Rusija budućnosti bit će lijepa. Ispunit će sve ono o čemu smo mi sami, naše majke i naše bake sanjale. Bit će to zemlja pobjedničkog feminizma, naseljena slobodnim ženama. Žene će vladati ovom državom na svoju vlastitu i radost drugih. Ili bolje rečeno: nitko neće vladati ovom zemljom, mi ćemo ukinuti vlast. Država će u njoj biti potrebna samo na početku kako bi neutralizirala ostatke patrijarhalne kulture, a onda će se sama poništiti u skladu s glavnim zakonom političke dijalektike, o kojem još ništa ne znamo jer se znanost – u uvjetima birokratske prisile zaokupljene uglavnom primijenjenom militaristikom – time ne može baviti. U prekrasnoj Rusiji budućnosti znanstvenici će prestati ispunjavati narudžbe vlasti, pisati dosadne molbe i dugačka izvješća o stipendijama, te će se konačno baciti na posao. Svaka će institucija biti poput institucije vještičarenja i čarobnjaštva: u laboratorijima i odjelima započet će razvoj tehnologija za postizanje sreće i besmrtnosti koje će biti nježne prema prirodi i koje će – zajedno s obrazovanjem, medicinom i sportom – morati postati univerzalne i besplatne.
Lijepa Rusija budućnosti prestat će voditi ratove. Nikada nikoga neće napasti, a ako neka glupa i zla država odluči napasti nju, neće od toga biti puno vajde jer lijepa Rusija budućnosti neće imati teritorije koje bi itko mogao napasti niti će biti ograđena zidovima ili granicama od bodljikave žice. Ponavljam, nastanit će ga slobodne žene koje neće trpjeti državne i druge granice, a još više neće dopustiti da se njihova zemlja tretira kao otuđeni teritorij povezan s nekakvim birokratskim suverenitetom. Ove žene naučit će kliziti preko svih granica i sanitarnih kordona poput munjevitih užarenih mačaka. U prekrasnoj Rusiji budućnosti neće biti policije, policajaca i zatvora. Svim zatvorenicima bit će oprošteno, a zatočene životinje bit će puštene iz zooloških vrtova u divljinu. Umjesto otuđenog rada, čija je poanta samo da se bogati i dalje bogate, moći ćemo jednostavno slikati, stvarati glazbu ili poeziju, a i ići ćemo jedni drugima u goste da zajedno pijemo čaj. Sve će u našoj zemlji biti besplatno, a pogotovo ljubav. Neće više postojati tradicionalne vrijednosti koje opravdavaju da jaki tuku slabije. Svatko će moći voljeti koga želi i željeti koga voli u našoj šarenoj i šarolikoj zemlji.
Prekrasna Rusija budućnosti zaboravit će, poput ružnog sna, imperij kakvim je nekad bila. Svim narodima koji žive na području suvremene Ruske Federacije vratit će se izgubljeni jezici i smislovi, i svaki od njih imat će svoj jedinstveni oblik interakcije s okolinom. Vojska će biti raspuštena; bivši vojnici oslobodit će svoju skrivenu, potisnutu ženstvenost i pronaći će se u izvedbenim umjetnostima. Lijepa Rusija budućnosti će dobrovoljno i jednostrano odustati od nuklearnog oružja kako bi povela i druge zemlje, pokazujući im primjer pristojnog života. Naporima znanstvenika i inženjera vojni atom pretvorit će se u miroljubivi, a umjesto nuklearnih bombi imat ćemo dovoljno energije da zagrijemo sve promrzle životinje i ljude na svijetu. Naftu i plin ćemo ostaviti u zemlji i zacijeliti sve rane nanesene bušotinama. Lijepa Rusija budućnosti sići će s naftne igle, a novac koji sada donosi prodaja ugljikovodika i drugih sirovina neće se trošiti na rat, već na obnovu bioraznolikosti, prirodnih krajolika i ekosustava. Naše će šume hladiti atmosferu dok se globalno zatopljenje ne zaustavi i dok klimatske prijetnje ne prođu, a sve nevolje i uznemirujuće misli zaglavit će u močvarama, pretvarajući se u životvorne htone. Životinje će izaći iz šipražja i reći pametne stvari ljudskim jezikom.
Nikada neće biti lijepe Rusije budućnosti – ne zato što Rusije neće biti, već zato što neće biti budućnosti. Tako je uređeno vrijeme – ono nije ravna linija od tri jednaka segmenta, već proces prijelaza sadašnjosti u prošlost koji se ne može prikazati jednostavnim brojkama. Svaki je trenutak, kako je rekao Hegel, nekadašnje “sada”, bitak, koji je istog trenutka već prešao u nebitak. Budućnost je izmišljena kako bi nas spasila straha od smrti i pomogla nam da zaboravimo na nepovratnost, na ono što i koga ne možemo vratiti ni pod kojim okolnostima, čak i ako svrgnemo tiranina, proglasimo neovisnost svih uključenih zemalja i izgradimo raj na zemlji. Mrtvi se ne mogu vratiti, ako razumijete na što mislim. Pas juri okolo, ošamućen eksplozijom granate, vukući uzicu za sobom. Njegove vlasnice više nema niti će je ikada biti. Kakva budućnost? Kakva Rusija?
