Pamtim taj raznobojni špil na kojem su isrctana pročelja zgrada, stajao je između šaha i domina. – Dobro mesto za karte – kazao bi moj deda – između šaha koji traži pamet i strategiju, i domina gde ima i sreće igračke i majstorstva. Deda nije voleo karte, posebno igre koje bi, gluvo bilo, mogle biti prilika ulozima, kocki. Zato bi i tablić, i žandar, i tač odigrao brzo, bacajući karte od sebe, kao oni što popiju čašicu ne bi li se sa stola što pre sklonilo piće, i popila rastrežnjujuća kafa. Kazao bi samo: – Donesi šah.
Raznobojni špil je neko doneo dedi iz Bazela, sa putovanja u Švajcarsku. Kad bi se poređao ceo od dvojke do asa, ocrtao bi se, karta uz kartu, niz kuća uz Rajnu. Kuće nevelike, od tri-četiri sprata, na pročeljima erkeri sa geometrijskim ukrasima od tamnog drveta. Rasplete se špil, fasade i krovovi, kao sad što prave panoramski snimak mobilnim telefonom: široko sočivo prati strelicu a snimatelj se zakreće oko svoje ose.
– Daj šah – kazao bi deda. Sad, u Bazelu, deca mi donose skrebl (Italijani ga zovu: scarabeo, skarabej), igrali bi i riziko i monopol, partije dugosatne i sa bezbroj pravila i izuzetaka. Onda domine, koje na stolu ostave šaru nalik paukovoj mreži. Na šahovskoj tabli, igru mice. – Dajte šah – kažem. – Pred nama je Bazel, duga linija kuća razmotana kao špil i Rajna, modra, odmerenog ritma.
*
Sav je život Bazela naslonjen na reku. Ona je žila koja napaja, arhitektura i istorija prate joj tok. I nema, kažu, lepše tradicije u gradu od popodnevnog plivanja niz reku. Plivači ulaze kod zgrade farmaceutskog giganta Roš koja liči na jedro i najviša je u Švajcarskoj. Reka nosi plivače do mostova i kamenog keja.
– Udahni duboko, polako – kažu onom što ulazi u vodu u alpskim jezerima i sad u Rajni, koja je manje hladna od jezera a opet reže do pojasa. Većina ipak zapliva tamo kod muzeja Tengeli (čije me skulpture mehaniciziranog sveta podsetiše na Miliju Nešića, njegove mrdalice i film Gorana Markovića „Tajvanska kanasta”). U nepromočivim vrećama plivači nose dnevno, radno ruho.
– Plovna je, dobra i za plivanje, i do Roterdama – govori Holanđanin, riđ i zelenook, malene naočari nataknuo na čelo. Žena mu veli: – Čuvaj ih od talasa. – On joj ih pruža da stavi u suvu vreću. Holanđanin pliva dobro, počeo je kraul, četvorotaktaš. Ima daha, zna zamahe, odmakao dobrano od ostalih. Žena, nama: – Dobro pliva, ali slabo vidi. – Dovikuje mu da pazi, na bove, na čamce, reka je to. Ona pliva mirno, prepuštajući se ritmu vode. Jedan bi dečak plivao nasuprot struje i ka sredini reke.
Sa reke, bazelske su zgrade kao filmska traka. Kroz otvorene balkone provide se kuća i sobe. Na terasi dvoje jedu sladoled, eno, mašu kupačima, podižući kornete kao čašu. Ovde, u vodi, u plutajućoj polusatnoj plovidbi do mosta, svako je s drugima a više sa samim sobom, u sopstvenoj misli i ravnoteži.
Holanđanin, hirurg, kazuje o jetri, ona svu muku iz tela prima, ali se i najbrže obnavlja, operacije su uspele i neuspele, Nizozemcu sve blâži sport, napor i znoj tela samog, atletika je katarza i zaborav. Rajna je bistra, samo uz obalu, tamo kod mosta, ima tanak sloj skrame, planktona, meke rečne čoje, pa i kupač pristaje meko, kao barka uz molo.
*
Na fontanama teče sveža bazelska voda, iz ptičjeg mu kljuna. Telo mu je zmijsko, krila kao u zmaja. Snimljen širokim sočivom iz pozadine, žablje zelen i velik, na slici kao da natkriljuje trg. Bazilisk, simbol grada, lar i amajlija, protagonist i epizodist bajki i legendi. Negde je to dobri zmijski kralj što svojim dahom daje srećniku talenat i nemušti jezik, da kao reči svog ljudskog roda razume šuštanje bilja, glasanje ptica i sveg zverinja zemaljskog. U drugim pričama, pogledom ledi sve što mu stane na put, truje dahom, omađija i ubije glasom.
