još uvijek ne mogu shvatitida te više nema među nama, da si nas tako rano, tako brzo i tako iznenada ostavio. Znam da stojim pored tvog otvorenog groba, pored granice iza koje će vjerojatno doći ono – nikad više, barem u ovom, kako ti kažeš ustrojenom svetu. Boli me, da jedva mislim, ali volio bih još jednom, iako posljednji put popričati s tobom, koji si tako dobro i mirno prelazio granice u potrazi da bi misao dopunio smisao.
Zapisao si: “Civilizacijska, što znači jednako duhovna i materijalna (ekološka) kriza s kojom se već suočavamo, prilika je, kako sama riječ Krisis govori, za nove odluke. Krisis za Grke u svome značenju ne otkriva samo čas odluke ili odlučivanja, nego ujedno i razlučivanje. Za odluke je uvijek potrebna hrabrost, za razlučivanje privida i zbilje – filozofija.” Proširio i produbio si pojmove i otvorio nove mogućnosti filozofije i života.
Napisao si “Smisao i granice politike prijateljstva”, temeljni tekst koji nije bio još u cjelini objavljen, njime si položio kamen temeljac čak i za ono što ti nije bilo tako blizu, za politiku, koja ljudima može ponuditi nešto ne samo novo, nego dobro i trajno. A to je moguće samo ako politika nije više poligon gramzivosti u kojem na kraju gube svi skoro sve, nego otvoren prostor – polis, gdje su građani po Aristotelu, kojeg si često citirao, sposobni za vladanje i za pokoravanje. To možemo ostvariti samo ako polazimo od osobenosti i prijateljstva, kako lijepo napišeš i sam. Samo tako drugi može stvarno da postane drug i ostane prijatelj koji dopunjava tebe samoga te na taj način obogaćuje svakoga.
Objavio si tri knjige filozofskih eseja: “Vuk u supermarketu”, Vježbanje egzistencije” te “Bijeg i pobuna”. U nevjerojatno kratkom vremenu, u samo nekoliko godina, iza sebe si ostavio izuzetan trag. Pored pojma “terorizam” koji se nalazi svugdje oko nas, ukazao si na jedan drugi pojam – “eskapizam”, koji ljudi obično ne vide, jer se nalaze u njemu i zbog toga se ne snalaze. Dokazao si da se jedan problem ne može riješiti bez drugog, slično kao Kosovel, koji misli nihilizam zajedno s melankolijom, a Faraday elektricitet s magnetizmom. Ostavio si nam ne samo testament, nego i kompas sa kojim možemo ploviti po ovom, kako veliš – ustrojenom svijetu.
Sreli smo se u osamdesetima, u Ajdovščini u kasarni Srečka Kosovela, jedinoj vojarni za koju smo znali, da se naziva po heroju pjesništva, a ne rata. Ta inicijacija mladog pjesnika u imenu kasarne puno je značila za sve nas koji smo se svako poslijepodne sastajali u “arhitektonskom birou”, jednoj sobi, gdje smo prijepodne sa Sašom radili kao arhitekti. Sa svojim djelovanjem, čitanjem i razgovorima, poslije svakodnevne obuke stvorili smo nekakav otočić kulture i mira, usred nemirnog mora militarizma i rata kojim su se igrali i baratali svuda oko nas. Posle “hore legalis” ostali su uglavnom otišli, a nas dvojica “izviđača” nastavili smo čitajući i pričajući o kulturi, literaturi i filozofiji skoro svakoga dana, do dugo u noć. Otvarali smo i doticali toliko toga, da smo se kasnije razumjeli, i kad ne bi razgovarali. Nikad se nismo posvađali.
U posljednje vrijeme shvatili smo da smo ipak naučili više, nego što smo u uniformama, tada mi mirotvorci u srcu, htjeli da priznamo. Pregledao si i istražio golema prostranstva, premislio različite strategije, provjerio taktike i odvagnuo najsnažije mislioce od drevne Grčke do Danske, ali osim tvojih najbližih i prijatelja skoro niko te nije uočio.
Bio si izvrstan otac, učitelj, filozof, mislilac pisac, a prije svega čovjek, dobar i vidovit čovjek. Ko bi mislio, da će se iz jednog mladog izviđača, koji je u ime viših ciljeva izbjegavao ratne zadatke i svako ustrojavanje, razviti takav Feniks nad zgarištima balkanskih ratova. U tvojoj hrabrosti i vidovitosti ostalo je nešto izviđačko – nisu te otkrili, ali tvoje knjige čitaju se svakog dana sve više. Ne samo to, da si vidio što dolazi, za najveće probleme koje drugi tek uočavaju, ti si već ponudio rješenja.
U bolu tugovanja možemo se tješiti da su tvoji bolovi prestali. Humorom si rješavao najteža pitanja, znam da ne bih volio da te previše hvalimo i predugo plačemo za tobom. Tvoj iskreni pogled, tvoja čvrsta riječ, tvoja duboka misao ostaju… Tvoja izuzetna tankoćutnost izniman je dar, koji si nam poklonio, jer smo imali sreću, da smo te upoznali. Zbog tebe znamo, da su već u čovječnosti vrata vječnosti. Hvala ti na svemu.