San o budućnosti je san o spasenju, religiozan u svojoj srži. Prvi grijeh je podijelio vrijeme na zemaljsko i nebesko, a ako nebo simbolizira puninu i vječnost, onda se zemaljsko vrijeme čini linearnim i uvijek nepotpunim. Svaka nova generacija u teleološkoj logici približava nas formiranju Nebeskog Grada u kojem će svaki oblik nedostatka i zablude biti poražen. Režimi i vladari se mijenjaju, ali poštovanje prema ideji Nebeskog Grada ostaje u srži političkih obećanja. Autokrat divljački hakira sadašnjost jer je uvjeren da je posljednji kralj vremena. To znači da vam je Nebeski Grad nadomak ruke. Takva je psihopatska logika tiranije koja se doslovno želi zalijepiti u budućnost. Liberalno očekivanje je skromno i odbacuje neposredno zadovoljenje, videći opravdanje za svoje ulaganje u budućnosti. Ali u oba slučaja budućnost je Platonov iskop, podjarmljujuća dogma koja zahtijeva beskrajna odricanja u sadašnjosti. Za vraćanje brige za budućnost nije potrebno mnogo – treba ući u sveti prostor Rusije, gdje je dojučerašnji tiranin podnosio žrtve, i oprati pod od krvi.
Težnja prema budućnosti sadrži odbijanje iskustva sadašnjosti. Našim fantazijama upravlja kukavička želja da se brzo prebacimo sa srama i tuge koji preplavljuju dušu na racionalni projekt spasenja. U međuvremenu: naličje futurizma, koje nije uvijek vidljivo, jest nekropolitička praksa obećavanja života za jednoga po cijenu života drugih. Dakle, budućnost je umrljana fašizmom. Nije slučajno da Hannah Arendt kaže da je “briga za dostojnu budućnost” predmet promišljanja laika. O budućnosti ne razmišlja izopačeni fanatik poput Hitlera, ili pustolov poput Göringa, nego filistar, obiteljski čovjek – on je taj kojem se fašizam obraća. Sloboda živih bića, njihovo pravo na identitet i vlastitu, iako besposlenu sudbinu u brigama za budućnost neprestano se odgađa za sutra koje nikada neće doći.
Briga za budućnost temelji se na strahu od sadašnjosti koja može biti nepodnošljiva ako se promatra bez filtera. Suprotstavljena je apokaliptičkoj prijetnji povratka u životinjsko stanje – u gubitak identiteta, povijesti, kulture, posebnog puta. Budućnost uvijek ima na umu prijetnju Apokalipse i bježi od nje, mameći nas odgođenim uživanjem. Ali Apokalipsa se već dogodila – i nema budućnosti. Obješene starice vise na drveću, djeca s otkinutim rukama i nogama stisnuta su u krevetima, komadi smrznutog mesa leže u rovovima; lav, preplašen eksplozijama, razbija lice o rešetke kaveza.
Za psa, to omamljeno siroče, sve postoji samo ovdje i sada. Taj pas nema pojma o budućnosti, nema sutrašnjice koja truje savjest. Pas bi se iznenadio soteriološkim težnjama Rusa jer njegovo tijelo sigurno zna da je sve gotovo. Čak i ako postoji neki tip “poslije” – nova vlasnica, utočište, skrb – to on neće očekivati, predvidjeti, kontrolirati ili percipirati kao obrazac. Iznenada će nastati novi život, a s njim i novo ime i novi teritorij, u kojem će se pas, nakon dugih mjeseci tjelesne plašljivosti i drhtanja, moći naći ponovno stvoren iz nepostojanja i ponovno nekome potreban. Da bi se čovjek mogao suočiti sa sadašnjošću, mora se odreći moći koju daje mašta o spasenju i prihvatiti da Rusija nema budućnost. Postanite pas shrvan životinjskom tugom i ne očekujte ništa. Umjesto da brinemo da će nas netko otkazati, otkažite sami sebe. Živite kao da smo već mrtvi. Takva etika pomaže u prevladavanju straha.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas, 24. 2. 2023.
Kirill Medvedev: Biti Rus, suprotstavljati se Smrti
Kirill Medvedev ruski je pjesnik, prevoditelj, izdavač i politički aktivist. Tekst je objavljen 24. siječnja 2023. na portalu Colta.ru, u sklopu tematskog bloka o tome kako različite javne ličnosti, intelektualci od sociologa i filozofa do politologa, vide budućnost Rusije (https://www.colta.ru/articles/specials/29712-neyasnaya-rossiya-buduschego-kirill-medvedev-byt-russkim-soprotivlyatsya-smerti)
Izgubili smo se između nacije i imperije, između russkog i rossijskog, između sovjetskog i postsovjetskog. Zbog toga je u naše ime lako počinjati ratove, lako nas je otkazati, a ni mi sami nismo neskloni sami sebi otkazati. Ne posjedujemo sadašnjost, ali posjedujemo podosta kontradiktorne prošlosti. Rusku budućnost slamaju proroci postnuklearne nebeske Rusije, pravoslavni demoni i patriotski klaunovi raznih boja. Čemu se nadati?