U srednjovekovnim bestijarijumima plavo-zlatne ilustracije prate priče u kojima se prepliću hronika i mit. Baziliska krive za opsade gradova, razdoblja pošasti i opsada, pa dave zmajolikog gmaza epski junaci, probadaju mu ptičju čeljust mačem, staju mu čizmom na vijugavi rep, poturaju mu ogledalo ne bi li mu presudio sopstveni odraz.
U gradovima hronika se utkiva u govor i pamćenje, u običaje i heraldiku. U Bazelu, bio je 1356. zemljotres. Počeo je večeri 18. oktobra, na dan Svetog Luke Jevanđeliste, i nastavio posle prvog udara kroz noć. Uljane svetiljke i baklje, pale sa obrušenih zgrada, napravile su požar koji je žario zdanja, trgove i crkve, palio baglame od alpske jelovine, uvlačio se u podrume, palacao jezičcima. Zemljotres, pošao od Alpa, sa Jurskog gorja, porušio je i zgrade u Parizu i Pragu.
*
– Krivo je Jursko gorje – govorili su gradski prvaci. – Talozi planinskog stenja – kazivali su im naučnici iz Bazela, i drugi, iz evropskih gradova, pristigli nakon katastrofe. – Tajanstveni su putevi podzemnog tla – dodavali su. Bilo je posle zemljotresa, kao posle svake nesreće, i generala posle bitke koji su govorili da bi manje štete bilo da su zgrade građene drugačije. Javilo se povazdan proroka i vračeva koji su držali propovedi, kazivali priče nalik biblijskim, kako je grad stradao zbog grešnog života žitelja svojih, zbog tog što su se, bѝva, odrodili od vere, a zemljotres i požar, to je plameni dažd poslat na grad.
Kad drma i gori, zaklima se vlast, pa stiska čvršće. Tako je bilo i u gradu ranjenom zemljotresom, među građanima ogorčenim zbog gubitka najbližih, imetka i planova za dalje – našlo bi se i o tome zapisa u letopisima. – Krivo je Jursko gorje, tektonika, a zemljotres je nepredvidiv, neukrotiv kao priroda sama – ponavljali su priori. Svetina je, međutim, vazda željna žrtve, da se pusti malo krvi, makar bila i ona hladna kao u gmizavca. Govorilo se na ulicama, većalo se u gradskim većima, glasalo dizanjem ruke. Najposle odrediše, neka bazilisk drži gradski grb kao štit, neka sve nevolje nosi na svojim reptilskim plećima.
Otkako je gradova, goneta im se nastanak imena, ima etimologija, naučna i ona pučka. Prva u knjigama, a druga se načas raširi kroz ulice i trgove kao nekoć varnice požara. Da je bazilisk dao ime gradu, veruju i kazaće u Bazelu mnogi. Onaj što ne veruje ili je čitao više, i njemu mila priča, pa isto veli. Možda, naime, i nije ime Bazela od baziliska, već od imena rimske vojne postaje, ili po vojskovođi, centurionu koji je tu, na osvajačkom pohodu, podigao bivak za svoje legije, prateći kao sad kuće tok Rajne, prirodan vidokrug, logiku grada.
*
Kod mosta, izlazi iz vode grupa kupača. Holanđanin i žena slikaju panoramu, onda sebe, nasuprot sunca. Takve su turističke fotografije, snimljene mimo svetla, pretamne ili presvetle, u kadar ulazi neželjeno. Onaj dečak iz vode pije vodu na fontani, pa stao kraj zelenog baziliska, zagrlio ga kao druga preko ramena, pa traži sliku, da ostane uspomena na Švajcarsku i plivanje rekom.
Na kamenom doku, deca mi sad donose karte, nalik na one iz sećanja. Špil raznobojan, sa gradskim fasadama Bazela. Suvenir sa puta uvek je uspomena, i pomalo kič. Poređali su ih od manje ka većoj. Igra je neka nova, nije ni tablić ni tač, već uz svaki broj igrač kazuje priču, drugi pamte, pa vezu svoju. Pitam se, da li su je izmislili, na pravila znana i poznata nadodali nova. Donose i skrebl, samo bez table, u malom tobolcu, putni. – Dajte šah – kažem im, kao nekad meni deda.
