Kako je narastalo ovo čudovište od korone, tako su se i moji snovi primicali realnosti. I ranije sam sanjao priče veoma bliske životu, ali ovih meseci kao da su počeli da se stapaju sa budnim stanjem.
Na primer, sanjam majstora Mendu kako popločava terasu, kaže: “Ne stoji ovako neravna, polomićete noge, šta ste čekali do sada” i produžava da gunđa onako po njegovom. Ja se nešto vrtim okolo, kao što i inače činim s majstorima kada nešto popravljaju po kući, s vremena na vreme ga bodrim: “Ej, kako to pogodi pločicu baš uz ivicu, alal ti vera!”, pa ga potpitkujem onako drugarski: “a može li Mende jedno pivce za živce? Da predahneš malo?”, a on mi odvraća, ne pogledavši me, zadubljen u posao: “Pivce još ne, ali bi mogao da mi kupiš burek, četvrt sa mesom”. Mislim se ja (u snu mislim), “odakle mu pada ovakva ideja da trčim po burek. Baš glupo. Sigurno ispred ‘Milenijuma’ čekaju u redovima sa maskama”.
I tako, prilično iznerviran, razbudim se, jutro je, čujem dole neko majstoriše na veliko. U pižami silazim stepenicama, kad ono, Mende na terasi, ne popločava kao u snu, ali namešta vrata i odande mi dovikuje: “Ustao si gazda? E pa, dobro jutro. Ili dobar dan je? Može po jedno ladno skopsko?”
Sledeće noći desi mi se pa ovakav san – želim da prilegnem, na istom krevetu na kome i inače spavam, ali popodne je i nije mrak, pokrivam se vunenim ćebencetom, kad čujem “zzz…”, … i dalje, kroz ceo san, koji i nije bio baš kratak, bezuspešno sam jurio dosadnu mušicu sve dok se nisam probudio. I kad sam otvorio oči, zujanje nije prestajalo.
Mušica iz sna postade pravi komarac upikan u moje uvo.
Mušica u uhu
Kako je narastalo ovo čudovište od korone, tako su se i moji snovi primicali realnosti. I ranije sam sanjao priče veoma bliske životu, ali ovih meseci kao da su počeli da se stapaju sa budnim stanjem.
Na primer, sanjam majstora Mendu kako popločava terasu, kaže: “Ne stoji ovako neravna, polomićete noge, šta ste čekali do sada” i produžava da gunđa onako po njegovom. Ja se nešto vrtim okolo, kao što i inače činim s majstorima kada nešto popravljaju po kući, s vremena na vreme ga bodrim: “Ej, kako to pogodi pločicu baš uz ivicu, alal ti vera!”, pa ga potpitkujem onako drugarski: “a može li Mende jedno pivce za živce? Da predahneš malo?”, a on mi odvraća, ne pogledavši me, zadubljen u posao: “Pivce još ne, ali bi mogao da mi kupiš burek, četvrt sa mesom”. Mislim se ja (u snu mislim), “odakle mu pada ovakva ideja da trčim po burek. Baš glupo. Sigurno ispred ‘Milenijuma’ čekaju u redovima sa maskama”.
I tako, prilično iznerviran, razbudim se, jutro je, čujem dole neko majstoriše na veliko. U pižami silazim stepenicama, kad ono, Mende na terasi, ne popločava kao u snu, ali namešta vrata i odande mi dovikuje: “Ustao si gazda? E pa, dobro jutro. Ili dobar dan je? Može po jedno ladno skopsko?”
Sledeće noći desi mi se pa ovakav san – želim da prilegnem, na istom krevetu na kome i inače spavam, ali popodne je i nije mrak, pokrivam se vunenim ćebencetom, kad čujem “zzz…”, … i dalje, kroz ceo san, koji i nije bio baš kratak, bezuspešno sam jurio dosadnu mušicu sve dok se nisam probudio. I kad sam otvorio oči, zujanje nije prestajalo.
Mušica iz sna postade pravi komarac upikan u moje uvo.