Miševi na mostu/8

***

A bila si strašno ljuta što ti to nisu ranije rekli. Bilo je toliko različitih prilika, za ovih tvojih trinaest godina na zemlji. Toliko svijetlih podneva u kojima je to moglo da ti se kaže, toliko ručkova i izležavanja u ležaljkama, toliko šetnji i izleta. Mogli su to da ti kažu kad si imala pet, ili sedam godina. Mogli su ti objasniti sve uzgred, na nekom lijepom mjestu, jer možda o onespokojavajućim stvarima treba pričati na lijepim i spokojnim mjestima. Nisi morala to baš da saznaš od S. M.-a u školskom hodniku.

I ljutiš se na svog oca kad ti on kaže da ti je S. M. to rekao samo zato što je čuo da to govore njegovi kod kuće, da je on dijete i da on ne može znati što to znači, kao što ti ne možeš znati što to znači. Strašno si ljuta. Jer ti znaš što to znači, i tvoj otac zna što to znači. Znači da ste drugačiji, i ti i tvoj otac, da niste njihovi, a da postoje naši i njihovi. Znaš i da on nije u pravu kada govori da to nije važno, da to ne bi trebalo biti važno, da se nismo time bavili jer nije važno, da su ljudi dobri ili loši. Ti sad znaš da su ljudi prvo naši ili njihovi, pa tek onda dobri ili loši, i da je to jedna fundamentalna istina sa kojom se mora računati i koju su bili dužni da te nauče. A mogli su to da te nauče uzgred. Dok su te učili da se prvo jede slano, pa onda slatko, da se zajutra namješta krevet, peru zubi i doručkuje, da se papirić od žvake, razmotan na ulici, nosi u džepu kući ako na ulici nema kante za otpatke, da se nigdje za sobom ne ostavlja nered jer je to nemoralno. Tako ti je otac govorio: nemoralno je bacati smeće po ulici. Eto, to je znao da kaže uzgred, i da ponovi, i da ponovi.

I kad noću dođu pijani njihovi da pjevaju njihove pjesme pod vašim prozorima, a tvoj otac stoji u mraku iza zavjese, napregnutih ušiju i srca, pretvoren u jednu sjenku mišjeg sivila, ti si i dalje ljuta, jako ljuta na njega. Zato što je bilo potrebno da dođu ispod prozora sa puškama da bi mu rekli ko je on, da bi tvojoj majci rekli ko je ona, da bi tebi i sestri rekli ko ste vi. Ljuta si što ranije niste znali ko ste, što se niste bavili time ko ste, i to ti se čini kao strašan, kapitalni previd.

Potpuno je nevažno što vi mislite da ste.

Vi ste Srbi, samo i jedino Srbi.

Vi ste miševi, samo i jedino miševi.

Vi pored toga možete voljeti detektivske romane, gledati redovno Evroviziju, navijati iz fotelja na nogometnim utakmicama, spavati popodne, redovno konzumirati med u hladnim jutrima, čekati Večernji da pročitate novog Icu Voljevicu, otvarati usta u školskom zboru – vi sve to radite kao miševi, pripadnici naroda miševa.

A miševi su štetočine. Mačke ih moraju pobiti da od njih zaštite civilizaciju.

To ti je rekao S. M. u školskom hodniku.

To su tvom ocu rekli pjevajući mu sa oružjem pod prozorima.

I kad on kaže da ti nije dosad rekao da si miš zato što mu se nije činilo naročito bitnim, jer je sa mačkama navijao iz fotelja, ti si jako, jako ljuta na njega.

Godinama poslije, u kući koju je napravio u sremskoj ravnici, tvoj otac ratovaće protiv poljskih miševa, malenih sivih stvorenja koja s jeseni krenu uz oluke i zidove ne bi li se dokopali topline i hrane. I biće to za njega veliko iskušenje, bitka koja se stalno gubi jer se sa protivnikom saosjeća, jer je protivnik mek i paperjast i čovjek lako može zamisliti da ga drži na dlanu i miluje.

***

Tad nije bilo Vikipedije da ti kaže ko si.

Miševi (lat. Mus) pripadaju rodu glodavaca (lat. Rodentia) i najrasprostranjeniji su sisari poslije čovjeka. Hrane se veoma raznoliko, a žive u porodičnim grupama koje predvode dominantni mužjaci. Najpoznatija vrsta je kućni ili domaći miš (lat. Mus musculus). On je hemerofil (grč. hemeros = kultiviran, philos = prijatelj) što znači da spada u one životinje ili biljke koje pronalaze prednosti u promjenama okoline izazvanim ljudskim djelovanjem. Takve vrste slijede ljude i kultivirana područja. Postoje, međutim, mnoge vrste miševa koje žive daleko od ljudi, povučeno, u šumama.