Kizo je bio stariji od mene tri godine. Živio je u Doboju, u naselju Bare. Barama su, u Bosni, često nazivana naselja u kojima je bilo groblje. Tako i ove. U groblju su se pokapali katolici i pravoslavci, Srbi i Hrvati. Jedni s jedne strane puta kroz groblje, drugi s druge strane. Kako su živjeli, u miru, tako su se i pokapali, u miru, jedni pored drugih.
Kizu i mene dijelila je taraba između mog djeda i njegovog oca. Ja sam dolazio u Bare kod bake i djeda, svaki ljetni i zimski raspust. Ne trebam naglašavati posebno da je to bilo, možda, najljepše razdoblje mog života. A važan dio tog razdoblja bio je i Kizo. Neki su ga zvali i Pjašak, po tome što je kao dijete, u pokušaju da savlada vožnju bicikla, kočio i govorio:
– Vidi kako pjašim – želeći reći kako se za njim diže prašina.
Bio je on moj stariji brat, ili kako bih ga ja zvao Bjat.
Učio me Kizo kako vezivati udice, gdje ćemo loviti ribu, kako stavljati mamce. Učio me kako vezivati armaturu, kako naplatiti svoj rad. Išao sam s njim u dobojsko kino na matineje, poslije kod Emina na kolače.
S njim sam išao u seosku kavanu. Tamo je bio stari džuboks gdje smo ubacivali po dva dinara i birali pjesme. Najčešće su to bile Crni leptir od YU grupe, Sama od YU grupe ali i Šabana Šaulića Sam za stolom jedan čovek sedi.
Neizmjerno sam bio tužan kada je Kizo, stariji od mene, dva ljeta odlazio u Gradac kako bi fotografirao turiste. Nije tada bilo mobitela pa da se svaka šuša naslikava u stotinama bespotrebnih i istih fotografija, koje nikada ne izrađuju, nego ih drže u galerijama na telefonu. Tada se nosio foto-aparat na vratu, ideš po plaži i vičeš:
– Slikanje! Sliku dobijete ujutro ili večeras, po želji! Navali narode, dvije slike platiš, treća džaba! – dok netko ne bi poželio zabilježiti to svoje ljetovanje, nerijetko bi uzimali i magarca za pozadinu pa ponosno rodbini koja nije mogla otići na more govorili:
– Ovaj sa šeširom sam ja, a ovo desno je magarac! – da ne dođe do zabune.
Govorio mi je i objašnjavao kako to funkcionira a ja sam jedva čekao da prođu ta njegova radna dva mjeseca, da mi priča kako je bilo, kakve su cure i da ga gledam kako svetu sliku.
Kako sam bio za njega dijete, nisam mogao ići ni na seoske igranke, u susjedno selo Kostajnicu u kojoj je, u Društvenom domu, svake subote bilo plesna večer s muzikom uživo.
Kizo, koji je u to vrijeme učio svirati gitaru, i naravno počinjao je s Crnim leptirom i Sviraj još prijatelju moj od Montena, svirao mi je jednu pjesmu koju je čuo u Kostajnici:
– „…ja u bijeloj sobi u bijelom, sjedim i gledam na usahlo tijelo tuge…tuge moje…“
od meni tada nepoznate grupe, ali sam poslije se sjetio da je to preteča Toka života i Rezervnog točka, koji su poslije napravili dva rock albuma, a nastupali su i na rođendanskom koncertu Radio Zenice, neke godine, ne sjećam se koje. S Kizom sam išao u robnu kuću Beograd u Doboju i kupio album Smaka Crna dama. Do iznemoglosti smo skupa slušali Crnu damu, Plavu pesmu, Alo,alo, Daire.
Kizo je bio mlađi brat, a ja sam njemu bio kao mlađi brat. Pratio sam ga u stopu. Upijao sam njegovu priču, stavove, poglede na djetinjstvo i mladost, skupa smo prolazili pubertetske dane. Radi njega sam bio, nemalo, tužan kada bi raspust prolazio, pa sam se morao iz bezbrižnosti seoskog života vraćati turobnom, gradskom, školskom životu. Uvijek kada bi mi nešto bilo teško oko srca pomišljao sam na novi raspust i dane koje ću provesti s Kizom.
