Vasil Mahno ukrajinski je spisatelj koji je karijeru započeo kao pjesnik, nastavio je kao esejista, a kasnijoj fazi stvaralaštva došao i do proze. Knjiga o kojoj ovdje izvještavam prva mu je zbirka proznih tekstova. Roman Vječiti kalendar mi je nažalost nedostupan u prijevodima na jezike kojima se služim, tako da o njemu mogu napisati samo ono što sam drugdje pročitao. I to što sam tamo doznao dostatno je da s nestrpljenjem očekujem prijevod (učenje ukrajinskoga čini se, nažalost, teško ostvarivom opcijom). Vječiti kalendar slijedi model romanesknoga pripovijedanja koji sam već komentirao u vezi s romanima Oksane Zabuško i Sofije Andruhovič: dugi tekst koji prati povijesnu liniju koja se proteže kroz više stoljeća i pokušava povezati niti vremenski udaljenih zbivanja. Tako roman pripovijeda povijest spisateljeva zavičaja, ukrajinskog grada Čortkiva, kroz prizmu stvarnih osoba koje su ga obilježile – od mesijanske pojave Šabataja Cvija do avangardnoga slikara Saše Blondera. Na taj način nastaje panoramski pregled prošlosti uz čiju se pomoć pokušava pronići u teško shvatljivu sadašnjost.
No da se vratim na ono što sam doista i pročitao. Zbirka pripovijedaka Kuća u Baiting Hollowu na prvi se pogled čini ne osobito povezanim nizom proznih tekstova koji se mahom grupiraju oko dvaju središnjih tema: egzila i zavičaja. Oba su segmenta zbirke determinirana biografski. Nakon završetka studija i promocije temom o ukrajinskom spisatelju Bohdanu-Ihoru Antoniču Mahno je radio kao predavač na Jagjelonskom sveučilištu u Krakovu, a 2000. je s obitelji emigrirao u SAD, u New York, gdje i danas živi. Dok su egzilantske priče smještene u vremenu pripovijedanja, zavičajne se vraćaju i u prošlost Drugog svjetskog rata koncentrirajući se na traumatska zbivanja koja i danas prožimaju ukrajinsku sadašnjost oblikujući je kao „prošlost koja ne može proći“. Pripovjedna strategija koju usvaja kako bi se na najadekvatniji način suočio s ovakvom zahtjevnom tematikom može se opisati kao balansiranje između hard-core realizma i eliptične narativne forme koja se opire kronologiji. Pripovijetke koje se u najvećoj mjeri služe tom strategijom jesu one u kojima se miješaju dvije diskurzivne ravni – zavičaj i egzil. One to čine tako što u vezu dovode dvije udaljene dimenzije povijesti i na taj način stvaraju splet u kojemu se isprepliću sudbine onih koji su emigrirali i sudbine onih koji su ostali kako bi svjedočili o užasima što su se zbili u krvavim razdobljima. Osobito je paradigmatska u tome smislu pripovijetka New Rochelle. U njezinu se središtu nalazi ostarjela Židovka Malka koja traži njegovateljicu za svojeg osamdesetogodišnjeg muža. Slijedeći preporuku odlučuje se da taj zadatak povjeri Ukrajinki koja je nedavno emigrirala u Sjedinjene Države. Cijelu pripovijest pripovijeda smirenim tonom, bez viška emocija, makar se u njoj nalazilo i na zbivanja čiju se makabričnu brutalnost teško može recipirati bez groze. U svakom slučaju, ispostavlja se da Ukrajinka potječe iz istoga grada kao i njezina poslodavka te da je njezin ujak Fedir upravo onaj čovjek koji je Malki spasio život tako što ju je, paradoksalno, udario željeznom štangom po glavi i spriječio njezin transport u logor uništenja, Bełzec. Naravno, on to nije učinio iz milosrđa, već ju je sam htio likvidirati – kao pripadnik ukrajinske pronacističke policije. No samu nam tu ključnu scenu pripovjedač otkriva tek na kraju pripovijetke. I u tome je tajna Machnove umjetnosti.