Na špilu kupljenom danas u Bazelu, svaki je lik bazilisk. Žandar nosi kapu nalik mornarskoj, podvio je rep a krila su mu plašt; kraljica u krinolini na ptičjoj glavi ima pletenice i koketne, duge trepavice. Kralj je nalik na varana, rumenih zdravih obraza, u ruci mu veliki zlatan ključ, kakav dolikuje gradonačelniku iz srednjovekovnog doba, kad se gradilo posle vremena kužnog, posle zemljotresa i požara. Ovde, u Bazelu, manje je bilo ratnog rušenja.
*
Ima u Švajcarskoj, u gradu kraj Rajne, hedonizma. Alpi nisu Mediteran, voda jezera nije jadranska, tirenska niti jonska, ali krepi jednako, više. U Bazelu, sa prvim sumrakom, na rečnom keju, jedu sir, puno vrsta, topljen i dimljen, pije se vino iz kantona Vale, koji nosi naziv po vinorodnoj dolini. Vina su suva, nalik lombardskim, alzaškim. Uz alpsku suhotinu, prilažu Švajcarci sveže ubran motovilac, ili rukolu, uz koju kap ulja i balsamskog sirćeta. Nema roštiljskih vatri niti velikih pečenki, tanjir je zdrav i šaren. Škrto, vele neki, domaćinski štedljivo, drugi.
Gradovi nisu preveliki, i sva je zemlja u visinu, da se rasplete jufka reljefa bilo bi više kvadratnih kilometara. Vina ima malo, kao na ostrvu, no krepe dušu i kazuju put, a taj put, to nije mediteranski vijađ već vratolomne alpske staze, kraj njih umesto žutike, ruzmarina i lavande: encijan, borovnica, smreka.
Na našem putu svaki je grad veliki mirakul i zagonetna prodavnica tajni. Bazel ima vrevu i huk agore, zove u svoj čudesni špil. Ima hroniku, sećanje i živ govor ljudi. Bazilisk zmajoliki, dobri lar, natkriljuje i čuva. Bazel, Bazilea, bazilisk – nakon putovanja slike i reči se prelivaju u istu pitku čašu. Gradovi neutažno opijaju, mame.
Bazilisk zmajoliki
Švajcarska, leto 2023.
Pamtim taj raznobojni špil na kojem su isrctana pročelja zgrada, stajao je između šaha i domina. – Dobro mesto za karte – kazao bi moj deda – između šaha koji traži pamet i strategiju, i domina gde ima i sreće igračke i majstorstva. Deda nije voleo karte, posebno igre koje bi, gluvo bilo, mogle biti prilika ulozima, kocki. Zato bi i tablić, i žandar, i tač odigrao brzo, bacajući karte od sebe, kao oni što popiju čašicu ne bi li se sa stola što pre sklonilo piće, i popila rastrežnjujuća kafa. Kazao bi samo: – Donesi šah.
Raznobojni špil je neko doneo dedi iz Bazela, sa putovanja u Švajcarsku. Kad bi se poređao ceo od dvojke do asa, ocrtao bi se, karta uz kartu, niz kuća uz Rajnu. Kuće nevelike, od tri-četiri sprata, na pročeljima erkeri sa geometrijskim ukrasima od tamnog drveta. Rasplete se špil, fasade i krovovi, kao sad što prave panoramski snimak mobilnim telefonom: široko sočivo prati strelicu a snimatelj se zakreće oko svoje ose.
– Daj šah – kazao bi deda. Sad, u Bazelu, deca mi donose skrebl (Italijani ga zovu: scarabeo, skarabej), igrali bi i riziko i monopol, partije dugosatne i sa bezbroj pravila i izuzetaka. Onda domine, koje na stolu ostave šaru nalik paukovoj mreži. Na šahovskoj tabli, igru mice. – Dajte šah – kažem. – Pred nama je Bazel, duga linija kuća razmotana kao špil i Rajna, modra, odmerenog ritma.
*
Sav je život Bazela naslonjen na reku. Ona je žila koja napaja, arhitektura i istorija prate joj tok. I nema, kažu, lepše tradicije u gradu od popodnevnog plivanja niz reku. Plivači ulaze kod zgrade farmaceutskog giganta Roš koja liči na jedro i najviša je u Švajcarskoj. Reka nosi plivače do mostova i kamenog keja.
