Nikad neću uistinu saznati zašto mi je ovo ispričano. Starac je očigledno znao da je pri samom kraju životnog vijeka. On, Momo, oronuo, bolestan, nemoćan i gotovo nepokretan, htio je da se nekom ispovijedi, požali, iskaže pokajanje… Bio je vjernik. Možda se plašio božje kazne. Pitao sam se zašto je to pričao baš meni. Valjda zato što sam mu povremeno pomagao: nabavljao hranu, odvozio ga ljekaru, donosio penziju, plaćao neke račune… Stare osobe su mahom usamljene, fizički slabe i duhovno ranjive. Malo ko pridaje značaj njihovim mišljenjima i pripovijedanjima. Ljudi u snazi su zaokupljeni sobom i svojim interesima. Starci im nisu ni od kakve koristi. Izbjegavaju kontakte s njima. Ne pomišljaju da će i oni ostariti. Kada se nađe neko da ih razumije, stari to cijene. Ne, ne znam pravi razlog njegove otvorenosti. Samo nagađam. Imao sam strpljenja da saslušam Momino priprovijedanje. O njemu i rodici Kovi. Bilo je neobično.
Njih dvoje su od dva brata djeca, rođena iste godine, 1918. Kod oba brata prvorođenčad. Braća su narednih godina dobila još djece. Kuće, avlije, staje, ambari, njive i pašnjaci obojice bili su jedni uz druge. Djeca su odrastala zajedno, Kova i Momo, kao najstariji, uvijek su bili glavni. Prvo u igri i zabavi. Kasnije u čuvanju stoke, poslovima oko kuće na njivi.
Od malih nogu među njima se javljalo nekakvo rivalstvo. Trebalo je pokazati mlađim ko je jači, brži, vještiji, pametniji… Ko će koga prevariti i ismijati. Kuće su im bile na osami. U blizini nije bilo djece njihove životne dobi, pa su se Momo i Kova igrali istih, i muških i ženskih igara: klisa, rove, bire, kamena s ramena… Nekad bi i do tuče došlo. Kova je nastojala da u svemu bude bolja. Djevojčice brže odrastaju i sazrijevaju, pa je u tome češće uspijevala. Onda bi slijedilo zadirkivanje. Tako se ponašala i kada su čuvali ovce i drugu stoku, radili na njivi, išli u osnovnu školu. Godine su prolazile. To se nastavilo i pri sjetvi, žetvi, vršidbi, kosidbi, okopavanju i komušanju kukuruza, berbi voća, pečenju rakije… Ako bi Momo, kriomice, cugnuo malo rakije, probala je to i Kova.
Počeli su ići i na sijela. Onda i na teferiče. Zagledati momčiće i curetke. Oblačilo se što se imalo. A nije imalo mnogo. Kakogod bi se Momo obukao, Kova bi ga zadirkivala. Ne da ga zajedljivo uvrijedi nego da pokaže nekakvu svoju nadmoć i nasmije prisutne.
– Rođače, ovo ti ne stoji dobro. Bolje je da obučeš nešto drugo.
Kada bi se Momi svidjela neka cura, pa pomalo počinjao ašikovati, odmah bi joj nalazila manu:
– Što će ti ona „zeka“, lice joj pirgavo k’o švračije jaje?
I druge nisu bile po Kovinom ukusu. Bile su „nekako trapave“, „utovljene“ ili „baš izgledale sušičavo, što im je familijarno“.
– Da mi nije rodica, u Srbiji kažu „sestra od strica“, rekao bih da je bila ljubomorna – prošapta Momo.
– Baš je bila jezičara.
Gdjegod su se njih dvoje našli zajedno sa drugim momcima, djevojkama ili starijim, Kova je koristila priliku da iskaže svoju duhovitost i nadmoć. Bilo to na sijelima, svadbama, slavama, na Božić ili Vaskrs. I uvijek je nekako Momo bio predmet šegačenja. Što je bio stariji, to je sve teže podnosio. Regrutovan je, trebalo je ići i u vojsku.
