Ovo je novinski članak, objavljen u madridskom El Paisu, na dan kada je Europa slavila sedamdeset godina pobjede nad fašizmom i komemorirala sedamdeset godina židovske žrtve u Holokaustu. Uz napomenu da je Španjolska ostala neutralna u Drugom svjetskom ratu, da Španjolci nisu doprinijeli židovskom stradanju i da su svoj fašizam pobjeđivali trideset godina kasnije, sami, bez ijednog saveznika, pa im 1945. ne znači što i drugim Europljanima, ovaj čitatelj izražava stid što ovakav tekst u današnjoj Hrvatskoj nije moguć. (m.jergović)
*
Piše Reyes Mate
Prije 20 godina, kada se Europa sjećala da je prošlo pola stoljeća od Auschwitza, u Španjolskoj nije postajala kultura Holokausta. Znalo se za Dnevnik Anne Frank, i jedva još ponešto. Danas je situacija drugačija. Imena kao Levi, Antelme, Wiesel, Lanzmann, Celan, Kertész, Borowski, Hillesum, Arendt, Adorno ili Rosenzweig dio su ovoga intelektualnog krajolika. Osvojili smo imena i glavna njihova djela. Ali Auschwitz je, više nego ijedan drugi povijesni događaj, smješten izvan vremena i prostora. Prvi svjetski rat, na primjer, jedna je od povijesnih činjenica o kojoj sve znamo, a to znanje je povezano s onim što se tada dogodilo. Tema Auschwitza, doduše, zahtijeva više od znanja o tome što se dogodilo, važna je i u ovom trenutku. To objašnjava veliki broj djela koja se bave temom nacističkoga plana za uništenje Židova. I ne moramo gledati brojke iz Njemačke ili Francuske, produkcija na španjolskom govornom području već je vrlo značajna. Ne radi se samo o prijevodima, iako oni dominiraju, nego su i izvorni radovi prilično brojni.
Uzimajući u obzir produkciju prošlog desetljeća, trebali bismo, s područja povijesti, spomenuti esencijalne radove Raula Hilberga “Uništenje europskih Židova” (2005), kratku, ali matematički preciznu knjigu G. Bensoussana “Povijest SHOA-e” (2005). Nedavno se u knjižarama pojavio i naslov Enza Traversa “Kraj židovske moderne”!. “Povijest jednog konzervativnog pomaka” (2014) knjiga je u kojoj talijanski povjesničar razvije provokativnu teoriju da su prošli dani kada je židovski narod bio “narod parije”. Nakon rata taj je narod postao zasebna manjina, koja se često nalazila na strani vladajućih, i taj je pomak utjecao na kreativnost kod Židova, koja je značajno pala od postratnih vremena do danas. Vrijedi spomenuti i publikaciju “Behemotha. Mišljenje i djelovanje u nacionalsocijalizmu. 1933.-1944.” Franza Neumanna. Jedan je od pionirskih radova o nacizmu, objavljen 1944., u kojemu se govori da se Hilberg “ne treba samo čitati nego i studirati”. U knjizi on brani ideju da je Treći Reich proizvod neke vrste poplave i da nema koherentnu strukturu.
Što se tiče filmske produkcije, španjolska je publika upoznata ne samo s obaveznim filmom Clauda Lanzmanna “Shoa”, nego i s njegovom najnovijom produkcijom “Posljedni nepravednik”, gdje se bavi teškom temom odgovornosti “Židovskog vijeća”: jesu li bili kolaboracionisti ili pokret otpora? Radi se o Lanzmannovom razgovoru s Benjaminom Murmelsteinom, starješiom Židovskog vijeća u Theresienstadtu. On je suđen i oslobođen optužbe da je kolaboracionist, ali je i protjeran iz Izraela, a film publici otvara nerješivu dilemu i ruga se plitkim analizama Hanne Arendt i Scholema o krivnji Židovskih vijeća. Ima nekoliko mjeseca da smo čuli kako je Alfred Hitchcock 1945. snimao oslobođenje 11 koncentracijskih logora, uključujući Dachau, Buchenwald i Mauthausen. Saveznici nisu dozvolili da se ovaj materijal – strašniji od najgorih filmova terora – pokaže, jer nisu htjeli ometati Nijemce u njihovom procesu rekonstrukcije zemlje. Te pokretne slike, koje su bile izgubljene u Imperial War muzeju u Londonu, sada su objavljene pod naslovom “Sjećanja na logore”. Drugi važni rad je poljski film “Ida” Pawela Pawlikowskog. I Moskva je spasila nekoliko filmova koji su iz političkih razloga bili brisani iz povijesti. Neki od njih bave se temom “Holokaust s mecima”. Radi se o ubojstvima Židova koje su pištoljima izvršili rani “Einsatzkommandos”. Staljin je filmove zabranio, djelomično zato što nije htio naglašavati židovske žrtve, a djelomično i zato što su ti slučajevi bili mogući samo uz suradnju Sovjeta, što je detalj koji je staljinistička propaganda odbijala.
