ili Postapokaliptično mišljenje i pjevanje Predraga Fincija
“Kada mišljenje ode do korijena problema. ono je tada, na kraju, opet ono što je bilo na početku: čuđenje. To prvo i posljednje otvaranje misteriju bivanja, čudu života. Ljepoti postojanja.“
Predrag Finci, Ukratko
1.
Prozni, poetski i esejistički zapisi Predraga Fincija, ili kako on sam, sa njemu svojstvenom blagom samoironijom, bez zareza i zadrške kaže, “staračke pričice pjesmice aforizmi stavovi” , objavljeni 2018. u beogradskom Factum izdavaštvu pod naslovom Ukratko, predstavljaju onu vrstu štiva i knjiga koje se lako i sa posebnim užitkom čitaju a o kojima se teško govori i još teže piše. Ta teškoća ne tiče se samo činjenice da su te knjige najčešće žanrovski i književnorodovski apartne, neuporedive i poetički i poetski potpuno autentične i nove. Jednostavno rečeno – ta teškoća tiče se želje i potrebe da užitak i “zadovoljstvo u čitanju” knjige Ukratko nastavimo empatičnim, sročnim ćutanjem, rječitijim od svakog govora o njoj. Ili još jednostavnije – Ukratko je jedna od onih knjiga koje bismo radije ponovo čitali nego o njima pisali.
Riječ je najprije o tome da ona pripada onoj vrsti autorefleksivnih i autoreferencijalnih knjiga koje, kako god okreneš, uvijek već preduhitre svaki čitalački, književnokritički i hermeneutički analitički sud o njima. Sve što biste rekli o njoj, čini vam se, ona je već pomislila i rekla o sebi, o-pisala se tačnije i sažetije nego što želite i možete zamisliti.
Upravo tako, jednim kratkim “izvanjskim” samoopisom i započinje ova knjiga. Na (samom) početku naime, u istoimenom zapisu Finci kaže da je ova knjiga pisana “bez predgovora i pogovora, bez dugih analiza, bez mudrih citata i korisnih napomena” i da sve što u njoj hoće reći, hoće reći “jednostavno, bez složenih, zamršenih rečenica, bez mnogo objašnjavanja i tumačenja”; opisati i pokazati to “što sam osjećao i mislio, doživio i preživio, što sam u sebi sabrao”.
O istovremenoj doslovnoj tačnosti i izvjesnoj varljivosti tog opisa zbilja bi se dalo nadugo i naširoko govoriti i pisati, ali kada ubrzo otkrijete da knjiga Ukratko pripada onoj rijetkoj, najrjeđoj vrsti majstorskih književnih djela u kojima je ono “šta” ona govore izjednačeno sa onim “kako” govore, ostanete bez riječi pred njenom umjetničkom samodovoljnošću – oči u oči sa organskim jedinstvom njene sadržine i forme, obuzeti njenom unutrašnjom, višeslojnom samohermeneutikom koja se da razabrati i razumjeti ali ne i izreći i vjerno prenijeti u drugi diskurs i jezik.
Takve samosvojne i samosvjesne knjige može napisati samo neko ko je istovremeno filozofski pisac i pjesnik, ko istovremeno pjeva i misli o pjesmi i opjevanom, ko to čini cijelim bićem, bespoštedno i bez ostatka – izjednačava svoje mišljenje-pjevanje sa (svojim) bićem, a svoje pisanje sa svojim životom. O takvim knjigama vjerodostojno može pisati samo onaj koji i sam vjeruje u pisanje kao u način života i vaskrsavanja svijeta; onaj ko svjedoči da mrtvi svjetovi ožive u dobro napisanoj knjizi, a da bez čitanja umiru – onaj koji zna da je čitanje knjige jednako čudotvorno i životvorno kao i samo njeno pisanje, i da pisati o knjizi uvijek već znači pisati o njenom čitanju, ne čuvati tu čudotvornost i životvornost samo za sebe, nego je dijeliti s drugim i Drugim koji je sama naša suština, i kada ga pišemo malim i kada ga pišemo velikim slovom.
I taman kada pomislimo da nam se ukazao i po-kazao hermeneutički alef kojim bismo mogli započeti zapis o čitanju, razumijevanju i tumačenju ove knjige, shvatimo da se ono što smo maločas rekli odnosi na gotovo sve Fincijeve knjige i njegovo spisateljsko djelo u cjelini, i da je to sama po-etička suština i bit njegovog djela. Ni jedna nas Fincijeva knjiga, međutim, ne poziva da je čitamo i razumijevamo iz cjeline njegovoga djela kao što to čini njegova knjiga Ukratko u kojoj je to djelo istovremeno sažeto i nanovo osvijetljeno. Ni jedna druga knjiga tako tiho i nenametljivo (bez bilo kakvog glasnog pomena, poziva, zahtjeva i diktata) a tako jasno i razgovijetno ne upućuje i ne u-kazuje na tu cjelinu i svoje posebno, povlašteno mjesto u njoj.
2.
Ukratko je dvadeseta (20) po redu Fincijeva knjiga. Prvu knjigu objavio je 1980., u tridesetčetvrtoj (skoro u onoj čuvenoj, simboličkoj, bogočovjekovoj tridesettrećoj) godini. Narednih deset godina objavljivao je u, da tako kažemo, uobičajenom ritmu, i do predratne 1990. objavio još tri knjige.
A onda je uslijedilo (ako izuzmemo rukopis pod naslovom Sentimentalni uvod u estetiku objavljen 1999. u Londonu) četrnaestogodišnje ćutanje, o čijim razlozima drugi mogu samo slutiti, a čiju tegobu i teret zna samo on. Jedno je, međutim, izvjesno – to ćutanje (neobjavljivanje) pokazalo se ne samo teško nego i plodonosno kao (crna) zemlja, iznimno važno i presudno za njegov život i njegovo cjelokupno stvaralaštvo. 2004. (u svojoj pedesetsedmoj godini) Finci prekida tu, više od jednog desetljeća dugu šutnju, i objavljuje dvije knjige – Sentimentalni uvod u estetiku i Pravo, stranputicom. Od tada do danas, dakle u narednih šesnaest godina objavljuje osamnaest knjiga – iznenađuje čak i one koji su tu samosvojnu stvaralačku snagu i energiju naslutili još u njegovoj prvoj knjizi Govor prepiski – čak i one koji su ga, kao ovaj čitalac (i ne samo on), još tada prepoznali kao najzanimljivijeg, najoriginalnijeg i najinovativnijeg bosanskohercegovačkog filozofskog pisca. Upravo ovih dana očekujemo izlazak dvadesetpete (25) Fincijeve knjige čiji je naslov Prvo, bitno, a čiji nas je rukopis iz nekih razloga o kojima ćemo kasnije govoriti iznenadio i obradovao kao nijedan do sad.
Već sama kompozicija Fincijevog djela i dinamika objavljivanja njegovih knjiga, njihova postmetafizička vizura, tematskomotivska i žanrovska raznovrstost, potpuno autentična, stalno inovirana po-etička strategija i osoben, gostoprimljiv i prisan, narativni stil, tražili bi jedan poseban ogled. Posebno je zanimljiv odnos i ne samo tematskomotivska razlika, nego i razlika u osjećanju života i diskursu njegovih knjiga pisanih i objavljenih do 1990. i nakon toga. Finci se voli i zna našaliti na svoj račun naročito kada je riječ o smrtno ozbiljnim stvarima. Tako će nedavno parafrazirati jednu svoju raniju dosjetku da mu se sve više čini da je svaka knjiga koju upravo piše zadnja, i da je napisao mnogo “zadnjih” knjiga, pa reći da je nakon prve svaka njegova knjiga “zadnja”. To zbilja zgodno i duhovito zvuči, ali nama se čini da ovoga puta ne bi trebali ostati na Fincijevoj poslovičnoj samoiriniji i duhovitoj aforistici. Nama se, naime čini da se iza te dosjetke o bitnoj razlici prve i potonjih knjiga krije jedna presudna promjena, i sama est-etička, po-etička, i egzistencijalna bit njegovog djela. I ne samo to – nama se istovremeno čini da ni jedna druga Fincijeva knjiga ne u-kazuje na tu bit i da je ne po-kazuje kao njegova knjiga Ukratko.