Zimi smo se sanjkali na Berlandinoj livadi, preko puta naših kuća. Kizo je sa svojim starijim bratom pravio skije od razvaljenih dasaka starog bureta. Stavljali bi oko noge unutarnje gume od bicikla. Kakvi vezovi i pancerice. To nisam nikada prakticirao, jednostavno, jer sam se bojao brzine, ali i mogućnosti da se negdje razbijem i nešto polomim. Držao sam se sanjki i pičiguza u savladavanju nizbrdice.
Mi, u to vrijeme, još nismo imali televizor, pa smo išli kod Kizinih gledati Gradić Pejton. Kizina mama čitala nam je svima titlove. Tako je vježbala čitanje. Ona je bila mlada žena, lijepa, meni u to vrijeme, najljepša, jer vidio sam sliku s vjenčanja, sliku koja je bila crno-bijela, ali retuširana s dodatkom ruža na usnama, rumenila. Ne znam jesam li više gledao nju ili Beti iz serije, koju je glumila Barbara Perkins. Beti mi je dugo vremena bio ideal lijepe i zgodne žene.
Onda se polako, u naše živote unosila razlika u godinama i one tri godine razlike. Kizo se zamomčio, počeo raditi i zarađivati kao automehaničar, uvijek zaluđen autima i njihovim motorima. Ja sam, polagano, počinjao pisati pjesme, pratiti muzičke časopise i strastveno pratio muzičku scenu. Kako domaću, tako i stranu, pod utjecajem starijeg brata, ali dobojskih susjeda Slavka i Danka.
Neko vrijeme nisam redovito dolazio kod bake u Bare. Možda povremeno i na kraća razdoblja.
Jednoga dana, davne 1981. godine, uzeo sam sa štedne knjižice neke zarađene novce i s Fabijanom šetao Zenicom, a onda je on rekao:
– Mogao sam se i ošišati.
Sjeo sam u brijačnicu, čekajući ga da ga ošišaju, uzeo novine sa stola da malo prelistam i ubijem vrijeme.
Kud me đavo ponio da otvorim prvo crnu kroniku i ugledam malu, uokvirenu vijest:
– „U strašnoj prometnoj nesreći u selu Kostajnica život je izgubio Kizo. (Naveli su mu pravo ime i prezime). S njim u vozilu stradala su još trojica mladića, dvojica lakše, a jedan s teškim ozljedama. Pokop će se obaviti na mjesnom groblju Bare i naveden je baš taj dan.“ – dok ja čitam vijest.
Ostao sam otvorenih očiju i usta. U toj sekundi prestalo je moje djetinjstvo, a započela neizvjesna mladost. Fabijan me samo pogledao i odmah shvatio da nešto nije u redu. Budući da smo bili blizu željezničke stanice, došao sam do telefonske govornice i pozvao broj mojih rođaka iz Bara. Mi nismo imali telefon tamo, tako da smo komunicirali na način da zovnemo rođake i kažemo im kako ćemo pozvati ponovno za deset-petnaest minuta, dok baka ili netko od ukućana prijeđe ulicu i dođe do telefona. Tada to nisam napravio nego sam samo pitao:
– Je li istina da je Kizo poginuo? Kad je pokop? – sve se nadajući da je to greška i da to nije moj Kizo.
– Istina je, Tomo. Pokop je danas popodne.
Spustio sam slušalicu, pogledao kad ima prvi vlak i onda pozvao majku i rekao joj samo, onako suhu vijest:
– Kizo poginuo, odoh u Bare na pokop.
Uhvatio sam vlak, usput sam kupio kutiju cigara i ušao u vagon-restoran, poručio pivu i plakao, okrenut prozoru, i samo plakao. Nitko me nije ni pitao jesam li maloljetan i smijem li piti pivu. Pušio sam jednu za drugom, pio i plakao. Sad više nisam siguran jesam li samo pio ili sam samo plakao.
Po izlasku iz vlaka uzeo sam taksi i samo rekao:
– Vozi u Bare, na groblje. – Taksista me nije ni pogledao, samo je uključio taksimetar i rekao:
– Jebo te, danas je vascijeli Doboj u Barama.
Dok smo prilazili, vidio sam veliku gužvu, brzo sam platio izašao, popeo se do mjesta pokopa, taman da čujem zadnje riječi pravoslavnog popa. Raja koja me prepoznala, gledali su me u čudu, odakle sam se stvorio.
– Tomo, od kuda ti? Nismo ti, u ovoj silnoj frci, ni stigli javiti – rekao mi je jedan zajednički prijatelj, Kizin i moj. – Idemo sada kod njih kući na saučešće, hoćeš li s nama? – samo sam ga pogledao, kao da je izvalio najveću glupost u mom životu.