Georgij Ivanov autor je poznate pjesme “Dobro je što nema Rusije”, koja se iz nekog razloga jako sviđa ruskim nacionalistima. Nose ga na majicama, često ga citiraju na svojim blogovima. Stvar je možda u tome da se nakon 20. stoljeća, nakon boljševika i SSSR-a, stara Rusija može afirmirati samo kroz negaciju. Pjesnikinja Irina Odoevceva, Ivanovljeva supruga, rekla je da je ova pjesma apofatična: samo kroz negaciju pjesnik, proživljavajući gubitak nekadašnjeg svijeta, u potpunosti povezanog s Rusijom, može taj svijet spomenuti i uskrsnuti ga (o tome je i druga Ivanovljeva poznata pjesma „I vaše Rusije se ne sjećam, i razmišljati o njoj ne želim”).
Teško je razmišljati o ruskoj budućnosti kada ruske vlasti uništavaju svoj narod u izravnom prijenosu. Kada je na dnevnom redu apofatički proboj u neku novu Rusiju kroz nuliranje postojeće Rusije. Ideolozi ovog rata po navici koriste jaz između russkog i rossijskog, shvaćajući prvo kao neku mutnu kulturnu i etičku tvar koja navodno može utjecati na ljude bilo kojeg podrijetla i državljanstva i dodatno držati na okupu sve koji žive u Rusiji. Inicijatori ovog rata, nadoknađujući ljudima svoju političku bespravnost pridodavanjem “iskonskih” teritorija, pokušavaju proširiti navodno nadnacionalni “ruski projekt” što dalje izvan granica iz 1991. godine. Manjkava i loše proračunata logika ekspanzije obećava da će samljeti sve ono što je postsovjetska Rusija. U dušu mi je zarasla iskrenost s kojom je novinarka Olga Andrejeva izrazila kako logika bezgraničnog „ruskog svijeta“ vodi do uobičajenog podzemnog šovinizma koji kvari društvo.
“Svima nam je u glavi zapisano nebo Austerlitza, velika kultura jedinstva ljudi i Boga.
I ne trebamo vam gurati putovnicu ili vaše prljave plahte u lice. U Rusiji, s njezinim Udmurtima i Čuvašima, normalan nacionalni osjećaj ne izražava se u razgraničenju nacionalnih pripadnosti, već u njihovom ujedinjenju.
Kada Židov kaže ‘mi smo Židovi’, misli na Židove rođene od majke Židovke.
Ali kada kažemo ‘mi smo Rusi’, najprirodnije mislimo na sve koji su s nama učili u istoj školi i pisali završni esej o ulozi ličnosti u povijesti prema romanu ‘Rat i mir’.
Samu ideju krutog nacionalnog razlikovanja donijeli su u Rusiju upravo oni narodi za koje je ovo pitanje od krucijalne važnosti. Oni koji žive u toj nacionalnoj paradigmi, hrane njom svoju kulturu, svoju osobnu identifikaciju s njom. Najčešće su to relativno mali narodi koji na taj način štite svoj nacionalni integritet. Ali mi ne živimo tako. Takva nas pitanja malo zanimaju. Nas zanima nebo Austerlitza.”
Lagano prelazeći od „svjetske osjetljivosti ruske duše“ do progona naroda, svjedoci neba Austerlitza susreću se s onima koji na svoj način žele rusko svesti na nešto predmoderno, očistivši ga od imperijalnog i sovjetske “multinacionale”. Zatim na seljački život, oslobođen utjecaja Zapada, sovjetskog i postsovjetskog multikulturalnog grada. Zatim na drevni Novgorod koji kao da simbolizira izgubljeni put europske demokracije. San o jednostavnoj sreći u udobnoj kući nacionalne države koju su Rusi konačno pronašli izrazio je ekscentrični ideolog novog nacionalizma Konstantin Krilov. Također je u koncept „ne-Rusa“ uložio sav svoj strah od ekonomskih imigranata i mnogih drugih navodnih neprijatelja ruskog naroda. Pozdrav pokojnom Konstantinu od Rusa koji, bježeći od mobilizacije, danas uživaju bezvizni režim i gostoprimstvo brojnih stanovnika Srednje Azije.
Riječ je o optici u kojoj se rješenje problema Velike Rusije, koja se sa svim svojim golemim teritorijem opasno klati između postsovjetske demodernizacije i željenog skoka u budućnost vidi u stvaranju nekakve fantazmatične Rusije male, odnosno u izolaciji, redukciji, odsijecanju suvišnog. Najčešće se azijski sloj pokazuje suvišnim. Kao da bi umjesto promišljanja složene slike života naroda i kultura iz epohe imperija, složenog odnosa između kolonijalizma i modernizacije iz epohe SSSR-a, bilo bolje jednostavno se riješiti svega toga kao nepotrebnog povijesnog balasta. I nije stvar u marginalnim (re)amaterskim dizajnerima Ingrije ili neke republike Černozemlja. Stvar je u objektivnom zamoru od tereta velikih sukobljenih povijesti i teritorija, u nerazumijevanju što dalje sa svim tim.