Više je razloga zbog kojih nam se Ukratko čini kao esencijalna Fincijeva knjiga. Dva su razloga najočiglednija i najdublja, osnovna. Prvi je, čini se taj što Ukratko predstavlja svojevrsno svođenje metafizičkih i egzistencijalnih računa, i što je samim tim istovremeno nastala iz sveg njegovog (dotadašnjeg) života i svih njegovih prethodnih knjiga. Drugi se tiče čitalačkog utiska da se u toj njegovoj knjizi kao ni u jednoj drugoj, otkriva temeljni razlog onog dugog tegobnog ćutanja koje će se pretvoriti u dugo spasonosno pisanje – ukazuje izvjesna prelomna tačka i čuje lom zbog kojeg je i o kojem je četrnaest dugih i teških godina ćutao, tražio spas, našao ga u posvećenosti pjesničkom mišljenju i pisanju, u potrebi i potrazi za “jednakošću riječi i čina”, jedinom istinskom puninom života.
(1)
Kada je riječ o onom prvom razlogu, pada nam na pamet Danijel Dragojević i jedna njegova knjiga raznolikih i raznovrsnih zapisa i kratkih eseja o onome što se znalo događati oko (pisanja) pjesme a nije ušlo u pjesmu. Naslov te jedinstvene, apartne Dragojevićeve knjige je Rasuti teret. Fincijev egzistencijalni i metafizički “teret” nije u knjizi Ukratko rasut, nego sabran, sagledan i prigrljen. U toj knjizi sabrano je i sažeto, u samoj svojoj biti izraženo sve što je doživio, iskusio, iskušao i napisao. Otuda utisak da se u ovoj Fincijevoj knjizi najrazgovijetnije čuje onaj tihi, testamentarni tembr koji se da čuti u svakoj od njegovih “zadnjih” knjiga.
Finci je filozofski pisac sa najraznovrsnijim i najraznolikijim a uvijek prepoznatljivim, osobenim filozofskim, proznim i poetskim diskursom i stilom, sa najdinamičnijom poetičkom strategijom i najrafiniranijim, u krajnjoj instanci esejističkim hibridom filozofskog, proznog i poetskog izraza za kojeg znam.
Pa kako je onda bilo moguće u jednoj knjizi sabrati i sažeti sve te često nespojive raznovrsnosti i raznolikosti? Dakle, kako je moguće sve svoje prethodne knjige sažeti u jednu, ili kako je, kao u onoj Kortesarovoj priči, vozeći se par minuta trolejbusom od stanice do stanice, moguće u sebi čuti simfoniju koja traje više od dva sata?
Kako to da upravo onda kada sve knjige sažmeš u jednu, i kada ti se čini da si rekao sve, da upravo tada jasno vidiš i shvataš zašto “iza svakog pisca na kraju ostane nenapisana stranica” ?
Kako, baš onda kada najbolje piše autor iščezne, pa “ono što je i kako napisano ne kazuje više pisac, nego napisano”?
Kako to da se ne pričaju priče, a ispriča se sav život?
Kako “riječi koje opisuju život, postaju život”?
Kako je moguće odjedanput sve zaboraviti i sjetiti se svega, sve to zapisati-upamtiti, sve nanovo preživjeti, obesmrtiti život?
To su samo neka od onih čudnih i teških (poetičkih) pitanja i čudesno lakih odgovora koje samo umjetnost, i koje samo poezija, dakle, sama suština i supstancija umjetnosti može da da – samo neka od pitanja koja nam je istovremeno postavljala i na koja je odgovarala ova knjiga, pitanja-odgovori koja samo umjetnost u istom času može postaviti, potražiti i dati, sjediniti osjećanje i shvatanje, učiniti da čim istinski osjetimo – razumijemo, čim to razumijemo, osjetimo još više od onog što smo razumjeli.
Kako se to čini znaju samo istinski majstori pjesničke (dakle i svake, formalno druge) umjetnosti, jedini praktični čuvari tajne, vještine i umijeća istovremenog iskušavanja potpune slobodoumnosti i poslušnosti, slobode i stroge discipline, sjedinjenih u pjesničkom u umjetničkom u majstorskom djelu.
Finci je istinski majstor riječi. Nisu to one raspjevane pjesničke riječi koje se, i kada to ne znaju, ugledaju na psalmopojca kao da se ugledaju na same “riječi gospodnje, riječi čiste, srebro u vatri, očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno”.
To su one riječi koje su, nakon svega, preživjele. Preživjele sve, dakle i samo ništavilo, samo ništa. Prošle kroz ovu božju baštu i trnoviti vrt, kroz ovozemaljski raj i krugove ovozemaljskog pakla, od kojih onaj krug ratnog pakla od kojeg će zanijemiti predstavlja posebno mjesto i žarišnu graničnu situaciju u njegovom životu i stvaralaštvu, prelomnu tačku njegovog stvaralačkog života.
(2)
Prije nego što kažemo o kojem krugu pakla, o kojoj prelomnoj tački i kakvom lomu je riječ, recimo nešto o strukturi i kompoziciji ove knjige.
Ukratko je jedna trodijelna, četverotaktna knjige – nakon kratkog, uvodnog zapisa pod naslovom Na početku, slijede tri organski povezana dijela pod naslovima Dolaženje Događanje, Odlaženje, koji osim što prikazuju osnovnu sadržajnu i kompozicionu strukturu knjige, istovremeno asociraju na onaj očigledni a tajanstveni mehanizam kretanja samoga života, nekog paradoksalnog, jednokratnog vječnog vraćanje istog a različitog, uvijek već starog i novog.
Dolaženje čini 12 zapisa od kojih je jedan autobiografski i autopoetički pjesnički zapis o biti pjesništva pisan kurzivom. Događanje se sastoji iz 56 zapisa, 55 pisanih u parovima od kojih je prvi u paru numerisan a drugi naslovljen i pisan kurzivom, uz jedan zapis bez para koji govori o tome da „što duže, što više pitamo, sve smo bliži temeljnim pitanjima, presudnim ne-odgovorima“. (Upravo smo iz tog kratkog, tridesetdevetog (39) zapisa odabrali dvije završne rečenice i uzeli ih za moto ove kratke zabilješke o knjizi „Ukratko“.) Odlaženje je pisano kurzivom i čini ga šest (6) zapisa, pet numerisanih i naslovljenih, i jedan nenumeriasan zapis pod naslovom Na kraju kojim se knjiga završava.
Naravno da ne bismo ukazivali na ove „tehničke“ detalje da ovu knjigu nije, između ostalog, pisala i neprestana potreba za slobodom i redom (u govoru), nastojanje da se onim malarmeovskim „bacanjem kocki poništi slučaj“, da se piše potpuno slobodno i potpuno odgovorno, iscrpno a sabrano i sažeto, bez ijedne suvišne riječi, da se to ne odnosi samo na pjesnički, esejistički, prozni i pjesnički izraz, nego i na jedinstvenu kompoziciju mišljena i pjevanja praćenu preciznom arhitektonikom i grafičkim uređenjem teksta. Ako se u ovoj knjizi i nije računalo sa simboličkom vezom zapisa i njihovih brojeva, ta veze je u nekoliko slučajeva, čini nam se, nekim čudom uspostavljena. U jedno smo, međutim, potpuno sigurni – odnosi mišljenja i pjevanja u ovoj knjizi su rodbinski u nekoliko koljena, i kao što u odnosima te vrste obično biva veoma složeni, pa je sasvim opravdano što su pjesme u ovoj polimorfnoj knjizi naglašene i kurzivom. Istini za volju, tog kurziva bilo bi mnogo više da su kurzivom pisani svi stihovi posijani u ovoj knjizi, svi ti iznenadni versi koji u gotovo svakom zapisu znaju zapjevati usred proze i zablistati usred refleksije.
