Viktor Martinovič, Revolucija

Viktor Martinovič još je jedan od fascinantnih spisatelja koje je Bjelorusija ponudila svjetskoj književnoj zajednici od stjecanja nezavisnosti. I on djeluje bilingvalno te po tome više podsjeća na Artura Klinaŭa nego na Sašu Filipenka čiji su romani nastali isključivo na ruskom. Mova je napisana na bjeloruskom, a Revolucija, o kojoj govori ovaj tekst, na ruskome. Zabranjena u Bjelorusiji odmah po objavljivanju 2009., Paranoja se u novome izdanju pojavila u Rusiji. (Doista, postojalo je i vrijeme u kojemu su se bjeloruske intelektualke i intelektualci od progona sklanjali u Rusiju!) Martinovič od 2005. prebiva u Vilniusu (upitajte se zašto) gdje na Europskom humanističkom sveučilištu predaje povijest umjetnosti. U Vilniusu je i obranio disertaciju na temu Vitebske avangarde. Vitebsk je onaj grad u Bjelorusiji u kojemu su poslije Oktobarske revolucije djelovali Marc Chagall i Kazimir Maljevič. Prateći tekstovi na Chagallovoj retrospektivi koja se upravo održava u Frankfurtu označit će ga, bez osobitoga razmišljanja, pripadnikom ruske avangarde. Makar smo se počeli približavati nečemu što se može nazvati povijesnom korektnošću, ipak se potkradaju takve denominacije koje govore o još uvijek prisutnoj opčinjenosti Zapada Imperijem. Ona vodi ka nekritičkom zanemarivanju umjetničkih dostignuća (a o njima je ovdje riječ) na područjima koja su joj nasilnim putom pripojena tokom devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. Tim je veća potreba za njihovom revalorizacijom.

No Martinovič, bjeloruski, dakle, autor. Revolucija je roman čija je radnja smještena u vremenu kojega se ne označuje točno, ali o kojemu se na osnovu indikacija u tesktu može steći određena predodžba. Sama radnja graniči s distopijom, u prvome redu, no autor se trudi da je dodatno zakomplicira. Iz toga slijedi teškoća u žanrovskome određenju, roman se doduše kreira kao distopija, ali se kreće na razmeđu političkog trilera, agentskoga romana, zajedljive satire, dok se oko svih njih obavija vješto konstruirana teorija urote. Praćenje od čitateljstva zahtijeva enormnu koncentraciju, poznavanje niza detalja iz suvremene povijesti Rusije i Bjelorusije, zavidno obrazovanje na polju književnosti i likovne umjetnosti, ali i popularne kulture. Svi ti faktori otežavaju lektiru, ali ona se ipak, paradoksalno, ne pokazuje napornom. Roman se čita s napetošću, predočeno se relativno lako recipira, a razlog se tomu može ponajprije tražiti u relativno neambicioznom jeziku. (Djelomice se ograđujem jer pišem o prijevodu, ali mi se čini da original nije bitno drukčiji.)

Radnja je smještena u Moskvi, a njezin je nositelj mladi sveučilišni nastavnik Mihail German koji je iz Minska došao u glavni grad Rusije kako bi tamo predavao semiotiku arhitekture. Samo je sveučilište osnovao George Soros. Uvlači ga se u prometnu nesreću u kojoj njegov bezvrijedni zaporožec nanosi veliku štetu na jaguaru-oldtajmeru lokalnog oligarha. Makar i ne bio kriv, ljudi iz oligarhove pratnje mu nameću plaćanje nadoknade od 50000 dolara i daju mu pet dana da skupi novac (kojega naravno ne posjeduje). Posljednjeg dana, poput kakvog deus ex machina, pojavljuje se nepoznati čovjek, navodi ga da otvori prtljažnik automobila i da u njemu pronađe svotu koja odgovara onoj potrebnoj da se oslobodi prijetećeg dužničkog ropstva. Ili ne? Prava priča se počinje odmotavati tek od toga mjesta. Nalog za pomoć Germanu potječe od Alekseja Borisoviča Noidea, posljednjeg generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. German postaje član tajnoga društva koje iz prikrajka vlada Rusijom, kao nasljednicom raspadnutoga socijalističkog imperija, penje se sve više stepenicama da bi, pred sam kraj romana, dospio na vrh. Događaji koji se nižu tvore narativnu strukturu romana koja nije osobito čvrsta, ili: koja je labava. Ovdje neću izvijestiti o detaljima, već ću se koncentrirati na nešto daleko važnije, na vibrirajuću intertekstualnu podlogu kojom se Martinovič deklarira kao samosvjesni literat kojemu je literarna tradicija poznata u svoj širini i koju, što je najvažnije, na konstruktivan i ponekad provokativan način integrira u svoj tekst.

Najvažniju podlogu na kojoj Martinovič plete svoju priču čini roman Majstor i Margarita. Taj je roman značajan u najmanje trostrukome smislu. Kao prvo, radi se o „moskovskoj knjizi“ u najtočnijem smislu te riječi. Kao drugo, u njemu se sprovodi sustavna i otvorena kritika aberacija komunističkoga režima. I kao treće, sve se odvija u prostoru obilježenom fantastikom. To je idealna konstelacija koju Martinovič „kopira“ u Revoluciji, ali pri tome unosi u nju povijesno determinirane modifikacije. Suvremena Moskva je grad u kojemu je život obojen jednako mračnim tonovima kao Bulgakovljeva Moskva iz staljinističkog perioda. Komunističke se režim, navodno svrgnut s vlasti, ovdje pojavljuje kao mračna zavjerenička sila čiji je cilj vladanje svijetom, a da bi se svemu pridodao element zamagljenja, koji je – paradoksalno – tu da bi se situacija bolje osvijetlila, i Martinovič koristi elemente fantastičnoga, doduše ne tako izravno poput Bulgakova, ali ipak dovoljno jasno. 

Ova se intertekstualna folija dopunjava citatima, asocijacijama i aluzijama iz ruske književnosti (Dostojevski, Gribojedov, Jesenjin), znanstveni se legitimitet Germanov potvrđuje njegovim stalnim ukazivanjem na tekstove klasika semiotike (Jakobson, Barthes, Peirce), a njegovo se (istovremeno i autorovo) poznavanje povijesti umjetnosti stavlja do znanja suptilnim analizama različitih arhitektonskih stilova koji dominiraju urbanom Moskvom, ali i njezinim suburbanim rajonima. Na taj način nastaje gusta potka znakova koja, kao što sam već napomenuo, ne utječe bitno na čitkost romana – mogućno ga je recipirati i ako se ne posjeduje znanje o njegovoj raskošnoj pozadini.

