Piščeva stimulacija

Varijacija na Branka Ćopića

Po gradu, širom,
bez staze, puta,
hrvatski pisac
povazdan luta.

Riječju se bavi,
često ga vide,
s tristo kartica
na juriš ide.

I vuk i medo,
pa čak i ovca,
poznaju toga
stvora bez novca.

Jastreb ga neće,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
nerado sanja.

Pred njim dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje java.

Jednoga dana,
vidjeli nismo,
pisac je, kažu,
dobio pismo.

Sumnjivo pismo,
kratko i jasno,
donio poštar
u jutro kasno.

Adresa točna,
slova k’o špranca:
za druga pisca
na kraju lanca.

U pismu piše:
Ej pišče, brate,
nije da često
pomislim na te.

Evo ti pišem
iz Ministarstva,
iz naše tužne
kulture carstva.

Dođi na ručak
u moju zgradu,
ostavi doma
želje i nadu.

S tankim budžetom
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri, trkom.

Ovlaš te grli
medena lica
i pozdrav šalje
– državica.

Pisac se trgne:
– Na ručak, veli,
tu šale nema,
hajd’ da se sprema.

U svoju staru
pernicu škilji,
olovke sprema
i svaku šilji.

– Ako bi usput
došlo do boja,
nek’ bude spremna
obrana moja.

Sunčani krug se
u zenit digo
kada je pisac
na ručak stigo.

Pred kućom bajnom
kamenog zida
naš gladni pisac
svoj šešir skida.

Silom se smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
Kulturu zdravi:

Dobar dan krovna
kućo artista,
klanjam se tebi
s kartica trista.

Nek linkova puno
krasi tvoj dom,
pozivi javni
nek su po tvom.

Živjela vječno
od malog budžeta
štedjela puno
anuiteta.

I još ti ovo
na kraju velim:
za stimulaciju sam
trbuhom cijelim.

Samo ti uđi,
Kultura reče,
al taj se ručak
ipak ne peče.

Nema ti druge,
pišče bez love,
pričekaj javne
pozive nove.

Sad je korona,
virusni trend,
pa netko nije
kliknuo ‘send’.

Pisac se diže
pa čelo briše:
ne idem kući,
dosta je više!

U godini kriznoj
– je li to šala –
ne bi mi ni to
na račun dala?!

Kultura ništa,
šuti, ne guče,
niti ga moli
nit’ natrag vuče.

Zalupi vrata,
okrene glavu,
gladnome piscu
zaključa bravu.

Što dalje bješe,
kakav je kraj?
Ode li pisac
u kupleraj?

Ili ga bijednog,
jadna mu majka,
umlati kakva
ovršna hajka?

Pričat ću i to,
potanko, znaj,
kad ova priča
dobije kraj.

Marina Vujčić 12. 11. 2020.