Homo libris (grupa autora): Kralj hrbata, Exlibris, Rijeka 2023.
Kad bi bilo riječi o jednini, ova bi se knjiga zvala Kralj hrpta. No, kako se radi o množini, ne o jednom hrptu, nego o bezbrojnim antikvarnim hrbatima, onda je knjizi naslov “Kralj hrbata”. Vrlo lijepo, savršeno dizajnirano i pažljivo načinjeno izdanje, jedna od onih knjiga koja već kao predmet djeluje skupocjeno i bogato, “Kralj hrbata” zaveden je u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka, ima svoj CIP zapis, koji ga službeno i čini knjigom, ali po jednome, ipak, nije knjiga: ne prodaje se u knjižarama ili u kioscima, čak se ni ne dijeli uz novine. Nema otisnute cijene na koricama. “Kralj hrbata” će postati knjiga tek onda kada se jednoga dana, ovaj se čitatelj nada da to neće biti tako skoro, prvi primjerak “Kralja hrbata” nađe u nekom od antikvarijata. To će se dogoditi nakon što ga neki nemaran i neodgovoran građanin, kojemu će ovaj svezak biti posuđen, proda antikvarijatu, umjesto da svezak vrati njegovu vlasniku. Ili će to biti, nadamo se, još mnogo, mnogo kasnije kada bezosjećajni sinovi i kćeri budu po smrti roditelja rasturali njihove intimne biblioteke, pa se “Kralj hrbata”, zajedno s još nekim drugim vrijednim i rijetkim naslovima, nađe u antikvarovim rukama. Kada se to dogodi, antikvar će upisati naslov u internetski pretraživač, pa neka mu tada ovaj tekst iskoči pred oči, i u njemu objašnjenje o kakvom se to izdanju radi.
Željko Međimorec vlasnik je i domaćin antikvarijata Exlibris, valjda najrelevantnije riječke kulturne ustanove i jedne od dvije najfluentnije i najživlje antikvarne knjižare u Hrvatskoj. Druga je zagrebački Biblos, vlasnika i antikvara Daniela Glavana. Oba antikvarijata funkcioniraju i kao nakladničke kuće. Exlibris mnogo veći je izdavač, objavljuje književna i publicistička djela općeg tipa, ali i najprobranije naslove suvremene teološke literature. Nakladničkim poslom u Ex librisu uglavnom se bavi Zoran Grozdanov. On je i organizator zavjere iz koje je nastala knjiga “Kralj hrbata”.
Nekoliko mjeseci prije nego što će Međimorec navršiti šezdesetu, što je valjda doba s kojim antikvari stječu puno povjerenje svojih mušterija, Grozdanov je započeo organizirati proslavu gazdina rođendana. Zamislio je da u središtu proslave bude knjiga, svojevrsna monografija Željka Međimorca, koju će tajno – u katakombama – ispisati njegovi suradnici, posjetioci antikvarijata, poznanici i prijatelji. Naručio je tekstove, i po nekoliko puta svakog potencijalnog autora upozorio da Željko za ovo ne zna, i da nitko drugi za ovo ne treba znati. U osnovi, trebao je to biti donekle tipičan “zbornik radova”, kakvi se o državnom trošku pišu u čast emeritiranih profesora, jubilaraca iz nacionalnih kanona i društvenopolitički zaslužnih pisaca, nekoliko trenutaka prije nego što će biti vrlo temeljito zaboravljeni. Razliku čini samo to što je ovo bila tajna. Rođendansko iznenađenje.
Grozdanov je, kao temeljit urednik, teolog i antikvar junior dobro proučio životopis svoga šefa, antikvara seniora, te je znao od koga treba naručiti tekstove. Autori, pak, svjesni da od njihova pisanja neće biti velike društvene časti, nisu se ukeketili ni odrvenili, nego su pisali slobodno, kao da nekome šalju pismo ili, još bolje, kao da u nekom paralelnom svijetu, svakako boljem od ovog, igraju uloge samih sebe. Tekstovi su jedan za drugim stizali uredniku, a on ih je raspoređivao u knjigu po zanimljivom principu: kronološki nižući autore, po pretpostavljenoj ili provjerenoj dužini poznanstva sa Željkom. Na čelu knjige se, poput kakvog Borgesa, našao Borgesov prevoditelj i jedan od suurednika, sabiratelja i tvoraca njegovih Sabranih dijela, objavljenih u Grafičkom zavodu Hrvatske 1985, pjesnik, esejist i novinar Marko Grčić. Na začelju je Lovro Međimorec, Željkov sin. Između jedna je bogata i prilično šarena književna i duhovna reprezentacija, kakva bi se, valjda, mogla okupiti u istim koricama i pod istim hrptom samo čudom i čarolijom jednog antikvara.
