Tih toplih i mirnih dana kasnog ljeta, boraveći sa ženom na jednom od jadranskih otoka, svakodnevno sam s njom odlazio na prelijepu hrid visoko uzdignutu nad morem, djelomično izloženu suncu, a djelomično pokrivenu sjenkom visokog bora. S nje smo imali lak pristup obali, a i izvanredan pogled na more i otočiće što su nas okruživali, pa smo se tu sunčali, kupali, i često ostajali cio dan, donoseći sa sobom i hranu. Uz to, uživali smo u potpunoj samoći.
Ali ipak, ne baš potpunoj. Već prvog dana, dok je moja žena raširenih ruku ležala na leđima i izlagala se suncu, neopazice joj je prišao čudan pridošlica. Bio je to mali gušter jarko zelene boje koja je pod glavom i na trbuhu prelazila u žutu. Kad ga je moja žena opazila, trgla se jer joj je skoro dodirnuo prst, a on je utekao u najbližu pukotinu u stijeni. No minut-dva kasnije vratio se na isto mjesto odakle je pobjegao. Mislili smo da ga privlači naša hrana, ali ne, on se smjestio pored prsta moje žene i kao opčinjen gledao u kamen na njenom prstenu. Bio je to granat čije su se boje u suncu mijenjale i prelijevale kao plamen; za naše oči taj dragulj bio je sićušan, ali za minijaturne oči malog zanovijetala svakako je bio ogroman i u toj ogromnosti krio tajne nedostupne našem poimanju. Barem smo takav dojam imali, jer gušter se nije odmicao od blještavog kamenčića, a kad bi moja žena pomakla ruku, pomakao bi se i on, prateći svoju čaroliju. Odlazio bi nekim svojim poslom samo kad bi moja žena ustala i sišla s hridi da bi se okupala. Dok smo ručali, ili dok je ona čitala, on se kretao po toj stijeni koja je zacijelo bila njegov dom, ali ne udaljavajući se previše od nas, kao da je čekao da se ruka s njegovim malim suncem vrati na tlo. Na naše veliko čuđenje, to se ponavljalo svih sljedećih dana. Gušterčić se i pripitomio; kad bi moja žena podigla ruku i stavila je u krilo ili preko noge, hitro bi se popeo na nju kako bi i dalje bio blizu predmeta svoje žudnje.
A ja sam, gledajući ga, pokušavao zamisliti ono što ga u tom dragulju toliko privlači. Šta on to vidi u granatu na prstenu? Da li je u memoriji njegove vrste, stare dvije-tri stotine milijuna godina, postojao, upisan u gene, neki fantastičan prizor koji mu se, prenoseći se tim vremenskim ponorom, u krajnje smanjenim razmjerama ukazuje kroz kamen koji ga je začarao? Nastojao sam sebi u duhu predstaviti taj prizor, ali bez uspjeha. A onda mi je sinulo da je vjerojatno taj isti pogled već prije 40.000 godina imao homo sapiens dok je gledao munju ili ognjene potoke što se slivaju iz vulkana; ali imali su ga i naši suvremenici, ljudi koji su promatrali ogromne plamene pečurke nad pustinjom u Novom Meksiku, nad japanskim gradovima ili nad tihooceanskim otocima. A jamačno sam i ja imao te gušterove oči kad sam prvi put primijetio postojanje zvjezdanog neba, a imam ih i danas, kad god uronim pogledom u svemirske dubine. U stvari, ponašanje guštera nije me trebalo čuditi: trebalo je da shvatim da smo on i ja, u suočenju sa tajnama, ljepotama i užasima svijeta, veoma srodna bića.
Gušter
Tih toplih i mirnih dana kasnog ljeta, boraveći sa ženom na jednom od jadranskih otoka, svakodnevno sam s njom odlazio na prelijepu hrid visoko uzdignutu nad morem, djelomično izloženu suncu, a djelomično pokrivenu sjenkom visokog bora. S nje smo imali lak pristup obali, a i izvanredan pogled na more i otočiće što su nas okruživali, pa smo se tu sunčali, kupali, i često ostajali cio dan, donoseći sa sobom i hranu. Uz to, uživali smo u potpunoj samoći.
Ali ipak, ne baš potpunoj. Već prvog dana, dok je moja žena raširenih ruku ležala na leđima i izlagala se suncu, neopazice joj je prišao čudan pridošlica. Bio je to mali gušter jarko zelene boje koja je pod glavom i na trbuhu prelazila u žutu. Kad ga je moja žena opazila, trgla se jer joj je skoro dodirnuo prst, a on je utekao u najbližu pukotinu u stijeni. No minut-dva kasnije vratio se na isto mjesto odakle je pobjegao. Mislili smo da ga privlači naša hrana, ali ne, on se smjestio pored prsta moje žene i kao opčinjen gledao u kamen na njenom prstenu. Bio je to granat čije su se boje u suncu mijenjale i prelijevale kao plamen; za naše oči taj dragulj bio je sićušan, ali za minijaturne oči malog zanovijetala svakako je bio ogroman i u toj ogromnosti krio tajne nedostupne našem poimanju. Barem smo takav dojam imali, jer gušter se nije odmicao od blještavog kamenčića, a kad bi moja žena pomakla ruku, pomakao bi se i on, prateći svoju čaroliju. Odlazio bi nekim svojim poslom samo kad bi moja žena ustala i sišla s hridi da bi se okupala. Dok smo ručali, ili dok je ona čitala, on se kretao po toj stijeni koja je zacijelo bila njegov dom, ali ne udaljavajući se previše od nas, kao da je čekao da se ruka s njegovim malim suncem vrati na tlo. Na naše veliko čuđenje, to se ponavljalo svih sljedećih dana. Gušterčić se i pripitomio; kad bi moja žena podigla ruku i stavila je u krilo ili preko noge, hitro bi se popeo na nju kako bi i dalje bio blizu predmeta svoje žudnje.
A ja sam, gledajući ga, pokušavao zamisliti ono što ga u tom dragulju toliko privlači. Šta on to vidi u granatu na prstenu? Da li je u memoriji njegove vrste, stare dvije-tri stotine milijuna godina, postojao, upisan u gene, neki fantastičan prizor koji mu se, prenoseći se tim vremenskim ponorom, u krajnje smanjenim razmjerama ukazuje kroz kamen koji ga je začarao? Nastojao sam sebi u duhu predstaviti taj prizor, ali bez uspjeha. A onda mi je sinulo da je vjerojatno taj isti pogled već prije 40.000 godina imao homo sapiens dok je gledao munju ili ognjene potoke što se slivaju iz vulkana; ali imali su ga i naši suvremenici, ljudi koji su promatrali ogromne plamene pečurke nad pustinjom u Novom Meksiku, nad japanskim gradovima ili nad tihooceanskim otocima. A jamačno sam i ja imao te gušterove oči kad sam prvi put primijetio postojanje zvjezdanog neba, a imam ih i danas, kad god uronim pogledom u svemirske dubine. U stvari, ponašanje guštera nije me trebalo čuditi: trebalo je da shvatim da smo on i ja, u suočenju sa tajnama, ljepotama i užasima svijeta, veoma srodna bića.