Glavno je retoričko sredstvo kojim se Martinovič koristi za dosizanje svojega cilja ironija. Počev od naslova (revolucija o kojoj je riječ zapravo je kontrarevolucija, a njezin protagonist German, kao Bjelorus, nalazi se na najboljem putu preuzimanja vlasti u Rusiji), preko persifliranja realnih povijesnih likova (višestruko osujećeni i od strane Rusije potpuno odbačeni Mihail Gorbačov u romanu se pojavljuje kao vrhovni zavjerenik na rubu senilnosti), do manje ili više otvorenog ismijavanja aktualnih političkih moćnika (u asocijativnim nizovima sklopljenim oko tajne službe nije teško prepoznati kremaljskog hobi-povjesničara i njegovog kolhozničkog adlatusa) ona prožima cijeli pripovjedni tekst, zamotavajući ga u opnu posredovanog govora koji, u krajnjoj liniji, i određuje njegovu distopijsku strukturu. Povremeni blijesci humora ne mogu prikriti temeljnu gorčinu kojom se k znanju prima narastajuća moć neoimperijalne ideje „ruskoga svijeta“. U tome je smislu Martinovičev roman pledoaje za demokraciju, za liberalne ideje koje su, vidjeli smo, jedino sposobne našem kontinentu darovati toliko potrebni mir i s njime povezano doba prosperiteta. Pri tome Revolucija nije ni didaktičko ni propagandno štivo. Naprotiv, njezina se snaga nalazi u beskompromisno provedenoj poetici – a ne politici.           

Ružna utakmica, s mnogo prazne igre, dodavanja koja nemaju drugi cilj osim plitkog osvajanja prostora, i nekim samrtničkim nogometom kakav se na ovakvim turnirima obično igra u onim posljednjim utakmicama u grupi, ako ni jednoj ni drugoj ekipi nije više važan rezultat. Ali ovo nije bila posljednja, nego prva utakmica. I još nešto, na sve prostranijem i širem ekranu kućnoga televizora, gledatelj kao da je bio žrtva optičke varke. Naime, koji god bi režiser prijenosa odabrao kadar, na kojem god se dijelu igrališta zaustavilo oko kamere, činilo se kao da je Marokanaca na stadionskoj ledini više. Kao da je u pitanju neka prevara, Marokanaca je u svakom trenutku bilo barem četrnaest, a Hrvata jedva da je bilo jedanaest. Fantastična iluzija, moguća samo na televizijskom ekranu. Na stadionu, negdje s visine tribina u koje su, kao u egipatske piramide, uloženi znoj, krv i kosti tisuća živih i postradalih robova, stvar izgleda drukčije, Marokanci se, naprosto, organiziranije kreću, s jasnijom idejom i s ciljem da se obrane od čuvenijih i boljih od sebe, i da nekim čudom zabiju gol. Drukčije se to nije moglo dogoditi, nego čudom, jer je bilo potrebno da neko dodavanje Hakima Ziyecha prođe kroz hrvatsku obranu i bude dočekano od nekog od njegovih inferiornih napadača ili slučajnih marokanskih prolaznika kroz hrvatskih šesnaesterac. Da se ova utakmica, recimo, igrala 180, 270 ili 360 minuta, možda bi se takvo što dogodilo. Ali u samo 90, bilo je to nemoguće, pa je hrvatski navijač bez velike strepnje mogao gledati taj Ziyechov filigranski vez u kojem nema baš nimalo srebra. I mogli smo se, ne bez dramaturške čežnje, udubiti u razmišljanja kako bi sve ovo izgledalo da marokanski nogometni savez nije smijenio Vahida Halilhodžića – jer je Vaha, maltene, desetkovao vlastite reprezentativne redove i Maroko postavio bez Ziyecha i njegovih šmizli. Njegovom strateškom geniju i jablaničko-mostarskom umu naprosto je moralo biti neprihvatljivo i nezamislivo ono što radi Ziyech. Zašto? Pa zato što je to nogomet bez strateškog rasporeda, bez generalne ideje, zasnovan na igračkom geniju jednoga ili dvojice odabranika. U osnovi, upravo ono što se igralo u Veležu 1974. ili 1975, u Vahino vrijeme, i u vrijeme velikog Sule Rebca. On zna da je danas to diletantska, gubitnička igra, za koju moderni trener, komandant igre, nije ni potreban. I još nešto Vahidu Halilhodžiću moralo je biti na umu: Hakim Ziyech nešto je sasvim drugo igrao u Ajaxu, što će ga zatim odvesti u Chelsea, i učiniti jednim od moćnijih čarobnjaka europskoga klupskog nogometa. Ali Ziyechov problem je taj što u Ajaxu i Chelseaju on igra kao odgovorni i disciplinirani Nizozemac, koji je uredno prošao kroz proces akulturacije, i samo je u folklornom, nostalgično-kulturnom smislu on dijete zemlje svojih roditelja. U reprezentaciji Maroka, međutim, igra kao princ, ili kao kolonijalni osvajač, netko tko ima pravo da radi nešto što se inače ne radi i što naprosto kvari igru.

Hrvatska, s druge strane, igrala je na Luku Modrića i na Ivana Perišića, na mudrost prvoga i probojnost drugog, ali sve je bilo tako fatalno sporo. Modrić je na trenutke djelovao kao živahni starčić, neobično je često radio faulove, tukao je protivnike po nogama, i samo ga je njegova neusporediva reputacija spašavala od žutog kartona. Nisu to bile neke nečuvene grubosti, ne bi te faule vrijedilo ni spominjati, da se televizijskom gledatelju nije povremeno činilo da su ti faulovi posljedica umora, neke specifične nogometne nemoći koja stiže s godinama. U Realu mu se, naravno, takvo što ne događa, ali tamo je Modrić okružen devetoricom savršeno uigranih i u svakom trenutku fizički spremnih maratonaca. U reprezentaciji on je nešto što je suprotno Ziyechu: igrač čija se moć i prisutnost godinama manifestirala kao da igra za trojicu, te igrač koji nikada nije nastupao kao odabranik i kao princ, nego kao netko tko pristaje i želi biti ravan slabijima od sebe, tako što će ih neprestano popravljati. Znači li ovo da Luka Modrić više nije u stanju takvo što raditi? Vjerojatno ne znači, nego su preostala devetorica naprosto igrala slabo, besciljno i u nekom smislu čak i bezvoljno. Kao da im je netko rekao da će marokanska obrana u jednom trenutku pasti i da će se lopta nekim čudom naći u marokanskoj mreži. Tek s ulaskom Marka Livaje, u posljednjih petnaestak minuta utakmice, gledatelju se učinilo da je uspostavljena orijentacijska tačka, da je ekipa dobila stvarnog napadača i stekla svijest o tome gdje je protivnički gol… Ali možda nam se i to samo učinilo, jer se nije dogodilo ništa.