Junaci su i junakinje egzilantskih priča uglavnom Ukrajinci. Naslovna nam pruža uvid u život spisatelja srednjih godina koji se, u stvaralačkoj krizi, odlučuje provesti godinu dana u zabačenom dijelu Long Islanda s mlađom ljubavnicom. Izlet u divljinu pokazuje se promašajem, a veza između dvoje različitih ljudi završava slomom. Brooklyn, 42. ulica priča je o ilegalnom emigrantu koji pokušava fiktivnim brakom steći dozvolu boravka. I njegova se povijest završava propašću koja ga odvodi u duševnu bolnicu. Specifičnom sentimentalnošću Mahno progovara o ostarjelim emigrantima i njihovoj vezanosti za mjesta ili predmete koji su ih pratili kroz život. Pripovijetka Jedne srijede, kad se odnosi smeće u središte pažnje dovodi ukrajinskog imigranta koji je do penzioniranja radio kao hotelski portir. Njegovu uniformu čuva prijatelj koji umire, on pokušava doći do mjesta na kojemu je prijatelj živio, ali je već prekasno: pokojnikova djeca uniformu odstranjuju, bar on tako misli, kao otpad. Pogođen time jednostavno nestaje. Kao nekim čudom uniforma biva dostavljena na njegovu adresu. Budući da ga nema danima, preuzima je domar kuće u kojoj je provodio posljednje dane, Latinoamerikanac Jose, i poslije malih krojačkih prepravki počinje je sam koristiti.
Osobito su upečatljive dvije pripovijetke koje se neposredno i isključivo bave Drugim svjetskim ratom, Šešir, datule i šljive te Onufrij i Titjena. U središtu je prve iznova Holokaust, dok će se druga pozabaviti teškom ukrajinskom traumom – ratom koji je unutar većeg rata vođen između Sovjeta i pripadnika i pripadnica ukrajinskoga pokreta otpora. Šešir, datule i šljive najduža je pripovijetka u zbirci. Ipak, gotovo je zapanjujuće kakvu gustoću zbivanja u nju zbija Machno. Skokovitim pripovjednim kretanjem zahvaćaju se periodi emigracije židovske zajednice iz poljske Ukrajine u SAD, stanje pred sam početak njemačke agresije na Poljsku, sudbina graničara koje nepripremljene zatječe napad sovjetskih trupa, ljubavna priča kršćanina i Židovke koja biva gotovo spriječena od strane njegove majke, realni likovi slikara Leopolda Lewickog i Saše Blondera… No u središtu se priče nalazi skromni lik maloga židovskog trgovca Moše Salzingera oko čije se višestruko odlagane a potom, u predvečerje rata, osujećene emigracije odvija najvažniji zaplet. U epilogu, imitirajući romanesknu strukturu, pripovjedač će u kratkim crticama predočiti što se zbilo s njegovim brojnim likovima. Vezivno tkivo pripovijetke je senzorno: ukusi, mirisi, vizualne senzacije…
Ni sljedeća spomenuta pripovijetka nije manje virtuozno sklopljena, makar i količina likova koji je nastanjuju bila unekoliko preglednija. Onufrij i Titjena na prvi se pogled doimaju kao junaci bajke ili bar narodne priče. Vrijeme je radnje iznova Drugi svjetski rat. Ovaj se put u središtu nalazi rat koji staljinističke trupe vode protiv ukrajinskog pokreta otpora. Prepletenost jednih i drugih, eliptično pripovijedanje (kao što sam već naglasio jedna od bitnih značajki Mahnova umijeća) otežavaju dividiranje unutar slojeva pripovijedanja. Često se čini teško shvatljivim tko je na čijoj strani, tko su pripadnici NKVD-ovih streljačkih patrola čiji je cilj uništenje svakog nacionalnog otpora, a tko su, pak, partizani koji joj se odupiru i bore, bezuspješno i očajnički, za stvaranje nezavisne Ukrajine. Tragedija se ove priče, a tako i cijeloga rata, iščitava iz činjenice da su pripadnici jedne i druge strane zapravo isti, da se ono što ih opredjeljuje u krajnjoj liniji zasniva na načelu slučaja. I da je upravo slučaj ona komponenta koja će onemogućiti preživljavanje bilo koga od protagonistica i protagonista. Onufrija i njegovu majku Tetjanu pogubit će pripadnici tzv. „stribki“ (uništavači koji se biraju iz redova nacionalnih manjina ili mladih koji se pripadnošću toj formaciji nadaju uzdizanju unutar hijerarhije, a podčinjeni su sovjetskoj tajnoj službi), a Titjena će biti ubijena od strane partizana kao kolaboratorka sovjetskih vlasti. A moglo je biti i obrnuto.