Boljševici su znali što im je dalje činiti s tim, najtežim su valjkom prošli kroz staru imperijalnu višenacionalnost i stvorili svoju Rusiju, svoje Ruse, svoje Ukrajince i ostale “sovjetske nacije”, nadajući se da će ih na kraju okupiti u jedan zajednički sovjetski narod. U njemu je bilo puno smrti i uništenja, puno uškopljivanja i nasilnog redizajniranja. U njemu je bilo mnogo toga zbog čega se danas ne možemo vratiti nikakvim “korijenima”. U tome je bio veliki projekt budućnosti. Nešto čemu sada nismo ni blizu, ako Duginov svemirski delirij ili cviljenje Ohlobistina ne smatrate projektom za budućnost. Upravo zbog toga propala komunistička budućnost još uvijek izaziva toliki entuzijazam koji se pogrešno čini kao glupa nostalgija. Zato najgorljiviji kritičari boljševičke utopije izazivaju samo čuđenje. Što ste nam donijeli, realisti? Francusku punđu? Put do hrama s demonima opsjednutim svećenikom? Ratovali smo 70 godina, učili su nas da je život borba? Dajte nam 20 mirnih godina i nećete prepoznati Rusiju? Nakon 1993. prestali smo s ratovanjem i okrenuli smo se privatnom životu. Nafta nam je 2000-ih mogla dati novu društvenu sferu, novu znanost, novu industrijalizaciju i postindustrijalizaciju, ali je postala pogonsko gorivo konformne depolitizirane potrošnje. Konzumerizam, koji vodi proždiranju drugih i sebe, još je jedan pazolinski duh smrti, fašizma i samouništenja koji hara ruskim prostorom.
Povlačenje u sebe tijekom 1990-ih nas je u konačnici učinilo, Ruse kao zajednicu, nemoćne pred ratom koji je pokrenut u naše ime. I tada i sada. Bilo je vrijeme za povratak kući, ali se nije imalo gdje vratiti, i sada se nema gdje vratiti, i nikakvoga doma nema.
Ruski, kao i tatarski, kalmički i bilo koji drugi, neizbježno će se morati ponovno konstruirati. I što će tada biti rusko, a što više neće biti rusko, koje će biti ruske granice, što će biti zajednička Rusija (ili će se ovaj politički prostor drugačije zvati) – gotovo je neizbježno da se o svemu tome neće odlučivati u kremaljskim uredima, gdje lukave formulacije poput “ruski kao jezik državotvornog naroda” šalju naciju, koja od 90-ih godina prošlog stoljeća leži u demografskoj rupi, pod paljbu kvalitetne suvremene artiljerije, iz sve snage približavaju zemlju demontaži, preraspodjeli, građanskim i nacionalnim obračunima u duhu istih onih 1990-ih, ili još gore.
Ruski nacionalizam miriše na smrt. Ali to nam ne pomaže odgovoriti na pitanje koje muči antiratnu oporbu – zašto muškarci poslušno idu u rat, čak i ako se ne žele boriti? Zašto se majke često ne protive odlasku svojih sinova u rat? Nije li to ista mračna volja za samouništenjem?
Možda se radi o tome da se u depolitiziranom društvu veza čovjeka s ratom očituje kao jedina politička veza – jedina veza s domovinom, sa zemljom, s velikom – imaginarnom, potrebnom – zajednicom. Sve ostalo – posao i obitelj, nogomet i kreativnost – privatni je život … A ako je tako, onda pitanja poput „kako ne odvojiti vlast i državu?!“ stvarno gube smisao čim osoba primi poziv na front. Budući da ne shvaćamo u kakvoj su vezi naši privatni interesi s interesima društva i države, ne shvaćamo ni po čemu se razlikuju interesi režima od interesa društva i države. Dakle, “ponižavajuće je bježati, zvali su me, pa ću ići”… Sve je to naš zajednički problem, uključujući i one koji su imali želju i mogućnost pobjeći.
Kakva bi mogla biti ruska budućnost? Kako se nositi s ekspanzivnošću naše povijesti, kulture, jezika i istodobno opsesivnom žudnjom za nedostižnom “normalnošću”? S opsjednutošću prošlošću i jednako opasnom željom da je se što prije potpuno zaboravi?
Možemo se samo nadati da će nastavak ruskog života, uz doživljavanje raznih vrsta odgovornosti za Putinov rat, biti povezan s nekim jednostavnim praksama: prijateljstvom, ljubavlju, poslom, obitelji, dobrosusjedskim odnosima… Praksama koje nude mogućnost obnavljanja veza, obnavljanja uništenog društva. Praksama koje ne izrastaju iz velike povijesti i velike kulture (pa koje stoga zahtijevaju veliku reviziju), ili iz manjkavog postsovjetskog kulta privatnog života, i, naravno, ne iz otuđenih “tradicionalnih vrijednosti”. Nego iz potrebe za preživljavanjem. Iz iste potrebe koja danas pokreće majke i supruge mobiliziranih, one koje traže povratak vojnika kućama. Otpor – jedna od takvih jednostavnih praksi – ne kao imperativ ili etička vrijednost, već kao način preživljavanja. Preživljavanja ne samo u osobnom, nego i kolektivnom smislu; nadvladavanja smrti koju donosi “ruski projekt” koji danas u Ukrajini i ubija i gine.
I tek nakon toga će biti šanse da promijenimo našu tzv. kulturni kod koji je, suprotno svim jeftinim ideolozima, čak i načelno dostupan za prekodiranje.
Neće biti budućnosti
Lina Bulahova, Oksana Timofejeva: Neće biti budućnosti
Lina Bulahova i Oksana Timofejeva ruske su filozofkinje i feministkinje. Tekst je objavljen 24. siječnja 2023. na portalu Colta.ru, u sklopu tematskog bloka o tome kako različite javne ličnosti, intelektualci – od pisaca, ekonomista i filozofa do politologa – vide budućnost Rusije (https://www.colta.ru/articles/specials/29709–neyasnaya–rossiya–buduschego–lina–bulahova–i–oksana–timofeeva–buduschego–ne–budet).