Sljedeće čudo, svakako važnije i čudnije od prethodnog, tiče se sadržaja tekstova. Valjda zato što pišu u potaji, ili zato što su znali da ne pišu za knjigu od društvenopolitičke važnosti, a sigurno zato što su pisali o liku kakav je Željko Međimorec, tek većina od četrdeset i pet pisaca ne samo da su napisali tekstove koji nisu prigodničarski, nego su iznijeli portret čovjeka za kojeg najednom prestaje biti važno je li čitatelju prethodno bio poznat. Možda Željko Međimorec ne postoji? Možda je on imaginarni antikvar, a ova je knjiga umjetnički i književni eksperiment portretiranja imaginarnog antikvara? Čak i kada bi tako bilo, “Kralj hrbata” savršeno bi funkcionirao kao pripovijest o čovjeku u jednom vremenu, o kulturi zajednice i o prijateljstvu, koje se, kao i mnoga prava prijateljstva, ne tiče samo dvoje ljudi, niti, dvoje po dvoje, njih četrdeset i pet, ustvari četrdeset i šest, nego se u najdubljem smislu tiče žive kulture neke zajednice. “Kralj hrbata”, monografija Željka Međimorca, knjiga je o živoj kulturi zajednice koja je u proteklih tridesetak godina gravitirala Ex librisu. Nakon što biste je pročitali, mogli biste i razumjeti da konstatacija kako je taj antikvarijat valjda i najznačajnija kulturna ustanova u Rijeci nije tu kao hiperbola. Stilsko pretjerivanje. Jer koja bi još kulturna ustanova u Rijeci, i ne samo u Rijeci, i koji to veliki šef, mogla dočekati ovakvu knjigu?
Zašto “Kralja hrbata” nema u prodaji?
Možda zato što se ne bi prodavao. A uvredljivo bi bilo ovakvu knjigu iznijeti pred kupce, a da je oni ne kupuju. A možda se radi i o tome da knjige, zapravo, nisu za prodaju, sve dok ne odrastu i ne ostare, sve dok se ne pretvore u vrijedna antikvarna izdanja? Sve dok ne steknu vlastite životopise. U svakom slučaju, oni koje zanima “Kralj hrbata” vjerojatno će ga od nekog dobiti na posudbu. (Mene ne pitajte, jer svoj autorski primjerak nikome ne posuđujem. Stekao sam ga time što sam jedan od četrdeset i pet autora u knjizi.) Knjige su, poput, umjetničkih grafika, multioriginali. Umjetnička djela, koja, istina, ne uokvirivamo i ne vješamo po zidovima, ali za kojima katkad žudimo na jednak način kao i za vrijednim slikama, izgubljenim porodičnim fotografijama i slično. Dobro je ako postoji knjiga koje nema u prodaji. To je ona knjiga koja u imaginaciji potencijalnog čitatelja zamjenjuje zabranjene knjige iz socijalizma. Da, bilo je i takvih.
Rođendan
Na proslavu su, u Rijeku, tajno putovali mnogi autori. Željko Međimorec nije imao pojma, sve dok se nije našao u svojoj knjižari, punoj ljudi. Nisam taj dan putovao u Rijeku, jer sam morao ići u Berlin. Ali što se mene tiče, sve se prethodno već bilo dogodilo. U knjizi je sve. I mi smo u knjigama koje smo pročitali i/ili napisali. Istina, ne u svakoj, nego u onim knjigama koje su važne. “Kralj hrbata” važna je knjiga. Otiđite u Rijeku, posjetite Exlibris, bit će vam jasno.