Nekako mjesec ili dva prije odlaska u vojsku, poslaše njih dvoje popodne da pokupe sijeno na Gornjim njivama. Radili su svojski, takmičeći se kao i uvijek. Sijeno su slagali u naviljke a onda ih snosili na jedno mjesto da ih sutradan neko uplasti. Njiva velika, radili su do sumraka. I onda malo predahnuli pred polazak kući.
– Ti si umorniji od mene. Momak, a umorniji – nastavila je Kova po svom običaju.
– Vala ću ja jednom zatvoriti ta tvoju lajavu gubicu – nervozno je rekao Momo i stavio joj dlan na usta.
Kova ga je ugrizla za dlan. On ju je ljutito odgurnuo. Padajući na leđa, dospjela je da ga udari rukom po licu. Dok je Momo pokušavao da joj uhvati obje ruke, raskopča joj se bluza i zabjelesa jedna sisa. Krupna, jedra i svijetla. Odudarala je od preplanule boje njenog lica, vrata i ruku. Momo ne odoli da je uhvati rukom. Jednu pa drugu. Svom težinom leže na Kovu. Otimala se ćutke i žestoko, udarajući gdje stigne. Otkriše joj se i butine. Momo ih rastavi, razgoliti svu i pritisnu svom snagom. Kada su se spojili, otpor je popustio. Nije više bilo svrhe.
Sve je kratko trajalo. Bio je prvi put među ženskim nogama. Kada su se razdvojili, Kova je zakopčala bluzu i otresla suknju. Onda ga je pljunula, bez riječi. Otišla je oprati se na obližnjem potoku. Vrativši se, uzela je svoje grablje i vile i krenula kući. Za njom i Momo. Čula i instinkti ustupali su mjesto mozgu. On je grozničavo radio. Misli su se rojile. Učinio je grijeh veliki. Strahovao je od božje kazne. Ništa manje se nije plašio roditeljske osude. Šta ako se sazna!? Šta bi rekla rodbina i seljani? Nije znao šta ga je natjeralo na ovaj glupi i nepošteni postupak: neodoljiva požuda za bilo kojim i čijim ženskim čeljadetom, pokazivanje da i on može biti nadmoćan, gola osveta za sva zadirkivanja tokom odrastanja, ko zna šta još?
Narednih nekoliko dana nisu se viđali. Zatim su izbjegavali da im se pogledi susretnu. Nije više bilo ni druženja ni zadirkivanja. Roditelji bi to primijetili da Momo uskoro nije otišao na služenje redovnog vojnog roka. Za nekoliko mjeseci pisali su mu da se Kova udala. Dolaskom na odsustvo, čuo je i pojedinosti. Negdje u vrijeme njegovog odlaska u vojsku, nešto je bila bolešljiva oko dva mjeseca, smršala i izblijedila. Mati se trudila oko nje, pa se oporavila. Momo je znao o čemu se radi. Kako se žene na selu oslobađaju neželjene trudnoće. To se često završavalo kobno: sahranom ili neplodnošću.
Kova se lijepo udala. Mladoženja Janko bio je jedinac u roditelja. Oni su u jednom priplaninskom selu imali veliko imanje: oko 20 dunuma dobre oranice, blizu 40 dunuma livada i pašnjaka, približno toliko šume, pa kuću, staje, ambare, goveda, konje, ovce… Svega je bilo, osim dovoljno muških ruku. Selo k’o selo, saznavali su Kovini roditelji, stric i strina, sve što se dešavalo kod novih prijatelja. To se prepričavalo, pa i do Mome stizalo.
– Biće i muških ruku – govorili su svekar i svekrva. I Janko se trudio koliko je mogao da im se ta nadanja ispune. Prvih pola godine od vjenčanja vidljivo je oslabio.
– Popusti malo, komšija, olakš’o si, odnijeće te vjetar – šalili su se s njim prijatelji.
– Ma, neće, može on džepove natrpati kamenjem – dodavali su drugi.
– Ne znaš ti kako se prave djeca, da mi probamo – prostački i grubo su se cerekali treći.