Došli smo do Kizinih roditelja i brata. Nisam se još stigao javiti mojoj baki i stričevima da sam stigao, nego onako, s rajom, otišao u kuću žalosti.
Kako to biva, sjelo se, popilo za pokoj duše, malo porazgovaralo, onako, u miru i tišini, s puno dostojanstva i mira. Tek tada sam čuo priču koja me dodatno naljutila.
Kizo je sa svojom trojicom prijatelja išao u Kostajnicu, u neku kafančugu, jer je jedan od njih bio na redovnom odsustvu iz tadašnje vojske. Budući da se tada malo više opustilo, puno se i popilo. Taj vojnik, kojemu ime neću i ne želim ni spomenuti, bio je najopušteniji i najveseliji.
Kizo je, budući da je malko previše popio, otišao u auto, sjeo na suvozačko sjedište da malo odspava i dođe do sebe, a ova trojica su nastavila piti. U nekom trenutku, bilo je već kasno, i lokal se zatvarao. Njih trojica su pošli, vojnik je uzeo Kizi ključeve od auta iz džepa kako bi on vozio. Kizo je blaženo spavao, umoran i pijan. Vojnik je sjeo za volan, a druga dvojica su ga molili da to ne čini jer, niti je imao položen vozački ispit, niti je znao voziti i još je bio poprilično pijan. Sjeo je za volan, druga dvojica su sjela natrag i krenuli su. Nakon svega par stotina metara, auto se kretalo luđačkom brzinom, ova dvojica su govorila:
– Uspori matere ti, nastradati ćemo!
– Ne brinite! – govorio je vojnik, opijen alkoholom i brzinom.
U tom trenu ugledali su samo bijeli, ili sivi zid ispred sebe, čuli su krš i lom i svjetla su se pogasila svima.
Kizo je, spavajući, poginuo na mjestu, polomio je vrat od siline udarca. Vojnik je imao teške ozljede, lomove, posjekotine, ali davao je znake života, a ona dvojica koja su sjedila otraga prošli su sa ozljedama koje nisu bile opasne po život.
Pričali su mi kako je to bio udar kao kad pukne bomba. Svi su se čudili kako je, uopće, netko ostao živ u toj gomili zgužvanog lima. Brzom intervencijom hitne službe, ondašnje milicije i vatrogasaca, tri života bila su spašena. Vojnikov brat se brzo našao na licu mjesta i gledao je kako mu brata izvlače iz smrskanog auta. Dao je podatke da je on vojnik te se uključila i vojna policija i hitno je prebačen na operacije i liječenje na VMA u Beograd.
Sjedio sam, okružen poznatim licima, sudionicima Kizinog i mog djetinjstva. Prvi put, otkako znam za sebe i njih, da smo šutjeli. U vrhu stola sjedio je Kizin stariji brat kojeg sam jedva prepoznao. Nekako se udebljao, pustio bradu i brkove, nije nikako sličio onom žilavom, spretnom momku iz mog djetinjstva. Kasnije, tu istu večer, u našoj omiljenoj kavani saznao sam da je i on imao prometnu nesreću prije godinu dana i da se jedva izvukao. Bradom i brkovima pokrivao je ožiljke na licu, a to što se udebljao bilo je od nekretanja jer su ozljede nogu, ruku i kralješnice bile, doista, teške. On je, u jednom trenutku, sigurno sat vremena nakon našeg dolaska s pokopa ugledao mene u kutu sobe te rekao:
– O, Tomo, otkud ti? Tko ti je javio? Kad si stigao?
Nisam imao snage, a ni vremena, objašnjavati mu i odgovarati na njegova pitanja. U drugoj sobi bili su Kizini roditelji, sa starijom ekipom susjeda. Kad sam ušao uputiti im izraze sućuti, izgledali su mi kao automati, nesvjesni trenutka u kojemu su prvo oni, a onda i mi svi.
Iz te kuće žalosti, jedan po jedan odlazili smo i nalazili se u našoj kavani, da još jednom svatko ispriča svoju verziju gdje je bio, kako je saznao za tragediju i nabacivao pokoje sjećanje na Kizu. Ja sam naručio dvije pive. Jednu za sebe, jednu za Kizu, polako sam pio i svaki put kucnuo čašom o čašu iz koje bi pio Kizo da je tu sa mnom.