Ekran, knjige/39
Homo libris (grupa autora): Kralj hrbata, Ex libris, Rijeka 2023.
Kad bi bilo riječi o jednini, ova bi se knjiga zvala Kralj hrpta. No, kako se radi o množini, ne o jednom hrptu, nego o bezbrojnim antikvarnim hrbatima, onda je knjizi naslov “Kralj hrbata”. Vrlo lijepo, savršeno dizajnirano i pažljivo načinjeno izdanje, jedna od onih knjiga koja već kao predmet djeluje skupocjeno i bogato, “Kralj hrbata” zaveden je u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka, ima svoj CIP zapis, koji ga službeno i čini knjigom, ali po jednome, ipak, nije knjiga: ne prodaje se u knjižarama ili u kioscima, čak se ni ne dijeli uz novine. Nema otisnute cijene na koricama. “Kralj hrbata” će postati knjiga tek onda kada se jednoga dana, ovaj se čitatelj nada da to neće biti tako skoro, prvi primjerak “Kralja hrbata” nađe u nekom od antikvarijata. To će se dogoditi nakon što ga neki nemaran i neodgovoran građanin, kojemu će ovaj svezak biti posuđen, proda antikvarijatu, umjesto da svezak vrati njegovu vlasniku. Ili će to biti, nadamo se, još mnogo, mnogo kasnije kada bezosjećajni sinovi i kćeri budu po smrti roditelja rasturali njihove intimne biblioteke, pa se “Kralj hrbata”, zajedno s još nekim drugim vrijednim i rijetkim naslovima, nađe u antikvarovim rukama. Kada se to dogodi, antikvar će upisati naslov u internetski pretraživač, pa neka mu tada ovaj tekst iskoči pred oči, i u njemu objašnjenje o kakvom se to izdanju radi.
Željko Međimorec vlasnik je i domaćin antikvarijata Ex libris, valjda najrelevantnije riječke kulturne ustanove i jedne od dvije najfluentnije i najživlje antikvarne knjižare u Hrvatskoj. Druga je zagrebački Biblos, vlasnika i antikvara Daniela Glavana. Oba antikvarijata funkcioniraju i kao nakladničke kuće. Ex libris mnogo veći je izdavač, objavljuje književna i publicistička djela općeg tipa, ali i najprobranije naslove suvremene teološke literature. Nakladničkim poslom u Ex librisu uglavnom se bavi Zoran Grozdanov. On je i organizator zavjere iz koje je nastala knjiga “Kralj hrbata”.
Nekoliko mjeseci prije nego što će Međimorec navršiti šezdesetu, što je valjda doba s kojim antikvari stječu puno povjerenje svojih mušterija, Grozdanov je započeo organizirati proslavu gazdina rođendana. Zamislio je da u središtu proslave bude knjiga, svojevrsna monografija Željka Međimorca, koju će tajno – u katakombama – ispisati njegovi suradnici, posjetioci antikvarijata, poznanici i prijatelji. Naručio je tekstove, i po nekoliko puta svakog potencijalnog autora upozorio da Željko za ovo ne zna, i da nitko drugi za ovo ne treba znati. U osnovi, trebao je to biti donekle tipičan “zbornik radova”, kakvi se o državnom trošku pišu u čast emeritiranih profesora, jubilaraca iz nacionalnih kanona i društvenopolitički zaslužnih pisaca, nekoliko trenutaka prije nego što će biti vrlo temeljito zaboravljeni. Razliku čini samo to što je ovo bila tajna. Rođendansko iznenađenje.
Grozdanov je, kao temeljit urednik, teolog i antikvar junior dobro proučio životopis svoga šefa, antikvara seniora, te je znao od koga treba naručiti tekstove. Autori, pak, svjesni da od njihova pisanja neće biti velike društvene časti, nisu se ukeketili ni odrvenili, nego su pisali slobodno, kao da nekome šalju pismo ili, još bolje, kao da u nekom paralelnom svijetu, svakako boljem od ovog, igraju uloge samih sebe. Tekstovi su jedan za drugim stizali uredniku, a on ih je raspoređivao u knjigu po zanimljivom principu: kronološki nižući autore, po pretpostavljenoj ili provjerenoj dužini poznanstva sa Željkom. Na čelu knjige se, poput kakvog Borgesa, našao Borgesov prevoditelj i jedan od suurednika, sabiratelja i tvoraca njegovih Sabranih dijela, objavljenih u Grafičkom zavodu Hrvatske 1985, pjesnik, esejist i novinar Marko Grčić. Na začelju je Lovro Međimorec, Željkov sin. Između jedna je bogata i prilično šarena književna i duhovna reprezentacija, kakva bi se, valjda, mogla okupiti u istim koricama i pod istim hrptom samo čudom i čarolijom jednog antikvara.