Kada se jednom, uzrujan, mašio za nož, javna zadirkivanja su prestala. Smijuljili su mu se iza leđa. Počeli su obilaziti travare, gatare, pravili su zapise. Išla je pod Ostrog, poznati manastir. Uzdala se i u čuvenu Gospu Olovsku. Ništa od svega. Onda su išli i doktorima, ista priča. Kova je vrijedno radila u kući, oko kuće, u staji, na zemlji… Sve što bi svekrva poželjela, ona je izvršavala. Svekrva ju je voljela. Govorila je: „Moja nevjesta ruke ima – jezika nema“. Ama, nije bila ni nalik na osobu iz djevojačkih dana. Znala je da je nevjesta s „falinkom“. Svekar je razmišljao drugačije. Nemaju nasljednika i kome će ostati sav njihov bogati posjed. Poslije svekrvine smrti, Kovi je svakim danom bilo sve teže: više posla, a manje zaštite. Dok je ranije samo nezadovoljno gunđao, svekar je sve glasnije iskazivao svoje nezadovoljstvo.
– Šta će biti s ovolikim imanjem kada nas nestane? – počeo je zapitkivati Janka.
– Da nekog dječaka usvojimo i odgojimo. Ima dosta poštene sirotinje. Sevap je a i pomagaće nam – uzvratio je jednom Janko.
– Nije to naša krv. Tuđa je to kost – usprotivio se otac.
Radili su od zvijezde do zvijezde, nekad ni sami ne znajući što malo ne popuste, smanje broj marve i njiva pod žitaricama. Nekako su predeverali četverogodišnji rat. Ni poslije rata nije bilo mnogo bolje. Njihovo priplaninsko selo nije baš bilo na udaru raznih vojski ni političkih progona. Ostarjeli otac se ponovo obraćao Janku:
– Što ne otjeraš ovu jalovušu?Još si u snazi, volio bih doživjeti unuka.
Janko nije imao snage da to učini. Volio je Kovu i njenu familiju. Onda umrije i otac, ne dočekavši unuka. Janku je bilo sve teže i teže. Pored jutarnje čašice rakije, natašte, počeo je pijuckati i prije ručka i prije večere. Pa, nekom za dobrodošlicu, drugom za sretan put. U radosti, u žalosti. Uvijek je nalazio povod za novi gutljaj. Nos je već odavao izgled alkoholičara. Kova ga je zaticala u podrumu, kako sjedi uz rakijsko bure. Ne koristi ni čokanj ni čašu nego pomalo cuga iz šlaufa, zvanog marpič, udjenutog u bure. U podrumu je i skončao. Našli su ga u lokvi rakije. Ravnomjerno je curila iz šlaufa ostavljenog u buretu.
Momo je još samo jednom sreo Kovu. Bio je s trojicom sinova na nekoj seoskoj mobi. Pozdravili su se. Pohvalila mu je sinove i zagledala mu se ravno, duboko u oči. Osjećao je kao da ga probada pogledom. Shvatio je neizgovorenu, opravdanu optužbu: „Osnovao si sretnu porodicu, amoj život uništio“. U zemlju mu se propadalo. Potražio je jedini lijek za takve nedaće – napio se k’o zemlja. Sinovi su ga jedva odveli do kuće, čudeći se šta bi, obično trezvenom, ocu?
Oko bogate vlasnice velikog posjeda, udovice, počeli su se motati kojekakvi lezihljebovići i badavadžije, nudeći joj brak. Znala je da se ne udvaraju njoj nego mjerkaju njive i pašnjake. Nije ih gledala. Njen pogled uvijek se završavao na dječijim glavama. Što ih je češće gledala, bila je sve tužnija. Sama na velikom posjedu, to je najbolje potiskivala radom. Radila je kao mrav. Ipak, ništa nije stizala, pa je uzimala neke siromahe u najam. I pomalo se tješila rakijom. Baš kao pokojni Janko: natašte, prije ručka, prije večere… Nije pomoglo. Našli su je najamnici na pojati. Objesila se o gredu povocem za goveda. Momo nije mogao otići na sahranu. Objasnio je sinovima i rodbini da su ga presjekla krsta.
– A šta je bilo s imanjem? – upitah ga.
– Podijelili su ga i rasprodali neki daljni rođaci. Uvijek se nađu nasljednici – reče i ućuta. Ćutao sam i ja. Nisam imao ništa pametno kazati. Onda Momo predloži da nam skuvam čaj. Jedva sam dočekao da nešto uradim.
