Na vijest o smrti proučavateljice usmene književnosti, znanstvenice etnologinje, članice HAZU Maje Bošković-Stulli (r. 1922. u Osijeku) mnogima je napamet pala njena knjiga “Priče iz moje davnine” (2007), knjiga izvan spomenute struke i izvan standardnih okvira. U njoj se tako reći memoarsko-publicistički osvrnula na svoj osobni život i hrvatsko XX. stoljeće.
Napisala je Bošković-Stulli nezaobilazno djelo kao svojevrsni oproštaj sa svima nama, podsjećajući ne samo kako su stradali svi članovi njene obitelji u Drugom svjetskom ratu, nego i kakve ožiljke iz prošlosti zajednički nosimo. Ostavila je i spomen jedne velike ljubavi, one s povjesničarom Bernardom Stullijem, svojim suprugom. “Na svoj život se ne tužim; čudo je kako sam preživjela, čak uspješno. No, ti kojih nema, i nestali su u užasu, od kojega smo mi slučajno pošteđeni, prate nas i jedini dubinski svjedoče i o našem životu. Štite od surogata”, zapisala je Bošković-Stulli.
Danas kada je život Maje Bošković-Stulli predan u ruke tom i takvom “dubinskom svjedočanstvu”, čini se da je ono bilo jedna od niti vodilja na temelju kojih je stvorila ključni književno-znanstveni opus unutar naše etnologije i književnosti, na njihovoj razmeđi koju je objedinila čitavom serijom knjiga. Premda se etnologija od vajkada zanosila kojekakvim neznanstvenim težnjama, to nije bio njen slučaj ni u jednome momentu. U njenom opusu surogata nema.
Između starinskog magnetofona, kojim su se nekoć bilježile terenske predaje i priče, i tada aktualnih visokih znanstvenih dosega ova je znanstvenica stvorila ravnotežu. Samo su tako nastali njeni neizostavni biljezi hrvatskog nacionalnog identiteta, zapisani u knjigama: Istarske narodne priče (1959), Narodne pripovijetke (1963), Kroatische Volksmaerchen (1972, 1993), Usmena književnost kao umjetnost riječi (1975), U kralja od Norine: Priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve (1987), Žito posred mora: Usmene priče iz Dalmacije (1993) i druge. Mimo autorskog rada, Bošković Stulli provela je radni vijek u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), bila je njegova direktorica, kao i glavna urednica časopisa “Narodna umjetnost”. Primila je mnoge nagrade za svoj rad, pa i onu Herderovu.
U jednome od svojih čudesnih eseja (Usmena književnost u predromantičkim vidicima) Bošković-Stulli podsjetila je još odavno (1978) na zanemarenu baštinu. Je li je poslušao itko osim njenih učenica i učenika, teško je reći. Konkretno, ona piše o djelu Đure Ferića “Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae” koje je objavio 1794. “stavivši uza svaku basnu kao motto poslovicu na hrvatskom originalu”. Za Ferića je znao Jakob Grimm, no “velika zbirka takvih basana ostade mu i u rukopisu”. Koliko je takvih vrijednih rukopisa autorica pronašla, no jesu li do danas bili vrijedni i zajednici za koju je radila, jesu li objavljeni, to treba provjeriti.
Maja Bošković-Stulli prva je nakon čitavih stoljeća pročitala mnoge stare, zaboravljene knjige, pri čemu joj latinski nije bio problem, i prva je poslušala neke starine po zabitim selima – o tome je stvorila velik i neizbrisiv opus, no ostavila je drugima da se vraćaju tim njenim bilješkama, otkrićima i miljokazima. S pravim razlogom što će odgovoriti njenom visokom kriteriju. U ovom smislu djelo joj ostaje trajno otvorenim.
Maja Bošković-Stulli (1922-2012)
Na vijest o smrti proučavateljice usmene književnosti, znanstvenice etnologinje, članice HAZU Maje Bošković-Stulli (r. 1922. u Osijeku) mnogima je napamet pala njena knjiga “Priče iz moje davnine” (2007), knjiga izvan spomenute struke i izvan standardnih okvira. U njoj se tako reći memoarsko-publicistički osvrnula na svoj osobni život i hrvatsko XX. stoljeće.
Napisala je Bošković-Stulli nezaobilazno djelo kao svojevrsni oproštaj sa svima nama, podsjećajući ne samo kako su stradali svi članovi njene obitelji u Drugom svjetskom ratu, nego i kakve ožiljke iz prošlosti zajednički nosimo. Ostavila je i spomen jedne velike ljubavi, one s povjesničarom Bernardom Stullijem, svojim suprugom. “Na svoj život se ne tužim; čudo je kako sam preživjela, čak uspješno. No, ti kojih nema, i nestali su u užasu, od kojega smo mi slučajno pošteđeni, prate nas i jedini dubinski svjedoče i o našem životu. Štite od surogata”, zapisala je Bošković-Stulli.
Danas kada je život Maje Bošković-Stulli predan u ruke tom i takvom “dubinskom svjedočanstvu”, čini se da je ono bilo jedna od niti vodilja na temelju kojih je stvorila ključni književno-znanstveni opus unutar naše etnologije i književnosti, na njihovoj razmeđi koju je objedinila čitavom serijom knjiga. Premda se etnologija od vajkada zanosila kojekakvim neznanstvenim težnjama, to nije bio njen slučaj ni u jednome momentu. U njenom opusu surogata nema.
Između starinskog magnetofona, kojim su se nekoć bilježile terenske predaje i priče, i tada aktualnih visokih znanstvenih dosega ova je znanstvenica stvorila ravnotežu. Samo su tako nastali njeni neizostavni biljezi hrvatskog nacionalnog identiteta, zapisani u knjigama: Istarske narodne priče (1959), Narodne pripovijetke (1963), Kroatische Volksmaerchen (1972, 1993), Usmena književnost kao umjetnost riječi (1975), U kralja od Norine: Priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve (1987), Žito posred mora: Usmene priče iz Dalmacije (1993) i druge. Mimo autorskog rada, Bošković Stulli provela je radni vijek u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), bila je njegova direktorica, kao i glavna urednica časopisa “Narodna umjetnost”. Primila je mnoge nagrade za svoj rad, pa i onu Herderovu.
U jednome od svojih čudesnih eseja (Usmena književnost u predromantičkim vidicima) Bošković-Stulli podsjetila je još odavno (1978) na zanemarenu baštinu. Je li je poslušao itko osim njenih učenica i učenika, teško je reći. Konkretno, ona piše o djelu Đure Ferića “Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae” koje je objavio 1794. “stavivši uza svaku basnu kao motto poslovicu na hrvatskom originalu”. Za Ferića je znao Jakob Grimm, no “velika zbirka takvih basana ostade mu i u rukopisu”. Koliko je takvih vrijednih rukopisa autorica pronašla, no jesu li do danas bili vrijedni i zajednici za koju je radila, jesu li objavljeni, to treba provjeriti.
Maja Bošković-Stulli prva je nakon čitavih stoljeća pročitala mnoge stare, zaboravljene knjige, pri čemu joj latinski nije bio problem, i prva je poslušala neke starine po zabitim selima – o tome je stvorila velik i neizbrisiv opus, no ostavila je drugima da se vraćaju tim njenim bilješkama, otkrićima i miljokazima. S pravim razlogom što će odgovoriti njenom visokom kriteriju. U ovom smislu djelo joj ostaje trajno otvorenim.