– Udahni duboko, polako – kažu onom što ulazi u vodu u alpskim jezerima i sad u Rajni, koja je manje hladna od jezera a opet reže do pojasa. Većina ipak zapliva tamo kod muzeja Tengeli (čije me skulpture mehaniciziranog sveta podsetiše na Miliju Nešića, njegove mrdalice i film Gorana Markovića „Tajvanska kanasta”). U nepromočivim vrećama plivači nose dnevno, radno ruho.
– Plovna je, dobra i za plivanje, i do Roterdama – govori Holanđanin, riđ i zelenook, malene naočari nataknuo na čelo. Žena mu veli: – Čuvaj ih od talasa. – On joj ih pruža da stavi u suvu vreću. Holanđanin pliva dobro, počeo je kraul, četvorotaktaš. Ima daha, zna zamahe, odmakao dobrano od ostalih. Žena, nama: – Dobro pliva, ali slabo vidi. – Dovikuje mu da pazi, na bove, na čamce, reka je to. Ona pliva mirno, prepuštajući se ritmu vode. Jedan bi dečak plivao nasuprot struje i ka sredini reke.
Sa reke, bazelske su zgrade kao filmska traka. Kroz otvorene balkone provide se kuća i sobe. Na terasi dvoje jedu sladoled, eno, mašu kupačima, podižući kornete kao čašu. Ovde, u vodi, u plutajućoj polusatnoj plovidbi do mosta, svako je s drugima a više sa samim sobom, u sopstvenoj misli i ravnoteži.
Holanđanin, hirurg, kazuje o jetri, ona svu muku iz tela prima, ali se i najbrže obnavlja, operacije su uspele i neuspele, Nizozemcu sve blâži sport, napor i znoj tela samog, atletika je katarza i zaborav. Rajna je bistra, samo uz obalu, tamo kod mosta, ima tanak sloj skrame, planktona, meke rečne čoje, pa i kupač pristaje meko, kao barka uz molo.
*
Na fontanama teče sveža bazelska voda, iz ptičjeg mu kljuna. Telo mu je zmijsko, krila kao u zmaja. Snimljen širokim sočivom iz pozadine, žablje zelen i velik, na slici kao da natkriljuje trg. Bazilisk, simbol grada, lar i amajlija, protagonist i epizodist bajki i legendi. Negde je to dobri zmijski kralj što svojim dahom daje srećniku talenat i nemušti jezik, da kao reči svog ljudskog roda razume šuštanje bilja, glasanje ptica i sveg zverinja zemaljskog. U drugim pričama, pogledom ledi sve što mu stane na put, truje dahom, omađija i ubije glasom.
U srednjovekovnim bestijarijumima plavo-zlatne ilustracije prate priče u kojima se prepliću hronika i mit. Baziliska krive za opsade gradova, razdoblja pošasti i opsada, pa dave zmajolikog gmaza epski junaci, probadaju mu ptičju čeljust mačem, staju mu čizmom na vijugavi rep, poturaju mu ogledalo ne bi li mu presudio sopstveni odraz.
U gradovima hronika se utkiva u govor i pamćenje, u običaje i heraldiku. U Bazelu, bio je 1356. zemljotres. Počeo je večeri 18. oktobra, na dan Svetog Luke Jevanđeliste, i nastavio posle prvog udara kroz noć. Uljane svetiljke i baklje, pale sa obrušenih zgrada, napravile su požar koji je žario zdanja, trgove i crkve, palio baglame od alpske jelovine, uvlačio se u podrume, palacao jezičcima. Zemljotres, pošao od Alpa, sa Jurskog gorja, porušio je i zgrade u Parizu i Pragu.
*
– Krivo je Jursko gorje – govorili su gradski prvaci. – Talozi planinskog stenja – kazivali su im naučnici iz Bazela, i drugi, iz evropskih gradova, pristigli nakon katastrofe. – Tajanstveni su putevi podzemnog tla – dodavali su. Bilo je posle zemljotresa, kao posle svake nesreće, i generala posle bitke koji su govorili da bi manje štete bilo da su zgrade građene drugačije. Javilo se povazdan proroka i vračeva koji su držali propovedi, kazivali priče nalik biblijskim, kako je grad stradao zbog grešnog života žitelja svojih, zbog tog što su se, bѝva, odrodili od vere, a zemljotres i požar, to je plameni dažd poslat na grad.
