Ono što ja joj u tanjur stavim, ona pojede,
a u zdjelu što joj nalijem, popije.
Na koljena mi dođe, gleda me, a potom spava,
tako da zaboravim da je imam. No ako je,
sjetivši se, imenom zovnem, u snu joj uho
zadrhti: nad san joj se nadvije njezino ime.
Radosti da iskaže, i draži, tamburicu ona ima:
podragam li joj glavicu, il vrat, ljupko zasvira.
Pomislim li koliko stoljećâ i stvari razdvaja nas dvije,
protrnem. Za se protrnem: jer ona o tome ništa ne zna.
No ugledam li je zaigranu s predivom, zagledam li se
u neboplave zjenice njene, radost mi se opet vrati.
U blagdanske dane, kad svi ljudi slave,
sažalim se nad njom, koja ne razlikuje dane.
Da proslavi i ona, za ručak joj ribicu dadem;
premda razloga ne sluti: ipak je blaženo smaže.
Nebo, da naoruža je, nokte joj je dalo, i zube:
a ona, tako je ljupka, samo ih u igri rabi.
Sažaljenje me obuzme pri pomisli, kad umorila bih je,
da na sudu, ni u paklu, ni u zatvoru završila ne bih.
Tako se ponekad mazi, da utvaram kako sam joj draga,
ali znam da ravnodušna je jesam li to ja ili druga gospodarica.
Prati me, tako da si umislim da samo je moja,
ali znam da moja smrt je ne bi mogla dotaknuti…
(1941.)
*
Pjesma za mačka Alvara
U mome naručju tvoje je gnijezdo,
o lijeni, o siloviti genije, o sjajni,
o moj lakoumni! Podneva i tame
tvoji su dvori, i preobražavaš se
iz goluba u sovu, a iz grobova
letiš u područja rijeka.
Kada se sva svjetla pogase, upališ crno
u svojim zjenicama, o dvostruka voštanice
moga polusna, i puca
svečani smiraj, prolazne gore
tisuće zublji, djetinjasti tigrovi
uhode se u ljupkim zanosima.
Zatim odlažeš prazne svjetiljke
koje će jutrom biti ponos
moga podvoja, cvijet blizanac
ljepooki.
______I bijah ista k’o i ti!
Ista! Sjećaš li se, ti,
bahata sjeto? Od lišća
tmuran i sjajan, jedan smo vrt
obitavali zajedno, međ pukom
barbarskim u Raju. Za me to bijaše progonstvo,
ali tvoja odaja tamo ostaje,
a mojom kratkovjekom ovozemaljskom prolaziš
zaigrani hodočasnik. Zašto mi iskazuješ
svoju naklonost, o divljače?
Dok tvoji sličnici, nebeske zvijeri
uživaju u ludom nehaju, svečanost prije svitanja
ratova i lova bez srca, zašto si
tu sa mnom? Vječan, ti, slobodan, prostodušan,
a meni je troje udijelio usud:
tamnicu grijeh i smrt.
Između lunâ i sunaca, između blještave drače, trave i utvarâ
poskakuju besmrtne mlade zvijeri,
galantna braća lijepih imena: Korina,
Čupko, Crnko, Ljubica, Ribica,
u raskošnome uraganu prvoga dana…
A ti? Zar iz ljubavi prema meni?
Zar mi ne odgovaraš? Povjeravanja na kojima se zavidjelo
zatvaraš ti, poput damaščanskog mača priče o zlatu
u prugastome baršunu. Zvjerinje tajne
ne kazuju se ženama. Zatvori oči i pjevaj mi
dok predeš tako zamamne riječi,
pčelo moja, stvaraj svoj med.
Povlači se sjenovito sjećanje
od svakog upita odmoriti se želim.
Radost što prijatelj si mi
srcu je dostatna. A u mojim izmišljajima i pomorima
svojim maženjem, svojim ljupkim žalopojkama,
ti tješiš me,
o mače moje!
(1947.)
***
1Po mnogočemu nezaobilazno književno djelo Else Morante (Rim, 18. VIII. 1912.) izmaklo je zanimanju izdavača u Zagrebu pa i u cijeloj Hrvatskoj. Imaju li se na umu samo autoričine neosporne pripovjedačke kvalitete, ta činjenica poprima obrise zagonetke. Međutim, dva posve neknjiževna razloga možda daju dovoljno svjetla za razumijevanje te nedokučive enigme. Prvi je taj što u memoriji ljudi koji se bave proizvodnjom i distribucijom knjigâ Elsa Morante figurira kao životna suputnica Alberta Moravije, a on je – dakako, da se sjećate! – dugogodišnji kandidat za Nobela. Drugi razlog ignoriranja književnoga djela E. Morante teško je dokaziv, jer se temelji na pretpostavci da bi mogao ležati u glavama naših katedratskih veleumova, koji za svoju netolerantnost imaju pokriće u činjenici što je Elsa Morante, baš kao i dvije godine mlađa Anna Maria Ortese, u mladenačkoj dobi odustala od institucionalnoga obrazovanja.
