Prvoga tjedna mjeseca listopada natmurilo se pa zacrnilo svo nebo. Potom su se prolomili praskovi, kakvih kao da čitavu vječnost već nije bilo, djeca su izbezumljena vrištala, ratni heroji u suzama su zatiskivali uši, ne mogavši skriti paniku pred ženama, koje su mirno plesale po stanovima, zatvarale prozore na kojima su još uvijek razbijena stakla, kupile su rublje s balkona i govorile kiša, kiša, nemoj se plašiti dušo, to je samo kiša! A onda je sa svih strana puhnuo neki vjetar, oluja se digla kakvu grad ne pamti i kakve nije bilo svih prethodnih sedam godina rata, ljudi su pali po podovima svojih kuća, rušili su se na ulicama, hvatali se za rešetke na kanalizacijskim odvodima da ih ne ponese vjetar tko zna gdje. Na vjetru grad se počeo uzdizati u nebo, otrgnuo se od obala rijeke, koja je u tjednima prividnog mira ponovo potekla kao obična gradska rijeka, onakva kakva je bila stoljećima prije ove opsade, i zaplovio je nebom, malo na jednu, malo na drugu stranu. Oluja je naš grad raznosila nebom, pa smo najednom dolje ispod vidjeli druge dijelove naše spaljene zemlje, vidjeli smo nepregledne planine na sjeveru, more u daljini na jugu, i vidjeli smo neprijateljsku zemlju i njezin glavni grad, široke avenije niz koje smo nekad davno išli, i u međuvremenu smo ih zaboravili, vidjeli smo neprijateljske ljude, koji najednom više nisu bili neprijateljski, nego su to obični ljudi, majke upiru prstom u nebo, pokazuju djeci prema nama, a djeca se smiju i mašu nam, kao što bi mahala noćnom vlaku, pa tako i nama dođe da domahnemo neprijateljskoj djeci, da dobacimo nešto njihovim neprijateljskim majkama, naši ratni heroji miču šake s ušiju, najednom ih je sram, pa šire ruke, tobože htjeli su grliti nekoga.
Uto kao da već prolazi prva jesenja oluja, a iz vinskog podruma istrčava gradski mornar, pijanica, u prugastoj modro-bijeloj majici, nosi u naručju sidro, razmotava se za njim konop, i sidro baca dolje duboko. Tad prestaje padati kiša, opet je vedro, vraća se miholjsko ljeto, a vječno pijani gradski mornar mrmlja sebi u bradu: oprostite ljudi, oprostite građani, ja sam kriv, moja je odgovornost, oprostite… I vraća se u onaj svoj podrum, u konobu iz koje ne izbija od prvoga dana prividnog mira.
Mornar
Prvoga tjedna mjeseca listopada natmurilo se pa zacrnilo svo nebo. Potom su se prolomili praskovi, kakvih kao da čitavu vječnost već nije bilo, djeca su izbezumljena vrištala, ratni heroji u suzama su zatiskivali uši, ne mogavši skriti paniku pred ženama, koje su mirno plesale po stanovima, zatvarale prozore na kojima su još uvijek razbijena stakla, kupile su rublje s balkona i govorile kiša, kiša, nemoj se plašiti dušo, to je samo kiša! A onda je sa svih strana puhnuo neki vjetar, oluja se digla kakvu grad ne pamti i kakve nije bilo svih prethodnih sedam godina rata, ljudi su pali po podovima svojih kuća, rušili su se na ulicama, hvatali se za rešetke na kanalizacijskim odvodima da ih ne ponese vjetar tko zna gdje. Na vjetru grad se počeo uzdizati u nebo, otrgnuo se od obala rijeke, koja je u tjednima prividnog mira ponovo potekla kao obična gradska rijeka, onakva kakva je bila stoljećima prije ove opsade, i zaplovio je nebom, malo na jednu, malo na drugu stranu. Oluja je naš grad raznosila nebom, pa smo najednom dolje ispod vidjeli druge dijelove naše spaljene zemlje, vidjeli smo nepregledne planine na sjeveru, more u daljini na jugu, i vidjeli smo neprijateljsku zemlju i njezin glavni grad, široke avenije niz koje smo nekad davno išli, i u međuvremenu smo ih zaboravili, vidjeli smo neprijateljske ljude, koji najednom više nisu bili neprijateljski, nego su to obični ljudi, majke upiru prstom u nebo, pokazuju djeci prema nama, a djeca se smiju i mašu nam, kao što bi mahala noćnom vlaku, pa tako i nama dođe da domahnemo neprijateljskoj djeci, da dobacimo nešto njihovim neprijateljskim majkama, naši ratni heroji miču šake s ušiju, najednom ih je sram, pa šire ruke, tobože htjeli su grliti nekoga.
Uto kao da već prolazi prva jesenja oluja, a iz vinskog podruma istrčava gradski mornar, pijanica, u prugastoj modro-bijeloj majici, nosi u naručju sidro, razmotava se za njim konop, i sidro baca dolje duboko. Tad prestaje padati kiša, opet je vedro, vraća se miholjsko ljeto, a vječno pijani gradski mornar mrmlja sebi u bradu: oprostite ljudi, oprostite građani, ja sam kriv, moja je odgovornost, oprostite… I vraća se u onaj svoj podrum, u konobu iz koje ne izbija od prvoga dana prividnog mira.