Rusija budućnosti bit će lijepa. Ispunit će sve ono o čemu smo mi sami, naše majke i naše bake sanjale. Bit će to zemlja pobjedničkog feminizma, naseljena slobodnim ženama. Žene će vladati ovom državom na svoju vlastitu i radost drugih. Ili bolje rečeno: nitko neće vladati ovom zemljom, mi ćemo ukinuti vlast. Država će u njoj biti potrebna samo na početku kako bi neutralizirala ostatke patrijarhalne kulture, a onda će se sama poništiti u skladu s glavnim zakonom političke dijalektike, o kojem još ništa ne znamo jer se znanost – u uvjetima birokratske prisile zaokupljene uglavnom primijenjenom militaristikom – time ne može baviti. U prekrasnoj Rusiji budućnosti znanstvenici će prestati ispunjavati narudžbe vlasti, pisati dosadne molbe i dugačka izvješća o stipendijama, te će se konačno baciti na posao. Svaka će institucija biti poput institucije vještičarenja i čarobnjaštva: u laboratorijima i odjelima započet će razvoj tehnologija za postizanje sreće i besmrtnosti koje će biti nježne prema prirodi i koje će – zajedno s obrazovanjem, medicinom i sportom – morati postati univerzalne i besplatne.
Lijepa Rusija budućnosti prestat će voditi ratove. Nikada nikoga neće napasti, a ako neka glupa i zla država odluči napasti nju, neće od toga biti puno vajde jer lijepa Rusija budućnosti neće imati teritorije koje bi itko mogao napasti niti će biti ograđena zidovima ili granicama od bodljikave žice. Ponavljam, nastanit će ga slobodne žene koje neće trpjeti državne i druge granice, a još više neće dopustiti da se njihova zemlja tretira kao otuđeni teritorij povezan s nekakvim birokratskim suverenitetom. Ove žene naučit će kliziti preko svih granica i sanitarnih kordona poput munjevitih užarenih mačaka. U prekrasnoj Rusiji budućnosti neće biti policije, policajaca i zatvora. Svim zatvorenicima bit će oprošteno, a zatočene životinje bit će puštene iz zooloških vrtova u divljinu. Umjesto otuđenog rada, čija je poanta samo da se bogati i dalje bogate, moći ćemo jednostavno slikati, stvarati glazbu ili poeziju, a i ići ćemo jedni drugima u goste da zajedno pijemo čaj. Sve će u našoj zemlji biti besplatno, a pogotovo ljubav. Neće više postojati tradicionalne vrijednosti koje opravdavaju da jaki tuku slabije. Svatko će moći voljeti koga želi i željeti koga voli u našoj šarenoj i šarolikoj zemlji.
Prekrasna Rusija budućnosti zaboravit će, poput ružnog sna, imperij kakvim je nekad bila. Svim narodima koji žive na području suvremene Ruske Federacije vratit će se izgubljeni jezici i smislovi, i svaki od njih imat će svoj jedinstveni oblik interakcije s okolinom. Vojska će biti raspuštena; bivši vojnici oslobodit će svoju skrivenu, potisnutu ženstvenost i pronaći će se u izvedbenim umjetnostima. Lijepa Rusija budućnosti će dobrovoljno i jednostrano odustati od nuklearnog oružja kako bi povela i druge zemlje, pokazujući im primjer pristojnog života. Naporima znanstvenika i inženjera vojni atom pretvorit će se u miroljubivi, a umjesto nuklearnih bombi imat ćemo dovoljno energije da zagrijemo sve promrzle životinje i ljude na svijetu. Naftu i plin ćemo ostaviti u zemlji i zacijeliti sve rane nanesene bušotinama. Lijepa Rusija budućnosti sići će s naftne igle, a novac koji sada donosi prodaja ugljikovodika i drugih sirovina neće se trošiti na rat, već na obnovu bioraznolikosti, prirodnih krajolika i ekosustava. Naše će šume hladiti atmosferu dok se globalno zatopljenje ne zaustavi i dok klimatske prijetnje ne prođu, a sve nevolje i uznemirujuće misli zaglavit će u močvarama, pretvarajući se u životvorne htone. Životinje će izaći iz šipražja i reći pametne stvari ljudskim jezikom.
Nikada neće biti lijepe Rusije budućnosti – ne zato što Rusije neće biti, već zato što neće biti budućnosti. Tako je uređeno vrijeme – ono nije ravna linija od tri jednaka segmenta, već proces prijelaza sadašnjosti u prošlost koji se ne može prikazati jednostavnim brojkama. Svaki je trenutak, kako je rekao Hegel, nekadašnje “sada”, bitak, koji je istog trenutka već prešao u nebitak. Budućnost je izmišljena kako bi nas spasila straha od smrti i pomogla nam da zaboravimo na nepovratnost, na ono što i koga ne možemo vratiti ni pod kojim okolnostima, čak i ako svrgnemo tiranina, proglasimo neovisnost svih uključenih zemalja i izgradimo raj na zemlji. Mrtvi se ne mogu vratiti, ako razumijete na što mislim. Pas juri okolo, ošamućen eksplozijom granate, vukući uzicu za sobom. Njegove vlasnice više nema niti će je ikada biti. Kakva budućnost? Kakva Rusija?
