Preko noći naglo se sve oko nas sjeseni. Natmuri se nebo, boje iščezoše sa svijeta. I ne zahladi još uvijek, ali svud okolo sve izgleda kao da je zahladilo.
I kako to već biva u mirna doba, ljudi najednom postaše svjesni svoje sirotinje.
Krenuše da skupljaju drva za ogrjev. I onaj tko ima peć na drva, i onaj tko nema peć na drva, pa i onaj tko nikakvu peć nema, svi tumaraju naokolo, skupljaju drva za ogrjev. Što će im ako nemaju peći, o tome će misliti kad drva skupe.
A grad, razrušen i pust, pun skršenog betona, poput čeljusti pretučenog zarobljenika, s tek ponekom ciglenom ruševinom, koja prokrvari s crno-bijele slike, takav je grad da u njemu odavno nema više parkova ni stabala, ni oko njih drva za ogrjev.
Oni najhrabriji, prvi među njima ludaci i djeca, krenuše zalaziti preko crta fronte, izvan poklanih predgrađa, gdje otkako je rata i ljudi tamo ne zalaze, šiblje je već izđikljalo u šumu. Zagaziše u napuštene neprijateljske rovove, koji su se u međuvremenu prepunili vodom, neki se u rovovima i podaviše, sve u potrazi za drvima. Žudnoj, slijepoj i nesmiljenoj, kakva biva svaka potraga u koju se svijet nakon duga čekanja da.
Tako, nekoliko koraka izvan grada, naiđoše i na minska polja.
Tu na čas minu privid kraja rata.
Raskomadana gradska luda, nekad violinistica u kazališnom orkestru, lude oči poiskakale iz glave, samo ruke, gole od ramena, čvrsto grle, stišću, svoj naramak drva.
I ničiji dječarac: raznijelo ga od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmilila niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bi, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti.
Ali brzo se navikoše i na minska polja, pa nastaviše dalje da skupljaju drva i ginu onim običnim mirnodopskim smrtima, koje nikog ne uznemire, jer nema u njima neprijatelja. Uostalom, nema nam tko reći jesmo li u svome ili smo u neprijateljskom minskom polju, jer među nama nema onih koji su ovdje ratovali.
Onda jednog jutra krenu propadivati snijeg.
U prvo vrijeme nismo znali je li snijeg, ili to odnekud sipi u nedoba rasut cvat neke poludjele lipe. Samo vidiš latica-dvije, ljuljaju se zrakom, padaju privučene silnom težinom Zemlje, u svoj nenadani grob.
Ali ubrzo zatim bi ih sve više i više, pa usitniše i pretvoriše se u pravi starinski snijeg.
Kako je snijeg zapadao, tako je grad još jednom izmijenio oblik. Nestalo je ruševina. Pretvorile su se u neke zaobljene apstraktne oblike, dok su preživjele zgrade, neboderi, kuće uzrasli u dvorce iz kakve bajke.
Građani istrčali na snijeg i zaboravili na ogrjev.
Ali mi što smo jesenas krenuli u ekspediciju, pa preživjeli rovove pune vode i skakutanja po minskim poljima, nismo se zaustavili. Nego smo, djeca, lude i njihova zabrinuta mater ili otac, već uvrijeđeni što nikom ne trebaju drva, i ovoga jutra krenuli u potragu.
Najmanji među nama, dječarac koji jedva da se i sjećao rata, dvostruko manji od sitnog dvogodišnjaka, takav koji je mogao i kroz minsko polje proći, a da ga mina na sebi ne osjeti, negdje je skupio pun naramak potkoljeničnih kostiju, i nosi ih vedro prema gradu.
Nisu to drva, govorimo mi. A onda i sami krećemo za kostima. Jedno skuplja rebra, kao damske korzete za teatar, drugo ulnu, ali grabi i radius, pa se mijenja s onim tko je namjerio skupljati radiuse. A oni najveći i najmračniji, čiji je korak u snijegu najteži, kupe bedrene kosti. I onda naručja punih femura teturaju poljem prema gradu, dok im se trepavice pretvaraju u kućne strehe, niz koje će u čas kliznuti sav napadali snijeg.
