijetu događaju slični procesi i tu nemam nimalo povjerenja da će sve dobro završiti. Naime, kratko prije nego što su se dogodili zemljotresi, moj se svijet jednako raspadao. Upoznala sam svoje unutrašnje vrtače. I mene nije više zanimalo hoće li se crna rupa u koju sam upravo upala kad-tad pretvoriti u mali raj novih iskustava i mogućnosti. Pobunila sam se, bila sam žrtva neke nepravedne prirode koja je baš mene našla da me uništi.

Svi imamo potrebe: Krov nad glavom, hranu, čvrsto tlo pod nogama, čvrstu povezanost s drugima, odnose koje izgrađuju osjećaj stabilnosti i pripadnosti. Svaki čovjek ima pri tome drugi prioritet – često oblikivan na nekim ranim nedostacima. Ljudi koji su preživjeli rat, podsvjesno će tragati za mirom, makar samo unutrašnjim mirom. Ljudi koji su prošli razdoblja strašne gladi, stavit će hranu na prvo mjesto, itd. Rat je, zapravo, prijetnja za više potreba istovremeno i možda najgori mogući faktor destabilizacije. Fokus stabilnosti se stavlja na osiguranje onog što je potrebno, što je nekad falilo, što je najviše boljelo ili što je urušilo unutrašnju ravnotežu. To je, uostalom, funkcija našeg ega. Osigurava preživljavanje. 

Potrebe nisu za pregovaranje. Ispunjenje potreba je plodno tlo i glavni uvjet života, rasta i napretka. Svi koji imaju djecu znaju da se malo ljudsko biće ne može pozitivno razviti ukoliko oskudijeva u potrebama. 

Ili kada se ispostavlja da je izvor zadovoljavanja potreba nestalan, kada se mora graditi na klimavoj strukturi koja se može urušiti ili raspasti kao vrtača.

Meni se to desilo i stvarno sam bila histerična, kao novinari koji su pisali o crnim rupama. Prekomjerno histerična, potpuno izvan kontrole.

Dok nisam shvatila da stabilnosti ionako nema. Ili, bolje rečeno, da stabilnost ne dolazi s vjerom u nešto prividno stabilno, odnosno s kontrolom onog na što se oslonjamo, nego izgradnjom vlastite adaptivnosti i prihvaćenjem nužnosti za stalnom preobrazbom svijeta, pa tako i nužne preobrazbe svakog elementa tog svijeta. To jest nužnost naše preobrazbe.

Kada svijet gledamo iz ptičje perspektive, onda možemo zaključiti da je sve u stalnoj promjeni. Promjena je jedino što je sasvim sigurno. Naša zemlja se stalno mijenja, krš je u neprestanoj transformaciji, premda se transformacije događaju u dugogodišnjim etapama. Biljke mijenjaju svoj izgled čak po godišnjim dobima. Sam čovjek – i to znamo – je u stalnoj promjeni. Ono što je nekad bila čvrsta koža, s vremenom će se pretvoriti u planinu bora. Kičme, nekad ravne i ispravne, postaju skoliozni, pogrbljeni upitnici. Stanice organizma se doslovno izmijenjuju; umiru ili se obnavljaju u svakom trenutku. Emocije se mijenjaju, ukoliko ih ne pritisnemo, prođu kroz naš sistem i sada smo ljuti, sada sretni, sada tužni. Rodimo se, starimo i umiremo. I nikom ništa.

Gdje je tu stabilnost? Zašto ju uopće tražimo? Kako to ide zajedno s činjenicom da imamo s jedne strane potrebe koje stalno moramo ispunjavati i koje zahtijevaju konstantni i stabilni izvor zadovoljavanja, ali smo s druge strane suočeni sa svijetom i životom koji nam ništa ne jamči, koji zahtijeva da se prilagodimo, da dobijemo i gubimo u stalnoj izmjeni?

Nešto tu ne štima s našim pristupom. Ignoriramo da je krš našeg bivanja porozan, pun crnih rupa, podzemnih praznina i da kroz njega teku rijeke koje rade svoje.

Taj dio nas, koji je fizička pojava u fizičkom svijetu, ima potrebe koje moramo ispuniti. Istovremeno gradimo mentalne iluzije o tome kako je moguće postaviti uvijek valjana pravila u svijetu konstantne transformacije.

To me podsjeća na Rousseauovu raspravu „O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ u kojoj on oblikuje genealogiju čovjeka, odnosno fiktivnog „plemenitog divljaka“ i u kojoj zamišlja neko ljudsko prirodno stanje prije nego što su međusobna usporedba, konkurencija i s time nejednakost ušle u čovječanstvo. Nije to evolucijska ili biološka tehnika, nego fiktivna ili književna. On zamišlja, takoreći, kako bi čovjek trebao izgledati prije nego što su ga civilizacije i strukture stabilnosti pretvorili u „l‘homme dépravé“, u otuđenog čovjeka.