Kako god da je bilo, susjedi, zapravo drage nam komšije u Bosni i Srbiji, na te se stvari nisu previše obazirali. Još prije 40 godina – dobro ste pročitali, godina je 1972.! – objavili su, Matica srpska i prevoditeljski tim s Miodargom Kujundžićem na čelu, prijevod najopsežnijega djela Else Morante – Varka i čarolija (Menzogna e sortilegio), prvih nešto manje od tisuću (od ukupno tri i pol tisuće) stranica izdanja sabranih joj djela, na finom tzv. biblijskom papiru Mondadorijeve serije Meridijani. Krajem osamdesetih godina stoljeća u kojem je živjela i djelovala ova iznimno profinjena talijanska spisateljica, koja je osim dobre književnosti obožavala i mačke, izdavačka kuća Gradina u Nišu objavila je Andaluzijski šal (Lo scialle andaluso), a Prosveta u Beogradu Arturovo ostrvo (L’ isola di Arturo).
Poduzetnost sarajevskoga dvojca, Jasmine Musabegović kao urednice i prevoditeljice Razije Sarajlić, podarila nam je, također u dva sveska, prijevod romana Istorija (La storia), koji u dvotomnom izdanju spomenutih sabranih djela Else Morante zauzima osamsto stranica.
U pretincu s etiketom “utješno” zatječemo dvojicu (Pavao Pavličić i Nedjeljko Fabrio) koji, u vrijeme kad nisu ni sanjali da će postati akademici, ukazaše na kvalitetu književnoga djela Else Morante.
A u mojim skromnim i nenametljivim više čitateljskim nego prevodilačkim nastojanjima oko djela Else Morante podržao me najprije Danijel Dragojević, prihvativši objaviti na III. programu (Poezija naglas) Poemu o malobrojnim sretnima i mnogobrojnim nesretnima, poveći ulomak iz djela Il mondo salvato dai ragazzini… A kratko zatim i Luko Paljetak, uvrstivši taj prilog u jedan od brojeva časopisa Dubrovnik.
O stotom rođendanu Else Morante
***
Elsa Morante: 1
***
Sijamka Minna
Imam jednu životinjicu, mačku: ime joj je Minna.
Ono što ja joj u tanjur stavim, ona pojede,
a u zdjelu što joj nalijem, popije.
Na koljena mi dođe, gleda me, a potom spava,
tako da zaboravim da je imam. No ako je,
sjetivši se, imenom zovnem, u snu joj uho
zadrhti: nad san joj se nadvije njezino ime.
Radosti da iskaže, i draži, tamburicu ona ima:
podragam li joj glavicu, il vrat, ljupko zasvira.
Pomislim li koliko stoljećâ i stvari razdvaja nas dvije,
protrnem. Za se protrnem: jer ona o tome ništa ne zna.
No ugledam li je zaigranu s predivom, zagledam li se
u neboplave zjenice njene, radost mi se opet vrati.
U blagdanske dane, kad svi ljudi slave,
sažalim se nad njom, koja ne razlikuje dane.
Da proslavi i ona, za ručak joj ribicu dadem;
premda razloga ne sluti: ipak je blaženo smaže.
Nebo, da naoruža je, nokte joj je dalo, i zube:
a ona, tako je ljupka, samo ih u igri rabi.
Sažaljenje me obuzme pri pomisli, kad umorila bih je,
da na sudu, ni u paklu, ni u zatvoru završila ne bih.
Tako se ponekad mazi, da utvaram kako sam joj draga,
ali znam da ravnodušna je jesam li to ja ili druga gospodarica.
Prati me, tako da si umislim da samo je moja,
ali znam da moja smrt je ne bi mogla dotaknuti…
(1941.)
*
Pjesma za mačka Alvara
U mome naručju tvoje je gnijezdo,
o lijeni, o siloviti genije, o sjajni,
o moj lakoumni! Podneva i tame
tvoji su dvori, i preobražavaš se
iz goluba u sovu, a iz grobova
letiš u područja rijeka.
Kada se sva svjetla pogase, upališ crno
u svojim zjenicama, o dvostruka voštanice
moga polusna, i puca
svečani smiraj, prolazne gore
tisuće zublji, djetinjasti tigrovi
uhode se u ljupkim zanosima.
Zatim odlažeš prazne svjetiljke
koje će jutrom biti ponos
moga podvoja, cvijet blizanac
ljepooki.