Televizijski prijenos nogometne utakmice višeslojan je, istovremeno se zbiva nekoliko različitih dokumentarnih drama (katkad i komedija), sociološki i antropološki je neobično uzbudljiv i privlačan, kao da gledamo našu civilizaciju kako nam se u svom aktualitetu rastvara pred očima. Naročito je to tako kad se igraju svjetska ili europska nogometna prvenstva, mnogo više nego finala klupskih natjecanja. Televizijski ekrani su, rekli smo to, već toliko prostrani i široki, prijenosi se rade s tolikim kamerama, koje već imaju savršenu mobilnost, a televizijski redatelji specijalizirani za nogomet tako su se izvještili, da stvar biva neobično uzbudljiva i u ovakvim mrtvim, praznim i onespokojavajućim utakmicama.

Prizori s tribina donijeli su donekle uobičajeni karneval nacionalnih boja i simbola. Estetika crveno-bijelih kvadrata Borisa Ljubičića još jednom je osvojila poglede desetina milijuna gledatelja diljem svijeta. Samo, kakvog to ima smisla? Što nam to, zapravo, donosi? Kakav je smisao urođeničkih narodnih nošnji i navijačkih dresova, skupa s onim idiotskim vaterpolskim kapicama na glavama odraslih muškaraca, Hrvata? Te kapice postale su standard nakon što se Ćorluka, glave razbijene u prvom poluvremenu jedne od hrvatskih povijesnih utakmica, u drugom pojavio s vaterpolskom kapicom. Izgledao je glupo, ali stvar je efikasno štitila flaster kojim je rana bila provizorno zaštićena, te na kraju vaterpolska kapica štitila je i njegovu – kako bi to netko pomislio – tvrdu bosansku glavu. I onda su navijači cijelu stvar uzdigli do karnevalesknog ratničkog simbola, ni malo se ne srameći toga kako izgledaju s tom stvari na glavi. Dok ih gledam tako pijane i ratoborne, sa svim tim nagrđenim hrvatskim zastavama, po čijem su bijelom polju ispisali nazive svojih gradova i sela, u tim sve nakaradnijim navijačkim odorama, našminkanih lica i sasvim podložnih autoritetu objekta svoje gotovo erotske čežnje, na um mi pada to kako je zapravo osjetljiv i nestabilan naš spolni i rodni identitet. To je razlog što su, još jednom davno, elementi muških nošnji i muške mode ušli među žene. To je, na kraju krajeva, i temeljni razlog što su žene završile u hlačama. Muški, pak, čeznu, i ne žele si to ni za živu glavu priznati, da se zamaškaraju u vlastite zaručnice, žene i majke, i da prošetaju malo naokolo u suknjama i haljinama, na štiklama, našminkani i uparađeni, najednom relaksirani od sve silne tegobe nametnutog im spola i roda. A nametnut im je, jer ne mogu iz njega nigdje van. Onda se za svjetska i europska prvenstva ti naši političari, visoko pozicionirani menadžeri, bogataši svih vrsta, imućniji gastarbajteri, kao i hudi prekarijat koji četiri godine štedi i špara za ovo katarsko čudo, zamaškaraju u nogometne navijače, našminkaju svoja lica, nabiju vaterpolske kapice na glave – koje im, budimo pošteni, na tribinama stoje upravo onako kako bi im na jednom drugom dijelu tijela stajali šareni prezervativi, samo kad bi ih se smjelo fotografirati – i tako zamaškarani oni su muškarci koji su se obukli u žene. Ali kako onda Kolinda izgleda među svima njima? Vrijedilo bi i to ispripovijedati…

Marokanci, pak, u svojim crveno-zelenim bojama i s jednom od ljepših zastava uopće, onoj sa zelenim pentagramom unutar crvenog barjaka, ne razlikuju se u tom smislu previše od Hrvata. Osim što djeluju oslobođenije – svi i uvijek djeluju oslobođenije od bogatih bijelaca na tribinama nogometnih stadiona – te ih ima i krezavih, ružnih i ludih, ima ih takvih koji izgledaju kao da su dovedeni iz neke favele, iz zatvora ili sa socijalnog dna. No, naravno, to je samo privid koji proizlazi iz manjka poznavanja njihovog svijeta. Jedno me je, međutim, ganulo u njihovoj pojavi: fesovi na pojedinim glavama. Tu smo bliski: fes je važan predmet iz moga svijeta, jedan od snažnijih i upečatljivijih odjevnih predmeta mog identiteta, a proizvodio se u marokanskom gradu koji se zove Fes. I o tome bi vrijedilo reći još koju…

Svjetsku revoluciju u režiji televizijskih prijenosa nogometnog događaja donijelo je Prvenstvo Europe, koje se te 1976. odigralo u Jugoslaviji. Redatelj Momčilo Moma Martinović, tada tridesetšestogodišnjak, tako je postavio kamere da je mogao snimati selektore reprezentacija i klupu za rezervne igrače, te pomalo i publiku. To je potpuno promijenilo i televizijski doživljaj nogometa, ali i osjećaj publike za živu nogometnu ceremoniju na tribinama. Do Mome Martinovića sve je bilo nevidljivo, osim dvadeset i dva igrača na igralištu. On je prikazao Helmuta Schöna, vječnoga njemačkog izbornika, s njegovom pepito micom na glavi, i Biću Mladinića, jugoslavenskog izbornika, pred čijim se licem odvijao jedan od neumitnih jugoslavenskih poraza…

Za utakmice Hrvatska – Maroko gledao sam tako njih dvojicu: Zlatka Dalića i Walida Regraguija. Slično odjeveni, a opet toliko različiti. Dalić, crnokosi Livnjak, dirljivo karakterističan bosanski Hrvat, koji i govorom i pojavom nastoji biti izrazitijim Hrvatom nego što je to zapravo moguće, u onom svom tamnoplavom odijelu i bijeloj košulji, koji iz nekoga čudnog razloga uvijek na njemu djeluju poput neke jeftine konfekcije. I Marokanac, savršeno stiliziran, oblikovane trodnevne brade – ili uredne neobrijanosti – u dobrom tamnosivom ili crnom odijelu, od nekoga skupog štofa, u jednoj od onih veličanstvenih bijelih košulja, što one koji ih nose uzdignu visoko iznad njihova društvenog položaja i struke, pa i visoko iznad njihove stvarne pameti i talenta. Divio sam se Walidu Regraguiju dok sam ga gledao takvog, u njegovim savršenim ekspresijama između epizoda nogometne igre. Dalića, kojeg u životu nisam sreo, poznavao sam, međutim, koliko i samoga sebe. I bilo mi je na trenutke s njime teško, kao što mi je teško s mojima.

