Kafana

“Đe ti je stari, nema ga već danima u kafani?” pita profesor učenika u mom razredu u sred časa. “Reci mu da je papučar.”

A u toj sam profesorovoj kafani ja već bio stotinu puta.

Nedjeljno je prijepodne, očevi rođaci iz drugog mjesta došli da nas posjete, nenajavljeno. On je izašao jutros, znamo gdje je. Mama me šalje u kafanu po njega. Ulazim unutra kroz kafansku baštu. Dočekuje me poznati miris duhana i znoja. Prilazim stolu, probijam se kroz oblake dima. Neki od kartaroša me znaju. Govore starom: “Uh, mašala momčine, jes’ porast’o, neš mu još malo moći pera odbiti.“ Ja ga zovem kući, kažem došli gosti, on veli: “Eto me odmah, samo da završim partiju.“

Popila se kafa, mama napravila ručak, nema ga. Čekamo, sjedamo za sto, jedemo, nema ga još. Mama melje drugu kafu, šalje me opet po njega, kaže: “Ovaj put ga sačekaj.“

Ja opet unutra, zovem ga, veli: “Sad ću ja, eto me odmah“ i nastavlja igrati. Neki za stolom mi se osmjehuju, neki me i ne primjećuju. Zagledani u karte glasno usrkuju dim, vrh cigare se pretvara u svjetlaca, vuku punim plućima kao da će im duhan otvoriti tajni pretinac u mozgu u kojem je skriven sljedeći potez. Za susjednim stolom jedan traži cigaretu. Drugi kaže:

“Nemam.“

“Kako nemaš? Eto ti puna kutija na stolu? “

“Fino, nemam.“

“Nemaš il’ ne daš.“

“Ne dam.”

“Kako bolan? Ja ti cijelu heftu dajem cigare, svaku noć ih tražiš od mene.”

“Ko te ’ebe kad si budala.”

Tamo u ćošku jedan sjedi sam za stolom. Znam ga iz čaršije, stariji, uvijek u odijelu, na vratu kravata, na glavi šešir. Takvo mu je i društvo. Korzom hodaju polako sa rukama na leđima. Sad je bez društva, šešir mu na naslonjaču susjedne stolice, pred njim čokančić i malo meze. Pjeva:

“Kradem ti se u večeri
u večeri pod pendžere
da ti bacim struk zumbula
nek ti cvijetak prozbori
koliko te silno ljubim
Aman, mrijem, dušo, za tobom…“

Kad zapjeva, žamor zamre. Stari tek tada primjećuje da sam još u kafani: “Ah, ti si još tu. Haj ti kući, ne moraš čekati, eto mene odmah. Ja se zadrž’o, al’ eto me sad.”

Ja kući, tamo se svi unezgodili. Još malo pa gosti ustaju, kažu moraju kući, sutra je radni dan. Mama ih blago i nevoljko zadržava:

“Nemojte još, sjedite još malo.”

“Moramo ići, stvarno, valja na pos’o sutra.”

“Dođite.”

“Doći ćemo, dođite i vi.”

Njega niko više i ne spominje.

Prošlo je vremena ihahaj, gosti su se već sigurno i vratili kući, možda već i legli. I mi smo već odavno legli.

Čuje se zvuk ključa u bravi ulaznih vrata.

 

Meho Bahtić 24. 05. 2023.