Vasil Mahno pripovijeda suvereno, s empatijom koja ne prelazi u sentimentalnost. U svojoj tehnici često koristi autentične dokumente koji podcrtavaju blizinu zbilje i fikcije i pridaju njegovoj prozi privid autentičnosti, privid realizma. No on se gotovo odmah gubi, potisnut finim, jedva primjetnim tkanjem kojega tvori refleksivna nostalgija, refleksija o ratu i miru, egzilu i zavičaju, smrti i životu. Sve je to ispripovijedano jezikom koji teži sinesteziji, spajajući različita osjetila u zajedničkome radu na kreiranju briljantnog pripovjednog teksta. U jednu riječ, Mahna valja otkrivati i kao prozaika.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka, 42
Vasil Mahno, Kuća u Baiting Hollowu, 2015
Vasil Mahno ukrajinski je spisatelj koji je karijeru započeo kao pjesnik, nastavio je kao esejista, a kasnijoj fazi stvaralaštva došao i do proze. Knjiga o kojoj ovdje izvještavam prva mu je zbirka proznih tekstova. Roman Vječiti kalendar mi je nažalost nedostupan u prijevodima na jezike kojima se služim, tako da o njemu mogu napisati samo ono što sam drugdje pročitao. I to što sam tamo doznao dostatno je da s nestrpljenjem očekujem prijevod (učenje ukrajinskoga čini se, nažalost, teško ostvarivom opcijom). Vječiti kalendar slijedi model romanesknoga pripovijedanja koji sam već komentirao u vezi s romanima Oksane Zabuško i Sofije Andruhovič: dugi tekst koji prati povijesnu liniju koja se proteže kroz više stoljeća i pokušava povezati niti vremenski udaljenih zbivanja. Tako roman pripovijeda povijest spisateljeva zavičaja, ukrajinskog grada Čortkiva, kroz prizmu stvarnih osoba koje su ga obilježile – od mesijanske pojave Šabataja Cvija do avangardnoga slikara Saše Blondera. Na taj način nastaje panoramski pregled prošlosti uz čiju se pomoć pokušava pronići u teško shvatljivu sadašnjost.
No da se vratim na ono što sam doista i pročitao. Zbirka pripovijedaka Kuća u Baiting Hollowu na prvi se pogled čini ne osobito povezanim nizom proznih tekstova koji se mahom grupiraju oko dvaju središnjih tema: egzila i zavičaja. Oba su segmenta zbirke determinirana biografski. Nakon završetka studija i promocije temom o ukrajinskom spisatelju Bohdanu-Ihoru Antoniču Mahno je radio kao predavač na Jagjelonskom sveučilištu u Krakovu, a 2000. je s obitelji emigrirao u SAD, u New York, gdje i danas živi. Dok su egzilantske priče smještene u vremenu pripovijedanja, zavičajne se vraćaju i u prošlost Drugog svjetskog rata koncentrirajući se na traumatska zbivanja koja i danas prožimaju ukrajinsku sadašnjost oblikujući je kao „prošlost koja ne može proći“. Pripovjedna strategija koju usvaja kako bi se na najadekvatniji način suočio s ovakvom zahtjevnom tematikom može se opisati kao balansiranje između hard-core realizma i eliptične narativne forme koja se opire kronologiji. Pripovijetke koje se u najvećoj mjeri služe tom strategijom jesu one u kojima se miješaju dvije diskurzivne ravni – zavičaj i egzil. One to čine tako što u vezu dovode dvije udaljene dimenzije povijesti i na taj način stvaraju splet u kojemu se isprepliću sudbine onih koji su emigrirali i sudbine onih koji su ostali kako bi svjedočili o užasima što su se zbili u krvavim razdobljima. Osobito je paradigmatska u tome smislu pripovijetka New Rochelle. U njezinu se središtu nalazi ostarjela Židovka Malka koja traži njegovateljicu za svojeg osamdesetogodišnjeg muža. Slijedeći preporuku odlučuje se da taj zadatak povjeri Ukrajinki koja je nedavno emigrirala u Sjedinjene Države. Cijelu pripovijest pripovijeda smirenim tonom, bez viška emocija, makar se u njoj nalazilo i na zbivanja čiju se makabričnu brutalnost teško može recipirati bez groze. U svakom slučaju, ispostavlja se da Ukrajinka potječe iz istoga grada kao i njezina poslodavka te da je njezin ujak Fedir upravo onaj čovjek koji je Malki spasio život tako što ju je, paradoksalno, udario željeznom štangom po glavi i spriječio njezin transport u logor uništenja, Bełzec. Naravno, on to nije učinio iz milosrđa, već ju je sam htio likvidirati – kao pripadnik ukrajinske pronacističke policije. No samu nam tu ključnu scenu pripovjedač otkriva tek na kraju pripovijetke. I u tome je tajna Machnove umjetnosti.