______I bijah ista k’o i ti!
Ista! Sjećaš li se, ti,
bahata sjeto? Od lišća
tmuran i sjajan, jedan smo vrt
obitavali zajedno, međ pukom
barbarskim u Raju. Za me to bijaše progonstvo,
ali tvoja odaja tamo ostaje,
a mojom kratkovjekom ovozemaljskom prolaziš
zaigrani hodočasnik. Zašto mi iskazuješ
svoju naklonost, o divljače?
Dok tvoji sličnici, nebeske zvijeri
uživaju u ludom nehaju, svečanost prije svitanja
ratova i lova bez srca, zašto si
tu sa mnom? Vječan, ti, slobodan, prostodušan,
a meni je troje udijelio usud:
tamnicu grijeh i smrt.
Između lunâ i sunaca, između blještave drače, trave i utvarâ
poskakuju besmrtne mlade zvijeri,
galantna braća lijepih imena: Korina,
Čupko, Crnko, Ljubica, Ribica,
u raskošnome uraganu prvoga dana…
A ti? Zar iz ljubavi prema meni?
Zar mi ne odgovaraš? Povjeravanja na kojima se zavidjelo
zatvaraš ti, poput damaščanskog mača priče o zlatu
u prugastome baršunu. Zvjerinje tajne
ne kazuju se ženama. Zatvori oči i pjevaj mi
dok predeš tako zamamne riječi,
pčelo moja, stvaraj svoj med.
Povlači se sjenovito sjećanje
od svakog upita odmoriti se želim.
Radost što prijatelj si mi
srcu je dostatna. A u mojim izmišljajima i pomorima
svojim maženjem, svojim ljupkim žalopojkama,
ti tješiš me,
o mače moje!
(1947.)
***
1 Po mnogočemu nezaobilazno književno djelo Else Morante (Rim, 18. VIII. 1912.) izmaklo je zanimanju izdavača u Zagrebu pa i u cijeloj Hrvatskoj. Imaju li se na umu samo autoričine neosporne pripovjedačke kvalitete, ta činjenica poprima obrise zagonetke. Međutim, dva posve neknjiževna razloga možda daju dovoljno svjetla za razumijevanje te nedokučive enigme. Prvi je taj što u memoriji ljudi koji se bave proizvodnjom i distribucijom knjigâ Elsa Morante figurira kao životna suputnica Alberta Moravije, a on je – dakako, da se sjećate! – dugogodišnji kandidat za Nobela. Drugi razlog ignoriranja književnoga djela E. Morante teško je dokaziv, jer se temelji na pretpostavci da bi mogao ležati u glavama naših katedratskih veleumova, koji za svoju netolerantnost imaju pokriće u činjenici što je Elsa Morante, baš kao i dvije godine mlađa Anna Maria Ortese, u mladenačkoj dobi odustala od institucionalnoga obrazovanja.
Kako god da je bilo, susjedi, zapravo drage nam komšije u Bosni i Srbiji, na te se stvari nisu previše obazirali. Još prije 40 godina – dobro ste pročitali, godina je 1972.! – objavili su, Matica srpska i prevoditeljski tim s Miodargom Kujundžićem na čelu, prijevod najopsežnijega djela Else Morante – Varka i čarolija (Menzogna e sortilegio), prvih nešto manje od tisuću (od ukupno tri i pol tisuće) stranica izdanja sabranih joj djela, na finom tzv. biblijskom papiru Mondadorijeve serije Meridijani. Krajem osamdesetih godina stoljeća u kojem je živjela i djelovala ova iznimno profinjena talijanska spisateljica, koja je osim dobre književnosti obožavala i mačke, izdavačka kuća Gradina u Nišu objavila je Andaluzijski šal (Lo scialle andaluso), a Prosveta u Beogradu Arturovo ostrvo (L’ isola di Arturo).
Poduzetnost sarajevskoga dvojca, Jasmine Musabegović kao urednice i prevoditeljice Razije Sarajlić, podarila nam je, također u dva sveska, prijevod romana Istorija (La storia), koji u dvotomnom izdanju spomenutih sabranih djela Else Morante zauzima osamsto stranica.
U pretincu s etiketom “utješno” zatječemo dvojicu (Pavao Pavličić i Nedjeljko Fabrio) koji, u vrijeme kad nisu ni sanjali da će postati akademici, ukazaše na kvalitetu književnoga djela Else Morante.
A u mojim skromnim i nenametljivim više čitateljskim nego prevodilačkim nastojanjima oko djela Else Morante podržao me najprije Danijel Dragojević, prihvativši objaviti na III. programu (Poezija naglas) Poemu o malobrojnim sretnima i mnogobrojnim nesretnima, poveći ulomak iz djela Il mondo salvato dai ragazzini… A kratko zatim i Luko Paljetak, uvrstivši taj prilog u jedan od brojeva časopisa Dubrovnik.