Sljedeće čudo, svakako važnije i čudnije od prethodnog, tiče se sadržaja tekstova. Valjda zato što pišu u potaji, ili zato što su znali da ne pišu za knjigu od društvenopolitičke važnosti, a sigurno zato što su pisali o liku kakav je Željko Međimorec, tek većina od četrdeset i pet pisaca ne samo da su napisali tekstove koji nisu prigodničarski, nego su iznijeli portret čovjeka za kojeg najednom prestaje biti važno je li čitatelju prethodno bio poznat. Možda Željko Međimorec ne postoji? Možda je on imaginarni antikvar, a ova je knjiga umjetnički i književni eksperiment portretiranja imaginarnog antikvara? Čak i kada bi tako bilo, “Kralj hrbata” savršeno bi funkcionirao kao pripovijest o čovjeku u jednom vremenu, o kulturi zajednice i o prijateljstvu, koje se, kao i mnoga prava prijateljstva, ne tiče samo dvoje ljudi, niti, dvoje po dvoje, njih četrdeset i pet, ustvari četrdeset i šest, nego se u najdubljem smislu tiče žive kulture neke zajednice. “Kralj hrbata”, monografija Željka Međimorca, knjiga je o živoj kulturi zajednice koja je u proteklih tridesetak godina gravitirala Ex librisu. Nakon što biste je pročitali, mogli biste i razumjeti da konstatacija kako je taj antikvarijat valjda i najznačajnija kulturna ustanova u Rijeci nije tu kao hiperbola. Stilsko pretjerivanje. Jer koja bi još kulturna ustanova u Rijeci, i ne samo u Rijeci, i koji to veliki šef, mogla dočekati ovakvu knjigu?
Zašto “Kralja hrbata” nema u prodaji?
Možda zato što se ne bi prodavao. A uvredljivo bi bilo ovakvu knjigu iznijeti pred kupce, a da je oni ne kupuju. A možda se radi i o tome da knjige, zapravo, nisu za prodaju, sve dok ne odrastu i ne ostare, sve dok se ne pretvore u vrijedna antikvarna izdanja? Sve dok ne steknu vlastite životopise. U svakom slučaju, oni koje zanima “Kralj hrbata” vjerojatno će ga od nekog dobiti na posudbu. (Mene ne pitajte, jer svoj autorski primjerak nikome ne posuđujem. Stekao sam ga time što sam jedan od četrdeset i pet autora u knjizi.) Knjige su, poput, umjetničkih grafika, multioriginali. Umjetnička djela, koja, istina, ne uokvirivamo i ne vješamo po zidovima, ali za kojima katkad žudimo na jednak način kao i za vrijednim slikama, izgubljenim porodičnim fotografijama i slično. Dobro je ako postoji knjiga koje nema u prodaji. To je ona knjiga koja u imaginaciji potencijalnog čitatelja zamjenjuje zabranjene knjige iz socijalizma. Da, bilo je i takvih.
Rođendan
Na proslavu su, u Rijeku, tajno putovali mnogi autori. Željko Međimorec nije imao pojma, sve dok se nije našao u svojoj knjižari, punoj ljudi. Nisam taj dan putovao u Rijeku, jer sam morao ići u Berlin. Ali što se mene tiče, sve se prethodno već bilo dogodilo. U knjizi je sve. I mi smo u knjigama koje smo pročitali i/ili napisali. Istina, ne u svakoj, nego u onim knjigama koje su važne. “Kralj hrbata” važna je knjiga. Otiđite u Rijeku, posjetite Ex libris, bit će vam jasno.