ljudi budite pametni na zemlji
na nebu i pod goblenima

dajte sebi sve od sebe
priđite pješke jedni drugima

budite pametni iza sjene
samo budite pametni

u bljutavo jelo
sipajte malo slamniga

često izbjegavajte nesreće
spriječite klizanje u kadi

spriječite stvaranje čmička
ne ližite koverte

ne oslobađajte pospani
otrovne rastvore

osvježite umorne oči
osvježite umorne noge

budite pametni kamo god
krenete na vama dalek put

obavezno tekućinu ponesite
tekućinu bilo koju

kiselu vodu običnu vodu
ponesite da hidrirate

a ne de

Utakmica između Engleske i Irana jedna je od onih, a takvih i nije, na žalost, tako malo u povijesti, koja završava nekoliko trenutaka prije nego što sudac označi njezin početak i lopta krene s centra. S razglasa jedva se čuje iranska himna, veći dio stadiona u nekom je protestu, zvižde i urlaju, dok iranski nogometaši, neki tužni i smrknuti ljudi koji kao da su došli na dženazu djetetu, a ne na utakmicu Svjetskog prvenstva, stoje onako zagrljeni jedan uz drugoga, i šute. Njihov jednoglasni muk bez sumnje se u ovim trenucima čuje bolje od graje i zviždanja s tribina. Jer za razliku od te bezlične i anonimne pobune rulje, koja je uvijek neusmjerena, tuđa i nepristojna, svako od tih jedanaest muških lica kamera će snimiti, svaka od tih šutnji ostat će zabilježena, i svaka je bez sumnje ono najveće i najsnažnije što će svaki od ovih igrača odigrati u svojoj nogometnoj karijeri. Za razliku od publike koja zapravo i ne zna zašto to radi, oni znaju zašto šute. Njihovu šutnju će, naravno, spremno tumačiti neuki sportski komentatori i novinari, tumačit će je u emisiji HTV-a i bivši nogometaš Joško Jeličić, ne shvaćajući, naravno, što su to iranski igrači upravo učinili, kome su učinili i što su time pokazali. A pokazali su nešto veoma važno, nešto što je, vjerojatno, najvažnije na ovom i na svakom drugom svjetskom prvenstvu: uvijek postoji ono što je od nogometa veće! Postoji ono pred čime se ne pjeva državna himna, ono pred čime čovjekove uši postaju za nju gluhe, a svaki nogomet nevažan. To je značila ova velika iranska šutnja. Ničija smrt ni bol ne smiju biti manje od igre. Nogomet koji ovi nogometaši igraju nije veći ni važniji od života. 

Zato su iranski nogometaši ustvari pobijedili Englesku, premda je rezultat, kažu, 6:2 za Engleze. Koji su – ljupki i ograničeni momci, ne znaju još ništa o razlici između života i smrti – svoju himnu pjevali zazivajući kraljicu, a ne kralja. I Bog se čudio njihovoj molbi da im je čuva. 

Dobar slučaj tako je htio, ili je to zasluga epidemije covida-19, tek Tomislav Torjanac bio je neobično plodan u posljednje vrijeme. Gospodar već mnogih djetinjstava, veliki ilustrator i slikovničar, stigao je, pored ostaloga, u posljednjih pola godine objaviti dvije slikovnice po tekstovima dvojice primijenjenih pjesnika i glazbenika. U ožujku je, u izdanju Croatia recordsa, objavljen “Ludi Škarpa” Damira Urbana. U listopadu Profil je objavilo “Malu” Mile Kekina. Ovaj njihov čitatelj i gledatelj Torjančevih slika na žalost već neko vrijeme ne kreće se u okvirima djetinjstva, što onda znači da mu vrijeme odavno ne teče tako sporo, riječi ne razumijeva tako jasno i slike ne gleda toliko pronicljivim okom, pa može samo da zavidi nekoj djevojčici ili dječaku koji umjesto njega danas čitaju i gledaju ove dvije slikovnice. Pročitao ih je, naravno, i on, odgledao ih svojim frljavim odraslim okom, pa se na ovome mjestu sprema izvijestiti o njima. Ali to, na žalost, nije to! I ne može biti to! Premda Torjančeve slikovnice, kao ni bilo koja druga stvarno dobra slikovnica, nisu samo za djecu. Obje su, svaka na svoj način, knjige za odrasle. I bilo bi zanimljivo – premda to ovdje neću činiti – usporedo pratiti i analizirati dječje i odraslo čitanje ovih slikovnica. To bi, naime, bio ozbiljan istraživačko-fikcionalni rad, jer bi od odrasloga čitatelja zahtijevao moć djeteta, ili tu svetačku vještinu uživljavanja u vlastitu odavno već usnulu djetinju osobu. Ali, opet, svako odraslo čitanje dječjih slikovnica, ili klasika dječje književnosti, podrazumijeva čovjekov pokušaj uživljavanja u djetinjeg sebe. A to je posao naporan, težak i neizvjestan, nije za novine.

I Urban i Kekin obrazovani su i načitani ljudi. Primijenjeni pjesnici na način onih koji su se primijenjenim pjesništvom bavili početkom osamdesetih, u vrijeme jugoslavenskog punka i novog vala. U današnje vrijeme, kada ni muzika nije više onako važna kao što je bila, niti se njome bave najdarovitiji izdanci generacije, odistinskih pjesnika i načitanih ljudi među glazbenicima gotovo da više i nema. Većinom oni tamburaju svoje na engleskom, ali ne zato što je engleski, tobože, globalni jezik, a ni zato što ga intenzivnije doživljavaju nego svoj materinji, nego zato što svako praznoslovljenje i svaka brbljarija na stranom jeziku nekako ozbiljnije zvuči. Na mongolskom, kao i na engleskom, svejedno je. Pored toga, engleski je, trošenjem kroz pop muziku, marketing i globalnu svakodnevicu, postao poput nekog kompjutorskog jezika: savršeno lirski indiferentan. Za lošu i nemuštu poeziju, kao i za lošu i nemuštu književnost, to je kvalitet.

Urban i Kekin su, dakle, izuzeci. Urban je nešto poput slobodnog maštara: njegove pjesme nemaju narativnu strukturu, on ništa ne priča, nego obično niže slike, gradi svjetove izvan ovoga svijeta, stvara bajke. Nakon pjesme “Ludi Škarpa”, trominutnoga vrlo jednostavnog a potresnog songa, koji slušatelju asocira neku veliku pripovijest, napisao je, po motivu Istoka Zole Urbana, kratku slikovničku priču iz podmorskog svijeta. Istok Zola u tom je času bio dječak koji još nije išao u školu, i mogao je pratiti slobodno kretanje svoje mašte. Torjanac nacrtao je slikovnicu o ružnoći i osobenjaštvu, o pravu na izdvojenost, na drugačijost svake vrste, te o tome da valja biti veoma oprezan pri opisivanju vlastitoga svijeta. Opisujući ga, kada smo odrasli ili smo školska djeca, previše jasno i čvrsto postavljamo granice svijeta. Tako nam izmakne svijet geta, onih najdubljih morskih dubina u kojima žive najružnije ribe, i općenito svijet ružnoće koja je ustvari lijepa. “Ludi Škarpa” najrugobniji je Torjančev slikovnički rad do sada. Savršeno srođen s Urbanovim tekstom. 

