U većini smrtopisa objavljenih po odlasku zagrebačkog gradonačelnika spominje se ovaj prizor: neasfaltirana, blatnjava cesta, on kroči sredinom, u činovničkom odijelu i s kravatom, pognute glave i zamišljena pogleda, a negdje iza, pomalo izgubljeni, idu novinari i njegovi suradnici. Svima se čini da su ovo doživjeli. I misle da je scena više puta ponovljena. A zapravo je riječ o fotografiji, jednoj od najčuvenijih u hrvatskoj političkoj povijesti, najvažnijoj u karijeri Milana Bandića. Snimio ju je Damjan Tadić, fotograf Cropixa. Bezbroj puta je zakonito i nezakonito objavljena, a onda je i otkupljivana za jednu od Bandićevih predizbornih kampanja. Boris Malešević, reklamni mag hrvatskih političara, na toj je slici prepoznao samu bit Bandićeve političke ideologije i prakse. Ona prikazuje njegov karakter i karijeru, a danas znamo i njegov život. Ako mislite da je Bandić prevario one koji su za njega tako dugo i u tako velikom postotku glasali, onda imajte na umu da je prevara upravo na toj slici. Snimljena je u vrijeme kada on još uvijek nije sasvim zavladao gradom, ali već je na njegovu čelu. Suradnike je poveo u jedno od onih deklasiranih predgrađa, čije ćemo nazive naučiti tek za njegovih mandata, ali ni tad nećemo u te krajeve zalaziti, da tamo održe sastanak. Malo je onih, ako ih uopće ima, koji u tom trenutku shvaćaju što to Bandić zapravo radi. Ljudi ne razumiju način na koji funkcioniraju demokratski izbori. Ali ne razumiju ni nešto što je mnogo važnije: kako se na Balkanu – a Zagreb u svom središtu možda i jest na zapadu Balkana, ali su Kozari bok i Kozari putevi, pa i sam Žitnjak i Dubrava, negdje daleko na istoku – osvajaju ljudi, kako se doživotno stječe njihova odanost, kako se kupuju duše onih koji nemaju čime drugim da trguju osim dušom. Nastupivši prvi put u Zagrebu, Bandić je, poput Fausta, svoju dušu prodao vragu, a za dobiveno je blago započeo s kupovinom duša svih Zagrepčana. Ali je, suprotno ostalima, krenuo iz predgrađa, otamo gdje duše najviše vrijede, a najjeftinije se kupuju. Recimo, asfaltiranjem ceste.
Kad god se zateknem na rubu grada, u nekim od ovih pitomijih i boljestojećih predgrađa, odmah uz ploču s imenom grada, ja zorno vidim djelo njegovih ruku. Recimo, tamo dokle seže Velika Gorica, asfalt se raspada po cesti, snijeg se nikako ne čisti, i čim pređemo tu nevidljivu crtu Zagreba, sve je očišćeno, zakrpljeno i sređeno. To je cijena kojom se kupuju duše.
Fotografija koja je objasnila Milana Bandića
U većini smrtopisa objavljenih po odlasku zagrebačkog gradonačelnika spominje se ovaj prizor: neasfaltirana, blatnjava cesta, on kroči sredinom, u činovničkom odijelu i s kravatom, pognute glave i zamišljena pogleda, a negdje iza, pomalo izgubljeni, idu novinari i njegovi suradnici. Svima se čini da su ovo doživjeli. I misle da je scena više puta ponovljena. A zapravo je riječ o fotografiji, jednoj od najčuvenijih u hrvatskoj političkoj povijesti, najvažnijoj u karijeri Milana Bandića. Snimio ju je Damjan Tadić, fotograf Cropixa. Bezbroj puta je zakonito i nezakonito objavljena, a onda je i otkupljivana za jednu od Bandićevih predizbornih kampanja. Boris Malešević, reklamni mag hrvatskih političara, na toj je slici prepoznao samu bit Bandićeve političke ideologije i prakse. Ona prikazuje njegov karakter i karijeru, a danas znamo i njegov život. Ako mislite da je Bandić prevario one koji su za njega tako dugo i u tako velikom postotku glasali, onda imajte na umu da je prevara upravo na toj slici. Snimljena je u vrijeme kada on još uvijek nije sasvim zavladao gradom, ali već je na njegovu čelu. Suradnike je poveo u jedno od onih deklasiranih predgrađa, čije ćemo nazive naučiti tek za njegovih mandata, ali ni tad nećemo u te krajeve zalaziti, da tamo održe sastanak. Malo je onih, ako ih uopće ima, koji u tom trenutku shvaćaju što to Bandić zapravo radi. Ljudi ne razumiju način na koji funkcioniraju demokratski izbori. Ali ne razumiju ni nešto što je mnogo važnije: kako se na Balkanu – a Zagreb u svom središtu možda i jest na zapadu Balkana, ali su Kozari bok i Kozari putevi, pa i sam Žitnjak i Dubrava, negdje daleko na istoku – osvajaju ljudi, kako se doživotno stječe njihova odanost, kako se kupuju duše onih koji nemaju čime drugim da trguju osim dušom. Nastupivši prvi put u Zagrebu, Bandić je, poput Fausta, svoju dušu prodao vragu, a za dobiveno je blago započeo s kupovinom duša svih Zagrepčana. Ali je, suprotno ostalima, krenuo iz predgrađa, otamo gdje duše najviše vrijede, a najjeftinije se kupuju. Recimo, asfaltiranjem ceste.
Kad god se zateknem na rubu grada, u nekim od ovih pitomijih i boljestojećih predgrađa, odmah uz ploču s imenom grada, ja zorno vidim djelo njegovih ruku. Recimo, tamo dokle seže Velika Gorica, asfalt se raspada po cesti, snijeg se nikako ne čisti, i čim pređemo tu nevidljivu crtu Zagreba, sve je očišćeno, zakrpljeno i sređeno. To je cijena kojom se kupuju duše.