San o budućnosti je san o spasenju, religiozan u svojoj srži. Prvi grijeh je podijelio vrijeme na zemaljsko i nebesko, a ako nebo simbolizira puninu i vječnost, onda se zemaljsko vrijeme čini linearnim i uvijek nepotpunim. Svaka nova generacija u teleološkoj logici približava nas formiranju Nebeskog Grada u kojem će svaki oblik nedostatka i zablude biti poražen. Režimi i vladari se mijenjaju, ali poštovanje prema ideji Nebeskog Grada ostaje u srži političkih obećanja. Autokrat divljački hakira sadašnjost jer je uvjeren da je posljednji kralj vremena. To znači da vam je Nebeski Grad nadomak ruke. Takva je psihopatska logika tiranije koja se doslovno želi zalijepiti u budućnost. Liberalno očekivanje je skromno i odbacuje neposredno zadovoljenje, videći opravdanje za svoje ulaganje u budućnosti. Ali u oba slučaja budućnost je Platonov iskop, podjarmljujuća dogma koja zahtijeva beskrajna odricanja u sadašnjosti. Za vraćanje brige za budućnost nije potrebno mnogo – treba ući u sveti prostor Rusije, gdje je dojučerašnji tiranin podnosio žrtve, i oprati pod od krvi.
Težnja prema budućnosti sadrži odbijanje iskustva sadašnjosti. Našim fantazijama upravlja kukavička želja da se brzo prebacimo sa srama i tuge koji preplavljuju dušu na racionalni projekt spasenja. U međuvremenu: naličje futurizma, koje nije uvijek vidljivo, jest nekropolitička praksa obećavanja života za jednoga po cijenu života drugih. Dakle, budućnost je umrljana fašizmom. Nije slučajno da Hannah Arendt kaže da je “briga za dostojnu budućnost” predmet promišljanja laika. O budućnosti ne razmišlja izopačeni fanatik poput Hitlera, ili pustolov poput Göringa, nego filistar, obiteljski čovjek – on je taj kojem se fašizam obraća. Sloboda živih bića, njihovo pravo na identitet i vlastitu, iako besposlenu sudbinu u brigama za budućnost neprestano se odgađa za sutra koje nikada neće doći.
Briga za budućnost temelji se na strahu od sadašnjosti koja može biti nepodnošljiva ako se promatra bez filtera. Suprotstavljena je apokaliptičkoj prijetnji povratka u životinjsko stanje – u gubitak identiteta, povijesti, kulture, posebnog puta. Budućnost uvijek ima na umu prijetnju Apokalipse i bježi od nje, mameći nas odgođenim uživanjem. Ali Apokalipsa se već dogodila – i nema budućnosti. Obješene starice vise na drveću, djeca s otkinutim rukama i nogama stisnuta su u krevetima, komadi smrznutog mesa leže u rovovima; lav, preplašen eksplozijama, razbija lice o rešetke kaveza.
Za psa, to omamljeno siroče, sve postoji samo ovdje i sada. Taj pas nema pojma o budućnosti, nema sutrašnjice koja truje savjest. Pas bi se iznenadio soteriološkim težnjama Rusa jer njegovo tijelo sigurno zna da je sve gotovo. Čak i ako postoji neki tip “poslije” – nova vlasnica, utočište, skrb – to on neće očekivati, predvidjeti, kontrolirati ili percipirati kao obrazac. Iznenada će nastati novi život, a s njim i novo ime i novi teritorij, u kojem će se pas, nakon dugih mjeseci tjelesne plašljivosti i drhtanja, moći naći ponovno stvoren iz nepostojanja i ponovno nekome potreban. Da bi se čovjek mogao suočiti sa sadašnjošću, mora se odreći moći koju daje mašta o spasenju i prihvatiti da Rusija nema budućnost. Postanite pas shrvan životinjskom tugom i ne očekujte ništa. Umjesto da brinemo da će nas netko otkazati, otkažite sami sebe. Živite kao da smo već mrtvi. Takva etika pomaže u prevladavanju straha.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas, 24. 2. 2023.
Kirill Medvedev: Biti Rus, suprotstavljati se Smrti
Kirill Medvedev ruski je pjesnik, prevoditelj, izdavač i politički aktivist. Tekst je objavljen 24. siječnja 2023. na portalu Colta.ru, u sklopu tematskog bloka o tome kako različite javne ličnosti, intelektualci od sociologa i filozofa do politologa, vide budućnost Rusije (https://www.colta.ru/articles/specials/29712-neyasnaya-rossiya-buduschego-kirill-medvedev-byt-russkim-soprotivlyatsya-smerti)
Izgubili smo se između nacije i imperije, između russkog i rossijskog, između sovjetskog i postsovjetskog. Zbog toga je u naše ime lako počinjati ratove, lako nas je otkazati, a ni mi sami nismo neskloni sami sebi otkazati. Ne posjedujemo sadašnjost, ali posjedujemo podosta kontradiktorne prošlosti. Rusku budućnost slamaju proroci postnuklearne nebeske Rusije, pravoslavni demoni i patriotski klaunovi raznih boja. Čemu se nadati?