Postoji još jedan, posebno važan razlog zbog kojeg ukazujemo na sadržajni i ini metalogički (raspo)red i posvemašnji vanjski i unutrašnji sklad govora i pisma ove knjige. Riječ je, naravno, o središnjem dijelu knjige pod naslovom Događanje, i usred njega, o onom što nam se otkriva i po-kazuje kao „presudni događaj“, koji je “izvan naše volje, moći i želje, a najednom postane oznaka nas samih“. Onaj događaj oko kojeg se vrti svo događanje – i „događanje“ u istoimenom odjeljku, i u (Fincijevom) životu i svijetu; u njegovom biću, mišljenju, pjevanju i pisanju.
Događaj o kome je ovdje riječ (ono „presudno“ što „život promijeni“) je rat – rat koji se tih godina slutio, a koji je sarajevskog profesora estetike Predraga Fincija Finca zatekao u rodnom gradu. U onom „Tamo“ iz istoimene pjesme koja kaže:
“Tamo je lijepa uspomena, tamo rana.
Duboka, dublja od tugovanja.”
Izabrali smo ove stihove kao samu suštinu i supstanciju osjećanja svijeta i pjesničkog izraza čujnog i prisutnog u ovoj Fincijevoj knjizi, i svemu što je rekao i napisao nakon onog dugog ćutanja, (izbjegličkog) života u nekom njegovom „niti od niti ka“, piljenja u onu prelomnu tačke u kojoj se sve sabralo kao pred veliki prasak. Upravo su ti stihovi poetička i poetska, idealna i zbiljska, ontološka i ontička, suštinska i supstancijalna „slika i prilika“ pomenutih preživjelih riječi. To su riječi proživljene, na svojoj koži iskušane-upisane, riječi koje podjednako pamte i radosti i rane, dovode muk do (pjesničkog) govora i iznose na svjetlo dana, ono, iza svega (znanog) što je preostalo – ono što je novo zato što je spasonosno, ono što je spasonosno zato što je novo.
Samo nam se takve preživjele riječi daju slušati – samo su one vjerodostojne i čudotvorne, najrječitije onda kada dovedu do jasnoće u kojoj nam ne trebaju riječi.
Onda, recimo, kada se kao u onoj Fincijevoj ljubavnoj pjesmi u prozi, povlače i puštaju ljubav njegovog života da bez jedne jedine riječi kaže sve – dočeka ga kada se vrati kući i po-kaže mu i sama sobom objasni da „život može proći, ljubav ne može“.
Ili ono sasvim drugačije čudo koje se događa kada slušamo Fincijeve (poratne) preživjele riječi – shvatamo i prihvatamo i ono što rečeno na neki drugačiji način ni u snu ne bismo prihvatili, i kada nam se čini da samo takve, duboko proživljene, preživjele riječi, srčane i umne, poštene i jednostavne, imaju pravo i neku unutrašnju, moralnu dužnost, čak i manihejski govoriti o ratu. Jer samo takve, preživjele riječi mogu još prije smrti pomiriti ratnohuškače i pacifiste, ratnike, borce i bojovnike, riješene da se do sudnjeg dana i istrebljuju, da se „između dva rata“ sumanuto bore za interpretaciju rata.
Samo su takve riječi (danas i ovdje) vjerodostojne i utoliko spasonosne, potrebne ovoj zemlji i jeziku kao hljeb nasušni.
(1)
“I svi razlozi za brigu već umireni, pitanja razriješana, u kasnoj spoznaji sve poredano a iza svega i iz svega, za onog koga dohvati čudo mišljenja i nemir postojanja, već novo putovanje započeto.” (P. Finci – Ukratko)
Započeli smo prikaz ove knjige govoreći o teškoćama pisanja o njoj, i nismo ni primijetili kako se po nekoj metalogičkoj zakonitosti i milosti pomnog čitanja ta teškoća pretvorila u neku zagonetnu, sve veću lakoću izricanja i pisanja; kako se neki preliminarni, zamišljeni, teorijski precizni i provjereni hermeneutički diskurs sročan pjesnički slobodnom mišljenju i govoru same knjige pretvorio u neko pjesnički slobodno interpretiranje. Ta lakoća nije došla nakon što nas je Finci širokogrudo ohrabrio da ovu knjigu doživljavamo i interpretiramo slobodno, jer je, kako on kaže “ova knjiga svakom onakva kakvom mu se čini”, nego onda kada smo tu slobodu sami sebi dopustili i osjetili potrebu da o tome progovorimo i u prvom licu, onako kako u pravilu (govorimo i) pišemo samo u nekim svojim pjesmama. A to se opet, po nekoj zagonetnoj zakonitosti, dogodilo onda kada smo u ovoj knjizi naslutili nešto što se u novom Fincijevom rukopisu Prvo, bitno na jedan, za nas zapanjujući način obistinilo, i nakon čega se više nisam pitao o čemu bi Finci nakon tog posvemašnjeg svođenja računa, uopšte mogao govoriti i pisati; šta bi još i kako imao reći? Riječ je o tome da sam dao neki svoj, samo svoj supozionistički “odgovor” na to pitanje, a onda pročitao rukopis knjige Prvo, bitno i ostao bez riječi – upravo takav, suštinski isti odgovor dao je i Finci, izveo upravo onu poetičku konsekvenciju iz knjige Ukratko kakvusam slutio, priželjkivao i zamišljao.Nikada ranije nisam osjetio tu vrstu ne samo čitalačke radosti i satisfakcije – pomisli da u jednom, do tada, činilo mi se, apartnom stanovištu i uvjerenju. nisam sam.
Najkraće i sasvim pojednostavljeno rečeno, riječ je o tome da sam negdje u onim godinama u kojima je Finci napisao svoju prvu knjigu, čitajući i izučavajući djela nekih modernih i savremenih pjesnika i postmetafizičkih filozofa, došao do slutnje, a zatim do čvrstog, ne samo poetičkog uvjerenja da se mi, današnji, ne trebamo nadati, uzdati i čekati povratak nekog ničeanskog Dionisa, nego Orfeja, makar se svakodnevno sve više uvjeravali u ne-mogućnost njegovog povratka. Onog Orfeja koji ne bi činio mitska čudesa, očaravao i pripitomljavao pjesmom divlje zvijeri, zaustavljao rijeke i bujice, pomjerao drveće, šume i brda, nego nas cijelim bićem vraćao svojoj i našoj suštini skrivenoj u etimološkom značenju riječi poiesis, onom što izvorno znači (pjesničko) stvaranje. Jer ništa drugo ne spaja našu ljudsku i božansku prirodu, suštinu i supstanciju kao stvaranje, kao ono spasonosno stvaralačko majstorstvo i majstorsko stvaralaštvo.
A onda sam, istražujući kratke i duge pjesničke forme, težnju pjesme da se razvija i prema vani i prema unutra, iskušavajući polove pjesničkog govora i šutnje, došao do nekih stihova i rečenica koje su mi ukazivale na zajedničko ontološko porijeklo pjevanja i mišljenja. Ne samo zbog toga, ti stihovi i rečenice podsjećale su me na one presokratovske iskaze, na one pjevne misli, ali sada, u tim mojim postpoetskim stihovima i nekim pjesmoljubivim mislima, lišene kosmologije i kosmogonije. A kada presokratovcima oduzmemo kosmologiju i kosmogobniju, šta ostaje? I nisam li u onoj svojoj preslobodnoj profetskoj metafori bio pomalo nestrpljiv? Dakle, ne bismo li se, prije onog mog simboličkog, metaforičkog i stvarnog povratka Orfeju, trebali vratiti na presokratovce?
