Knjigu pjesama Gorana Babića “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” objavilo je “Izdavačko preduzeće Veselin Masleša”, u svojoj dugovjekoj ediciji “Mala biblioteka poezije”, gdje su, uglavnom, objavljivani novi naslovi bosanskohercegovačkih te pokojega jugoslavenskog pjesnika. Iako je kao godina izdanja navedena 1991, Babićeva zbirka tiskana je u siječnju ili veljači 1992. Može se pretpostaviti što je bio razlog antidatiranju. “Štampano uz finansijsku pomoć Republičkoga javnog fonda za kulturu, Sarajevo”, piše na pretposljednjoj, osamdesettrećoj stranici knjižnoga bloka. Babićev je rukopis, dakle, bio prihvaćen na godišnjem natječaju, pa je morao, po pravilima koja nisu bila neporeciva, ali se bez prijeke potrebe nisu kršila, biti objavljen tokom tekuće godine. Kako ćemo vidjeti pročitamo li “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” tiskana knjiga razlikuje se, fatalno, od rukopisa koji je poslan na natječaj republičkoga fonda za kulturu. Barem jedna pjesma u knjizi, ona s naslovom “Na svetog Iliju” nije mogla nastati u vrijeme kada je Babićev rukopis prihvaćen za tisak i sufinanciranje.
Pjesmu “Na svetog Iliju” Goran Babić napisao je nakon 5. listopada 1991.
Evo je, cijele:
Srđ miriše, Milanova dušo
Srđ miriše, kovilje se zlati
Stijene zriju ter sve u dalj plove
Mlađan junak i zmija se love
Nije kiša što je ozgor lila
Već je bijela doletjela vila
Jugo dira nesretnu Jelenu
Jugo mavi a njoj krila rastu
Kanda znade što se ima zbiti
Vila sluti kad će poginuti
Ili ona ili njezin mili
Kad se stušti nad gradom nevrijeme
Kad se stušti što je blizu sili
Nakot mraka, tmina, tma i tmuša
A nad tvrđom najzadnja oluja
Nebu ide Milanova duša
Pjesmu je Goran Babić pisao u Beogradu, u svome izbjeglištvu ili prognaništvu (jedno je, ili je drugo, to, valjda, ni sam nije siguran). Svjesno je odabrao stranu u ratu, te se, za razliku od drugih, u izboru između domovine i ideala, opredijelio za ideale. Njih se, tih Babićevih ideala, odabrana strana nije držala, niti ih je s pjesnikom dijelila, ali to nije moglo utjecati na njegovo opredjeljenje. Pišući “Na svetog Iliju”, pisao je o žrtvi koja je pala pod granatom ispaljenom s broda Jugoslavenske narodne armije. Milana su, vulgarno govoreći, ubili njegovi, Goranovi.
Ali samo mu je on, Goran, mogao napisati takvu pjesmu. Drugima je nedostajalo talenta i ideala. Drugi su pjesnici imali samo domovinu.
Knjiga “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” živjela je kratko. Do beogradskih i zagrebačkih knjižara nikada nije stigla, a u sarajevskim je boravila ni dva puna mjeseca, kad se u travnju zaratilo. Sarajevo su opsadili Karadžićevi bojovnici. Njima je JNA prethodno izgradila utvrde, ostavila tešku artiljeriju i oficirski kadar. Tako je nasilnome kraju stigla i posljednja bosanskohercegovačka pjesnička sezona. Uza sve drugo što je bilo prekinuto i dokončano, uza našu prekinutu povijest i prepolovljene živote, došao je i poeziji kraj.
Bit će nje još, u ratu i poslije rata, ali to će biti neka nova, druga poezija, koja se ničim, osim riječima iz istih rječnika, neće nastaviti na “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”.
Hrbat te knjižice jedva da je širok pet milimetara. Mekih kartonskih korica, lijepljenoga i neprošivenog uveza, trošna i nesolidna u svojoj predmetnosti, nestat će lakše i čišće nego tolike druge knjige. Tamni, masivni tomovi ruskih klasika, Marx i Engels u kožnom uvezu, debeli višetomni romani srpskih i hrvatskih pisaca, prepuna skladišta što nevino vonjaju na friški tisak, na boju i na olovo, gorjet će u sljedeće tri i pol godine skupa s ljudima i njihovim sjećanjima, pa tko bi onda primijetio iščeznuće jedne tako neznatne knjižice.