Georgij Ivanov autor je poznate pjesme “Dobro je što nema Rusije”, koja se iz nekog razloga jako sviđa ruskim nacionalistima. Nose ga na majicama, često ga citiraju na svojim blogovima. Stvar je možda u tome da se nakon 20. stoljeća, nakon boljševika i SSSR-a, stara Rusija može afirmirati samo kroz negaciju. Pjesnikinja Irina Odoevceva, Ivanovljeva supruga, rekla je da je ova pjesma apofatična: samo kroz negaciju pjesnik, proživljavajući gubitak nekadašnjeg svijeta, u potpunosti povezanog s Rusijom, može taj svijet spomenuti i uskrsnuti ga (o tome je i druga Ivanovljeva poznata pjesma „I vaše Rusije se ne sjećam, i razmišljati o njoj ne želim”).
Teško je razmišljati o ruskoj budućnosti kada ruske vlasti uništavaju svoj narod u izravnom prijenosu. Kada je na dnevnom redu apofatički proboj u neku novu Rusiju kroz nuliranje postojeće Rusije. Ideolozi ovog rata po navici koriste jaz između russkog i rossijskog, shvaćajući prvo kao neku mutnu kulturnu i etičku tvar koja navodno može utjecati na ljude bilo kojeg podrijetla i državljanstva i dodatno držati na okupu sve koji žive u Rusiji. Inicijatori ovog rata, nadoknađujući ljudima svoju političku bespravnost pridodavanjem “iskonskih” teritorija, pokušavaju proširiti navodno nadnacionalni “ruski projekt” što dalje izvan granica iz 1991. godine. Manjkava i loše proračunata logika ekspanzije obećava da će samljeti sve ono što je postsovjetska Rusija. U dušu mi je zarasla iskrenost s kojom je novinarka Olga Andrejeva izrazila kako logika bezgraničnog „ruskog svijeta“ vodi do uobičajenog podzemnog šovinizma koji kvari društvo.
“Svima nam je u glavi zapisano nebo Austerlitza, velika kultura jedinstva ljudi i Boga.
I ne trebamo vam gurati putovnicu ili vaše prljave plahte u lice. U Rusiji, s njezinim Udmurtima i Čuvašima, normalan nacionalni osjećaj ne izražava se u razgraničenju nacionalnih pripadnosti, već u njihovom ujedinjenju.
Kada Židov kaže ‘mi smo Židovi’, misli na Židove rođene od majke Židovke.
Ali kada kažemo ‘mi smo Rusi’, najprirodnije mislimo na sve koji su s nama učili u istoj školi i pisali završni esej o ulozi ličnosti u povijesti prema romanu ‘Rat i mir’.
Samu ideju krutog nacionalnog razlikovanja donijeli su u Rusiju upravo oni narodi za koje je ovo pitanje od krucijalne važnosti. Oni koji žive u toj nacionalnoj paradigmi, hrane njom svoju kulturu, svoju osobnu identifikaciju s njom. Najčešće su to relativno mali narodi koji na taj način štite svoj nacionalni integritet. Ali mi ne živimo tako. Takva nas pitanja malo zanimaju. Nas zanima nebo Austerlitza.”
Lagano prelazeći od „svjetske osjetljivosti ruske duše“ do progona naroda, svjedoci neba Austerlitza susreću se s onima koji na svoj način žele rusko svesti na nešto predmoderno, očistivši ga od imperijalnog i sovjetske “multinacionale”. Zatim na seljački život, oslobođen utjecaja Zapada, sovjetskog i postsovjetskog multikulturalnog grada. Zatim na drevni Novgorod koji kao da simbolizira izgubljeni put europske demokracije. San o jednostavnoj sreći u udobnoj kući nacionalne države koju su Rusi konačno pronašli izrazio je ekscentrični ideolog novog nacionalizma Konstantin Krilov. Također je u koncept „ne-Rusa“ uložio sav svoj strah od ekonomskih imigranata i mnogih drugih navodnih neprijatelja ruskog naroda. Pozdrav pokojnom Konstantinu od Rusa koji, bježeći od mobilizacije, danas uživaju bezvizni režim i gostoprimstvo brojnih stanovnika Srednje Azije.
Riječ je o optici u kojoj se rješenje problema Velike Rusije, koja se sa svim svojim golemim teritorijem opasno klati između postsovjetske demodernizacije i željenog skoka u budućnost vidi u stvaranju nekakve fantazmatične Rusije male, odnosno u izolaciji, redukciji, odsijecanju suvišnog. Najčešće se azijski sloj pokazuje suvišnim. Kao da bi umjesto promišljanja složene slike života naroda i kultura iz epohe imperija, složenog odnosa između kolonijalizma i modernizacije iz epohe SSSR-a, bilo bolje jednostavno se riješiti svega toga kao nepotrebnog povijesnog balasta. I nije stvar u marginalnim (re)amaterskim dizajnerima Ingrije ili neke republike Černozemlja. Stvar je u objektivnom zamoru od tereta velikih sukobljenih povijesti i teritorija, u nerazumijevanju što dalje sa svim tim.
