Kad vjetar zaigra svoj tango raznoseći topli i mekani pijesak, miris mora i dalekih mjesta iz prošlosti naših i kad sunce počne svoj praskozorni ritual u mijenjanju boje iz žute u crvenu i purpurnu uz zvuke dalekih tugaljivih orijentalnih gudala, kad svijet izgara u jednom danu sjete i čežnje, rađa se ljubav, neočekivano. U mirisu, daljini, ukusu i dahu nas samih, jecaju srca koji neravnomjerno tuče, vlažeći oči, čime; suze radosti ili tuge; šta nam dolazi ili šta će brzo proći. Neobjašnjiv lahor prolazi kroz svaku poru, zatrese malo duže u glavi i odleprša, iscrpljeni od tog laganog potresa našeg bića ostajemo nijemi u kratkoj beskonačnosti. Misao prolazi glavom; o kako je lijepo; sijamo poput krijesa, plamtimo u izgaranju požara energije koju smo dobili u času rođenja. I volimo sve, i sebe i drugog, i svijet, i prirodu, gore i more, kamen i tamu.
Tom mišlju dalje kročimo, svakodnevicom krčimo puteve naprijed, u pojedinoj misli sijamo, isti unutrašnji treptaj u momentima prolazi žmarcima kroz nas, misli su pretežno upućene vjetrom u daljine vjerom da smo dostojni postojanja, dodirujemo tog drugog našeg mislima dok se opet ne sretnemo. Naše energije se spajaju preko kosmosa i kad nismo zajedno, osjećamo se na daljinu i kad smo stotinama kilometara udaljeni. I onda se jednom sve polako ili brzo rasprši, poput balončića od sapunice. Nema ništa osim praznine, tuge sa suzama koje se izliju ili zaustave u sebi dok same ne pronađu put.
I odjednom se vidi samo tama šume pokrivene velom magle teške od vlažnih čestica, izgarajuće noći u buci orkestra noćnih bića koja bdiju dok ne svane zora, zvučna toplina zrikavaca iz borovine, friška smola koja kaplje paluckajući naša naga tijela, miris kose isprepletene vjetrom i vlažne valovima bacanih čestica mora, opojni ukus tvog toplog daha, suze moje slatke i slane u divoti tuge našeg rastanka. Nije se trebao desiti rastanak ali ipak jeste.
Sjećanja se počinju vrtiti kao na ringišpilu u netaktu, negdje iz pozadine stvarnog; plakala sam i smijala se, govorila da sam luda jer mi je lijepa ova bol dok traje jer će sutra ionako sve da se rasprši. Kad rujna zora stigne sve će početi da se vraća i vraća na staro i kako da ne uživamo u ovom času gdje dodirujemo smisao i lebdimo u postojanju.
Život u šumi tamnoj se iznova vraća, voljet ću da se ponavlja u mislima te da sam u bolu trenutka ljepote tuge. A nismo više zajedno, možda nismo nikad ni bili, imamo samo taj trenutak! Prošlost i jeste samo defilacija trenutaka. Budućnost nema više puno vremena i bolje da ne pokušavamo da izgubimo i to malo šta je ostalo jer sve dolazi i prolazi, željeli mi ili ne.
Rekao si tad da ti odgovaram u svakom pogledu, ali… A baš to “ali” me ostavilo u toj tamnoj šumi koja oči moje vlaži da ne presuše; to je ono šta mi nije dalo mira, ono šta mi je poklanjalo osmijeh, a budilo tugu. Srce postade bodljikavo poput slame koja ostade nakon žita pokošenog da niti bode, niti je ugodno.Bijaše samo naizgled nekakvo oružje protiv novih poraza kojih ne bi malo. Jedno za drugim su se nizali, neki već zaboravljeni ne doprijevši ni blizu srca, a drugi ostadoše u brazdama izrovane duše. Vrijeme umora, novih saznanja, nema nikoga već duže vrijeme ni da priviri niti upita, a možda ni puta ne može da nađe.
Svaki prirodni proces u svojoj ljepoti probudi čežnju i bol, ljepotu tuge. Zahuktali vjetar prožvijuče i spoji trenutak koji je dotakao već jednom dušu i ostao u meni zauvijek. Nikad nije kasno za nove pokušaje dok srce čeka caklinu burnog zvjezdanog neba s punim mjesecom u romantici ljubavi u dočeku. U jednom takvom času, i u tom trenu poznaću i prepoznati da sam biće koje voli. I pjevat ću kad iz tamne šume izađem i ugledam livadu orošenu i sunce kako na izlasku pozdravlja i suši suze moje zajedno sa rosom. I pjevat ću:
Ou veličanstvo, ou visine nebeske,
dodirni prstom glatku površinu vode,
dodirni glatko nebo. I ništa ne smije da ti smeta
na putu beskonačnosti! Visinu osjeti i leti dalje, leti daleko,
jer kraja nema. A gdje je kraj? Dodirnuti tebe moj je kraj, samo dodirnuti i ostati nepomičan.