“Mala” je, pak, nešto sasvim drugo. Kao što je i Mile Kekin totalno drukčiji tip od Urbana. Fatalno zakašnjeli panker, pjesmarski pripovjedač na tragu Zabranjenog pušenja, uglavnom se služi vrlo jednostavnim glazbenim formama da bi ispričao sve svoje priče. Kekinove metafore su jednostavne poput uličnih grafita, a svaka priča ima svoju pouku, onako kako svaki pravi blues ima pouku. U tom smislu Kekin je, možda, idealan pisac i scenarist slikovnica za djecu, i to onih najtradicionalnijih. Ali naravno, slikovnica za slobodnu djecu.

“Mala” je pjesma, pa je slikovnica i nacrtana po tekstu pjesme, samo što su izbjegnuta ponavljanja, kao i poneka manje pristojna riječ. Torjanac ju je redateljski i crtački, te koloritom, postavio kao zrcalnu knjigu, ili kao par, svome Antuntunu. Mala je u svakom pogledu curica izvan formata, prevelika, preširoka, poprilično neuklopiva. Možemo to gledati čisto fizički: previsoka za taj niski svijet budućih svojih udvarača. Djevojčice su do nekih doba tako fatalno veće, ogromnije od dječaka svoje dobi. A možemo to istovremeno gledati metafizički. Ona je opasna po okolinu koja bi očekivala od nje da bude damski slaba: “da su ti ramena uža,/ da si barem za glavu kraća,/ lakše bi našla muža/ znaš kol’ko to majci znači/ da si manja, da si tanja/ barem dva-tri centimetra/ i da ko mama trpiš kakanja/ mogla bi ti biti sretna”. Tako veli svakodnevna konzervativna propovijed, kojoj kontrapunktiraju Torjančevi crteži. Dobar poznavatelj svakodnevne prozodije, čitatelj s uhom, a naročito neko lucidno dijete, dobro će čuti u slikovničkom tekstu i tu iznevjerenu rimu, prebrisanu bijelim korektorom nakon što je odštampana pisaćom mašinom: tanja – kakanja ustvari je tanja – sranja, ali fina djeca ne smiju znati takve riječi. Ustvari, fina djeca moraju se praviti da ne znaju takve riječi, sve dok toliko ne odrastu da im one zatrebaju.

“Mala” je apsolutno neodoljiva u svojoj antuntunovskoj pobuni. Od pjesme Grigora Viteza do pjesme Mile Kekina proteklo je šezdesetak godina. Obje su pisane po nekoj pučkoj kajdi, iz onoga narodnjačkoga brehtovskog uvjerenja, i obje su emancipativne i pankerske, obje zazivaju slobodu. Samo što sloboda u različita vremena ima drukčiji izraz, premda isti smisao. Antuntun je manifest neke drukčije mladosti suočene s konzervativnim i uniformiranim svijetom jugoslavenskog društva u šezdesetima. Mala je feministički manifest za hrvatske djevojčice i dječake u dvadesetima. Sloboda nije trajno stanje, sloboda nije imenica, sloboda je glagol koji se u trenutku izgovaranja riječi sloboda pretvara u imenicu, ali nikada se u nju ne pretvori. Onda kada se povjeruje da se glagol slobode definitivno pretvorio u imenicu, zavladalo je ropstvo, naišao je lažni mesija, nesretni očevi uspostavili su kontrolu nad još nesretnijim svojim porodicama. Mala je šašavi i mudri manifest nekoga drukčijeg reda i rasporeda stvari. Slikovnica koju će svatko čitati i gledati po svome.

“Ludi Škarpa” je, nasuprot “Maloj”, krajnje stilizirana, pažljivo uobličena priča koja je u sebi sačuvala nešto od anarhične, nesustavne djetinje imaginacije. Urbanov tekst lijepo je napisan, lišen svih onih tobožnjih prilagodbi dječjem načinu mišljenja i pragu razumijevanja, koje tako često ojade i unazade čak i talentiranije među piscima koji u nas pokušavaju pisati za djecu. I u tom daru dječjeg imaginiranja u jeziku i sintaksi koje su posve odrasle i dovršene, ljepota je ove slikovnice. U njoj se jasno prepoznaje njezin autor. Nije ovo primijenjena umjetnost, namjenski suvenir vještog zanatlije ni dječja igračka, “Ludi Škarpa” je Damir Urban u punom stvaralačkom kapacitetu, onakav kakav je i kad piše i pjeva svoje pjesme, onakav kakav je i u tim pjesmama.

Nekim čudom, slikovnice su u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj ušle u modu. Cijela jedna generacija domaćih pisaca, onih koji su na samom početku milenija predstavljali nekakav novi prozni i poetski val, a danas su okosnica žive hrvatske književnosti, napisala je svoje dječje slikovnice, koje su zatim nacrtale najbolje ovdašnje crtačice i crtači. Neke od tih knjiga bile su vrlo zamijećene, druge su prošle tiho, neke su bile pisane u nekoj konzervativnoj i pomalo okoštaloj tradiciji dječjih pripovijesti, druge su više slične svojim piscima u njihovim najboljim izvedbama za odrasle, neke su nastale s dobrim razlogom, druge možda i bez razloga, ali to probuđeno slikovničarstvo jedan je od rijetkih pozitivnih trendova unutar hrvatskoga nakladništva. I ne samo nakladništva, nego i književnosti. Riječ je o stilsko-žanrovskom iskoraku koji čini dobro i ilustratorima, čak i onim najvećim na čelu s Tomislavom Torjancem, ali i samim piscima. Pišući za djecu, oni na neki način stvaraju matricu za svoje buduće odrasle rukopise. Toga niti ne moraju biti svjesni. Za pisanje nema ničega boljeg od žive potrebe za stalnom promjenom. Za pisanje nema ničega boljeg od svakodnevne vježbe u drukčijem pisanju…

Ako u hrvatsku književnost već nisu ušli svojom namjenskom poezijom, Mile Kekin i Damir Urban postali su njezinim dionicima – i to važnim dionicima! – s ove dvije slikovnice. Nema odraslijih  i dovršenijih pisaca od pravih dječjih pisaca. Kakav je, recimo, bio Duško Radović. Kekin i Urban u tom su smislu vrlo odrasla djeca. Obojicu Tomislav Torjanac svojim je crtežom uzdigao do onih nebesa u kojima su trajno nedovršena sva naša djetinjstva, a svijet mašte jedini je stvaran.