Treba govoriti i o kazalištu. Malo je ljudi vidjelo “Istragu” Petera Weissa. Nešto je bolje prošao komad Juana Mayorge “Himmelweg”, s izvedbama u 18 zemalja, a trenutno se izvodi u kazalištu u Parmi u Italiji. Autor konfrontira kazalište, kao vječnog tragača za istinom, s dramom života u konclogoru Theresienstadt, koji se nekad svijetu pokazivao u iskrivljenom svjetlu. Autor se istoj temi vraća u komadu “Kartograf (Varšava, 1:400 000)”, koji će se prikazati u Francuskoj.
U Auschwitzu je stvorena obaveza sjećanja i promatranja naših doba u svjetlu barbarstva, pa postoje različiti modeli rekonstrukcije ove teme. Georges Didi-Huberman, autor knjiga “Kore” (2014) i “Izloženi narodi, posebni narodi” (2012), francuski je esejist koji misli u slikama. Brinuo se o tome kako izbjeći kulturnoj industriji sjećanja i onome što zove memoarističkim turizmom. Slika je za njega jedini način da gledatelj iskusi ono što nije sam doživio. Santiago Kovadloff, izvrsni argentinski pisac, u knjizi “Brisanje židovske dijaspore” diskutira smisao i ulogu židovske dijaspore nakon osnivanja izraelske države – tj. značenje egzila kao oblika življenja i izgradnje države. To je nešto što židovski identitet obilježava već tisućljećima. Stvari se mijenjaju s vlastitom državom. Autor se pita da li će judaizam, koji je preživio uništavanje starog kraljevstva Izraela, jednako preživjeti osnivanje nacionalne države. U knjizi skuplja mišljenja intelektualaca kao što su Levinas, Rozitchner, Goldmann, Misrahi, Finkielkraut, Jean Daniel i George Steiner. On misli da ne postoji post-izraelski dijasporni judaizam, teorija koja ima posljedice ako uzmemo u obzir da je židovski genij usko povezan sa životom u kulturi dijaspore. O egzilu iz Meksika govori i Mauricio Pilatowsky, još jedan židovski autor i glas protjeranih. U knjizi “Razmišljanja o imaginarnim Židovima” (2014) egzil se javlja kao kritični izvor identiteta i nacionalizma. Od velikog interesa je i rad Ricarda Forstera “Hermeneutka noći” (2009) s pogovorom Alberta Sucasasa gdje autor uz pomoć pjesnika Celana, pisca Borgesa, kritičara Steinera, mističara Scholema, te filozofa Benjamina i Adorna istražuje labirinte barbarstva i višeznačnosti moderne koje je Auschwitz inkubirao. Grupa profesora “Eleuterio Quintanilla” stoji iza knjige “Zamisliti da se ovo dogodilo. Izvorni vodič o studijama o Holocaustu” (2009) i ona je od velike edukacijske vrijednosti, pogotovo tekst “Ogdajati protiv Auschwitza” J.F. Forgesa i tekst “Lekcija iz Auschwitza” autora J.H. Melicha.
Sjećanja Auschwitza uglavnom se nađu kao svjedočenja, kao dnevnički zapisi ili u fikcioniranom obliku, u formi koju je usavršavio Jorge Semprun. Moralno značenje Auschwitza živi od sjećanja. Hrvatski pisac Miljenko Jergović napisao je takav roman, inspiriran životom Lee Deutsch, židovske djevojčice koja je u stočnom vagonu, zajedno s cijelom obitelji, poslana u Auschwitz, gdje je ubijena. Dirljiva priča napisana je s namjerom spašavanja Lee od nepravednog zaborava, ali ponajviše da bi se čitatelja današnjih vremena približilo pitanju da li smo danas jednako ravnodušni prema ovom genocidu kao nekad. Je li možda Guantanamo isto oblik konclogorskog svemira? Kako je čitatelj u opasnosti identificirati se sa žrtvom, autor nam pokazuje da je junakinja osuđena zbog nas. Važnije od suosjećanja i empatije njegovo je (autorovo) prozivanje. Radi se o roman-formatu slobodnog pisanja o realnom događaju, kao što je to napravio Javier Cercas u knjizi “Varalica” (2014): njegov lik Enric Marco u zbilji je zloupotrijebio kulturu sjećanja na nacizam u Španjolskoj.
