“Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh…“
(Gorčin iz zbirke Kameni spavač Maka Dizdara)
*
Kažu da slavni na kraju života odlaze u legendu, baš kao što su u Sarajevu prve godine ovoga stoljeća (vrlo rano) iz života u legendu preselili pjevač Davorin, košarkaš Mirza, književnik Dačo, a tridesetak godina prije njih pjesnik Mak. I dok su ove sarajevske legende hodile jednim životnim smjerokazom, Gorčin, Makov junak sa stećka – “od boli nepreboli” za ukrednom mu djevojkom Kosarom – sišao je sa stećka i iz legende sredinom osme decenije 20. vijeka vratio se na staze svojih predaka hodeći Sarajevom i Bosnom.
Hodi tako Gorčin, unuk pjesnika Maka Dizdara a sin mu najstarijeg sina Envera (1944-2012), Bosnom ponosnom, hodi djedovim zavičajem Stocem i Radimljom, uči sa stećaka i studentima širom Bosne zbori o bogumilima, “spavačima ispod kamena” i njihovoj Bosni, tumačeći im likovne izraze sa stečaka. Došao je on ovih mjeseci iz Kanade sa York univerziteta, gdje sprema doktorat.
U tim svojim hodoljubljima evo ga i sa mnom, u sarajevskoj Dobrinji u “Konzumovom” šoping centru, na spratu u kafani, u mladlačkom zanosu tog martovskog poredvečerja 2015. godine.
Ne, nije ovo fikcija, još manje plod moje mašte. Zaista, ovo je stvarnost! Ne vjerujete mi? E, onda pitajte mog dobrog prijatelja profesora Enesa Kujundžića, jednog od prvih doktora bibliotečkih nauka u Bosni i Hercegovini, koji me i upoznao sa Gorčinom, pa neka vam on kaže broj Gorčinovog mobitela kako bi ga ste (Gorčina) pozvali i uvjerili se u ovo što vam zborim.
Došao tako Gorčin tog martovskog predvječerja u moje društvo, došao da se sa Enesom, svojim kolegom, dogovori o još jednom putu u Zenicu, na Filozofski fakultet radi kazivanja studentima o stećcima, bogumilima, o svom djedu Maku i Bosni. Došao Gorčin, a ja mu pri upoznavanju kazah da sam bio prijatelj sa njegovim ocem Enverom tih osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Enver u “Večernjim novinama” slovio za vrsnog kolumnistu i cijenjenog urednika Kulturne rubrike. Kazujem ja Gorčinu kako poznajem i njegovog amidžu Maju, pisca koji me se ponekada sjeti te mi za portal Rodoslov.ba napiše i neku priču o starim sarajevskim porodicama. Poznajem i drugog Gorčinovog amidžu Murkela, filmskog snimatelja s kojim sam se susretao u zgradi “Oslobođenja”.
Sve to u samo nekoliko minuta kazujem mlađahom Gorčinu, a on me gleda onim dizdarovskim prodornim, bistrim i jasnim pogledom i mudro šuti, baš kao da je jutros sišao sa stećka iz Radimlje, pokušavajući odgonetnuti nikad neodgonetnuti “fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne“.
Makov Gorčin Bosnom hodi
“Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh…“
(Gorčin iz zbirke Kameni spavač Maka Dizdara)
*
Kažu da slavni na kraju života odlaze u legendu, baš kao što su u Sarajevu prve godine ovoga stoljeća (vrlo rano) iz života u legendu preselili pjevač Davorin, košarkaš Mirza, književnik Dačo, a tridesetak godina prije njih pjesnik Mak. I dok su ove sarajevske legende hodile jednim životnim smjerokazom, Gorčin, Makov junak sa stećka – “od boli nepreboli” za ukrednom mu djevojkom Kosarom – sišao je sa stećka i iz legende sredinom osme decenije 20. vijeka vratio se na staze svojih predaka hodeći Sarajevom i Bosnom.
Hodi tako Gorčin, unuk pjesnika Maka Dizdara a sin mu najstarijeg sina Envera (1944-2012), Bosnom ponosnom, hodi djedovim zavičajem Stocem i Radimljom, uči sa stećaka i studentima širom Bosne zbori o bogumilima, “spavačima ispod kamena” i njihovoj Bosni, tumačeći im likovne izraze sa stečaka. Došao je on ovih mjeseci iz Kanade sa York univerziteta, gdje sprema doktorat.
U tim svojim hodoljubljima evo ga i sa mnom, u sarajevskoj Dobrinji u “Konzumovom” šoping centru, na spratu u kafani, u mladlačkom zanosu tog martovskog poredvečerja 2015. godine.
Ne, nije ovo fikcija, još manje plod moje mašte. Zaista, ovo je stvarnost! Ne vjerujete mi? E, onda pitajte mog dobrog prijatelja profesora Enesa Kujundžića, jednog od prvih doktora bibliotečkih nauka u Bosni i Hercegovini, koji me i upoznao sa Gorčinom, pa neka vam on kaže broj Gorčinovog mobitela kako bi ga ste (Gorčina) pozvali i uvjerili se u ovo što vam zborim.
Došao tako Gorčin tog martovskog predvječerja u moje društvo, došao da se sa Enesom, svojim kolegom, dogovori o još jednom putu u Zenicu, na Filozofski fakultet radi kazivanja studentima o stećcima, bogumilima, o svom djedu Maku i Bosni. Došao Gorčin, a ja mu pri upoznavanju kazah da sam bio prijatelj sa njegovim ocem Enverom tih osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Enver u “Večernjim novinama” slovio za vrsnog kolumnistu i cijenjenog urednika Kulturne rubrike. Kazujem ja Gorčinu kako poznajem i njegovog amidžu Maju, pisca koji me se ponekada sjeti te mi za portal Rodoslov.ba napiše i neku priču o starim sarajevskim porodicama. Poznajem i drugog Gorčinovog amidžu Murkela, filmskog snimatelja s kojim sam se susretao u zgradi “Oslobođenja”.
Sve to u samo nekoliko minuta kazujem mlađahom Gorčinu, a on me gleda onim dizdarovskim prodornim, bistrim i jasnim pogledom i mudro šuti, baš kao da je jutros sišao sa stećka iz Radimlje, pokušavajući odgonetnuti nikad neodgonetnuti “fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne“.