Tamno narandžasta, runjasta
zemlja kao volovsko krzno
pružala se pred nama
uz strmine od Pazara ka Sjenici
u selu Duga Poljana
obla, stasita munara
i čičko Kamber niz sure stene
đonovima klizi u karakazan

Mjedi se hrastova šuma
čujem iz auta kako granje pucketa
naježen se vozim u zortu
posnim putem ka Sjenici
žena, u stomaku beba i ja
u Dugoj Poljani na smrknutoj uzbrdici

Zima će, oštri se vazduh
u tesnacu mahalskih streha
između Pešteri i Golije
Vapa klokoće
ezan u daljini srebrom zvekeće
prve pahulje snega sami Allah
na Sandžak u hataru meće

Sve se na zlo okrenulo, a svjetska prvenstva prestala su biti ono što su nekad bila, 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo u povijesti koje se odigravalo u dvije zemlje, te drugo čiji domaćin nije neka dominantno nogometna zemlja. Prije Japana i Južne Koreje takvo, u biti nenogometno prvenstvo, odigrano je u Sjedinjenim Američkim Državama, godine 1994. Fifa je i prelazak Atlantika i put na Daleki istok oglašavala i reklamirala na jednak način: kao širenje područja igre i nogometno osvajanje svijeta. Pričalo se tih godina o pojavi novih nogometnih velesila, o tome kako će se SAD, Japan, Južna Koreja, Kina uskoro na ravnoj nozi boriti s Njemačkom, Italijom, Brazilom, i kako se, malo-pomalo, mijenja nogometna slika svijeta. Sve to da bi se prikrila gorka istina: nogomet se kreće putevima novca, Fifa poput svinje koja traga za tartufima uspješno nanjuši kod koga su euri i dolari, i baš potpuno je neosjetljiva na njihovo podrijetlo, kao i na smisao nogometnih utakmica u bogatim zemljama nezainteresiranim za igru, ili u bogatim zemljama zaustavljenim na nižem stadiju nogometnog razvitka. A upravo takve bile su Japan i Južna Koreja.

I kako je to onda 2002. izgledalo? Stariji će se sjetiti, a mlađima neka je na pouku, rekao bi učitelj. Sudjelovale su, kao i u Francuskoj četiri godine ranije, trideset i dvije reprezentacije, a cilj je bio, kasnije će se pokazati, da se zemlje domaćini što dalje dovedu u natjecanju. Barem do polufinala, ako ne i do finala Svjetskog prvenstva. Stvorena je projekcija poželjnih rezultata, i onda su tu projekciju – a tko bi drugi! – realizirali suci. Glavna, premda ne i jedina žrtva, bila je Italija. U tom talijanskom stradanju po Dalekom istoku naravno da je bilo itekakve povijesne ironije. Naime, otkada naš naraštaj, koji se rađao sredinom šezdesetih, prati igru, Talijani su bili među njezinim vladarima. Pobjeđivali su često baš pod svaku cijenu, vještije i s više sreće od drugih, uvijek spremno žrtvujući ljepotu igre ukoliko ne bi imali sredstava i načina da je ostvare. Talijani su sve do 2002. vladali tim neobičnim i često iritantnim umijećem da protivnika unište manipulirajući vlastitim slabostima. Ono najprivlačnije u nogometnoj igri: da često slabiji pobjeđuje jačeg, Talijani su, recimo, 1982. pretvorili u perverziju, i postali svjetski prvaci gotovo neopisivo ružnom, ali ubojitom igrom.

Ali onda kada su bili stvarno moćni, 2002. godine, glave su im došli suci, koji su, očito je, brinuli brigu oko dobrobiti domaćina. Prva krađa bila je za mene naročito bolna. Ne toliko zato što je u tome sudjelovala hrvatska reprezentacija, koliko zato što će – barem što se mene tiče – s tom utakmicom doći kraju hrvatsko nogometno novinarstvo. Engleski sudac Graham Poll, u svoje vrijeme čuven i hvaljen, svih devedeset minuta usmjeravao je igru, a s igrom i rezultat. Italiju je razbojnički opljačkao, poništivši joj u posljednjim trenucima utakmice i regularni gol Marca Materazzija. Hrvatske novine slavile su tada Engleza, a jedan je nogometni aktivist predložio da se Pollu sredi doživotno besplatno ljetovanje u Dalmaciji. Nitko nije vidio baš nikakav problem u tome da se krade za Hrvatsku. (Rečeni Poll proslavit će se i četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada u utakmici s Australijom Josipa Šimunića ne izbaci van nakon što mu dodijeli drugi žuti karton, nego mu malo zatim pokaže i treći… Danas, bivši nogometni sudac Graham Poll navodno radi kao – motivacijski govornik.) 

Ideja za pljačku Talijana u utakmici protiv Hrvata bila je da se pobjedom Hrvati, utvrđenom logikom ždrijeba, odvedu na reprezentaciju Južne Koreje, od koje će, po zamisli Fifinih mračnjaka, oni puno lakše izgubiti nego što bi izgubili Talijani. Na kraju, Vatreni su, predvođeni izbornikom Mirkom Jozićem, upropastili pruženu priliku, jer su u sljedećoj utakmici skupine izgubili od Ekvadora. Nijedan naš poraz nije mi tako dobro sjeo kao taj. Ali da pravda na kraju, ipak, ne pobjeđuje i da u nogometu sudac može postati glavni igrač, kao i da je nogomet igra u kojoj sudačko razbojništvo može promijeniti baš svaki rezultat, vidjet ćemo u toj strašnoj utakmici između Južne Koreje i Italije. 

Sudio je Byron Moreno, sudac iz Ekvadora. Južnokorejci su prethodno prošli natjecanje po skupinama, jer ih je u utakmici s Portugalom pogurao Ángel Sánchez, sudac iz Argentine, izbacivši Portugalcima dvojicu igrača iz igre. Kao i protiv Hrvata, Talijani su od prve minute imali suca protiv sebe. Već je u petoj minuti svirao izmišljeni penal, ali veliki Buffon je obranio. Nakon što je Italija golom Christiana Vierija u osamnaestoj minuti povela, Korejci su započeli lomiti noge protivnicima. Tako pogibeljne startove nismo bili vidjeli još od vremena kada je bek OFK Beograda Đorđe Serpak lomio noge Blažu Sliškoviću. Talijani su bili potpuno zbunjeni. Koreja je uspjela izjednačiti u posljednjim trenucima utakmice, a u produžecima ekvadorski sudac isključio je Francesca Tottija, jer se usudio pasti u korejskom šesnaestercu, pokošen nogom protivnika. Ali ni to neće biti dovoljno. Trebat će Talijanima poništiti i još jedan regularni gol, da bi domaćin napokon pobijedio.

Byron Moreno je nakon sudačke karijere prešao na šverc kokaina. Završio je u zatvoru u Sjedinjenim Američkim Državama. Da ga nisu motivirali da krade u nogometu, možda nikad ne bi stigao do kokaina.