Vasilij Grossman, autor nezaboravne knjige “Život i sudbina”, zajedno je s Iljom Erenburgom izdao “Crnu knjigu” (2012), sabrana svjedočenja iz 1945, koja su proveli saveznici na zahtjev Alberta Einsteina, o umorstvu sovjetskih Židova. Materijal koji se iz prve ruke koristio u suđenjima u Nürnbergu, nije se, doduše, moglo publicirati u Rusiji do 1993. Šokantan je to tekst jer vas prve impresije, teške i iznenađujuće, vode u nešto što se ni u snu ne može zamisliti.
Kako vrijeme prolazi saznajemo za nove sadržaje koji prije nisu bili mogući, kao na primjer radovi žena iz logora (“Poslije Auschwitza” C. Delbo, 2004., “Zarobljenik Staljina i Hitlera” M. Buber-Neumann, 2005. i “Potresni život” E. Hillesum, 2007.) i na nove perspektive njemačkog pogleda na žrtve (Guenther Grass “Korakom raka” i “Pali anđeo” W.G. Sebalda). Bilo je i njemačkih žrtava, ali kada o njima govoriti?
Nestanak svjedoka otvara novu eru, eru postmemorije. Nije to zamjenjivanje sjećanja s poviješću, kako kaže Paul Ricoeur, nego izgradnja svijesti o obavezi sjećanja, kako je Adorno dobro zaključio: “Neka patnja progovori, to je uvjet svake istine.” To bi bila naša lekcija iz Auschwitza i početak onoga što moramo raditi. Jer je istina da patnja u našoj kulturi izaziva suosjećanje, ali to suosjećanje nije ultimativni indikator u politici, čak ni u etici. Taj kategorički imperativ kojeg su formulirali preživjeli i mislioci prvog trenutka baš u momentu kada prevlada era autoriteta patnje je, međutim, nakon 70 godina samo prazna politička kalkulacija. Većina gore navedinih knjiga našla je formu da više implicitno nego eksplicitno ispunjava taj vakuum, znajući da budućnost mora prihvatiti odgovornost.
Auschwitz – na pragu postmemorije
Ovo je novinski članak, objavljen u madridskom El Paisu, na dan kada je Europa slavila sedamdeset godina pobjede nad fašizmom i komemorirala sedamdeset godina židovske žrtve u Holokaustu. Uz napomenu da je Španjolska ostala neutralna u Drugom svjetskom ratu, da Španjolci nisu doprinijeli židovskom stradanju i da su svoj fašizam pobjeđivali trideset godina kasnije, sami, bez ijednog saveznika, pa im 1945. ne znači što i drugim Europljanima, ovaj čitatelj izražava stid što ovakav tekst u današnjoj Hrvatskoj nije moguć. (m.jergović)
*
Piše Reyes Mate
Prije 20 godina, kada se Europa sjećala da je prošlo pola stoljeća od Auschwitza, u Španjolskoj nije postajala kultura Holokausta. Znalo se za Dnevnik Anne Frank, i jedva još ponešto. Danas je situacija drugačija. Imena kao Levi, Antelme, Wiesel, Lanzmann, Celan, Kertész, Borowski, Hillesum, Arendt, Adorno ili Rosenzweig dio su ovoga intelektualnog krajolika. Osvojili smo imena i glavna njihova djela. Ali Auschwitz je, više nego ijedan drugi povijesni događaj, smješten izvan vremena i prostora. Prvi svjetski rat, na primjer, jedna je od povijesnih činjenica o kojoj sve znamo, a to znanje je povezano s onim što se tada dogodilo. Tema Auschwitza, doduše, zahtijeva više od znanja o tome što se dogodilo, važna je i u ovom trenutku. To objašnjava veliki broj djela koja se bave temom nacističkoga plana za uništenje Židova. I ne moramo gledati brojke iz Njemačke ili Francuske, produkcija na španjolskom govornom području već je vrlo značajna. Ne radi se samo o prijevodima, iako oni dominiraju, nego su i izvorni radovi prilično brojni.