Dodirni glatko nebo
Kad vjetar zaigra svoj tango raznoseći topli i mekani pijesak, miris mora i dalekih mjesta iz prošlosti naših i kad sunce počne svoj praskozorni ritual u mijenjanju boje iz žute u crvenu i purpurnu uz zvuke dalekih tugaljivih orijentalnih gudala, kad svijet izgara u jednom danu sjete i čežnje, rađa se ljubav, neočekivano. U mirisu, daljini, ukusu i dahu nas samih, jecaju srca koji neravnomjerno tuče, vlažeći oči, čime; suze radosti ili tuge; šta nam dolazi ili šta će brzo proći. Neobjašnjiv lahor prolazi kroz svaku poru, zatrese malo duže u glavi i odleprša, iscrpljeni od tog laganog potresa našeg bića ostajemo nijemi u kratkoj beskonačnosti. Misao prolazi glavom; o kako je lijepo; sijamo poput krijesa, plamtimo u izgaranju požara energije koju smo dobili u času rođenja. I volimo sve, i sebe i drugog, i svijet, i prirodu, gore i more, kamen i tamu.
Tom mišlju dalje kročimo, svakodnevicom krčimo puteve naprijed, u pojedinoj misli sijamo, isti unutrašnji treptaj u momentima prolazi žmarcima kroz nas, misli su pretežno upućene vjetrom u daljine vjerom da smo dostojni postojanja, dodirujemo tog drugog našeg mislima dok se opet ne sretnemo. Naše energije se spajaju preko kosmosa i kad nismo zajedno, osjećamo se na daljinu i kad smo stotinama kilometara udaljeni. I onda se jednom sve polako ili brzo rasprši, poput balončića od sapunice. Nema ništa osim praznine, tuge sa suzama koje se izliju ili zaustave u sebi dok same ne pronađu put.
I odjednom se vidi samo tama šume pokrivene velom magle teške od vlažnih čestica, izgarajuće noći u buci orkestra noćnih bića koja bdiju dok ne svane zora, zvučna toplina zrikavaca iz borovine, friška smola koja kaplje paluckajući naša naga tijela, miris kose isprepletene vjetrom i vlažne valovima bacanih čestica mora, opojni ukus tvog toplog daha, suze moje slatke i slane u divoti tuge našeg rastanka. Nije se trebao desiti rastanak ali ipak jeste.
Sjećanja se počinju vrtiti kao na ringišpilu u netaktu, negdje iz pozadine stvarnog; plakala sam i smijala se, govorila da sam luda jer mi je lijepa ova bol dok traje jer će sutra ionako sve da se rasprši. Kad rujna zora stigne sve će početi da se vraća i vraća na staro i kako da ne uživamo u ovom času gdje dodirujemo smisao i lebdimo u postojanju.
Život u šumi tamnoj se iznova vraća, voljet ću da se ponavlja u mislima te da sam u bolu trenutka ljepote tuge. A nismo više zajedno, možda nismo nikad ni bili, imamo samo taj trenutak! Prošlost i jeste samo defilacija trenutaka. Budućnost nema više puno vremena i bolje da ne pokušavamo da izgubimo i to malo šta je ostalo jer sve dolazi i prolazi, željeli mi ili ne.
Rekao si tad da ti odgovaram u svakom pogledu, ali… A baš to “ali” me ostavilo u toj tamnoj šumi koja oči moje vlaži da ne presuše; to je ono šta mi nije dalo mira, ono šta mi je poklanjalo osmijeh, a budilo tugu. Srce postade bodljikavo poput slame koja ostade nakon žita pokošenog da niti bode, niti je ugodno.Bijaše samo naizgled nekakvo oružje protiv novih poraza kojih ne bi malo. Jedno za drugim su se nizali, neki već zaboravljeni ne doprijevši ni blizu srca, a drugi ostadoše u brazdama izrovane duše. Vrijeme umora, novih saznanja, nema nikoga već duže vrijeme ni da priviri niti upita, a možda ni puta ne može da nađe.
Svaki prirodni proces u svojoj ljepoti probudi čežnju i bol, ljepotu tuge. Zahuktali vjetar prožvijuče i spoji trenutak koji je dotakao već jednom dušu i ostao u meni zauvijek. Nikad nije kasno za nove pokušaje dok srce čeka caklinu burnog zvjezdanog neba s punim mjesecom u romantici ljubavi u dočeku. U jednom takvom času, i u tom trenu poznaću i prepoznati da sam biće koje voli. I pjevat ću kad iz tamne šume izađem i ugledam livadu orošenu i sunce kako na izlasku pozdravlja i suši suze moje zajedno sa rosom. I pjevat ću:
Ou veličanstvo, ou visine nebeske,
dodirni prstom glatku površinu vode,
dodirni glatko nebo.
I ništa ne smije da ti smeta
na putu beskonačnosti!
Visinu osjeti i leti dalje, leti daleko,
jer kraja nema.
A gdje je kraj?
Dodirnuti tebe moj je kraj,
samo dodirnuti i ostati nepomičan.