Tamo s druge strane ceste, koja malo niže već stječe ime moga rodnog grada, između Save i nasipa, i u podnožju Jakuševačkog brijega, izniknule su POS-ove građevine. Pet bezobličnih nastambi izvan epoha i građevinskih stilova, osmokatnih pravokutnika, na tijesnoj parceli na kojoj su, da se gradilo po pravilima, onim arhitektonskim i građevinskim, i po ljudskim mjerilima, možda mogla stati tri ista ovakva ružna pravokutnika. Ovako, tu u te prozore nikad ne zaviri sunce. I nikad se između zgrada ne spusti nebesko svjetlo. Da Bog odozgo ispusti papir A4 formata, ne bi mogao kliznuti između tih zgrada. Tako je usko. A u nekoj vrlo bliskoj budućnosti bit će i tako mračno, tako vlažno i tužno.
U prvom susjedstvu, kada se pređe cesta, prođu se garaže i samoposlužna autopraonica, staro je Zapruđe. Tu su Jelinekovi tornjevi (neboderi) i limenke, velike i male, raspoređeni u geometrijski nepravilnim nizovima, s obzirom na navike i raspoloženja čovjekova oka i duše, ali i s obzirom na sunčevu putanju i uobičajeno kretanje zagrebačkih vjetrova. Između su dječja igrališta, vrtići i trgovi, škola. Između raste gusta vegetacija. Neka već pedesetogodišnja stabla stvaraju dojam da je Zapruđe izniknulo usred šume. Veći dio Novog Zagreba, sve tamo do Remetinca, pokraj hipodroma, Velesajma i Kajzerice s jedne strane, i Parka mladenaca s druge, pa sve do Remetinca pretvara se u šumu. Usmjeravanim djelovanjem prirode i voljom ljudi i ritmom njihovih života ispunjava se povijesnim smislom ovaj najveći stambeni, urbanistički i arhitektonski projekt hrvatske kulture. Tu se, u Novom Zagrebu, živi u ritmu godišnjih doba i s obzirom na dnevne, sezonske i godišnje putanje sunca. Novi Zagreb je, kao i svaka doista uspjela velika urbana cjelina, nastala prema jednom urbanističkom projektu, istovremeno grad i gnijezdo usred nedirnute prirode. Novi Zagreb je mjesto pod suncem.
Razlika između Novog Zagreba i tih tužnih građevina bez sunca, u Ulici Karla Metikoša, razlika je između urbanizma i divljaštva. Ostaviti ljude bez sunca i bez pogleda nije stanovanje, nego je kazna. Tako se ne projektiraju i ne grade ni zatvori. Ali još nešto je tu važno: projektanti Novog Zagreba gradili su za druge tako kao da grade za sebe. Pa su neki među njima i stanovali u svojim zgradama. Investitora POS-ovih nastambi u Zapruđu, arhitekta, voditelja izgradnje, resornog ministra, te još ponekog ljubavnika i ljubavnicu iz tog kruga – ako ti ljudi ikoga ljube – trebalo bi za kaznu useliti da tu stanuju, na donjim katovima, gdje ne svijetle ni Božje ime ni neonska svjetiljka.
Nastambe u kojima se živi po kazni
Tamo s druge strane ceste, koja malo niže već stječe ime moga rodnog grada, između Save i nasipa, i u podnožju Jakuševačkog brijega, izniknule su POS-ove građevine. Pet bezobličnih nastambi izvan epoha i građevinskih stilova, osmokatnih pravokutnika, na tijesnoj parceli na kojoj su, da se gradilo po pravilima, onim arhitektonskim i građevinskim, i po ljudskim mjerilima, možda mogla stati tri ista ovakva ružna pravokutnika. Ovako, tu u te prozore nikad ne zaviri sunce. I nikad se između zgrada ne spusti nebesko svjetlo. Da Bog odozgo ispusti papir A4 formata, ne bi mogao kliznuti između tih zgrada. Tako je usko. A u nekoj vrlo bliskoj budućnosti bit će i tako mračno, tako vlažno i tužno.
U prvom susjedstvu, kada se pređe cesta, prođu se garaže i samoposlužna autopraonica, staro je Zapruđe. Tu su Jelinekovi tornjevi (neboderi) i limenke, velike i male, raspoređeni u geometrijski nepravilnim nizovima, s obzirom na navike i raspoloženja čovjekova oka i duše, ali i s obzirom na sunčevu putanju i uobičajeno kretanje zagrebačkih vjetrova. Između su dječja igrališta, vrtići i trgovi, škola. Između raste gusta vegetacija. Neka već pedesetogodišnja stabla stvaraju dojam da je Zapruđe izniknulo usred šume. Veći dio Novog Zagreba, sve tamo do Remetinca, pokraj hipodroma, Velesajma i Kajzerice s jedne strane, i Parka mladenaca s druge, pa sve do Remetinca pretvara se u šumu. Usmjeravanim djelovanjem prirode i voljom ljudi i ritmom njihovih života ispunjava se povijesnim smislom ovaj najveći stambeni, urbanistički i arhitektonski projekt hrvatske kulture. Tu se, u Novom Zagrebu, živi u ritmu godišnjih doba i s obzirom na dnevne, sezonske i godišnje putanje sunca. Novi Zagreb je, kao i svaka doista uspjela velika urbana cjelina, nastala prema jednom urbanističkom projektu, istovremeno grad i gnijezdo usred nedirnute prirode. Novi Zagreb je mjesto pod suncem.
Razlika između Novog Zagreba i tih tužnih građevina bez sunca, u Ulici Karla Metikoša, razlika je između urbanizma i divljaštva. Ostaviti ljude bez sunca i bez pogleda nije stanovanje, nego je kazna. Tako se ne projektiraju i ne grade ni zatvori. Ali još nešto je tu važno: projektanti Novog Zagreba gradili su za druge tako kao da grade za sebe. Pa su neki među njima i stanovali u svojim zgradama. Investitora POS-ovih nastambi u Zapruđu, arhitekta, voditelja izgradnje, resornog ministra, te još ponekog ljubavnika i ljubavnicu iz tog kruga – ako ti ljudi ikoga ljube – trebalo bi za kaznu useliti da tu stanuju, na donjim katovima, gdje ne svijetle ni Božje ime ni neonska svjetiljka.