Uzimajući u obzir produkciju prošlog desetljeća, trebali bismo, s područja povijesti, spomenuti esencijalne radove Raula Hilberga “Uništenje europskih Židova” (2005), kratku, ali matematički preciznu knjigu G. Bensoussana “Povijest SHOA-e” (2005). Nedavno se u knjižarama pojavio i naslov Enza Traversa “Kraj židovske moderne”!. “Povijest jednog konzervativnog pomaka” (2014) knjiga je u kojoj talijanski povjesničar razvije provokativnu teoriju da su prošli dani kada je židovski narod bio “narod parije”. Nakon rata taj je narod postao zasebna manjina, koja se često nalazila na strani vladajućih, i taj je pomak utjecao na kreativnost kod Židova, koja je značajno pala od postratnih vremena do danas. Vrijedi spomenuti i publikaciju “Behemotha. Mišljenje i djelovanje u nacionalsocijalizmu. 1933.-1944.” Franza Neumanna. Jedan je od pionirskih radova o nacizmu, objavljen 1944., u kojemu se govori da se Hilberg “ne treba samo čitati nego i studirati”. U knjizi on brani ideju da je Treći Reich proizvod neke vrste poplave i da nema koherentnu strukturu.
Što se tiče filmske produkcije, španjolska je publika upoznata ne samo s obaveznim filmom Clauda Lanzmanna “Shoa”, nego i s njegovom najnovijom produkcijom “Posljedni nepravednik”, gdje se bavi teškom temom odgovornosti “Židovskog vijeća”: jesu li bili kolaboracionisti ili pokret otpora? Radi se o Lanzmannovom razgovoru s Benjaminom Murmelsteinom, starješiom Židovskog vijeća u Theresienstadtu. On je suđen i oslobođen optužbe da je kolaboracionist, ali je i protjeran iz Izraela, a film publici otvara nerješivu dilemu i ruga se plitkim analizama Hanne Arendt i Scholema o krivnji Židovskih vijeća. Ima nekoliko mjeseca da smo čuli kako je Alfred Hitchcock 1945. snimao oslobođenje 11 koncentracijskih logora, uključujući Dachau, Buchenwald i Mauthausen. Saveznici nisu dozvolili da se ovaj materijal – strašniji od najgorih filmova terora – pokaže, jer nisu htjeli ometati Nijemce u njihovom procesu rekonstrukcije zemlje. Te pokretne slike, koje su bile izgubljene u Imperial War muzeju u Londonu, sada su objavljene pod naslovom “Sjećanja na logore”. Drugi važni rad je poljski film “Ida” Pawela Pawlikowskog. I Moskva je spasila nekoliko filmova koji su iz političkih razloga bili brisani iz povijesti. Neki od njih bave se temom “Holokaust s mecima”. Radi se o ubojstvima Židova koje su pištoljima izvršili rani “Einsatzkommandos”. Staljin je filmove zabranio, djelomično zato što nije htio naglašavati židovske žrtve, a djelomično i zato što su ti slučajevi bili mogući samo uz suradnju Sovjeta, što je detalj koji je staljinistička propaganda odbijala.
Treba govoriti i o kazalištu. Malo je ljudi vidjelo “Istragu” Petera Weissa. Nešto je bolje prošao komad Juana Mayorge “Himmelweg”, s izvedbama u 18 zemalja, a trenutno se izvodi u kazalištu u Parmi u Italiji. Autor konfrontira kazalište, kao vječnog tragača za istinom, s dramom života u konclogoru Theresienstadt, koji se nekad svijetu pokazivao u iskrivljenom svjetlu. Autor se istoj temi vraća u komadu “Kartograf (Varšava, 1:400 000)”, koji će se prikazati u Francuskoj.
U Auschwitzu je stvorena obaveza sjećanja i promatranja naših doba u svjetlu barbarstva, pa postoje različiti modeli rekonstrukcije ove teme. Georges Didi-Huberman, autor knjiga “Kore” (2014) i “Izloženi narodi, posebni narodi” (2012), francuski je esejist koji misli u slikama. Brinuo se o tome kako izbjeći kulturnoj industriji sjećanja i onome što zove memoarističkim turizmom. Slika je za njega jedini način da gledatelj iskusi ono što nije sam doživio. Santiago Kovadloff, izvrsni argentinski pisac, u knjizi “Brisanje židovske dijaspore” diskutira smisao i ulogu židovske dijaspore nakon osnivanja izraelske države – tj. značenje egzila kao oblika življenja i izgradnje države. To je nešto što židovski identitet obilježava već tisućljećima. Stvari se mijenjaju s vlastitom državom. Autor se pita da li će judaizam, koji je preživio uništavanje starog kraljevstva Izraela, jednako preživjeti osnivanje nacionalne države. U knjizi skuplja mišljenja intelektualaca kao što su Levinas, Rozitchner, Goldmann, Misrahi, Finkielkraut, Jean Daniel i George Steiner. On misli da ne postoji post-izraelski dijasporni judaizam, teorija koja ima posljedice ako uzmemo u obzir da je židovski genij usko povezan sa životom u kulturi dijaspore. O egzilu iz Meksika govori i Mauricio Pilatowsky, još jedan židovski autor i glas protjeranih. U knjizi “Razmišljanja o imaginarnim Židovima” (2014) egzil se javlja kao kritični izvor identiteta i nacionalizma. Od velikog interesa je i rad Ricarda Forstera “Hermeneutka noći” (2009) s pogovorom Alberta Sucasasa gdje autor uz pomoć pjesnika Celana, pisca Borgesa, kritičara Steinera, mističara Scholema, te filozofa Benjamina i Adorna istražuje labirinte barbarstva i višeznačnosti moderne koje je Auschwitz inkubirao. Grupa profesora “Eleuterio Quintanilla” stoji iza knjige “Zamisliti da se ovo dogodilo. Izvorni vodič o studijama o Holocaustu” (2009) i ona je od velike edukacijske vrijednosti, pogotovo tekst “Ogdajati protiv Auschwitza” J.F. Forgesa i tekst “Lekcija iz Auschwitza” autora J.H. Melicha.
