u izgonu u logoru u snježnom zatvoru u mrzlo doba u bjelini tragove zagleda rupe duboke promatra drago mu što postoje dobre životinje nebo je ovdje i u noći bijelo put povratka zatrpan i onaj do neba smrznut huku vremena ispunila vječnost snijega u njegovoj tristiji srca ledena oko njega pogledi staklasti ni glasa ni pisma njegove pjesme u njemu zamrle negdje od njega u daljinu pobjegle, ništa i nikog ovdje neće slaviti, nikad više neće spomenuti mudrog vođu od čelika, i prsti njegovi promrzline, neće više pisati, ništa zapisati, tek će ga smrt malo ugrijati, a moglo je, vjeruje, i u sred studeni biti bolje, i još vjeruje doći će njegovoj ljubi proljeće, biće joj dobro, htio bi da je njegov preostali plamen od svake nevolje štiti, još se nada da joj život neće ispuniti strahovanja, ali više ništa ne kazuje riječi u njemu u nenapisanu pjesmu tonu tako pjesnik u izgonu progoniteljima izmakne sa svojom dragom opet bude i u svojoj pjesmi tamo tiho zauvijek ode
Osip Mandeljštam, zadnji dani
u izgonu u logoru u snježnom zatvoru u mrzlo doba u bjelini tragove zagleda rupe duboke promatra drago mu što postoje dobre životinje nebo je ovdje i u noći bijelo put povratka zatrpan i onaj do neba smrznut huku vremena ispunila vječnost snijega u njegovoj tristiji srca ledena oko njega pogledi staklasti ni glasa ni pisma njegove pjesme u njemu zamrle negdje od njega u daljinu pobjegle, ništa i nikog ovdje neće slaviti, nikad više neće spomenuti mudrog vođu od čelika, i prsti njegovi promrzline, neće više pisati, ništa zapisati, tek će ga smrt malo ugrijati, a moglo je, vjeruje, i u sred studeni biti bolje, i još vjeruje doći će njegovoj ljubi proljeće, biće joj dobro, htio bi da je njegov preostali plamen od svake nevolje štiti, još se nada da joj život neće ispuniti strahovanja, ali više ništa ne kazuje riječi u njemu u nenapisanu pjesmu tonu tako pjesnik u izgonu progoniteljima izmakne sa svojom dragom opet bude i u svojoj pjesmi tamo tiho zauvijek ode