Zašto sam sve ovo ispričao? Zbog jednog poništenog gola Ennera Valencije u utakmici otvaranja Svjetskog prvenstva u Kataru. Srećom, domaćini su tako beznadno loši i nedaroviti za ovu igru da je taj poništeni gol – pa još i s autoritetom VAR-a – samo probudio neke ružne uspomene. Ekvador je srećom sigurno i nedvosmisleno pobijedio. 

Prvo Svjetsko prvenstvo na Sepetarevcu, u sam osvit mog života, bio je čuveni Fußball-Weltmeisterschaft 1974. Premda se turnir igrao u devet zapadnonjemačkih gradova, onaj glavni bio je München. I onda su se ljudi dijelili na one koji bi umjeli izgovoriti Fußball-Weltmeisterschaft 1974, i one koji su dovoljno oprezno i nehajno govorili München 1974. Davor je savršeno znao reći Fußball-Weltmeisterschaft, i stalno je to ponavljao. Imao je vrlo dugo i komplicirano austrijsko prezime, koje se pisalo drukčije nego što se izgovaralo, ali nije znao drugih njemačkih riječi mimo Fußball-Weltmeisterschaft. I sad mi je u uhu taj njegov savršeni izgovor u dvije riječi i dva uzdaha. Mogu ga ponoviti kad sam sam, tako da me nitko ne može čuti.

U to vrijeme postojale su samo dvije dijagnoze. Mogao si biti zaostao ili si mogao biti defektan. Katkad se, skoro pola stoljeća kasnije, vraćamo svojim djetinjstvima, među slojeve tog sporo protječućeg vremena, i zapravo vrlo lako među tom odavno palom djecom epohe uspostavljamo novi poredak i dijelimo im dijagnoze za koje se tada nije znalo. Davor je, kako se govorilo, bio defektan. Dvadesetpetogodišnji mladić, vrlo lijep – “izgleda, Bože mi prosti, ko da je normalan!” – nikad, međutim, nije išao u školu, niti je bio radno sposoban. Miran i ljubazan prema svima, samo što nikoga nije mogao pogledati u oči, nego je pogledom lutao negdje gore, kao da mu se zmaj otrgnuo s uzice pa ga sad traži, i ništa nije mogao naučiti, ništa ga nije zanimalo, osim nogometa.

Nekoliko dana prije Svjetskog prvenstva dogodila se, kako se to na Sepetarevcu govorilo, tragedija. Brat gospođe Ute, koju smo svi zvali Beba, vraćao je obitelj s mora, pa je, da izbjegne kamion iz suprotnog smjera, autom odletio u Neretvu. Svi su se podavili: gospodin Ulrih, kojeg smo svi zvali Braco, njegova žena gospođa Tidža, i svo troje njihove djece: Jasen, Goran i Maja. Jasenu je bilo osam godina. A meni je isto osam godina. Neki vrlo čudan me je osjećaj podilazio, neka ugodna jeza, od toga što je Jasen poginuo. Kao da sam mu pomalo zavidio, a kao da sam i sam pomalo poginuo… S Jasenovim sudjelovanjem u toj tragediji, i ja sam bio nekako odrasliji.

Teta Beba i čika Rudo išli su da sahranjuju svoje, a Davora su ostavili nama. Javorka bi ujutro otišla na posao, Nona bi po kuhinji nešto radila, ili bi išla u sobu da se odmara i da čita, a Davor i ja čekali smo popodnevne utakmice. On je nešto zapisivao u svoje bilježnice – od kuće ih je donio čitavu gomilu – a ja sam listao enciklopedije, atlase, velike knjižurine o biljkama i životinjama… Bavio sam se onim čime se i inače bavim, ali pomalo se praveći važan. Htio sam se pokazati pred Davorom, iako je njemu bilo savršeno svejedno što radim. Davora nije bilo briga za mene, kao što ga nije bilo briga ni za bilo koga drugog, pa tako ni za tetu Bebu i čika Rudu. Tragedija ga se nimalo nije ticala.

Ali čim bih mu rekao: hajde reci!, Davor bi rekao: Fußball-Weltmeisterschaft 1974. Svakih petnaestak minuta – što je za mene, osmogodišnjaka, bilo veoma dugo vrijeme – rekao bih hajde reci, a Davor bi odgovorio: Fußball-Weltmeisterschaft 1974. I tako po stotinjak puta svakoga od tih devet ljetnih dana koliko je Davor proveo s nama na Sepetarevcu i koliko je teti Bebi i čika Rudi trebalo da pokopaju Bracu, Tidžu i djecu. Došao je dan prije utakmice Jugoslavije i Njemačke, a otišao večer po utakmici Jugoslavije i Švedske. Između toga, Jugoslavija je igrala i s Poljskom. Bile su to tri utakmice, tri poraza, na crno-bijelom televizoru Elektronske industrije Niš, koji se zvao Ambasador 61 Super I. 

Davor bi sjedio na šamlici, skoro da je nosom dodirivao ekran, ja bih sjedio na kauču, tako da sam preko njegove glave mogao gledati utakmicu. Uglavnom je nepomično šutio, kao da u tom neugodnom položaju ne osjeti nikakvo stezanje i bol u koljenima i krstima, samo bi povremeno kroz grlo huknuo: ih! I tad bi se činilo da Davor žali, i da osjeća taj gorki teret vremena, što ga nose porazi u odlučujućim utakmicama. Defektan je, govorili su, inteligencija normalna, a njega nije briga što su mu rođaci izginuli, nesretnice Beba, nesretnik Rudo, govorili su i sve klimali glavama, kao onaj mehanički pas iza zadnjeg stakla automobila, koji za vožnje klima glavom. Ja sam, međutim, znao da Davor nije defektan i da je bolje od sviju nas znao koliko je velik ovaj poraz protiv Njemačke. “Ovo je tragedija za čitavu generaciju naših fudbalskih asova!”, lamentirao je televizijski komentator. Davor je još jednom huknuo: ih! Slika na ekranu se zaustavila, pojavio se stilizirani latinični natpis: Stanka u programu.

Sutradan su na Sepetarevac stigli gosti, da nam malo prave društvo, da ne budemo sami s Davorom, i svi su govorili o utakmici, o tom velikom porazu od Njemačke, s kojim su potonuli svi naši snovi. Davor im je svaki čas upadao u riječ, ispravljao ih nekim ravnim monotonim glasom, a onda upadao u očaj, sve dok konačno nisu prestali razgovarati o toj utakmici. A kako je Beba?, upitao je netko. Javorka se jučer čula s njom. Nismo imali telefon, pa su se svi telefonski razgovori obavljali iz pošte, ili bi majka telefonirala s posla. Davor se, međutim, nije mogao smiriti, nego je ponavljao Fußball-Weltmeisterschaft 1974, Fußball-Weltmeisterschaft 1974, Fußball-Weltmeisterschaft 1974, sve dok se gosti konačno nisu pokupili i otišli.