Junaci su i junakinje egzilantskih priča uglavnom Ukrajinci. Naslovna nam pruža uvid u život spisatelja srednjih godina koji se, u stvaralačkoj krizi, odlučuje provesti godinu dana u zabačenom dijelu Long Islanda s mlađom ljubavnicom. Izlet u divljinu pokazuje se promašajem, a veza između dvoje različitih ljudi završava slomom. Brooklyn, 42. ulica priča je o ilegalnom emigrantu koji pokušava fiktivnim brakom steći dozvolu boravka. I njegova se povijest završava propašću koja ga odvodi u duševnu bolnicu. Specifičnom sentimentalnošću Mahno progovara o ostarjelim emigrantima i njihovoj vezanosti za mjesta ili predmete koji su ih pratili kroz život. Pripovijetka Jedne srijede, kad se odnosi smeće u središte pažnje dovodi ukrajinskog imigranta koji je do penzioniranja radio kao hotelski portir. Njegovu uniformu čuva prijatelj koji umire, on pokušava doći do mjesta na kojemu je prijatelj živio, ali je već prekasno: pokojnikova djeca uniformu odstranjuju, bar on tako misli, kao otpad. Pogođen time jednostavno nestaje. Kao nekim čudom uniforma biva dostavljena na njegovu adresu. Budući da ga nema danima, preuzima je domar kuće u kojoj je provodio posljednje dane, Latinoamerikanac Jose, i poslije malih krojačkih prepravki počinje je sam koristiti.
Osobito su upečatljive dvije pripovijetke koje se neposredno i isključivo bave Drugim svjetskim ratom, Šešir, datule i šljive te Onufrij i Titjena. U središtu je prve iznova Holokaust, dok će se druga pozabaviti teškom ukrajinskom traumom – ratom koji je unutar većeg rata vođen između Sovjeta i pripadnika i pripadnica ukrajinskoga pokreta otpora. Šešir, datule i šljive najduža je pripovijetka u zbirci. Ipak, gotovo je zapanjujuće kakvu gustoću zbivanja u nju zbija Machno. Skokovitim pripovjednim kretanjem zahvaćaju se periodi emigracije židovske zajednice iz poljske Ukrajine u SAD, stanje pred sam početak njemačke agresije na Poljsku, sudbina graničara koje nepripremljene zatječe napad sovjetskih trupa, ljubavna priča kršćanina i Židovke koja biva gotovo spriječena od strane njegove majke, realni likovi slikara Leopolda Lewickog i Saše Blondera… No u središtu se priče nalazi skromni lik maloga židovskog trgovca Moše Salzingera oko čije se višestruko odlagane a potom, u predvečerje rata, osujećene emigracije odvija najvažniji zaplet. U epilogu, imitirajući romanesknu strukturu, pripovjedač će u kratkim crticama predočiti što se zbilo s njegovim brojnim likovima. Vezivno tkivo pripovijetke je senzorno: ukusi, mirisi, vizualne senzacije…
Ni sljedeća spomenuta pripovijetka nije manje virtuozno sklopljena, makar i količina likova koji je nastanjuju bila unekoliko preglednija. Onufrij i Titjena na prvi se pogled doimaju kao junaci bajke ili bar narodne priče. Vrijeme je radnje iznova Drugi svjetski rat. Ovaj se put u središtu nalazi rat koji staljinističke trupe vode protiv ukrajinskog pokreta otpora. Prepletenost jednih i drugih, eliptično pripovijedanje (kao što sam već naglasio jedna od bitnih značajki Mahnova umijeća) otežavaju dividiranje unutar slojeva pripovijedanja. Često se čini teško shvatljivim tko je na čijoj strani, tko su pripadnici NKVD-ovih streljačkih patrola čiji je cilj uništenje svakog nacionalnog otpora, a tko su, pak, partizani koji joj se odupiru i bore, bezuspješno i očajnički, za stvaranje nezavisne Ukrajine. Tragedija se ove priče, a tako i cijeloga rata, iščitava iz činjenice da su pripadnici jedne i druge strane zapravo isti, da se ono što ih opredjeljuje u krajnjoj liniji zasniva na načelu slučaja. I da je upravo slučaj ona komponenta koja će onemogućiti preživljavanje bilo koga od protagonistica i protagonista. Onufrija i njegovu majku Tetjanu pogubit će pripadnici tzv. „stribki“ (uništavači koji se biraju iz redova nacionalnih manjina ili mladih koji se pripadnošću toj formaciji nadaju uzdizanju unutar hijerarhije, a podčinjeni su sovjetskoj tajnoj službi), a Titjena će biti ubijena od strane partizana kao kolaboratorka sovjetskih vlasti. A moglo je biti i obrnuto.
Vasil Mahno pripovijeda suvereno, s empatijom koja ne prelazi u sentimentalnost. U svojoj tehnici često koristi autentične dokumente koji podcrtavaju blizinu zbilje i fikcije i pridaju njegovoj prozi privid autentičnosti, privid realizma. No on se gotovo odmah gubi, potisnut finim, jedva primjetnim tkanjem kojega tvori refleksivna nostalgija, refleksija o ratu i miru, egzilu i zavičaju, smrti i životu. Sve je to ispripovijedano jezikom koji teži sinesteziji, spajajući različita osjetila u zajedničkome radu na kreiranju briljantnog pripovjednog teksta. U jednu riječ, Mahna valja otkrivati i kao prozaika.