Nestala je temeljito. Nje zapravo nije ni bilo.
U tih mjesec ili dva, možda je svih stotinu ljubitelja pjesništva, onih najotpornijih, koji su umjeli da lebde iznad pakla što im se rastvarao pod nogama, kupilo knjigu u sarajevskim knjižarama. Ili ih je manje bilo.
Oni su, uz profesionalne čitatelje, kojima je urednik izdanja Marko Vešović poslao “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”, i jedini koji su ikada u svojim rukama držali tu knjigu. Do biblioteka nikada nije stigla. Neprodani dio tiraža (na predzadnjoj stranici piše da je tiskana u 1000 primjeraka) uništen je, nestao, neznano kako. Štamparija je bila u Rogatici, i zvala se “SiGraf”. Rogatica će, nekoliko mjeseci kasnije, biti etnički očišćena, a svi džamijski minareti povaljeni u travu.
I tko bi se onda i sjećao pjesama hrvatskoga pjesnika Gorana Babića?
Knjige, kao i njihovi pisci i čitetelji, imaju svoju sudbinu. Katkad se sudbina knjige sravni sa sudbinama ljudi. Ali ne mora biti tako. I rijetko tako bude. Samo što se o sudbinama knjiga ne priča, nego samo, možda, o njihovom sadržaju.
Goran Babić imao je nekoliko opsesivnih pjesničkih tema.
Jedna od takvih vezana je za deltu Neretve, za one bočate i močvarne vode, niz koje su u svoja morska razbojništva išli neretvanski gusari, a uz riječnu su maticu stizali Mlečani, da na prijevaru otimaju jake muške, i da ih iz odmazde odvode na svoje galije, da smrt dočekaju veslajući.
Takva jedna pjesma, među najljepšima Babićevim, zatekla se u toj kratkovjekoj knjizi, naslova: “Brašno i voda”.
Evo i nje:
svakog dana oko sedam ujutro
kad šišmiš kroz ševar prolijeće
u Neretvu, s mora, s juga
stoljećima stižu Mlečići
vedro je, kiša pada po tanjurima
jež navlači sitne rukavice
a bosiljak miriše, miriše i u bašti se
pomalja gušterica, gnjezde gusjenice
zrije ladolež
odvedu iz Komina Živogošta, s Kule Norinske Radočaja
povedu iz Krvavca Ljutovida, s Jerkovca Časomila
i malog Pavu Višekrunu
što čuje škripu vodeničnu
sve vode na brod, niz polje
niz vjetar da tjeraju galije
dok ih se tužna sjeća mati
dok im se kosti ne rasture
zlati se heljda i proso
cvile kola s curama iz Drijeve
a pokojna nona Lucija
neprekidno mijesi, mijesi
uzdišući nad tijestom
teško se miješa raž s kišnicom
a nešto mora ustaviti
najzadnje dolje na ušću
lađu sa zlatnim lavom na zastavi
prije nego otplovi
……………………………………………
to je najljepše doba dana
tad obično spavam
u devet kad se probudim
netko moj uvijek nedostaje
Za pjesnikom Goranom Babićem njegovo, hrvatsko, živo pjesničko bratstvo nimalo ne žali. Galiot je, pa neka vesla. Srpskome bratstvu on, takav, nikada nije ni trebao. Gubitka ne osjećaju ni jedni ni drugi.
Možda samo čitatelji koji su, zato što se u jednu sudbinu stočila sudbina pjesnika i sudbina jedne njegove knjige, nekamo otišli ne pročitavši jednu ovakvu pjesmu.
A pjesnici slabi, njegovi, hrvatski, svaki dan po jedanput da umru, i hiljadu godina tako da umiru i svoju smrt trkom sustižu, neće dočekati dan da im netko napiše pjesmu kakvu je Goran pisao Milanu.
To je prokletstvo nedarovitih.
Dok su izdajnici domovine i galioti – najdarovitiji pjesnici među nama – prokleti životom.