Na ta pitanje do sada sam odgovarao sam, a sada mi je – kažem to bez zazora i straha od utiska konstrukcije i navlačenja tumačenja na neki svoj apartni, svojeglavi, ne samo hermeneutički mlin – neke dragocjene, čini mi se mnogo zasnovanije, uvjerljivije i dalekosežnije odgovore dao Predrag Finci koji na jednim mjestu u knjizi Ukratko kaže: “U tekstovima koji slijede u meni se dešavalo nešto kao Platonova “pjesnička mahnitost”, rađao svojevrstan eho rane “prirodne” filozofije, one prije Sokratova vremena, u kojoj je pjesnička i filozofska riječ bila srodna, ali sa dodatkom nekih mojih osobnih tema, što postade neko moje razmišljanje iz početka, povratak osobnom “naivitetu svijesti”, vlastiti pokušaj govora iz prvobitnog impulsa. Iz takve osobne igre, osobnog logosa i emocionalnog nemira nastadoše ovi moji eseji u pjesničkom obliku.”
Niz je ovakvih eksplikacija i još više asocijacija i aluzija na presokratovce u ovoj knjizi, i nije bilo teško zamisliti da bi jedna od njenih poetičkih konsekvencija mogla biti i neka varijacija na presokratovsku temu. Ali da će to (u knjizi Prvo, bitno) biti urađeno tako da će udahnuti novi (zajednički, besmrtni) život ne samo knjizi Ukratko nego i Fincijevom djelu u cjelini, o tome smo mogli samo u najljepšim čitalačkim, hermeneutičkim snovima sanjati. Jer, knjigom Prvo, bitno, najdublje “agnostičke molitve” iz knjige Ukratko bivaju uslišane, i umjesto da se ta knjiga završi pjesmom Na kraju, ona se beskonačno produžava (kao da je na djelu neko novo, neprestano Dolaženje, Događanje, Odlaženje-Dolaženje, Događanje Odlaženje…) i širi u beskraj – posljednja pitanja is-postavljaju se kao prva, spajaju se i po-kazuju kao odgovori, a ono što je nakon svega preostalo po-kazuje se kao ono što svemu prethodi. Ono što je izgledalo i zvučalo kao postpoezija pretvara se u neki novi, neopresokratovski pjesnički početak, baca jedno potpuno novo svjetlo na cjelokupno Fincijevo djelo.
(2)
I ranije smo, od njegove prve knjige zapravo, naslutili da je Finci po habitusu pjesnik. Za takav, ne samo čitalački utisak nije bila potrebna neka naročita hermeneutička prozorljivost – vidjelo se to od početka, u svakoj njegovoj knjizi – u svemu što smo pročitali. Vidjelo se to prije svega u njegovom izvanrednom daru i umijeću da u svojevrsnoj filozofskoj naraciji srećno spoji svakodnevni jezik sa “uređenim” diskursima i jezicima, da brižno probranim opštim mjestima da vlastiti, osoben ton i boju, da usred kakve besprijekorne filozofske analize ili varijacije na brojne est-etičke teme, udjene stih ili čitavu “strofu” neke svoje neprestane, unutrašnje pjesme. Ali, da će se djelo jednog već potpuno formiranog, etabliranog, postmetafizičkog filozofskog pisca razvijati i razviti u poetičkom i poetskom pravcu na koji upućuju njegove nove knjige Ukratko i Prvo, bitno to je moglo biti samo nejasno slućeno.
Te knjige treba čitati i odvojeno, i kao jednu knjigu – jednu jedinstvenu, potpuno autentičnu knjigu, poetički i pjesnički novu ne samo u bosanskohercegovačkoj i južnoslovenskoj poeziji. Novu i po tome što metaforu, to genuino pjesničko sredstvo premješta iz stiha, strofe i pjesme, i prenosi je na knjigu i njegovo djelo koje se samo pretvara u jednu proširenu metaforu. Novu u vremenu kada se čini da gotovo ništa uistinu novo u poeziji i umjetnosti nije moguće.
(3)
Šta je to novo što baca jedno do sad nepoznato svjetlo ne samo na putanju i samu bit Fincijevog stvaralaštva nego i sudbinu i izglede poezije i umjetnosti u ovom svijetu koji sam po sebi, bolje od svake egzegeze i spekulativnog mudrovanja otkriva i pokazuje zasnovanost naših najdubljih strahova, dokazuje nesumnjivo proroštvo onog “apokaliptičnog tona u filozofiji”. Danas, međutim, kada prisustvujemo prelasku doba slike svijeta u doba slike bez svijeta, i kada (stvarni) svijet na naše oči nestaje, pretvara se u narastajuću gomilu slika, ne treba biti ni filozof ni prozorljivi profet da bi se razumjelo i vidjelo šta nam se dešava i sprema – dovoljne su nam samo oči da shvatimo da više nije samo o apokaliptičnom tonu savremenih mislilaca, nego o apokalipsi, u svim njenim značenjima riječ.
Cjelokupno spisateljsko, filozofsko i pjesničko djelo Predaga Fincija ispunjeno je nesvakidašnjom sviješću o razmjerama krize ovog našeg svijeta i njegovog posvemašnjeg “post”. Kao u malo kojem drugom, u Fincijevom životu i djelu pomiješale su se neke magistralne putanje i sudbine savremenog čovjeka i svijeta. Svjetskopovijesne migracije, planetarno, virtualno i stvarno nomađenje, sveopšti egzil, izbjeglištvo, progonstvo, individualnu lokalnu i globalnu bezzavičajnost i razsredištenje svijeta, ontičku i ontološku bezdomnost, Finci je iskušao na svojoj koži, doživio kao vlastitu golgotu i udes, i nakon dugogodišnjeg ćutljivog presabiranja doveo do riječi – do “svoje kuće od riječi bez koje pisac ne može”. Uvedene u tu kuću, isprepletene su sudbine jednog čovjeka i (njegovog) svijeta, pjesnika i pjesništva, poezije i života. U toj kući “ja i svijet (priroda) postanu jedno”, u njoj smo “ja i moje bivanje, jedno smo te isto. Objedinjeni život i mišljenje.”
Samo onaj ko i sam uđe u tu (zajedničku) metaforičnu i stvarnu kuću svijeta, bića, bitka i tu- bitka, može čuti njihov i Fincijev postapokaliptični, neosokratovski pjesnički (pjesmotvorni, životvorni) razgovor što nas nakon svega bodri: “Koji je prošao kroz pustare močvare brige patnje, tome nema druge nego vjerovati u dobro promjene, u sutra koje će biti bolje.” To nije samo neki postapokaliptični, potpuno trezveni (pjesnički) optimizam i neostoicizam. To je neka čudotvorna i čudna, neizreciva i neobjašnjiva a jasna, ontološka (pjesnička) vedrina, užitak u živom času one “večite svežine sveta” koja čini čuda – čini da “mi što ćemo možda jedared umreti kazujemo čoveka besmrtnog u žiži magnovenja”, spaja te riječi velikog francuskog i svjetskog pjesnika Sen- Džon Persa sa riječima bosanskohercegovačkog i južnoslovenskog filozofa i filozofskog pisca Predрaga Fincija koji je, još dječak, rado i naizgled prerano čitao onu veličanstvenu Persovu poemu-pohvalu moru, divio se toj neopresokratovskoj, panteističkoj “proslavi života” i (ljudskog) trajanja, ne sluteći da će se jednom, nakon svega što je (do tada) napisao, baš u njegovoj, da tako kažemo, novoj testamentarnoj knjizi, na samom kraju, kao na početku, ponovo sresti pjesnik i filozof i uglas nam, cijelim bićem proživjelim i preživjelim riječima, čista srca po-kazati i poručiti: ”Dok život traje, pjesme će nade će života će biti.”