Boljševici su znali što im je dalje činiti s tim, najtežim su valjkom prošli kroz staru imperijalnu višenacionalnost i stvorili svoju Rusiju, svoje Ruse, svoje Ukrajince i ostale “sovjetske nacije”, nadajući se da će ih na kraju okupiti u jedan zajednički sovjetski narod. U njemu je bilo puno smrti i uništenja, puno uškopljivanja i nasilnog redizajniranja. U njemu je bilo mnogo toga zbog čega se danas ne možemo vratiti nikakvim “korijenima”. U tome je bio veliki projekt budućnosti. Nešto čemu sada nismo ni blizu, ako Duginov svemirski delirij ili cviljenje Ohlobistina ne smatrate projektom za budućnost. Upravo zbog toga propala komunistička budućnost još uvijek izaziva toliki entuzijazam koji se pogrešno čini kao glupa nostalgija. Zato najgorljiviji kritičari boljševičke utopije izazivaju samo čuđenje. Što ste nam donijeli, realisti? Francusku punđu? Put do hrama s demonima opsjednutim svećenikom? Ratovali smo 70 godina, učili su nas da je život borba? Dajte nam 20 mirnih godina i nećete prepoznati Rusiju? Nakon 1993. prestali smo s ratovanjem i okrenuli smo se privatnom životu. Nafta nam je 2000-ih mogla dati novu društvenu sferu, novu znanost, novu industrijalizaciju i postindustrijalizaciju, ali je postala pogonsko gorivo konformne depolitizirane potrošnje. Konzumerizam, koji vodi proždiranju drugih i sebe, još je jedan pazolinski duh smrti, fašizma i samouništenja koji hara ruskim prostorom.
Povlačenje u sebe tijekom 1990-ih nas je u konačnici učinilo, Ruse kao zajednicu, nemoćne pred ratom koji je pokrenut u naše ime. I tada i sada. Bilo je vrijeme za povratak kući, ali se nije imalo gdje vratiti, i sada se nema gdje vratiti, i nikakvoga doma nema.
Ruski, kao i tatarski, kalmički i bilo koji drugi, neizbježno će se morati ponovno konstruirati. I što će tada biti rusko, a što više neće biti rusko, koje će biti ruske granice, što će biti zajednička Rusija (ili će se ovaj politički prostor drugačije zvati) – gotovo je neizbježno da se o svemu tome neće odlučivati u kremaljskim uredima, gdje lukave formulacije poput “ruski kao jezik državotvornog naroda” šalju naciju, koja od 90-ih godina prošlog stoljeća leži u demografskoj rupi, pod paljbu kvalitetne suvremene artiljerije, iz sve snage približavaju zemlju demontaži, preraspodjeli, građanskim i nacionalnim obračunima u duhu istih onih 1990-ih, ili još gore.
Ruski nacionalizam miriše na smrt. Ali to nam ne pomaže odgovoriti na pitanje koje muči antiratnu oporbu – zašto muškarci poslušno idu u rat, čak i ako se ne žele boriti? Zašto se majke često ne protive odlasku svojih sinova u rat? Nije li to ista mračna volja za samouništenjem?
Možda se radi o tome da se u depolitiziranom društvu veza čovjeka s ratom očituje kao jedina politička veza – jedina veza s domovinom, sa zemljom, s velikom – imaginarnom, potrebnom – zajednicom. Sve ostalo – posao i obitelj, nogomet i kreativnost – privatni je život … A ako je tako, onda pitanja poput „kako ne odvojiti vlast i državu?!“ stvarno gube smisao čim osoba primi poziv na front. Budući da ne shvaćamo u kakvoj su vezi naši privatni interesi s interesima društva i države, ne shvaćamo ni po čemu se razlikuju interesi režima od interesa društva i države. Dakle, “ponižavajuće je bježati, zvali su me, pa ću ići”… Sve je to naš zajednički problem, uključujući i one koji su imali želju i mogućnost pobjeći.
Kakva bi mogla biti ruska budućnost? Kako se nositi s ekspanzivnošću naše povijesti, kulture, jezika i istodobno opsesivnom žudnjom za nedostižnom “normalnošću”? S opsjednutošću prošlošću i jednako opasnom željom da je se što prije potpuno zaboravi?
Možemo se samo nadati da će nastavak ruskog života, uz doživljavanje raznih vrsta odgovornosti za Putinov rat, biti povezan s nekim jednostavnim praksama: prijateljstvom, ljubavlju, poslom, obitelji, dobrosusjedskim odnosima… Praksama koje nude mogućnost obnavljanja veza, obnavljanja uništenog društva. Praksama koje ne izrastaju iz velike povijesti i velike kulture (pa koje stoga zahtijevaju veliku reviziju), ili iz manjkavog postsovjetskog kulta privatnog života, i, naravno, ne iz otuđenih “tradicionalnih vrijednosti”. Nego iz potrebe za preživljavanjem. Iz iste potrebe koja danas pokreće majke i supruge mobiliziranih, one koje traže povratak vojnika kućama. Otpor – jedna od takvih jednostavnih praksi – ne kao imperativ ili etička vrijednost, već kao način preživljavanja. Preživljavanja ne samo u osobnom, nego i kolektivnom smislu; nadvladavanja smrti koju donosi “ruski projekt” koji danas u Ukrajini i ubija i gine.
I tek nakon toga će biti šanse da promijenimo našu tzv. kulturni kod koji je, suprotno svim jeftinim ideolozima, čak i načelno dostupan za prekodiranje.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas, 24. 2. 2023.