Svirepa osveta
Nikad neću uistinu saznati zašto mi je ovo ispričano. Starac je očigledno znao da je pri samom kraju životnog vijeka. On, Momo, oronuo, bolestan, nemoćan i gotovo nepokretan, htio je da se nekom ispovijedi, požali, iskaže pokajanje… Bio je vjernik. Možda se plašio božje kazne. Pitao sam se zašto je to pričao baš meni. Valjda zato što sam mu povremeno pomagao: nabavljao hranu, odvozio ga ljekaru, donosio penziju, plaćao neke račune… Stare osobe su mahom usamljene, fizički slabe i duhovno ranjive. Malo ko pridaje značaj njihovim mišljenjima i pripovijedanjima. Ljudi u snazi su zaokupljeni sobom i svojim interesima. Starci im nisu ni od kakve koristi. Izbjegavaju kontakte s njima. Ne pomišljaju da će i oni ostariti. Kada se nađe neko da ih razumije, stari to cijene. Ne, ne znam pravi razlog njegove otvorenosti. Samo nagađam. Imao sam strpljenja da saslušam Momino priprovijedanje. O njemu i rodici Kovi. Bilo je neobično.
Njih dvoje su od dva brata djeca, rođena iste godine, 1918. Kod oba brata prvorođenčad. Braća su narednih godina dobila još djece. Kuće, avlije, staje, ambari, njive i pašnjaci obojice bili su jedni uz druge. Djeca su odrastala zajedno, Kova i Momo, kao najstariji, uvijek su bili glavni. Prvo u igri i zabavi. Kasnije u čuvanju stoke, poslovima oko kuće na njivi.
Od malih nogu među njima se javljalo nekakvo rivalstvo. Trebalo je pokazati mlađim ko je jači, brži, vještiji, pametniji… Ko će koga prevariti i ismijati. Kuće su im bile na osami. U blizini nije bilo djece njihove životne dobi, pa su se Momo i Kova igrali istih, i muških i ženskih igara: klisa, rove, bire, kamena s ramena… Nekad bi i do tuče došlo. Kova je nastojala da u svemu bude bolja. Djevojčice brže odrastaju i sazrijevaju, pa je u tome češće uspijevala. Onda bi slijedilo zadirkivanje. Tako se ponašala i kada su čuvali ovce i drugu stoku, radili na njivi, išli u osnovnu školu. Godine su prolazile. To se nastavilo i pri sjetvi, žetvi, vršidbi, kosidbi, okopavanju i komušanju kukuruza, berbi voća, pečenju rakije… Ako bi Momo, kriomice, cugnuo malo rakije, probala je to i Kova.
Počeli su ići i na sijela. Onda i na teferiče. Zagledati momčiće i curetke. Oblačilo se što se imalo. A nije imalo mnogo. Kakogod bi se Momo obukao, Kova bi ga zadirkivala. Ne da ga zajedljivo uvrijedi nego da pokaže nekakvu svoju nadmoć i nasmije prisutne.
– Rođače, ovo ti ne stoji dobro. Bolje je da obučeš nešto drugo.
Kada bi se Momi svidjela neka cura, pa pomalo počinjao ašikovati, odmah bi joj nalazila manu:
– Što će ti ona „zeka“, lice joj pirgavo k’o švračije jaje?
I druge nisu bile po Kovinom ukusu. Bile su „nekako trapave“, „utovljene“ ili „baš izgledale sušičavo, što im je familijarno“.
– Da mi nije rodica, u Srbiji kažu „sestra od strica“, rekao bih da je bila ljubomorna – prošapta Momo.
– Baš je bila jezičara.
Gdjegod su se njih dvoje našli zajedno sa drugim momcima, djevojkama ili starijim, Kova je koristila priliku da iskaže svoju duhovitost i nadmoć. Bilo to na sijelima, svadbama, slavama, na Božić ili Vaskrs. I uvijek je nekako Momo bio predmet šegačenja. Što je bio stariji, to je sve teže podnosio. Regrutovan je, trebalo je ići i u vojsku.