Nona je tad otišla u sobu da čita, a ja sam, nakon što smo nas dvojica ostali sami, imao potrebu da mu nekako kažem da sam na njegovoj strani, da je on u pravu, a svi oni su neznalice i budale. Ali nije bilo jezika kojim bih mu to rekao, jer mi se činilo da me Davor ne sluša i da ga nije briga što mu govorim. Divio sam mu se, kao što se nikome do tada nisam divio i kao što ću se malo kome u sljedećih pedesetak godina diviti. Davor je, naime, upamtio svaki trenutak jučerašnje utakmice, sve što se zbivalo na igralištu, svaku riječ televizijskog komentatora, ali i sve ono što se zbivalo na ekranu, a o čemu komentator ništa nije rekao. Usto, u glavi je imao sat, i precizno je znao u kojoj se minuti utakmice što dogodilo. O tome je bio spreman govoriti, odgovarao bi na svako moje pitanje, a onda bi iz glave reproducirao neku drugu utakmicu o kojoj ja ništa nisam znao, ili se nisam ni rodio kada je odigrana, koja je po nečemu važnom, ili nečemu skroz sporednom, bila slična ovoj. Shvatio sam da je Davor defektan po tome što je od utakmice između Jugoslavije i Njemačke upamtio više toga nego što ja pamtim od cijeloga svog osmogodišnjeg života, a da u Davorovo upamćivanje utakmica Fußball-Weltmeisterschaft 1974. koje su se prenosile na televiziji stane više sjećanja i uspomena nego u sve naše živote na Sepetarevcu, uključujući i Nonin. Pozavidio sam mu na njegovoj defektnosti. Bio sam tek na početku i nisam razmišljao o tome kako se s njome može kroz život. Teta Beba i čika Rudo još uvijek su bili besmrtni, pa će se brinuti za Davora.

Utakmica s Poljskom bila je incidentna. Davor je vikao na televizor: Ne može tako, ne može tako!, jer je sudac svirao nevidljivi penal za Poljake, te je isključio Stanislava Karasija. Nešto se dogodilo, a mi nismo znali što. Davor nije mogao podnijeti da se dogodilo to nešto što je onda poremetilo red stvari u igri. Nona je na njegovu viku došla iz sobe, naredila je: Šuti! Sjedi tu! Davor je pokunjeno sjeo, i neko vrijeme nije davao glasa od sebe, samo je skrušeno zvjerkao prema ekranu, sve dok nije zaboravio, sve dok se Nona nije vratila u sobu, a nas dvojica nastavili smo gledati utakmicu. Ja sam razmišljao o tome da ću za sljedećega Svjetskog prvenstva imati dvanaest godina. Činilo se to neshvatljivo mnogo.

  Bila je srijeda popodne, 3. srpnja 1974, kada su teta Beba i čika Rudo, crni kao crni gavrani, ona nezdravo rumena i oteklog lica, došli po Davora. Pili su kavu, tiho plakali, Nona i Javorka su samo šutjele i izgovarale neke čudne riječi, kao da govore na prekidač, ali onda je ponovo nastupio kraval kada su Davora pokušali odvesti kući. Vikao je, nikako se nije dao, tetu Bebu uhvatio je užas, mislila je da Davor više nikada neće htjeti da ide njihovoj kući, a onda sam ja rekao, ne znam što mi je bilo da progovorim, da će Davor ići nakon utakmice. Je li tako?, obratio sam mu se. Davor je potvrdno klimnuo glavom. Bio sam ponosan. Davoru bi lakše bilo da ima brata ili sestru, rekla je Javorka. Prvi, vjerojatno i posljednji put osjećao sam se kao nekome brat. 

Jugoslavija je izgubila i treću utakmicu zaredom. Svi smo zajedno sjedili u našem dnevnom boravku. Davor nosa uronjenog u ekran, ja na kauču za Davorom, teta Beba i čika Rudo tu negdje, između None i Javorke. Naši su – Bože zar sam ja ikad ikoje nazivao našima? – bili rezignirani, već su ispali sa Svjetskog prvenstva i sve im je bilo svejedno, čekali su da prođe utakmica, kao što su i njih četvero samo čekali da prođe utakmica. Šutjeli su, pravili se da zure u ekran da ne bi morali razgovarati o onome o čemu se ne može više ništa reći. I samo se još s vremena na vrijeme čulo kako Davor prozbori: Ih! Ih, ih! Ih, ih, ih!

Ne sjećam se jesam li ga ikad više vidio. Teta Beba uskoro se teško razboljela, Nona je govorila da ju je razbolila tragedija Bracine obitelji, i umrla je prije početka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Čika Rudo nije bez nje umio s Davorom, pa je u panici pred vremenom koje je nastupalo navalio da se seli u Zagreb. Govorili su mu neka uspori, najprije da nađe dobrog kupca za stan – veliki starinski, odmah iznad Napretka, u Titovoj – ali njemu se baš sve uznedalo. Završio je negdje u Novom Zagrebu, u jednosobnom stanu navrh nebodera. Sljedećeg ljeta, u vrijeme onih najvećih vrućina, vinuo se u očaju s balkona dok je Davor sjedio nosa uronjenog u ekran iza kojeg se igrala prvenstvena utakmica između Dinama i Partizana.

Zagrebačka je rodbina naslijedila stan koji i nije vrijedio mnogo, a Davora su smjestili u ustanovu. U Noninoj bilježnici ostao je zapisan naziv ustanove i ime liječnice zadužene za Davora. Mnogo godina kasnije, one godine kada sam se doselio u Zagreb, nazvao sam ustanovu, doktorica nije tu više radila. Sricao sam Davorovo prezime, komplicirano kao Fußball-Weltmeisterschaft 1974, nemoćan da ga pravilno izgovorim. Nemamo takvog klijenta, izgovorio je hladan ženski glas. I to je bilo sve.

Davor je bio kao Borgesov Funes pamtitelj, nemoćan u svom sveznanju. Nije imao ništa osim mog divljenja. Mislio sam: najsretniji je onaj koji u glavi nema ništa osim svih utakmica koje je u životu gledao. Bio sam dijete. Svakog svjetskog prvenstva vraća mi se taj isti djetinji dojam da nad svakom ovom utakmicom bdije svevideće Davorovo oko.

U Simonove oči su se usjekla dva puta:
Prvim je krenuo iz tijela matere, otvorenih očiju.
Na drugi je pošao zavezanih očiju.
Ni na jednom, ni na drugom nije znao kuda ide
ni da li će se ikada vratiti iz jame iz koje se ne izlazi
sa istim tijelom i istom dušom