Sjećanja Auschwitza uglavnom se nađu kao svjedočenja, kao dnevnički zapisi ili u fikcioniranom obliku, u formi koju je usavršavio Jorge Semprun. Moralno značenje Auschwitza živi od sjećanja. Hrvatski pisac Miljenko Jergović napisao je takav roman, inspiriran životom Lee Deutsch, židovske djevojčice koja je u stočnom vagonu, zajedno s cijelom obitelji, poslana u Auschwitz, gdje je ubijena. Dirljiva priča napisana je s namjerom spašavanja Lee od nepravednog zaborava, ali ponajviše da bi se čitatelja današnjih vremena približilo pitanju da li smo danas jednako ravnodušni prema ovom genocidu kao nekad. Je li možda Guantanamo isto oblik konclogorskog svemira? Kako je čitatelj u opasnosti identificirati se sa žrtvom, autor nam pokazuje da je junakinja osuđena zbog nas. Važnije od suosjećanja i empatije njegovo je (autorovo) prozivanje. Radi se o roman-formatu slobodnog pisanja o realnom događaju, kao što je to napravio Javier Cercas u knjizi “Varalica” (2014): njegov lik Enric Marco u zbilji je zloupotrijebio kulturu sjećanja na nacizam u Španjolskoj.
Vasilij Grossman, autor nezaboravne knjige “Život i sudbina”, zajedno je s Iljom Erenburgom izdao “Crnu knjigu” (2012), sabrana svjedočenja iz 1945, koja su proveli saveznici na zahtjev Alberta Einsteina, o umorstvu sovjetskih Židova. Materijal koji se iz prve ruke koristio u suđenjima u Nürnbergu, nije se, doduše, moglo publicirati u Rusiji do 1993. Šokantan je to tekst jer vas prve impresije, teške i iznenađujuće, vode u nešto što se ni u snu ne može zamisliti.
Kako vrijeme prolazi saznajemo za nove sadržaje koji prije nisu bili mogući, kao na primjer radovi žena iz logora (“Poslije Auschwitza” C. Delbo, 2004., “Zarobljenik Staljina i Hitlera” M. Buber-Neumann, 2005. i “Potresni život” E. Hillesum, 2007.) i na nove perspektive njemačkog pogleda na žrtve (Guenther Grass “Korakom raka” i “Pali anđeo” W.G. Sebalda). Bilo je i njemačkih žrtava, ali kada o njima govoriti?
Nestanak svjedoka otvara novu eru, eru postmemorije. Nije to zamjenjivanje sjećanja s poviješću, kako kaže Paul Ricoeur, nego izgradnja svijesti o obavezi sjećanja, kako je Adorno dobro zaključio: “Neka patnja progovori, to je uvjet svake istine.” To bi bila naša lekcija iz Auschwitza i početak onoga što moramo raditi. Jer je istina da patnja u našoj kulturi izaziva suosjećanje, ali to suosjećanje nije ultimativni indikator u politici, čak ni u etici. Taj kategorički imperativ kojeg su formulirali preživjeli i mislioci prvog trenutka baš u momentu kada prevlada era autoriteta patnje je, međutim, nakon 70 godina samo prazna politička kalkulacija. Većina gore navedinih knjiga našla je formu da više implicitno nego eksplicitno ispunjava taj vakuum, znajući da budućnost mora prihvatiti odgovornost.
*
Sa španjolskog prevela Anne-Kathrin Godec
El Pais