Nekako mjesec ili dva prije odlaska u vojsku, poslaše njih dvoje popodne da pokupe sijeno na Gornjim njivama. Radili su svojski, takmičeći se kao i uvijek. Sijeno su slagali u naviljke a onda ih snosili na jedno mjesto da ih sutradan neko uplasti. Njiva velika, radili su do sumraka. I onda malo predahnuli pred polazak kući.
– Ti si umorniji od mene. Momak, a umorniji – nastavila je Kova po svom običaju.
– Vala ću ja jednom zatvoriti ta tvoju lajavu gubicu – nervozno je rekao Momo i stavio joj dlan na usta.
Kova ga je ugrizla za dlan. On ju je ljutito odgurnuo. Padajući na leđa, dospjela je da ga udari rukom po licu. Dok je Momo pokušavao da joj uhvati obje ruke, raskopča joj se bluza i zabjelesa jedna sisa. Krupna, jedra i svijetla. Odudarala je od preplanule boje njenog lica, vrata i ruku. Momo ne odoli da je uhvati rukom. Jednu pa drugu. Svom težinom leže na Kovu. Otimala se ćutke i žestoko, udarajući gdje stigne. Otkriše joj se i butine. Momo ih rastavi, razgoliti svu i pritisnu svom snagom. Kada su se spojili, otpor je popustio. Nije više bilo svrhe.
Sve je kratko trajalo. Bio je prvi put među ženskim nogama. Kada su se razdvojili, Kova je zakopčala bluzu i otresla suknju. Onda ga je pljunula, bez riječi. Otišla je oprati se na obližnjem potoku. Vrativši se, uzela je svoje grablje i vile i krenula kući. Za njom i Momo. Čula i instinkti ustupali su mjesto mozgu. On je grozničavo radio. Misli su se rojile. Učinio je grijeh veliki. Strahovao je od božje kazne. Ništa manje se nije plašio roditeljske osude. Šta ako se sazna!? Šta bi rekla rodbina i seljani? Nije znao šta ga je natjeralo na ovaj glupi i nepošteni postupak: neodoljiva požuda za bilo kojim i čijim ženskim čeljadetom, pokazivanje da i on može biti nadmoćan, gola osveta za sva zadirkivanja tokom odrastanja, ko zna šta još?
Narednih nekoliko dana nisu se viđali. Zatim su izbjegavali da im se pogledi susretnu. Nije više bilo ni druženja ni zadirkivanja. Roditelji bi to primijetili da Momo uskoro nije otišao na služenje redovnog vojnog roka. Za nekoliko mjeseci pisali su mu da se Kova udala. Dolaskom na odsustvo, čuo je i pojedinosti. Negdje u vrijeme njegovog odlaska u vojsku, nešto je bila bolešljiva oko dva mjeseca, smršala i izblijedila. Mati se trudila oko nje, pa se oporavila. Momo je znao o čemu se radi. Kako se žene na selu oslobađaju neželjene trudnoće. To se često završavalo kobno: sahranom ili neplodnošću.
Kova se lijepo udala. Mladoženja Janko bio je jedinac u roditelja. Oni su u jednom priplaninskom selu imali veliko imanje: oko 20 dunuma dobre oranice, blizu 40 dunuma livada i pašnjaka, približno toliko šume, pa kuću, staje, ambare, goveda, konje, ovce… Svega je bilo, osim dovoljno muških ruku. Selo k’o selo, saznavali su Kovini roditelji, stric i strina, sve što se dešavalo kod novih prijatelja. To se prepričavalo, pa i do Mome stizalo.
– Biće i muških ruku – govorili su svekar i svekrva. I Janko se trudio koliko je mogao da im se ta nadanja ispune. Prvih pola godine od vjenčanja vidljivo je oslabio.
– Popusti malo, komšija, olakš’o si, odnijeće te vjetar – šalili su se s njim prijatelji.
– Ma, neće, može on džepove natrpati kamenjem – dodavali su drugi.
– Ne znaš ti kako se prave djeca, da mi probamo – prostački i grubo su se cerekali treći.