O jednoj nestaloj knjizi
Knjigu pjesama Gorana Babića “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” objavilo je “Izdavačko preduzeće Veselin Masleša”, u svojoj dugovjekoj ediciji “Mala biblioteka poezije”, gdje su, uglavnom, objavljivani novi naslovi bosanskohercegovačkih te pokojega jugoslavenskog pjesnika. Iako je kao godina izdanja navedena 1991, Babićeva zbirka tiskana je u siječnju ili veljači 1992. Može se pretpostaviti što je bio razlog antidatiranju. “Štampano uz finansijsku pomoć Republičkoga javnog fonda za kulturu, Sarajevo”, piše na pretposljednjoj, osamdesettrećoj stranici knjižnoga bloka. Babićev je rukopis, dakle, bio prihvaćen na godišnjem natječaju, pa je morao, po pravilima koja nisu bila neporeciva, ali se bez prijeke potrebe nisu kršila, biti objavljen tokom tekuće godine. Kako ćemo vidjeti pročitamo li “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” tiskana knjiga razlikuje se, fatalno, od rukopisa koji je poslan na natječaj republičkoga fonda za kulturu. Barem jedna pjesma u knjizi, ona s naslovom “Na svetog Iliju” nije mogla nastati u vrijeme kada je Babićev rukopis prihvaćen za tisak i sufinanciranje.
Pjesmu “Na svetog Iliju” Goran Babić napisao je nakon 5. listopada 1991.
Evo je, cijele:
Srđ miriše, Milanova dušo
Srđ miriše, kovilje se zlati
Stijene zriju ter sve u dalj plove
Mlađan junak i zmija se love
Nije kiša što je ozgor lila
Već je bijela doletjela vila
Jugo dira nesretnu Jelenu
Jugo mavi a njoj krila rastu
Kanda znade što se ima zbiti
Vila sluti kad će poginuti
Ili ona ili njezin mili
Kad se stušti nad gradom nevrijeme
Kad se stušti što je blizu sili
Nakot mraka, tmina, tma i tmuša
A nad tvrđom najzadnja oluja
Nebu ide Milanova duša
Pjesmu je Goran Babić pisao u Beogradu, u svome izbjeglištvu ili prognaništvu (jedno je, ili je drugo, to, valjda, ni sam nije siguran). Svjesno je odabrao stranu u ratu, te se, za razliku od drugih, u izboru između domovine i ideala, opredijelio za ideale. Njih se, tih Babićevih ideala, odabrana strana nije držala, niti ih je s pjesnikom dijelila, ali to nije moglo utjecati na njegovo opredjeljenje. Pišući “Na svetog Iliju”, pisao je o žrtvi koja je pala pod granatom ispaljenom s broda Jugoslavenske narodne armije. Milana su, vulgarno govoreći, ubili njegovi, Goranovi.
Ali samo mu je on, Goran, mogao napisati takvu pjesmu. Drugima je nedostajalo talenta i ideala. Drugi su pjesnici imali samo domovinu.
Knjiga “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” živjela je kratko. Do beogradskih i zagrebačkih knjižara nikada nije stigla, a u sarajevskim je boravila ni dva puna mjeseca, kad se u travnju zaratilo. Sarajevo su opsadili Karadžićevi bojovnici. Njima je JNA prethodno izgradila utvrde, ostavila tešku artiljeriju i oficirski kadar. Tako je nasilnome kraju stigla i posljednja bosanskohercegovačka pjesnička sezona. Uza sve drugo što je bilo prekinuto i dokončano, uza našu prekinutu povijest i prepolovljene živote, došao je i poeziji kraj.
Bit će nje još, u ratu i poslije rata, ali to će biti neka nova, druga poezija, koja se ničim, osim riječima iz istih rječnika, neće nastaviti na “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”.
Hrbat te knjižice jedva da je širok pet milimetara. Mekih kartonskih korica, lijepljenoga i neprošivenog uveza, trošna i nesolidna u svojoj predmetnosti, nestat će lakše i čišće nego tolike druge knjige. Tamni, masivni tomovi ruskih klasika, Marx i Engels u kožnom uvezu, debeli višetomni romani srpskih i hrvatskih pisaca, prepuna skladišta što nevino vonjaju na friški tisak, na boju i na olovo, gorjet će u sljedeće tri i pol godine skupa s ljudima i njihovim sjećanjima, pa tko bi onda primijetio iščeznuće jedne tako neznatne knjižice.