Dugo u noć se ostalo u kavani. Nikome se nije žurilo, a sutra je, ionako, bio praznik, 1.maj.
Dogovorio sam se s poznatom ekipom da raspalimo roštilj, zamezimo i popijemo, još po jednom za pokojnoga Kizu. Ponovno se ne sjećam, jesam li više pio ili plakao, svjestan a ga nema i da ga više nikada neće biti sa mnom.
Prošlo je od tada bilo, sigurno, tri godine da nisam otišao u Bare. Jednostavno nisam imao snage. Moj brat mi je ispričao priču kako je u Rimskim toplicama, u vojnoj banji, susreo onog vojnika koji je vozio auto u kojemu je Kizo nastradao. Kad su se upoznali i rekli jedan drugome tko su i odakle su, vojnik je mom bratu rekao:
– Nisam ja vozio. Nisam ga ja ubio – misleći na kritičnu noć i na Kizino stradanje.
To mi je brat pričao kad je došao iz vojske. Činjenica je bila da je vojnikov brat sudjelovao u njegovom spašavanju iz uništenog vozila i da je izvučen s vozačkog sjedišta, a Kizo sa suvozačevog, što mu, naravno, nije išlo u prilog. Držao se vojnik te svoje priče jer je napravio niz prekršaja, od vožnje u pijanom stanju, do vožnje bez vozačke, neprilagođene brzine, do toga da kao vojnik nije smio ni piti niti se, u gluho doba noći, kretati.
Ovoga sam se sjetio nakon tri godine, jer tada sam tek, ponovno otišao u Doboj, na pokop jednom mog rođaka. Otac me zamolio da odem kao predstavnik naše obitelji, jer je i sam bio bolestan i vezan za postelju.
Otišao sam, javio se baki, a ona kao prava baka:
– Haj’ nešto pojedi, smiješ li popiti rakiju…odmori malo.
Izašao sam na dvorište oprati ruke i umiti se na vanjskoj česmi. Tada sam, na verandi susjedne kuće ugledao Kizinu mamu. Ugledala je i ona mene, samo je sjela na zadnju stepenicu i počela plakati. Ostavio sam sve, prešao, onako momački, preko tarabe popeo se do nje, zagrlio je, i onda smo skupa plakali, bez ijedne izgovorene riječi. Što smo mogli jedno drugom reći? Kolika nam bol razdire srce i dušu, da nam nedostaje, da ga pamtimo, da nema dana da ne pomislimo na njega. Ništa nismo mogli. Sve je bilo jasno.
Tu sam večer, nakon rođakovog pokopa, otišao zadnji put u onu, našu omiljenu kavanu. Nije tu bilo više meni poznatih lica, stolovi su nekako drugačije bili raspoređeni, nestao je negdje i stari džuboks, glazba je svirala iz neke nove muzičke linije.
Sjeo sam za prvi slobodni stol, naručio pivu sebi i Kizi, koji je neće popiti i više neće sjesti za naš stol, a onda, dva stola dalje, ugledam čovjeka koji baš i nije bio uredan, prljave odore, zapuštene kose i brade, kako, kao i ja, pije sam. Dok nije progovorio nisam ni shvaćao tko je.
– Što je? Što me gledaš? Misliš li i ti da sam ubojica? – lik možda ne bih prepoznao, ali taj glas bih uvijek, između tisuću drugih. Bio je to vojnik koji je vozio Kizin auto, koji je bio pijan, koji je prekoračio brzinu i koji je otrgnuo Kizu iz mog i svačijih života. Koji je odredio trenutak i granicu kad mi je prestalo djetinjstvo i počeo stvarni život.
Samo sam ga pogledao, platio moje i Kizino pivo i izašao iz kavane. Više nikada nisam ušao u tu kavanu. Ne znam ni postoji li još.
Nakon puno godina, otišao sam u Bare upaliti svijeće mom pradjedu, djedu, stričevima, baki i Kizi. Jadno sam se osjećao jer Kizin grob nisam pronašao. Dugo sam lutao i na koncu odustao, razočaran u sebe jer ne znam gdje mi je najveći prijatelj iz djetinjstva pokopan. Poslije mi je Rauk, zajednički prijatelj iz djetinjstva, rekao da grob nije premješten i da kad sljedeći put dođem zovnem i njega da zajedno pođemo.
Vojnik je otišao u Australiju. Koliko znam nije se ženio i nema djece. Ali je živ. A Kizo, prah je bio, prah je i ostao.