Kada se jednom, uzrujan, mašio za nož, javna zadirkivanja su prestala. Smijuljili su mu se iza leđa. Počeli su obilaziti travare, gatare, pravili su zapise. Išla je pod Ostrog, poznati manastir. Uzdala se i u čuvenu Gospu Olovsku. Ništa od svega. Onda su išli i doktorima, ista priča. Kova je vrijedno radila u kući, oko kuće, u staji, na zemlji… Sve što bi svekrva poželjela, ona je izvršavala. Svekrva ju je voljela. Govorila je: „Moja nevjesta ruke ima – jezika nema“. Ama, nije bila ni nalik na osobu iz djevojačkih dana. Znala je da je nevjesta s „falinkom“. Svekar je razmišljao drugačije. Nemaju nasljednika i kome će ostati sav njihov bogati posjed. Poslije svekrvine smrti, Kovi je svakim danom bilo sve teže: više posla, a manje zaštite. Dok je ranije samo nezadovoljno gunđao, svekar je sve glasnije iskazivao svoje nezadovoljstvo.
– Šta će biti s ovolikim imanjem kada nas nestane? – počeo je zapitkivati Janka.
– Da nekog dječaka usvojimo i odgojimo. Ima dosta poštene sirotinje. Sevap je a i pomagaće nam – uzvratio je jednom Janko.
– Nije to naša krv. Tuđa je to kost – usprotivio se otac.
Radili su od zvijezde do zvijezde, nekad ni sami ne znajući što malo ne popuste, smanje broj marve i njiva pod žitaricama. Nekako su predeverali četverogodišnji rat. Ni poslije rata nije bilo mnogo bolje. Njihovo priplaninsko selo nije baš bilo na udaru raznih vojski ni političkih progona. Ostarjeli otac se ponovo obraćao Janku:
– Što ne otjeraš ovu jalovušu?Još si u snazi, volio bih doživjeti unuka.
Janko nije imao snage da to učini. Volio je Kovu i njenu familiju. Onda umrije i otac, ne dočekavši unuka. Janku je bilo sve teže i teže. Pored jutarnje čašice rakije, natašte, počeo je pijuckati i prije ručka i prije večere. Pa, nekom za dobrodošlicu, drugom za sretan put. U radosti, u žalosti. Uvijek je nalazio povod za novi gutljaj. Nos je već odavao izgled alkoholičara. Kova ga je zaticala u podrumu, kako sjedi uz rakijsko bure. Ne koristi ni čokanj ni čašu nego pomalo cuga iz šlaufa, zvanog marpič, udjenutog u bure. U podrumu je i skončao. Našli su ga u lokvi rakije. Ravnomjerno je curila iz šlaufa ostavljenog u buretu.
Momo je još samo jednom sreo Kovu. Bio je s trojicom sinova na nekoj seoskoj mobi. Pozdravili su se. Pohvalila mu je sinove i zagledala mu se ravno, duboko u oči. Osjećao je kao da ga probada pogledom. Shvatio je neizgovorenu, opravdanu optužbu: „Osnovao si sretnu porodicu, a moj život uništio“. U zemlju mu se propadalo. Potražio je jedini lijek za takve nedaće – napio se k’o zemlja. Sinovi su ga jedva odveli do kuće, čudeći se šta bi, obično trezvenom, ocu?
Oko bogate vlasnice velikog posjeda, udovice, počeli su se motati kojekakvi lezihljebovići i badavadžije, nudeći joj brak. Znala je da se ne udvaraju njoj nego mjerkaju njive i pašnjake. Nije ih gledala. Njen pogled uvijek se završavao na dječijim glavama. Što ih je češće gledala, bila je sve tužnija. Sama na velikom posjedu, to je najbolje potiskivala radom. Radila je kao mrav. Ipak, ništa nije stizala, pa je uzimala neke siromahe u najam. I pomalo se tješila rakijom. Baš kao pokojni Janko: natašte, prije ručka, prije večere… Nije pomoglo. Našli su je najamnici na pojati. Objesila se o gredu povocem za goveda. Momo nije mogao otići na sahranu. Objasnio je sinovima i rodbini da su ga presjekla krsta.
– A šta je bilo s imanjem? – upitah ga.
– Podijelili su ga i rasprodali neki daljni rođaci. Uvijek se nađu nasljednici – reče i ućuta. Ćutao sam i ja. Nisam imao ništa pametno kazati. Onda Momo predloži da nam skuvam čaj. Jedva sam dočekao da nešto uradim.