Kad drma i gori, zaklima se vlast, pa stiska čvršće. Tako je bilo i u gradu ranjenom zemljotresom, među građanima ogorčenim zbog gubitka najbližih, imetka i planova za dalje – našlo bi se i o tome zapisa u letopisima. – Krivo je Jursko gorje, tektonika, a zemljotres je nepredvidiv, neukrotiv kao priroda sama – ponavljali su priori. Svetina je, međutim, vazda željna žrtve, da se pusti malo krvi, makar bila i ona hladna kao u gmizavca. Govorilo se na ulicama, većalo se u gradskim većima, glasalo dizanjem ruke. Najposle odrediše, neka bazilisk drži gradski grb kao štit, neka sve nevolje nosi na svojim reptilskim plećima.
Otkako je gradova, goneta im se nastanak imena, ima etimologija, naučna i ona pučka. Prva u knjigama, a druga se načas raširi kroz ulice i trgove kao nekoć varnice požara. Da je bazilisk dao ime gradu, veruju i kazaće u Bazelu mnogi. Onaj što ne veruje ili je čitao više, i njemu mila priča, pa isto veli. Možda, naime, i nije ime Bazela od baziliska, već od imena rimske vojne postaje, ili po vojskovođi, centurionu koji je tu, na osvajačkom pohodu, podigao bivak za svoje legije, prateći kao sad kuće tok Rajne, prirodan vidokrug, logiku grada.
*
Kod mosta, izlazi iz vode grupa kupača. Holanđanin i žena slikaju panoramu, onda sebe, nasuprot sunca. Takve su turističke fotografije, snimljene mimo svetla, pretamne ili presvetle, u kadar ulazi neželjeno. Onaj dečak iz vode pije vodu na fontani, pa stao kraj zelenog baziliska, zagrlio ga kao druga preko ramena, pa traži sliku, da ostane uspomena na Švajcarsku i plivanje rekom.
Na kamenom doku, deca mi sad donose karte, nalik na one iz sećanja. Špil raznobojan, sa gradskim fasadama Bazela. Suvenir sa puta uvek je uspomena, i pomalo kič. Poređali su ih od manje ka većoj. Igra je neka nova, nije ni tablić ni tač, već uz svaki broj igrač kazuje priču, drugi pamte, pa vezu svoju. Pitam se, da li su je izmislili, na pravila znana i poznata nadodali nova. Donose i skrebl, samo bez table, u malom tobolcu, putni. – Dajte šah – kažem im, kao nekad meni deda.
Na špilu kupljenom danas u Bazelu, svaki je lik bazilisk. Žandar nosi kapu nalik mornarskoj, podvio je rep a krila su mu plašt; kraljica u krinolini na ptičjoj glavi ima pletenice i koketne, duge trepavice. Kralj je nalik na varana, rumenih zdravih obraza, u ruci mu veliki zlatan ključ, kakav dolikuje gradonačelniku iz srednjovekovnog doba, kad se gradilo posle vremena kužnog, posle zemljotresa i požara. Ovde, u Bazelu, manje je bilo ratnog rušenja.
*
Ima u Švajcarskoj, u gradu kraj Rajne, hedonizma. Alpi nisu Mediteran, voda jezera nije jadranska, tirenska niti jonska, ali krepi jednako, više. U Bazelu, sa prvim sumrakom, na rečnom keju, jedu sir, puno vrsta, topljen i dimljen, pije se vino iz kantona Vale, koji nosi naziv po vinorodnoj dolini. Vina su suva, nalik lombardskim, alzaškim. Uz alpsku suhotinu, prilažu Švajcarci sveže ubran motovilac, ili rukolu, uz koju kap ulja i balsamskog sirćeta. Nema roštiljskih vatri niti velikih pečenki, tanjir je zdrav i šaren. Škrto, vele neki, domaćinski štedljivo, drugi.
Gradovi nisu preveliki, i sva je zemlja u visinu, da se rasplete jufka reljefa bilo bi više kvadratnih kilometara. Vina ima malo, kao na ostrvu, no krepe dušu i kazuju put, a taj put, to nije mediteranski vijađ već vratolomne alpske staze, kraj njih umesto žutike, ruzmarina i lavande: encijan, borovnica, smreka.
Na našem putu svaki je grad veliki mirakul i zagonetna prodavnica tajni. Bazel ima vrevu i huk agore, zove u svoj čudesni špil. Ima hroniku, sećanje i živ govor ljudi. Bazilisk zmajoliki, dobri lar, natkriljuje i čuva. Bazel, Bazilea, bazilisk – nakon putovanja slike i reči se prelivaju u istu pitku čašu. Gradovi neutažno opijaju, mame.