Nad grobom Gorana Starčevića
Gorane, prijatelju dragi,
još uvijek ne mogu shvatitida te više nema među nama, da si nas tako rano, tako brzo i tako iznenada ostavio. Znam da stojim pored tvog otvorenog groba, pored granice iza koje će vjerojatno doći ono – nikad više, barem u ovom, kako ti kažeš ustrojenom svetu. Boli me, da jedva mislim, ali volio bih još jednom, iako posljednji put popričati s tobom, koji si tako dobro i mirno prelazio granice u potrazi da bi misao dopunio smisao.
Zapisao si: “Civilizacijska, što znači jednako duhovna i materijalna (ekološka) kriza s kojom se već suočavamo, prilika je, kako sama riječ Krisis govori, za nove odluke. Krisis za Grke u svome značenju ne otkriva samo čas odluke ili odlučivanja, nego ujedno i razlučivanje. Za odluke je uvijek potrebna hrabrost, za razlučivanje privida i zbilje – filozofija.” Proširio i produbio si pojmove i otvorio nove mogućnosti filozofije i života.
Napisao si “Smisao i granice politike prijateljstva”, temeljni tekst koji nije bio još u cjelini objavljen, njime si položio kamen temeljac čak i za ono što ti nije bilo tako blizu, za politiku, koja ljudima može ponuditi nešto ne samo novo, nego dobro i trajno. A to je moguće samo ako politika nije više poligon gramzivosti u kojem na kraju gube svi skoro sve, nego otvoren prostor – polis, gdje su građani po Aristotelu, kojeg si često citirao, sposobni za vladanje i za pokoravanje. To možemo ostvariti samo ako polazimo od osobenosti i prijateljstva, kako lijepo napišeš i sam. Samo tako drugi može stvarno da postane drug i ostane prijatelj koji dopunjava tebe samoga te na taj način obogaćuje svakoga.
Objavio si tri knjige filozofskih eseja: “Vuk u supermarketu”, Vježbanje egzistencije” te “Bijeg i pobuna”. U nevjerojatno kratkom vremenu, u samo nekoliko godina, iza sebe si ostavio izuzetan trag. Pored pojma “terorizam” koji se nalazi svugdje oko nas, ukazao si na jedan drugi pojam – “eskapizam”, koji ljudi obično ne vide, jer se nalaze u njemu i zbog toga se ne snalaze. Dokazao si da se jedan problem ne može riješiti bez drugog, slično kao Kosovel, koji misli nihilizam zajedno s melankolijom, a Faraday elektricitet s magnetizmom. Ostavio si nam ne samo testament, nego i kompas sa kojim možemo ploviti po ovom, kako veliš – ustrojenom svijetu.
Sreli smo se u osamdesetima, u Ajdovščini u kasarni Srečka Kosovela, jedinoj vojarni za koju smo znali, da se naziva po heroju pjesništva, a ne rata. Ta inicijacija mladog pjesnika u imenu kasarne puno je značila za sve nas koji smo se svako poslijepodne sastajali u “arhitektonskom birou”, jednoj sobi, gdje smo prijepodne sa Sašom radili kao arhitekti. Sa svojim djelovanjem, čitanjem i razgovorima, poslije svakodnevne obuke stvorili smo nekakav otočić kulture i mira, usred nemirnog mora militarizma i rata kojim su se igrali i baratali svuda oko nas. Posle “hore legalis” ostali su uglavnom otišli, a nas dvojica “izviđača” nastavili smo čitajući i pričajući o kulturi, literaturi i filozofiji skoro svakoga dana, do dugo u noć. Otvarali smo i doticali toliko toga, da smo se kasnije razumjeli, i kad ne bi razgovarali. Nikad se nismo posvađali.
U posljednje vrijeme shvatili smo da smo ipak naučili više, nego što smo u uniformama, tada mi mirotvorci u srcu, htjeli da priznamo. Pregledao si i istražio golema prostranstva, premislio različite strategije, provjerio taktike i odvagnuo najsnažije mislioce od drevne Grčke do Danske, ali osim tvojih najbližih i prijatelja skoro niko te nije uočio.
Bio si izvrstan otac, učitelj, filozof, mislilac pisac, a prije svega čovjek, dobar i vidovit čovjek. Ko bi mislio, da će se iz jednog mladog izviđača, koji je u ime viših ciljeva izbjegavao ratne zadatke i svako ustrojavanje, razviti takav Feniks nad zgarištima balkanskih ratova. U tvojoj hrabrosti i vidovitosti ostalo je nešto izviđačko – nisu te otkrili, ali tvoje knjige čitaju se svakog dana sve više. Ne samo to, da si vidio što dolazi, za najveće probleme koje drugi tek uočavaju, ti si već ponudio rješenja.
U bolu tugovanja možemo se tješiti da su tvoji bolovi prestali. Humorom si rješavao najteža pitanja, znam da ne bih volio da te previše hvalimo i predugo plačemo za tobom. Tvoj iskreni pogled, tvoja čvrsta riječ, tvoja duboka misao ostaju… Tvoja izuzetna tankoćutnost izniman je dar, koji si nam poklonio, jer smo imali sreću, da smo te upoznali. Zbog tebe znamo, da su već u čovječnosti vrata vječnosti. Hvala ti na svemu.