Nestala je temeljito. Nje zapravo nije ni bilo.
U tih mjesec ili dva, možda je svih stotinu ljubitelja pjesništva, onih najotpornijih, koji su umjeli da lebde iznad pakla što im se rastvarao pod nogama, kupilo knjigu u sarajevskim knjižarama. Ili ih je manje bilo.
Oni su, uz profesionalne čitatelje, kojima je urednik izdanja Marko Vešović poslao “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”, i jedini koji su ikada u svojim rukama držali tu knjigu. Do biblioteka nikada nije stigla. Neprodani dio tiraža (na predzadnjoj stranici piše da je tiskana u 1000 primjeraka) uništen je, nestao, neznano kako. Štamparija je bila u Rogatici, i zvala se “SiGraf”. Rogatica će, nekoliko mjeseci kasnije, biti etnički očišćena, a svi džamijski minareti povaljeni u travu.
I tko bi se onda i sjećao pjesama hrvatskoga pjesnika Gorana Babića?
Knjige, kao i njihovi pisci i čitetelji, imaju svoju sudbinu. Katkad se sudbina knjige sravni sa sudbinama ljudi. Ali ne mora biti tako. I rijetko tako bude. Samo što se o sudbinama knjiga ne priča, nego samo, možda, o njihovom sadržaju.
Goran Babić imao je nekoliko opsesivnih pjesničkih tema.
Jedna od takvih vezana je za deltu Neretve, za one bočate i močvarne vode, niz koje su u svoja morska razbojništva išli neretvanski gusari, a uz riječnu su maticu stizali Mlečani, da na prijevaru otimaju jake muške, i da ih iz odmazde odvode na svoje galije, da smrt dočekaju veslajući.
Takva jedna pjesma, među najljepšima Babićevim, zatekla se u toj kratkovjekoj knjizi, naslova: “Brašno i voda”.
Evo i nje:
svakog dana oko sedam ujutro
kad šišmiš kroz ševar prolijeće
u Neretvu, s mora, s juga
stoljećima stižu Mlečići
vedro je, kiša pada po tanjurima
jež navlači sitne rukavice
a bosiljak miriše, miriše i u bašti se
pomalja gušterica, gnjezde gusjenice
zrije ladolež
odvedu iz Komina Živogošta, s Kule Norinske Radočaja
povedu iz Krvavca Ljutovida, s Jerkovca Časomila
i malog Pavu Višekrunu
što čuje škripu vodeničnu
sve vode na brod, niz polje
niz vjetar da tjeraju galije
dok ih se tužna sjeća mati
dok im se kosti ne rasture
zlati se heljda i proso
cvile kola s curama iz Drijeve
a pokojna nona Lucija
neprekidno mijesi, mijesi
uzdišući nad tijestom
teško se miješa raž s kišnicom
a nešto mora ustaviti
najzadnje dolje na ušću
lađu sa zlatnim lavom na zastavi
prije nego otplovi
……………………………………………
to je najljepše doba dana
tad obično spavam
u devet kad se probudim
netko moj uvijek nedostaje
Za pjesnikom Goranom Babićem njegovo, hrvatsko, živo pjesničko bratstvo nimalo ne žali. Galiot je, pa neka vesla. Srpskome bratstvu on, takav, nikada nije ni trebao. Gubitka ne osjećaju ni jedni ni drugi.
Možda samo čitatelji koji su, zato što se u jednu sudbinu stočila sudbina pjesnika i sudbina jedne njegove knjige, nekamo otišli ne pročitavši jednu ovakvu pjesmu.
A pjesnici slabi, njegovi, hrvatski, svaki dan po jedanput da umru, i hiljadu godina tako da umiru i svoju smrt trkom sustižu, neće dočekati dan da im netko napiše pjesmu kakvu je Goran pisao Milanu.
To je prokletstvo nedarovitih.
Dok su izdajnici domovine i galioti – najdarovitiji pjesnici među nama – prokleti životom.