Kizo
(trenutak kad je prestalo djetinjstvo)
Kizo je bio stariji od mene tri godine. Živio je u Doboju, u naselju Bare. Barama su, u Bosni, često nazivana naselja u kojima je bilo groblje. Tako i ove. U groblju su se pokapali katolici i pravoslavci, Srbi i Hrvati. Jedni s jedne strane puta kroz groblje, drugi s druge strane. Kako su živjeli, u miru, tako su se i pokapali, u miru, jedni pored drugih.
Kizu i mene dijelila je taraba između mog djeda i njegovog oca. Ja sam dolazio u Bare kod bake i djeda, svaki ljetni i zimski raspust. Ne trebam naglašavati posebno da je to bilo, možda, najljepše razdoblje mog života. A važan dio tog razdoblja bio je i Kizo. Neki su ga zvali i Pjašak, po tome što je kao dijete, u pokušaju da savlada vožnju bicikla, kočio i govorio:
– Vidi kako pjašim – želeći reći kako se za njim diže prašina.
Bio je on moj stariji brat, ili kako bih ga ja zvao Bjat.
Učio me Kizo kako vezivati udice, gdje ćemo loviti ribu, kako stavljati mamce. Učio me kako vezivati armaturu, kako naplatiti svoj rad. Išao sam s njim u dobojsko kino na matineje, poslije kod Emina na kolače.
S njim sam išao u seosku kavanu. Tamo je bio stari džuboks gdje smo ubacivali po dva dinara i birali pjesme. Najčešće su to bile Crni leptir od YU grupe, Sama od YU grupe ali i Šabana Šaulića Sam za stolom jedan čovek sedi.
Neizmjerno sam bio tužan kada je Kizo, stariji od mene, dva ljeta odlazio u Gradac kako bi fotografirao turiste. Nije tada bilo mobitela pa da se svaka šuša naslikava u stotinama bespotrebnih i istih fotografija, koje nikada ne izrađuju, nego ih drže u galerijama na telefonu. Tada se nosio foto-aparat na vratu, ideš po plaži i vičeš:
– Slikanje! Sliku dobijete ujutro ili večeras, po želji! Navali narode, dvije slike platiš, treća džaba! – dok netko ne bi poželio zabilježiti to svoje ljetovanje, nerijetko bi uzimali i magarca za pozadinu pa ponosno rodbini koja nije mogla otići na more govorili:
– Ovaj sa šeširom sam ja, a ovo desno je magarac! – da ne dođe do zabune.
Govorio mi je i objašnjavao kako to funkcionira a ja sam jedva čekao da prođu ta njegova radna dva mjeseca, da mi priča kako je bilo, kakve su cure i da ga gledam kako svetu sliku.
Kako sam bio za njega dijete, nisam mogao ići ni na seoske igranke, u susjedno selo Kostajnicu u kojoj je, u Društvenom domu, svake subote bilo plesna večer s muzikom uživo.
Kizo, koji je u to vrijeme učio svirati gitaru, i naravno počinjao je s Crnim leptirom i Sviraj još prijatelju moj od Montena, svirao mi je jednu pjesmu koju je čuo u Kostajnici:
– „…ja u bijeloj sobi u bijelom, sjedim i gledam na usahlo tijelo tuge…tuge moje…“
od meni tada nepoznate grupe, ali sam poslije se sjetio da je to preteča Toka života i Rezervnog točka, koji su poslije napravili dva rock albuma, a nastupali su i na rođendanskom koncertu Radio Zenice, neke godine, ne sjećam se koje. S Kizom sam išao u robnu kuću Beograd u Doboju i kupio album Smaka Crna dama. Do iznemoglosti smo skupa slušali Crnu damu, Plavu pesmu, Alo,alo, Daire.
Kizo je bio mlađi brat, a ja sam njemu bio kao mlađi brat. Pratio sam ga u stopu. Upijao sam njegovu priču, stavove, poglede na djetinjstvo i mladost, skupa smo prolazili pubertetske dane. Radi njega sam bio, nemalo, tužan kada bi raspust prolazio, pa sam se morao iz bezbrižnosti seoskog života vraćati turobnom, gradskom, školskom životu. Uvijek kada bi mi nešto bilo teško oko srca pomišljao sam na novi raspust i dane koje ću provesti s Kizom.