Svođenje računa
ili Postapokaliptično mišljenje i pjevanje Predraga Fincija
“Kada mišljenje ode do korijena problema.
ono je tada, na kraju, opet ono što je bilo
na početku: čuđenje. To prvo i posljednje
otvaranje misteriju bivanja, čudu života.
Ljepoti postojanja.“
Predrag Finci, Ukratko
1.
Prozni, poetski i esejistički zapisi Predraga Fincija, ili kako on sam, sa njemu svojstvenom blagom samoironijom, bez zareza i zadrške kaže, “staračke pričice pjesmice aforizmi stavovi” , objavljeni 2018. u beogradskom Factum izdavaštvu pod naslovom Ukratko, predstavljaju onu vrstu štiva i knjiga koje se lako i sa posebnim užitkom čitaju a o kojima se teško govori i još teže piše. Ta teškoća ne tiče se samo činjenice da su te knjige najčešće žanrovski i književnorodovski apartne, neuporedive i poetički i poetski potpuno autentične i nove. Jednostavno rečeno – ta teškoća tiče se želje i potrebe da užitak i “zadovoljstvo u čitanju” knjige Ukratko nastavimo empatičnim, sročnim ćutanjem, rječitijim od svakog govora o njoj. Ili još jednostavnije – Ukratko je jedna od onih knjiga koje bismo radije ponovo čitali nego o njima pisali.
Riječ je najprije o tome da ona pripada onoj vrsti autorefleksivnih i autoreferencijalnih knjiga koje, kako god okreneš, uvijek već preduhitre svaki čitalački, književnokritički i hermeneutički analitički sud o njima. Sve što biste rekli o njoj, čini vam se, ona je već pomislila i rekla o sebi, o-pisala se tačnije i sažetije nego što želite i možete zamisliti.
Upravo tako, jednim kratkim “izvanjskim” samoopisom i započinje ova knjiga. Na (samom) početku naime, u istoimenom zapisu Finci kaže da je ova knjiga pisana “bez predgovora i pogovora, bez dugih analiza, bez mudrih citata i korisnih napomena” i da sve što u njoj hoće reći, hoće reći “jednostavno, bez složenih, zamršenih rečenica, bez mnogo objašnjavanja i tumačenja”; opisati i pokazati to “što sam osjećao i mislio, doživio i preživio, što sam u sebi sabrao”.
O istovremenoj doslovnoj tačnosti i izvjesnoj varljivosti tog opisa zbilja bi se dalo nadugo i naširoko govoriti i pisati, ali kada ubrzo otkrijete da knjiga Ukratko pripada onoj rijetkoj, najrjeđoj vrsti majstorskih književnih djela u kojima je ono “šta” ona govore izjednačeno sa onim “kako” govore, ostanete bez riječi pred njenom umjetničkom samodovoljnošću – oči u oči sa organskim jedinstvom njene sadržine i forme, obuzeti njenom unutrašnjom, višeslojnom samohermeneutikom koja se da razabrati i razumjeti ali ne i izreći i vjerno prenijeti u drugi diskurs i jezik.
Takve samosvojne i samosvjesne knjige može napisati samo neko ko je istovremeno filozofski pisac i pjesnik, ko istovremeno pjeva i misli o pjesmi i opjevanom, ko to čini cijelim bićem, bespoštedno i bez ostatka – izjednačava svoje mišljenje-pjevanje sa (svojim) bićem, a svoje pisanje sa svojim životom. O takvim knjigama vjerodostojno može pisati samo onaj koji i sam vjeruje u pisanje kao u način života i vaskrsavanja svijeta; onaj ko svjedoči da mrtvi svjetovi ožive u dobro napisanoj knjizi, a da bez čitanja umiru – onaj koji zna da je čitanje knjige jednako čudotvorno i životvorno kao i samo njeno pisanje, i da pisati o knjizi uvijek već znači pisati o njenom čitanju, ne čuvati tu čudotvornost i životvornost samo za sebe, nego je dijeliti s drugim i Drugim koji je sama naša suština, i kada ga pišemo malim i kada ga pišemo velikim slovom.
I taman kada pomislimo da nam se ukazao i po-kazao hermeneutički alef kojim bismo mogli započeti zapis o čitanju, razumijevanju i tumačenju ove knjige, shvatimo da se ono što smo maločas rekli odnosi na gotovo sve Fincijeve knjige i njegovo spisateljsko djelo u cjelini, i da je to sama po-etička suština i bit njegovog djela. Ni jedna nas Fincijeva knjiga, međutim, ne poziva da je čitamo i razumijevamo iz cjeline njegovoga djela kao što to čini njegova knjiga Ukratko u kojoj je to djelo istovremeno sažeto i nanovo osvijetljeno. Ni jedna druga knjiga tako tiho i nenametljivo (bez bilo kakvog glasnog pomena, poziva, zahtjeva i diktata) a tako jasno i razgovijetno ne upućuje i ne u-kazuje na tu cjelinu i svoje posebno, povlašteno mjesto u njoj.
2.
Ukratko je dvadeseta (20) po redu Fincijeva knjiga. Prvu knjigu objavio je 1980., u tridesetčetvrtoj (skoro u onoj čuvenoj, simboličkoj, bogočovjekovoj tridesettrećoj) godini. Narednih deset godina objavljivao je u, da tako kažemo, uobičajenom ritmu, i do predratne 1990. objavio još tri knjige.
A onda je uslijedilo (ako izuzmemo rukopis pod naslovom Sentimentalni uvod u estetiku objavljen 1999. u Londonu) četrnaestogodišnje ćutanje, o čijim razlozima drugi mogu samo slutiti, a čiju tegobu i teret zna samo on. Jedno je, međutim, izvjesno – to ćutanje (neobjavljivanje) pokazalo se ne samo teško nego i plodonosno kao (crna) zemlja, iznimno važno i presudno za njegov život i njegovo cjelokupno stvaralaštvo. 2004. (u svojoj pedesetsedmoj godini) Finci prekida tu, više od jednog desetljeća dugu šutnju, i objavljuje dvije knjige – Sentimentalni uvod u estetiku i Pravo, stranputicom. Od tada do danas, dakle u narednih šesnaest godina objavljuje osamnaest knjiga – iznenađuje čak i one koji su tu samosvojnu stvaralačku snagu i energiju naslutili još u njegovoj prvoj knjizi Govor prepiski – čak i one koji su ga, kao ovaj čitalac (i ne samo on), još tada prepoznali kao najzanimljivijeg, najoriginalnijeg i najinovativnijeg bosanskohercegovačkog filozofskog pisca. Upravo ovih dana očekujemo izlazak dvadesetpete (25) Fincijeve knjige čiji je naslov Prvo, bitno, a čiji nas je rukopis iz nekih razloga o kojima ćemo kasnije govoriti iznenadio i obradovao kao nijedan do sad.
Već sama kompozicija Fincijevog djela i dinamika objavljivanja njegovih knjiga, njihova postmetafizička vizura, tematskomotivska i žanrovska raznovrstost, potpuno autentična, stalno inovirana po-etička strategija i osoben, gostoprimljiv i prisan, narativni stil, tražili bi jedan poseban ogled. Posebno je zanimljiv odnos i ne samo tematskomotivska razlika, nego i razlika u osjećanju života i diskursu njegovih knjiga pisanih i objavljenih do 1990. i nakon toga. Finci se voli i zna našaliti na svoj račun naročito kada je riječ o smrtno ozbiljnim stvarima. Tako će nedavno parafrazirati jednu svoju raniju dosjetku da mu se sve više čini da je svaka knjiga koju upravo piše zadnja, i da je napisao mnogo “zadnjih” knjiga, pa reći da je nakon prve svaka njegova knjiga “zadnja”. To zbilja zgodno i duhovito zvuči, ali nama se čini da ovoga puta ne bi trebali ostati na Fincijevoj poslovičnoj samoiriniji i duhovitoj aforistici. Nama se, naime čini da se iza te dosjetke o bitnoj razlici prve i potonjih knjiga krije jedna presudna promjena, i sama est-etička, po-etička, i egzistencijalna bit njegovog djela. I ne samo to – nama se istovremeno čini da ni jedna druga Fincijeva knjiga ne u-kazuje na tu bit i da je ne po-kazuje kao njegova knjiga Ukratko.