Nosači kostiju
Preko noći naglo se sve oko nas sjeseni. Natmuri se nebo, boje iščezoše sa svijeta. I ne zahladi još uvijek, ali svud okolo sve izgleda kao da je zahladilo.
I kako to već biva u mirna doba, ljudi najednom postaše svjesni svoje sirotinje.
Krenuše da skupljaju drva za ogrjev. I onaj tko ima peć na drva, i onaj tko nema peć na drva, pa i onaj tko nikakvu peć nema, svi tumaraju naokolo, skupljaju drva za ogrjev. Što će im ako nemaju peći, o tome će misliti kad drva skupe.
A grad, razrušen i pust, pun skršenog betona, poput čeljusti pretučenog zarobljenika, s tek ponekom ciglenom ruševinom, koja prokrvari s crno-bijele slike, takav je grad da u njemu odavno nema više parkova ni stabala, ni oko njih drva za ogrjev.
Oni najhrabriji, prvi među njima ludaci i djeca, krenuše zalaziti preko crta fronte, izvan poklanih predgrađa, gdje otkako je rata i ljudi tamo ne zalaze, šiblje je već izđikljalo u šumu. Zagaziše u napuštene neprijateljske rovove, koji su se u međuvremenu prepunili vodom, neki se u rovovima i podaviše, sve u potrazi za drvima. Žudnoj, slijepoj i nesmiljenoj, kakva biva svaka potraga u koju se svijet nakon duga čekanja da.
Tako, nekoliko koraka izvan grada, naiđoše i na minska polja.
Tu na čas minu privid kraja rata.
Raskomadana gradska luda, nekad violinistica u kazališnom orkestru, lude oči poiskakale iz glave, samo ruke, gole od ramena, čvrsto grle, stišću, svoj naramak drva.
I ničiji dječarac: raznijelo ga od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmilila niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bi, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti.
Ali brzo se navikoše i na minska polja, pa nastaviše dalje da skupljaju drva i ginu onim običnim mirnodopskim smrtima, koje nikog ne uznemire, jer nema u njima neprijatelja. Uostalom, nema nam tko reći jesmo li u svome ili smo u neprijateljskom minskom polju, jer među nama nema onih koji su ovdje ratovali.
Onda jednog jutra krenu propadivati snijeg.
U prvo vrijeme nismo znali je li snijeg, ili to odnekud sipi u nedoba rasut cvat neke poludjele lipe. Samo vidiš latica-dvije, ljuljaju se zrakom, padaju privučene silnom težinom Zemlje, u svoj nenadani grob.
Ali ubrzo zatim bi ih sve više i više, pa usitniše i pretvoriše se u pravi starinski snijeg.
Kako je snijeg zapadao, tako je grad još jednom izmijenio oblik. Nestalo je ruševina. Pretvorile su se u neke zaobljene apstraktne oblike, dok su preživjele zgrade, neboderi, kuće uzrasli u dvorce iz kakve bajke.
Građani istrčali na snijeg i zaboravili na ogrjev.
Ali mi što smo jesenas krenuli u ekspediciju, pa preživjeli rovove pune vode i skakutanja po minskim poljima, nismo se zaustavili. Nego smo, djeca, lude i njihova zabrinuta mater ili otac, već uvrijeđeni što nikom ne trebaju drva, i ovoga jutra krenuli u potragu.
Najmanji među nama, dječarac koji jedva da se i sjećao rata, dvostruko manji od sitnog dvogodišnjaka, takav koji je mogao i kroz minsko polje proći, a da ga mina na sebi ne osjeti, negdje je skupio pun naramak potkoljeničnih kostiju, i nosi ih vedro prema gradu.
Nisu to drva, govorimo mi. A onda i sami krećemo za kostima. Jedno skuplja rebra, kao damske korzete za teatar, drugo ulnu, ali grabi i radius, pa se mijenja s onim tko je namjerio skupljati radiuse. A oni najveći i najmračniji, čiji je korak u snijegu najteži, kupe bedrene kosti. I onda naručja punih femura teturaju poljem prema gradu, dok im se trepavice pretvaraju u kućne strehe, niz koje će u čas kliznuti sav napadali snijeg.