Zimi smo se sanjkali na Berlandinoj livadi, preko puta naših kuća. Kizo je sa svojim starijim bratom pravio skije od razvaljenih dasaka starog bureta. Stavljali bi oko noge unutarnje gume od bicikla. Kakvi vezovi i pancerice. To nisam nikada prakticirao, jednostavno, jer sam se bojao brzine, ali i mogućnosti da se negdje razbijem i nešto polomim. Držao sam se sanjki i pičiguza u savladavanju nizbrdice.
Mi, u to vrijeme, još nismo imali televizor, pa smo išli kod Kizinih gledati Gradić Pejton. Kizina mama čitala nam je svima titlove. Tako je vježbala čitanje. Ona je bila mlada žena, lijepa, meni u to vrijeme, najljepša, jer vidio sam sliku s vjenčanja, sliku koja je bila crno-bijela, ali retuširana s dodatkom ruža na usnama, rumenila. Ne znam jesam li više gledao nju ili Beti iz serije, koju je glumila Barbara Perkins. Beti mi je dugo vremena bio ideal lijepe i zgodne žene.
Onda se polako, u naše živote unosila razlika u godinama i one tri godine razlike. Kizo se zamomčio, počeo raditi i zarađivati kao automehaničar, uvijek zaluđen autima i njihovim motorima. Ja sam, polagano, počinjao pisati pjesme, pratiti muzičke časopise i strastveno pratio muzičku scenu. Kako domaću, tako i stranu, pod utjecajem starijeg brata, ali dobojskih susjeda Slavka i Danka.
Neko vrijeme nisam redovito dolazio kod bake u Bare. Možda povremeno i na kraća razdoblja.
Jednoga dana, davne 1981. godine, uzeo sam sa štedne knjižice neke zarađene novce i s Fabijanom šetao Zenicom, a onda je on rekao:
– Mogao sam se i ošišati.
Sjeo sam u brijačnicu, čekajući ga da ga ošišaju, uzeo novine sa stola da malo prelistam i ubijem vrijeme.
Kud me đavo ponio da otvorim prvo crnu kroniku i ugledam malu, uokvirenu vijest:
– „U strašnoj prometnoj nesreći u selu Kostajnica život je izgubio Kizo. (Naveli su mu pravo ime i prezime). S njim u vozilu stradala su još trojica mladića, dvojica lakše, a jedan s teškim ozljedama. Pokop će se obaviti na mjesnom groblju Bare i naveden je baš taj dan.“ – dok ja čitam vijest.
Ostao sam otvorenih očiju i usta. U toj sekundi prestalo je moje djetinjstvo, a započela neizvjesna mladost. Fabijan me samo pogledao i odmah shvatio da nešto nije u redu. Budući da smo bili blizu željezničke stanice, došao sam do telefonske govornice i pozvao broj mojih rođaka iz Bara. Mi nismo imali telefon tamo, tako da smo komunicirali na način da zovnemo rođake i kažemo im kako ćemo pozvati ponovno za deset-petnaest minuta, dok baka ili netko od ukućana prijeđe ulicu i dođe do telefona. Tada to nisam napravio nego sam samo pitao:
– Je li istina da je Kizo poginuo? Kad je pokop? – sve se nadajući da je to greška i da to nije moj Kizo.
– Istina je, Tomo. Pokop je danas popodne.
Spustio sam slušalicu, pogledao kad ima prvi vlak i onda pozvao majku i rekao joj samo, onako suhu vijest:
– Kizo poginuo, odoh u Bare na pokop.
Uhvatio sam vlak, usput sam kupio kutiju cigara i ušao u vagon-restoran, poručio pivu i plakao, okrenut prozoru, i samo plakao. Nitko me nije ni pitao jesam li maloljetan i smijem li piti pivu. Pušio sam jednu za drugom, pio i plakao. Sad više nisam siguran jesam li samo pio ili sam samo plakao.
Po izlasku iz vlaka uzeo sam taksi i samo rekao:
– Vozi u Bare, na groblje. – Taksista me nije ni pogledao, samo je uključio taksimetar i rekao:
– Jebo te, danas je vascijeli Doboj u Barama.
Dok smo prilazili, vidio sam veliku gužvu, brzo sam platio izašao, popeo se do mjesta pokopa, taman da čujem zadnje riječi pravoslavnog popa. Raja koja me prepoznala, gledali su me u čudu, odakle sam se stvorio.
– Tomo, od kuda ti? Nismo ti, u ovoj silnoj frci, ni stigli javiti – rekao mi je jedan zajednički prijatelj, Kizin i moj. – Idemo sada kod njih kući na saučešće, hoćeš li s nama? – samo sam ga pogledao, kao da je izvalio najveću glupost u mom životu.
