Ovo je, dakle, jedan od onih iznimno rijetkih slučajeva kada fizionomija koju cijeloga života srećeš tek sa vlastitim iščeznućem zadobiva onaj identitet što se u njenom imenu očituje…
Ta se osoba isticala po nečemu mutnom, neodređenom i nespoznatljivom, ali tako snažno i upečatljivo da si je i u mnoštvu – na ulici, na pijaci, u kinu, na stadionu – morao odmah uočiti. Pogled ju je neumitno pronalazio i magnetično se za nju vezivao, što se nije moglo objasniti niti jednom vidljivom karakteristikom. Štaviše, u blizini bi se uvijek zatekle i neke neusporedivo markantnije figure, ali njih bi oko ovlaš okrznulo, pa bi se opet zalijepilo za ovu neuglednu i, sudeći po njenim gestama, naglašeno skromnu, nesigurnu, pomalo i smetenu pojavu.
Naravno, lako bi bilo doznati kako se taj zove, ali šta s takvom informacijom? Čemu bi u razumijevanju svekolikog magnovenja mogla poslužiti neka tako nevažna, akcidentalna sintagma…?
A danas si na starom stablu, u trotoar zabodenom, opazio plakat s njegovom fotografijom, pa si zastao. I ime si pročitao, ali već nakon desetak koraka nisi se sjećao tih dviju riječi: spontano si ih zaboravio, bez odluke i napora, onako kako se jedino i može istinski zaboravljati. Da bi bio posvemašnji, zaborav treba biti gospodstveno elegantan i tako potpun da se ni samoga sebe ne može prisjetiti. Kako veli Lorca: jer ti si mrtav zauvijek, kao svi mrtvi Zemljini, kao svi mrtvi što se zaborave.
I ti si za to, za to si i kad je o tebi riječ, posebno tada. I ne dvojiš, niti se plašiš, nimalo, jer, štaviše, uvjeren si da je mrtvaštvo jedina forma vječnosti. A ako samo i pomisliš na to da ćeš, jedanput, možda, iz ništavila na krhke noge iznova biti osovljen i istim imenom oslovljen, spopada te užasna strepnja, takva da ne znaš ni kako ćeš živjeti dok mrtav još nisi.
Pohvala zaboravu
Ovo je, dakle, jedan od onih iznimno rijetkih slučajeva kada fizionomija koju cijeloga života srećeš tek sa vlastitim iščeznućem zadobiva onaj identitet što se u njenom imenu očituje…
Ta se osoba isticala po nečemu mutnom, neodređenom i nespoznatljivom, ali tako snažno i upečatljivo da si je i u mnoštvu – na ulici, na pijaci, u kinu, na stadionu – morao odmah uočiti. Pogled ju je neumitno pronalazio i magnetično se za nju vezivao, što se nije moglo objasniti niti jednom vidljivom karakteristikom. Štaviše, u blizini bi se uvijek zatekle i neke neusporedivo markantnije figure, ali njih bi oko ovlaš okrznulo, pa bi se opet zalijepilo za ovu neuglednu i, sudeći po njenim gestama, naglašeno skromnu, nesigurnu, pomalo i smetenu pojavu.
Naravno, lako bi bilo doznati kako se taj zove, ali šta s takvom informacijom? Čemu bi u razumijevanju svekolikog magnovenja mogla poslužiti neka tako nevažna, akcidentalna sintagma…?
A danas si na starom stablu, u trotoar zabodenom, opazio plakat s njegovom fotografijom, pa si zastao. I ime si pročitao, ali već nakon desetak koraka nisi se sjećao tih dviju riječi: spontano si ih zaboravio, bez odluke i napora, onako kako se jedino i može istinski zaboravljati. Da bi bio posvemašnji, zaborav treba biti gospodstveno elegantan i tako potpun da se ni samoga sebe ne može prisjetiti. Kako veli Lorca: jer ti si mrtav zauvijek, kao svi mrtvi Zemljini, kao svi mrtvi što se zaborave.
I ti si za to, za to si i kad je o tebi riječ, posebno tada. I ne dvojiš, niti se plašiš, nimalo, jer, štaviše, uvjeren si da je mrtvaštvo jedina forma vječnosti. A ako samo i pomisliš na to da ćeš, jedanput, možda, iz ništavila na krhke noge iznova biti osovljen i istim imenom oslovljen, spopada te užasna strepnja, takva da ne znaš ni kako ćeš živjeti dok mrtav još nisi.