Opisuje kako ljudska „perfektibilnost“, ta sposobnost adaptiranja tih višestruko nesavršenih karakteristika, vodi do toga da ih koristi na najbolji način i dovede do savršenstva, a to je upravo najbolji odgovor na nestabilnost svijeta. Perfektibilnost je neologizam i znači mogućnost savršenstva, sposobnost učenja i prilagodbe.

Na žalost, prema Rousseauu, uvođenje pravila u svijet prirodnog čovjeka, a na kraju i koncept posjedovanja, vodio je do otuđivanja čovjeka od sebe i od korištenja perfektibilnosti:

„Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći: Ovo je moje, i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva.“ Prividna stabilnost, zakon i red, bili su početak fatalnog putovanja prema nejednakosti.

Flow divljaka, čak onog koji već živi u zajednicama, prekinuo se kada se ograničila sloboda kretanja i življenja u tom pra-stanju instinktivne prilagodbe prirodnim izazovima.

Analogno bi se s Rousseauom moglo reći: Prvi koji se usudio reći: ovo je čvrsto i nepromjenjivo i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva, ali i osnivač naše glavne nevolje. Jer, naše vjerovanje da se nepromjenjivost može etablirati u svijetu stalne promjene, pravi je naš problem. Ne samo to: nego je to i praznovjerje. Civiliziran čovjek mora vjerovati u neku čvrstu, stalno istu strukturu. A ona zapravo ne postoji. 

U kršu je dobro gledati što se dešava s vrtačama i iz njih iščitati više nego isključivo geološki fenomen. 

I tu se može vrlo jednostavno naučiti kako postupiti kada se takvo što dogodi. Odgovor je: informacija i svijest. O krškim vrtačama izvještavaju geolozi na znanstveni način obično godinama prije nego što se rušenje dogodi. Pokažu na znakove upozorenja i propasti. I onda je dovoljno vremena za pametne reakcije i adaptacije.

Tako je i s metaforičkim vrtačama. Informacija i svijest. Volja reagiranja na prve „red flags“, volja za učenjem i spremnost nošenja nepoželjnih posljedica. Nije lako, često nije ugodno, ali je učinkovito.

Tako se može kreirati stabilnost građenjem privremene, prilagođene stabilnosti. 

Jer je –  šta da vam radim? –  i stabilnost u stalnoj transformaciji.

Vrtače nas, one tamne ružne kao i one lijepe, čudesnim biljkama obrasle, mogu podsjetiti na to.

Nije loše što me je Lučić, tog nedjeljnog popodneva potaknuo da malo bolje zavirim u crne rupe, svemirske i podzemne. A ideja o zrcaljenju podzemnog svijeta u nebeskom svijetu je toliko lijepa i fascinantna da ti oduzme dah. To su ideje čiju istinitost i veličanstvenost jedino poezija shvaća. Pjesma je o genealogiji zemlje, fiktivnoj i književnoj, po primjeru Rousseau-ovog pristupa. 

Ponekad će te vrtlog u tamne rupe povući dolje – da bi te poslije opet šutnuo u visine, u neku ptičju, čak i svemirsku perspektivu.

I neka me zemlja proguta ako to nije dobra stvar.

Anne-Kathrin Godec

Almin Kaplan jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih pisaca prvog naraštaja nakon Jugoslavije. Živi na selu blizu Stoca, daleko od kulturnih središta, ali je svojim pjesmama, pripovijetkama i romanima podjednako prisutan u Sarajevu i Zagrebu. O njegovom se djelu govori i piše i u Beogradu. Pisac vrlo snažne zavičajne ukorijenjenosti, u tematskom, ali i u jezičnom smislu, istovremeno je, na krajnja osviješten način, i pisac cjeline svoga svijeta, koji se prostire dokle god je knjiga i pisaca koje Kaplan čita na svome jeziku.

Knjiga “Kućni ljudi” je roman-dnevnik. Bavi se svakodnevicom porodičnog života, obradom zemlje, tihom dramom života među ljudima i narodima na našem dijelu Balkana, početkom trećega desetljeća novoga milenija. “Kućni ljudi” knjiga su o djeci i o njihovom odrastanju, o ljudima koji prolaze cestom, o susjedima, o uzgoju paradajza, o tihom herojskom pokušaju da se živi u skladu s općim neskladom. Pobuna Almina Kaplana sasvim je kočićevska, jer je jedinstvena, kočićevska je jer je on u svojoj pobuni tako usamljen, a sastoji se u nečemu što je po svom smislu i načinu suprotno onome što je donosio duh Kočićeva vremena, u pokušaju da se pomiri svijet i da se, makar i po cijenu vlastite pogibelji i duševnog uznemirenja, strši svojim mirom, sabranošću i pristojnošću iznad općeg prostakluka.

Svoj je veliki i po svemu neusporedivi književni talent Almin Kaplan uložio u tu svoju tihu pobunu. Rezultat je ova velika dobra knjiga.