Došli smo do Kizinih roditelja i brata. Nisam se još stigao javiti mojoj baki i stričevima da sam stigao, nego onako, s rajom, otišao u kuću žalosti.
Kako to biva, sjelo se, popilo za pokoj duše, malo porazgovaralo, onako, u miru i tišini, s puno dostojanstva i mira. Tek tada sam čuo priču koja me dodatno naljutila.
Kizo je sa svojom trojicom prijatelja išao u Kostajnicu, u neku kafančugu, jer je jedan od njih bio na redovnom odsustvu iz tadašnje vojske. Budući da se tada malo više opustilo, puno se i popilo. Taj vojnik, kojemu ime neću i ne želim ni spomenuti, bio je najopušteniji i najveseliji.
Kizo je, budući da je malko previše popio, otišao u auto, sjeo na suvozačko sjedište da malo odspava i dođe do sebe, a ova trojica su nastavila piti. U nekom trenutku, bilo je već kasno, i lokal se zatvarao. Njih trojica su pošli, vojnik je uzeo Kizi ključeve od auta iz džepa kako bi on vozio. Kizo je blaženo spavao, umoran i pijan. Vojnik je sjeo za volan, a druga dvojica su ga molili da to ne čini jer, niti je imao položen vozački ispit, niti je znao voziti i još je bio poprilično pijan. Sjeo je za volan, druga dvojica su sjela natrag i krenuli su. Nakon svega par stotina metara, auto se kretalo luđačkom brzinom, ova dvojica su govorila:
– Uspori matere ti, nastradati ćemo!
– Ne brinite! – govorio je vojnik, opijen alkoholom i brzinom.
U tom trenu ugledali su samo bijeli, ili sivi zid ispred sebe, čuli su krš i lom i svjetla su se pogasila svima.
Kizo je, spavajući, poginuo na mjestu, polomio je vrat od siline udarca. Vojnik je imao teške ozljede, lomove, posjekotine, ali davao je znake života, a ona dvojica koja su sjedila otraga prošli su sa ozljedama koje nisu bile opasne po život.
Pričali su mi kako je to bio udar kao kad pukne bomba. Svi su se čudili kako je, uopće, netko ostao živ u toj gomili zgužvanog lima. Brzom intervencijom hitne službe, ondašnje milicije i vatrogasaca, tri života bila su spašena. Vojnikov brat se brzo našao na licu mjesta i gledao je kako mu brata izvlače iz smrskanog auta. Dao je podatke da je on vojnik te se uključila i vojna policija i hitno je prebačen na operacije i liječenje na VMA u Beograd.
Sjedio sam, okružen poznatim licima, sudionicima Kizinog i mog djetinjstva. Prvi put, otkako znam za sebe i njih, da smo šutjeli. U vrhu stola sjedio je Kizin stariji brat kojeg sam jedva prepoznao. Nekako se udebljao, pustio bradu i brkove, nije nikako sličio onom žilavom, spretnom momku iz mog djetinjstva. Kasnije, tu istu večer, u našoj omiljenoj kavani saznao sam da je i on imao prometnu nesreću prije godinu dana i da se jedva izvukao. Bradom i brkovima pokrivao je ožiljke na licu, a to što se udebljao bilo je od nekretanja jer su ozljede nogu, ruku i kralješnice bile, doista, teške. On je, u jednom trenutku, sigurno sat vremena nakon našeg dolaska s pokopa ugledao mene u kutu sobe te rekao:
– O, Tomo, otkud ti? Tko ti je javio? Kad si stigao?
Nisam imao snage, a ni vremena, objašnjavati mu i odgovarati na njegova pitanja. U drugoj sobi bili su Kizini roditelji, sa starijom ekipom susjeda. Kad sam ušao uputiti im izraze sućuti, izgledali su mi kao automati, nesvjesni trenutka u kojemu su prvo oni, a onda i mi svi.
Iz te kuće žalosti, jedan po jedan odlazili smo i nalazili se u našoj kavani, da još jednom svatko ispriča svoju verziju gdje je bio, kako je saznao za tragediju i nabacivao pokoje sjećanje na Kizu. Ja sam naručio dvije pive. Jednu za sebe, jednu za Kizu, polako sam pio i svaki put kucnuo čašom o čašu iz koje bi pio Kizo da je tu sa mnom.