Više je razloga zbog kojih nam se Ukratko čini kao esencijalna Fincijeva knjiga. Dva su razloga najočiglednija i najdublja, osnovna. Prvi je, čini se taj što Ukratko predstavlja svojevrsno svođenje metafizičkih i egzistencijalnih računa, i što je samim tim istovremeno nastala iz sveg njegovog (dotadašnjeg) života i svih njegovih prethodnih knjiga. Drugi se tiče čitalačkog utiska da se u toj njegovoj knjizi kao ni u jednoj drugoj, otkriva temeljni razlog onog dugog tegobnog ćutanja koje će se pretvoriti u dugo spasonosno pisanje – ukazuje izvjesna prelomna tačka i čuje lom zbog kojeg je i o kojem je četrnaest dugih i teških godina ćutao, tražio spas, našao ga u posvećenosti pjesničkom mišljenju i pisanju, u potrebi i potrazi za “jednakošću riječi i čina”, jedinom istinskom puninom života.
Kada je riječ o onom prvom razlogu, pada nam na pamet Danijel Dragojević i jedna njegova knjiga raznolikih i raznovrsnih zapisa i kratkih eseja o onome što se znalo događati oko (pisanja) pjesme a nije ušlo u pjesmu. Naslov te jedinstvene, apartne Dragojevićeve knjige je Rasuti teret. Fincijev egzistencijalni i metafizički “teret” nije u knjizi Ukratko rasut, nego sabran, sagledan i prigrljen. U toj knjizi sabrano je i sažeto, u samoj svojoj biti izraženo sve što je doživio, iskusio, iskušao i napisao. Otuda utisak da se u ovoj Fincijevoj knjizi najrazgovijetnije čuje onaj tihi, testamentarni tembr koji se da čuti u svakoj od njegovih “zadnjih” knjiga.
Finci je filozofski pisac sa najraznovrsnijim i najraznolikijim a uvijek prepoznatljivim, osobenim filozofskim, proznim i poetskim diskursom i stilom, sa najdinamičnijom poetičkom strategijom i najrafiniranijim, u krajnjoj instanci esejističkim hibridom filozofskog, proznog i poetskog izraza za kojeg znam.
Pa kako je onda bilo moguće u jednoj knjizi sabrati i sažeti sve te često nespojive raznovrsnosti i raznolikosti? Dakle, kako je moguće sve svoje prethodne knjige sažeti u jednu, ili kako je, kao u onoj Kortesarovoj priči, vozeći se par minuta trolejbusom od stanice do stanice, moguće u sebi čuti simfoniju koja traje više od dva sata?
Kako to da upravo onda kada sve knjige sažmeš u jednu, i kada ti se čini da si rekao sve, da upravo tada jasno vidiš i shvataš zašto “iza svakog pisca na kraju ostane nenapisana stranica” ?
Kako, baš onda kada najbolje piše autor iščezne, pa “ono što je i kako napisano ne kazuje više pisac, nego napisano”?
Kako to da se ne pričaju priče, a ispriča se sav život?
Kako “riječi koje opisuju život, postaju život”?
Kako je moguće odjedanput sve zaboraviti i sjetiti se svega, sve to zapisati-upamtiti, sve nanovo preživjeti, obesmrtiti život?
To su samo neka od onih čudnih i teških (poetičkih) pitanja i čudesno lakih odgovora koje samo umjetnost, i koje samo poezija, dakle, sama suština i supstancija umjetnosti može da da – samo neka od pitanja koja nam je istovremeno postavljala i na koja je odgovarala ova knjiga, pitanja-odgovori koja samo umjetnost u istom času može postaviti, potražiti i dati, sjediniti osjećanje i shvatanje, učiniti da čim istinski osjetimo – razumijemo, čim to razumijemo, osjetimo još više od onog što smo razumjeli.
Kako se to čini znaju samo istinski majstori pjesničke (dakle i svake, formalno druge) umjetnosti, jedini praktični čuvari tajne, vještine i umijeća istovremenog iskušavanja potpune slobodoumnosti i poslušnosti, slobode i stroge discipline, sjedinjenih u pjesničkom u umjetničkom u majstorskom djelu.
Finci je istinski majstor riječi. Nisu to one raspjevane pjesničke riječi koje se, i kada to ne znaju, ugledaju na psalmopojca kao da se ugledaju na same “riječi gospodnje, riječi čiste, srebro u vatri, očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno”.
To su one riječi koje su, nakon svega, preživjele. Preživjele sve, dakle i samo ništavilo, samo ništa. Prošle kroz ovu božju baštu i trnoviti vrt, kroz ovozemaljski raj i krugove ovozemaljskog pakla, od kojih onaj krug ratnog pakla od kojeg će zanijemiti predstavlja posebno mjesto i žarišnu graničnu situaciju u njegovom životu i stvaralaštvu, prelomnu tačku njegovog stvaralačkog života.
Prije nego što kažemo o kojem krugu pakla, o kojoj prelomnoj tački i kakvom lomu je riječ, recimo nešto o strukturi i kompoziciji ove knjige.
Ukratko je jedna trodijelna, četverotaktna knjige – nakon kratkog, uvodnog zapisa pod naslovom Na početku, slijede tri organski povezana dijela pod naslovima Dolaženje Događanje, Odlaženje, koji osim što prikazuju osnovnu sadržajnu i kompozicionu strukturu knjige, istovremeno asociraju na onaj očigledni a tajanstveni mehanizam kretanja samoga života, nekog paradoksalnog, jednokratnog vječnog vraćanje istog a različitog, uvijek već starog i novog.
Dolaženje čini 12 zapisa od kojih je jedan autobiografski i autopoetički pjesnički zapis o biti pjesništva pisan kurzivom. Događanje se sastoji iz 56 zapisa, 55 pisanih u parovima od kojih je prvi u paru numerisan a drugi naslovljen i pisan kurzivom, uz jedan zapis bez para koji govori o tome da „što duže, što više pitamo, sve smo bliži temeljnim pitanjima, presudnim ne-odgovorima“. (Upravo smo iz tog kratkog, tridesetdevetog (39) zapisa odabrali dvije završne rečenice i uzeli ih za moto ove kratke zabilješke o knjizi „Ukratko“.) Odlaženje je pisano kurzivom i čini ga šest (6) zapisa, pet numerisanih i naslovljenih, i jedan nenumeriasan zapis pod naslovom Na kraju kojim se knjiga završava.
Naravno da ne bismo ukazivali na ove „tehničke“ detalje da ovu knjigu nije, između ostalog, pisala i neprestana potreba za slobodom i redom (u govoru), nastojanje da se onim malarmeovskim „bacanjem kocki poništi slučaj“, da se piše potpuno slobodno i potpuno odgovorno, iscrpno a sabrano i sažeto, bez ijedne suvišne riječi, da se to ne odnosi samo na pjesnički, esejistički, prozni i pjesnički izraz, nego i na jedinstvenu kompoziciju mišljena i pjevanja praćenu preciznom arhitektonikom i grafičkim uređenjem teksta. Ako se u ovoj knjizi i nije računalo sa simboličkom vezom zapisa i njihovih brojeva, ta veze je u nekoliko slučajeva, čini nam se, nekim čudom uspostavljena. U jedno smo, međutim, potpuno sigurni – odnosi mišljenja i pjevanja u ovoj knjizi su rodbinski u nekoliko koljena, i kao što u odnosima te vrste obično biva veoma složeni, pa je sasvim opravdano što su pjesme u ovoj polimorfnoj knjizi naglašene i kurzivom. Istini za volju, tog kurziva bilo bi mnogo više da su kurzivom pisani svi stihovi posijani u ovoj knjizi, svi ti iznenadni versi koji u gotovo svakom zapisu znaju zapjevati usred proze i zablistati usred refleksije.
