Barem trideset godina, još od osedlavanja Save sistemom nasipa, gradski su se urbanisti bavili u osnovi nerješivom zagonetkom: kako Zagreb izvesti na rijeku? Ili kako grad, koji je nastao nepotpunim srastanjem dva grada, a oba se stalno leđima odmiču od Save, nagovoriti da se osvrnu i poljube nad vodom? Vjerojatno nikako. Zagreb nikada neće živjeti na rijeci, kao što žive Budimpešta i Beograd, jer se dvaput rađao u strahu od nje, ali možda to i nije tako loše. I možda to više nije nešto čime bi se trebali baviti urbanisti. Katkad grad treba ostaviti na miru, pa ga promatrati sa strane, jer će se, možda, dogoditi nešto. I možda će sam učini nešto čemu se nisu mogli domisliti njegovi urbanisti, projektanti, arhitekti i pjesnici poetike prostora.
Nakon što je nakon onoga strašnog povodnja s kraja listopada 1964, kada je izginulo sedamnaestero ljudi, pedesetak tisuća ostalo je bez krova nad glavom, a deset tisuća stanova trajno je uništeno, stvoren i ostvaren veličanstven projekt izgradnje sustava, koji je zanimljivo obilaziti u dugim hodnjama i na biciklu, zapravo je već mogao biti zaboravljen san o izlasku Zagreba na rijeku. Grad se odmakao od velike vode da bi mogao živjeti s njom.
Najprije su se – to znam samo s fotografija – u sedamdesetima Zagrepčani spuštali s nasipa i primicali rijeci da bi vikendom prali svoje automobile. Bilo je moderno na takav način provoditi vrijeme. Obiteljski je automobil još uvijek bio povijesna novost, simbol dobrog i udobnog življenja, luksuz, tako da su se zajednica okupljala oko njega kao oko kućnog ognjišta. Gradskim se vlastima to nikad nije dopadalo. Nije bilo ekološki, nije bilo ispravno, a kao da nekako nije bilo ni zagrebački. U subotnjem pranju i ispiranju fiće, bube i stojadina kao da je bilo nečega sirotinjskog i gubitničkog. A to je bilo vrijeme kada se ljudi nisu mirili s gubitništvom. Ali tu se pokazalo da odmicanje grada od rijeke ima nekog smisla. Na Savu se počelo izlaziti kao na izlet. No, to je bilo suprotno onome što su urbanisti željeli.
I tako su došle i prošle osamdesete, naišao je rat, koji je, kao i svaki rat, Zagreb poprilično razzagrebio. No, srećom tad su se pojavili psi. I naišla je moda zdravog života. Narod je počeo trčati i izvoditi pse na istrčavanje. A psima je pošlo za šapom upravo ono o čemu su snivali urbanisti: kako urbanizirati rijeku, kako oriječiti grad? U posljednje vrijeme, dok obilazim po desetak kilometara nasipom, s kraja na kraj Zagreba na Savi, primjećujem i dame na konjima, kako elegantno projašu psećom livadom uz nasip. Grad u pozadini s tim je pasjim i konjskim ljudstvom bogat i lijep.
Psi su izveli Zagreb na Savu
Barem trideset godina, još od osedlavanja Save sistemom nasipa, gradski su se urbanisti bavili u osnovi nerješivom zagonetkom: kako Zagreb izvesti na rijeku? Ili kako grad, koji je nastao nepotpunim srastanjem dva grada, a oba se stalno leđima odmiču od Save, nagovoriti da se osvrnu i poljube nad vodom? Vjerojatno nikako. Zagreb nikada neće živjeti na rijeci, kao što žive Budimpešta i Beograd, jer se dvaput rađao u strahu od nje, ali možda to i nije tako loše. I možda to više nije nešto čime bi se trebali baviti urbanisti. Katkad grad treba ostaviti na miru, pa ga promatrati sa strane, jer će se, možda, dogoditi nešto. I možda će sam učini nešto čemu se nisu mogli domisliti njegovi urbanisti, projektanti, arhitekti i pjesnici poetike prostora.
Nakon što je nakon onoga strašnog povodnja s kraja listopada 1964, kada je izginulo sedamnaestero ljudi, pedesetak tisuća ostalo je bez krova nad glavom, a deset tisuća stanova trajno je uništeno, stvoren i ostvaren veličanstven projekt izgradnje sustava, koji je zanimljivo obilaziti u dugim hodnjama i na biciklu, zapravo je već mogao biti zaboravljen san o izlasku Zagreba na rijeku. Grad se odmakao od velike vode da bi mogao živjeti s njom.
Najprije su se – to znam samo s fotografija – u sedamdesetima Zagrepčani spuštali s nasipa i primicali rijeci da bi vikendom prali svoje automobile. Bilo je moderno na takav način provoditi vrijeme. Obiteljski je automobil još uvijek bio povijesna novost, simbol dobrog i udobnog življenja, luksuz, tako da su se zajednica okupljala oko njega kao oko kućnog ognjišta. Gradskim se vlastima to nikad nije dopadalo. Nije bilo ekološki, nije bilo ispravno, a kao da nekako nije bilo ni zagrebački. U subotnjem pranju i ispiranju fiće, bube i stojadina kao da je bilo nečega sirotinjskog i gubitničkog. A to je bilo vrijeme kada se ljudi nisu mirili s gubitništvom. Ali tu se pokazalo da odmicanje grada od rijeke ima nekog smisla. Na Savu se počelo izlaziti kao na izlet. No, to je bilo suprotno onome što su urbanisti željeli.
I tako su došle i prošle osamdesete, naišao je rat, koji je, kao i svaki rat, Zagreb poprilično razzagrebio. No, srećom tad su se pojavili psi. I naišla je moda zdravog života. Narod je počeo trčati i izvoditi pse na istrčavanje. A psima je pošlo za šapom upravo ono o čemu su snivali urbanisti: kako urbanizirati rijeku, kako oriječiti grad? U posljednje vrijeme, dok obilazim po desetak kilometara nasipom, s kraja na kraj Zagreba na Savi, primjećujem i dame na konjima, kako elegantno projašu psećom livadom uz nasip. Grad u pozadini s tim je pasjim i konjskim ljudstvom bogat i lijep.