Dugo u noć se ostalo u kavani. Nikome se nije žurilo, a sutra je, ionako, bio praznik, 1.maj.
Dogovorio sam se s poznatom ekipom da raspalimo roštilj, zamezimo i popijemo, još po jednom za pokojnoga Kizu. Ponovno se ne sjećam, jesam li više pio ili plakao, svjestan a ga nema i da ga više nikada neće biti sa mnom.
Prošlo je od tada bilo, sigurno, tri godine da nisam otišao u Bare. Jednostavno nisam imao snage. Moj brat mi je ispričao priču kako je u Rimskim toplicama, u vojnoj banji, susreo onog vojnika koji je vozio auto u kojemu je Kizo nastradao. Kad su se upoznali i rekli jedan drugome tko su i odakle su, vojnik je mom bratu rekao:
– Nisam ja vozio. Nisam ga ja ubio – misleći na kritičnu noć i na Kizino stradanje.
To mi je brat pričao kad je došao iz vojske. Činjenica je bila da je vojnikov brat sudjelovao u njegovom spašavanju iz uništenog vozila i da je izvučen s vozačkog sjedišta, a Kizo sa suvozačevog, što mu, naravno, nije išlo u prilog. Držao se vojnik te svoje priče jer je napravio niz prekršaja, od vožnje u pijanom stanju, do vožnje bez vozačke, neprilagođene brzine, do toga da kao vojnik nije smio ni piti niti se, u gluho doba noći, kretati.
Ovoga sam se sjetio nakon tri godine, jer tada sam tek, ponovno otišao u Doboj, na pokop jednom mog rođaka. Otac me zamolio da odem kao predstavnik naše obitelji, jer je i sam bio bolestan i vezan za postelju.
Otišao sam, javio se baki, a ona kao prava baka:
– Haj’ nešto pojedi, smiješ li popiti rakiju…odmori malo.
Izašao sam na dvorište oprati ruke i umiti se na vanjskoj česmi. Tada sam, na verandi susjedne kuće ugledao Kizinu mamu. Ugledala je i ona mene, samo je sjela na zadnju stepenicu i počela plakati. Ostavio sam sve, prešao, onako momački, preko tarabe popeo se do nje, zagrlio je, i onda smo skupa plakali, bez ijedne izgovorene riječi. Što smo mogli jedno drugom reći? Kolika nam bol razdire srce i dušu, da nam nedostaje, da ga pamtimo, da nema dana da ne pomislimo na njega. Ništa nismo mogli. Sve je bilo jasno.
Tu sam večer, nakon rođakovog pokopa, otišao zadnji put u onu, našu omiljenu kavanu. Nije tu bilo više meni poznatih lica, stolovi su nekako drugačije bili raspoređeni, nestao je negdje i stari džuboks, glazba je svirala iz neke nove muzičke linije.
Sjeo sam za prvi slobodni stol, naručio pivu sebi i Kizi, koji je neće popiti i više neće sjesti za naš stol, a onda, dva stola dalje, ugledam čovjeka koji baš i nije bio uredan, prljave odore, zapuštene kose i brade, kako, kao i ja, pije sam. Dok nije progovorio nisam ni shvaćao tko je.
– Što je? Što me gledaš? Misliš li i ti da sam ubojica? – lik možda ne bih prepoznao, ali taj glas bih uvijek, između tisuću drugih. Bio je to vojnik koji je vozio Kizin auto, koji je bio pijan, koji je prekoračio brzinu i koji je otrgnuo Kizu iz mog i svačijih života. Koji je odredio trenutak i granicu kad mi je prestalo djetinjstvo i počeo stvarni život.
Samo sam ga pogledao, platio moje i Kizino pivo i izašao iz kavane. Više nikada nisam ušao u tu kavanu. Ne znam ni postoji li još.
Nakon puno godina, otišao sam u Bare upaliti svijeće mom pradjedu, djedu, stričevima, baki i Kizi. Jadno sam se osjećao jer Kizin grob nisam pronašao. Dugo sam lutao i na koncu odustao, razočaran u sebe jer ne znam gdje mi je najveći prijatelj iz djetinjstva pokopan. Poslije mi je Rauk, zajednički prijatelj iz djetinjstva, rekao da grob nije premješten i da kad sljedeći put dođem zovnem i njega da zajedno pođemo.
Vojnik je otišao u Australiju. Koliko znam nije se ženio i nema djece. Ali je živ. A Kizo, prah je bio, prah je i ostao.