Postoji još jedan, posebno važan razlog zbog kojeg ukazujemo na sadržajni i ini metalogički (raspo)red i posvemašnji vanjski i unutrašnji sklad govora i pisma ove knjige. Riječ je, naravno, o središnjem dijelu knjige pod naslovom Događanje, i usred njega, o onom što nam se otkriva i po-kazuje kao „presudni događaj“, koji je “izvan naše volje, moći i želje, a najednom postane oznaka nas samih“. Onaj događaj oko kojeg se vrti svo događanje – i „događanje“ u istoimenom odjeljku, i u (Fincijevom) životu i svijetu; u njegovom biću, mišljenju, pjevanju i pisanju.
Događaj o kome je ovdje riječ (ono „presudno“ što „život promijeni“) je rat – rat koji se tih godina slutio, a koji je sarajevskog profesora estetike Predraga Fincija Finca zatekao u rodnom gradu. U onom „Tamo“ iz istoimene pjesme koja kaže:
“Tamo je lijepa uspomena,
tamo rana.
Duboka,
dublja od tugovanja.”
Izabrali smo ove stihove kao samu suštinu i supstanciju osjećanja svijeta i pjesničkog izraza čujnog i prisutnog u ovoj Fincijevoj knjizi, i svemu što je rekao i napisao nakon onog dugog ćutanja, (izbjegličkog) života u nekom njegovom „niti od niti ka“, piljenja u onu prelomnu tačke u kojoj se sve sabralo kao pred veliki prasak. Upravo su ti stihovi poetička i poetska, idealna i zbiljska, ontološka i ontička, suštinska i supstancijalna „slika i prilika“ pomenutih preživjelih riječi. To su riječi proživljene, na svojoj koži iskušane-upisane, riječi koje podjednako pamte i radosti i rane, dovode muk do (pjesničkog) govora i iznose na svjetlo dana, ono, iza svega (znanog) što je preostalo – ono što je novo zato što je spasonosno, ono što je spasonosno zato što je novo.
Samo nam se takve preživjele riječi daju slušati – samo su one vjerodostojne i čudotvorne, najrječitije onda kada dovedu do jasnoće u kojoj nam ne trebaju riječi.
Onda, recimo, kada se kao u onoj Fincijevoj ljubavnoj pjesmi u prozi, povlače i puštaju ljubav njegovog života da bez jedne jedine riječi kaže sve – dočeka ga kada se vrati kući i po-kaže mu i sama sobom objasni da „život može proći, ljubav ne može“.
Ili ono sasvim drugačije čudo koje se događa kada slušamo Fincijeve (poratne) preživjele riječi – shvatamo i prihvatamo i ono što rečeno na neki drugačiji način ni u snu ne bismo prihvatili, i kada nam se čini da samo takve, duboko proživljene, preživjele riječi, srčane i umne, poštene i jednostavne, imaju pravo i neku unutrašnju, moralnu dužnost, čak i manihejski govoriti o ratu. Jer samo takve, preživjele riječi mogu još prije smrti pomiriti ratnohuškače i pacifiste, ratnike, borce i bojovnike, riješene da se do sudnjeg dana i istrebljuju, da se „između dva rata“ sumanuto bore za interpretaciju rata.
Samo su takve riječi (danas i ovdje) vjerodostojne i utoliko spasonosne, potrebne ovoj zemlji i jeziku kao hljeb nasušni.
“I svi razlozi za brigu već umireni, pitanja
razriješana, u kasnoj spoznaji sve poredano
a iza svega i iz svega, za onog koga dohvati čudo
mišljenja i nemir postojanja, već novo putovanje
započeto.” (P. Finci – Ukratko)
Započeli smo prikaz ove knjige govoreći o teškoćama pisanja o njoj, i nismo ni primijetili kako se po nekoj metalogičkoj zakonitosti i milosti pomnog čitanja ta teškoća pretvorila u neku zagonetnu, sve veću lakoću izricanja i pisanja; kako se neki preliminarni, zamišljeni, teorijski precizni i provjereni hermeneutički diskurs sročan pjesnički slobodnom mišljenju i govoru same knjige pretvorio u neko pjesnički slobodno interpretiranje. Ta lakoća nije došla nakon što nas je Finci širokogrudo ohrabrio da ovu knjigu doživljavamo i interpretiramo slobodno, jer je, kako on kaže “ova knjiga svakom onakva kakvom mu se čini”, nego onda kada smo tu slobodu sami sebi dopustili i osjetili potrebu da o tome progovorimo i u prvom licu, onako kako u pravilu (govorimo i) pišemo samo u nekim svojim pjesmama. A to se opet, po nekoj zagonetnoj zakonitosti, dogodilo onda kada smo u ovoj knjizi naslutili nešto što se u novom Fincijevom rukopisu Prvo, bitno na jedan, za nas zapanjujući način obistinilo, i nakon čega se više nisam pitao o čemu bi Finci nakon tog posvemašnjeg svođenja računa, uopšte mogao govoriti i pisati; šta bi još i kako imao reći? Riječ je o tome da sam dao neki svoj, samo svoj supozionistički “odgovor” na to pitanje, a onda pročitao rukopis knjige Prvo, bitno i ostao bez riječi – upravo takav, suštinski isti odgovor dao je i Finci, izveo upravo onu poetičku konsekvenciju iz knjige Ukratko kakvu sam slutio, priželjkivao i zamišljao. Nikada ranije nisam osjetio tu vrstu ne samo čitalačke radosti i satisfakcije – pomisli da u jednom, do tada, činilo mi se, apartnom stanovištu i uvjerenju. nisam sam.
Najkraće i sasvim pojednostavljeno rečeno, riječ je o tome da sam negdje u onim godinama u kojima je Finci napisao svoju prvu knjigu, čitajući i izučavajući djela nekih modernih i savremenih pjesnika i postmetafizičkih filozofa, došao do slutnje, a zatim do čvrstog, ne samo poetičkog uvjerenja da se mi, današnji, ne trebamo nadati, uzdati i čekati povratak nekog ničeanskog Dionisa, nego Orfeja, makar se svakodnevno sve više uvjeravali u ne-mogućnost njegovog povratka. Onog Orfeja koji ne bi činio mitska čudesa, očaravao i pripitomljavao pjesmom divlje zvijeri, zaustavljao rijeke i bujice, pomjerao drveće, šume i brda, nego nas cijelim bićem vraćao svojoj i našoj suštini skrivenoj u etimološkom značenju riječi poiesis, onom što izvorno znači (pjesničko) stvaranje. Jer ništa drugo ne spaja našu ljudsku i božansku prirodu, suštinu i supstanciju kao stvaranje, kao ono spasonosno stvaralačko majstorstvo i majstorsko stvaralaštvo.
A onda sam, istražujući kratke i duge pjesničke forme, težnju pjesme da se razvija i prema vani i prema unutra, iskušavajući polove pjesničkog govora i šutnje, došao do nekih stihova i rečenica koje su mi ukazivale na zajedničko ontološko porijeklo pjevanja i mišljenja. Ne samo zbog toga, ti stihovi i rečenice podsjećale su me na one presokratovske iskaze, na one pjevne misli, ali sada, u tim mojim postpoetskim stihovima i nekim pjesmoljubivim mislima, lišene kosmologije i kosmogonije. A kada presokratovcima oduzmemo kosmologiju i kosmogobniju, šta ostaje? I nisam li u onoj svojoj preslobodnoj profetskoj metafori bio pomalo nestrpljiv? Dakle, ne bismo li se, prije onog mog simboličkog, metaforičkog i stvarnog povratka Orfeju, trebali vratiti na presokratovce?
Na ta pitanje do sada sam odgovarao sam, a sada mi je – kažem to bez zazora i straha od utiska konstrukcije i navlačenja tumačenja na neki svoj apartni, svojeglavi, ne samo hermeneutički mlin – neke dragocjene, čini mi se mnogo zasnovanije, uvjerljivije i dalekosežnije odgovore dao Predrag Finci koji na jednim mjestu u knjizi Ukratko kaže: “U tekstovima koji slijede u meni se dešavalo nešto kao Platonova “pjesnička mahnitost”, rađao svojevrstan eho rane “prirodne” filozofije, one prije Sokratova vremena, u kojoj je pjesnička i filozofska riječ bila srodna, ali sa dodatkom nekih mojih osobnih tema, što postade neko moje razmišljanje iz početka, povratak osobnom “naivitetu svijesti”, vlastiti pokušaj govora iz prvobitnog impulsa. Iz takve osobne igre, osobnog logosa i emocionalnog nemira nastadoše ovi moji eseji u pjesničkom obliku.”
Niz je ovakvih eksplikacija i još više asocijacija i aluzija na presokratovce u ovoj knjizi, i nije bilo teško zamisliti da bi jedna od njenih poetičkih konsekvencija mogla biti i neka varijacija na presokratovsku temu. Ali da će to (u knjizi Prvo, bitno) biti urađeno tako da će udahnuti novi (zajednički, besmrtni) život ne samo knjizi Ukratko nego i Fincijevom djelu u cjelini, o tome smo mogli samo u najljepšim čitalačkim, hermeneutičkim snovima sanjati. Jer, knjigom Prvo, bitno, najdublje “agnostičke molitve” iz knjige Ukratko bivaju uslišane, i umjesto da se ta knjiga završi pjesmom Na kraju, ona se beskonačno produžava (kao da je na djelu neko novo, neprestano Dolaženje, Događanje, Odlaženje-Dolaženje, Događanje Odlaženje…) i širi u beskraj – posljednja pitanja is-postavljaju se kao prva, spajaju se i po-kazuju kao odgovori, a ono što je nakon svega preostalo po-kazuje se kao ono što svemu prethodi. Ono što je izgledalo i zvučalo kao postpoezija pretvara se u neki novi, neopresokratovski pjesnički početak, baca jedno potpuno novo svjetlo na cjelokupno Fincijevo djelo.
I ranije smo, od njegove prve knjige zapravo, naslutili da je Finci po habitusu pjesnik. Za takav, ne samo čitalački utisak nije bila potrebna neka naročita hermeneutička prozorljivost – vidjelo se to od početka, u svakoj njegovoj knjizi – u svemu što smo pročitali. Vidjelo se to prije svega u njegovom izvanrednom daru i umijeću da u svojevrsnoj filozofskoj naraciji srećno spoji svakodnevni jezik sa “uređenim” diskursima i jezicima, da brižno probranim opštim mjestima da vlastiti, osoben ton i boju, da usred kakve besprijekorne filozofske analize ili varijacije na brojne est-etičke teme, udjene stih ili čitavu “strofu” neke svoje neprestane, unutrašnje pjesme. Ali, da će se djelo jednog već potpuno formiranog, etabliranog, postmetafizičkog filozofskog pisca razvijati i razviti u poetičkom i poetskom pravcu na koji upućuju njegove nove knjige Ukratko i Prvo, bitno to je moglo biti samo nejasno slućeno.
Te knjige treba čitati i odvojeno, i kao jednu knjigu – jednu jedinstvenu, potpuno autentičnu knjigu, poetički i pjesnički novu ne samo u bosanskohercegovačkoj i južnoslovenskoj poeziji. Novu i po tome što metaforu, to genuino pjesničko sredstvo premješta iz stiha, strofe i pjesme, i prenosi je na knjigu i njegovo djelo koje se samo pretvara u jednu proširenu metaforu. Novu u vremenu kada se čini da gotovo ništa uistinu novo u poeziji i umjetnosti nije moguće.
Šta je to novo što baca jedno do sad nepoznato svjetlo ne samo na putanju i samu bit Fincijevog stvaralaštva nego i sudbinu i izglede poezije i umjetnosti u ovom svijetu koji sam po sebi, bolje od svake egzegeze i spekulativnog mudrovanja otkriva i pokazuje zasnovanost naših najdubljih strahova, dokazuje nesumnjivo proroštvo onog “apokaliptičnog tona u filozofiji”. Danas, međutim, kada prisustvujemo prelasku doba slike svijeta u doba slike bez svijeta, i kada (stvarni) svijet na naše oči nestaje, pretvara se u narastajuću gomilu slika, ne treba biti ni filozof ni prozorljivi profet da bi se razumjelo i vidjelo šta nam se dešava i sprema – dovoljne su nam samo oči da shvatimo da više nije samo o apokaliptičnom tonu savremenih mislilaca, nego o apokalipsi, u svim njenim značenjima riječ.
Cjelokupno spisateljsko, filozofsko i pjesničko djelo Predaga Fincija ispunjeno je nesvakidašnjom sviješću o razmjerama krize ovog našeg svijeta i njegovog posvemašnjeg “post”. Kao u malo kojem drugom, u Fincijevom životu i djelu pomiješale su se neke magistralne putanje i sudbine savremenog čovjeka i svijeta. Svjetskopovijesne migracije, planetarno, virtualno i stvarno nomađenje, sveopšti egzil, izbjeglištvo, progonstvo, individualnu lokalnu i globalnu bezzavičajnost i razsredištenje svijeta, ontičku i ontološku bezdomnost, Finci je iskušao na svojoj koži, doživio kao vlastitu golgotu i udes, i nakon dugogodišnjeg ćutljivog presabiranja doveo do riječi – do “svoje kuće od riječi bez koje pisac ne može”. Uvedene u tu kuću, isprepletene su sudbine jednog čovjeka i (njegovog) svijeta, pjesnika i pjesništva, poezije i života. U toj kući “ja i svijet (priroda) postanu jedno”, u njoj smo “ja i moje bivanje, jedno smo te isto. Objedinjeni život i mišljenje.”
Samo onaj ko i sam uđe u tu (zajedničku) metaforičnu i stvarnu kuću svijeta, bića, bitka i tu- bitka, može čuti njihov i Fincijev postapokaliptični, neosokratovski pjesnički (pjesmotvorni, životvorni) razgovor što nas nakon svega bodri: “Koji je prošao kroz pustare močvare brige patnje, tome nema druge nego vjerovati u dobro promjene, u sutra koje će biti bolje.” To nije samo neki postapokaliptični, potpuno trezveni (pjesnički) optimizam i neostoicizam. To je neka čudotvorna i čudna, neizreciva i neobjašnjiva a jasna, ontološka (pjesnička) vedrina, užitak u živom času one “večite svežine sveta” koja čini čuda – čini da “mi što ćemo možda jedared umreti kazujemo čoveka besmrtnog u žiži magnovenja”, spaja te riječi velikog francuskog i svjetskog pjesnika Sen- Džon Persa sa riječima bosanskohercegovačkog i južnoslovenskog filozofa i filozofskog pisca Predрaga Fincija koji je, još dječak, rado i naizgled prerano čitao onu veličanstvenu Persovu poemu-pohvalu moru, divio se toj neopresokratovskoj, panteističkoj “proslavi života” i (ljudskog) trajanja, ne sluteći da će se jednom, nakon svega što je (do tada) napisao, baš u njegovoj, da tako kažemo, novoj testamentarnoj knjizi, na samom kraju, kao na početku, ponovo sresti pjesnik i filozof i uglas nam, cijelim bićem proživjelim i preživjelim riječima, čista srca po-kazati i poručiti: ”Dok život traje, pjesme će nade će života će biti.”