Gadno je vrijeme: utakmice se igraju za duhove. Nevažni sam svjedok predskazanja takvog vremena.
***
U srijedu, 9. listopada 2018. godine, u podrumu zgrade na nepoznatoj adresi u Zagrebu, održana je osnivačka skupština – Red Army Zagreb. Glasine kazuju da se to dogodilo negdje u Trnju. Obavijest neobičnog sadržaja, ispisana na lijepom žućkastom papiru, s Veležovom petokrakom u zaglavlju, ostavljena je u moj poštanski sandučić i dužan sam je prenijeti vjerodostojno i u cijelosti:
Osnivačkoj skupštini Red Army Zagreb nitko nije prisustvovao. Osnivanje grupe zadnji je uzdah poraženih. Grupa nema formalnih članova, ali se pretpostavlja da oni postoje. Grupa će se pojaviti na prvom sljedećem gostovanju Veleža, u Orašju, 20. listopada ove godine, međutim, nije neophodno da članovi grupe budu prisutni. Ukoliko niste u mogućnosti biti u Orašju, molimo Vas da barem zamislite, ponešto zapišete i o tome obavijestiti javnost.
Unaprijed hvala – Red Army Zagreb. MUSVG
***
Velež je drugoligaš. Zmija presvlači kožu.
Peter Esterhazy piše ovako:
Međutim, četverorazedni nogometaš nije sfušan prvoklasni, a nije ni nedarovit drugorazrednik, čak ni nediscipliniran frustriran, trećerazrednik. Svaki od tih razreda ima svoju razinu; naime, riječ je o hijerarhijski vrlo dobro postavljenoj struci, što će reći da je dobar četverorazredni igrač dobar igrač na razini četvrte klase. (Esterhazy, Peter. 2006. Njemačka u šesnaestercu, Zagreb: Fraktura., str. 7.)
***
Mnogi se čudan svat u mom životu okrznuo o Velež. Jedan je iz Orašja.
Miju Živkovića upoznao sam prve godine ovog stoljeća, slučajno, u poslu. Rođen je u velikoj obitelji, najstariji je od šestero braće. Najmlađi Ivo poginuo je krajem 1992. godine u ratu, negdje kraj Šamca. Trojica su svećenici, četvrti će postati.
Mijo bijaše veletrgovac alkoholom, prekomjerni pušač, strastveni Veležov navijač, a kasnije, ispostavilo se, i pjesnik. Pomalo isposničke pojave, tih i odmjeren, prilično je odudarao od ostatka svijeta u branši, većinom skorojevića sumnjive elegancije. Ipak, trgovačkom pameću i upornošću, uvijek strpljiv i naizgled blag u pregovorima, na kraju bi izborio svoje marže i ostvario namjere.
Poslije jedne poslovne večere, onako preko čaše, kad se već govori o svemu, bez reda i ozbiljnog smisla, ispričao mi je kako se počeo zanimati za književnost.
Naime, dvije godine ranije, za ljetovanja u okolici Barcelone, Mijo je upoznao stanovitog čileanskog prozaika i pjesnika. Svetački dobrohotan i donekle potaknut priličnom količinom ispijene sangrije, R. mu je poklonio prvu, rukom pisanu inačicu jednog čudnovatog i beskrajno lijepog leksikona. U leksikonu se spominje i neobični argentinski pjesnik, Argentino Schiaffino, allias Masni, mlađi brat jednog od najpoznatijih navijačkih vođa Boce Juniorsa. Prvu knjigu, u šapirografiranom izdanju, niz od trideset epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva, Schiaffino je prodavao ili dijelio među navijačima raznih Bocinih grupa. Naklada je planula.
Sada je i Mijo imao zamisao da svoju zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, objavi kao samizdat u Orašju i distribuira poput Schiaffina, na stadionskim kapijama diljem bivše Jugoslavije. Ne znam da li je uspio u naumu. Čuo sam da je 2003. godine preminuo od raka pluća.
***
Rana je jesen 1992. godine. Dezerter sam, rat gledam na televiziji. Emisija se zove Slikom na sliku i pregled je događaja sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U čas se pričinja da ratni prizori i nisu stvarni, kao da se reporteri javljaju u nekom izopačenom Sportskom pregledu.
Reporterka je mlada žena, duge plave kose. Kosa niz ramena lijepo joj pada preko pancirnog prsluka. U blatnom glibu, pod sklepanom strehom, pronašla je tri muškarca, koji na špiritnom kuhalu spravljaju hranu. Otac i dva sina. Ni vojnici ni civili, odjeveni u debele pletene džempere, zagrnuti vojnim kabanicama bez obilježja. Umorni su i preplašeni. Nemaju oružje. U pozadini silno tutnji front.
– Dobar dan
– /Muškarci zbunjeno gledaju u kameru, otac nešto nerazgovijetno mrmlja, čuju se uglavnom samoglasnici/
– Što radite ovdje?
– Evo….kuhamo /otac/
– A odakle ste?
– Tu od Orašja… sklonili se, puca se /otac/
– A zašto se ne borite sa ostalima?
– Pa… strah nas /mlađi sin/
– Zašto strah? Pa, možete pomoći u pozadini, nisu svi na prvoj crti…
– A đe to ima? /otac, malo življe/
Mostovi na Savi u ratu su srušeni. Prvih mjeseci, ili godina poraća, preko Save se moglo samo skelom za Orašje. Putovao sam u Sarajevo. Takva putovanja čovjek brzo nastoji zaboraviti, jer njihov je povod uvijek neka neprijatna nužda, a traju dugo i bivaju, u stvari, samo mučno svladavanje prepreka. Pogled putnika zato je kratak, do pred stopala, u dugom i neurednom redu za skelu. Mnogi muškarci i dalje nose dijelove uniforme, nervozno puše i opuške bacaju u Savu. Krajolik je nepomičan. Skeledžija je kao Jamak sa Drine, mrzovoljan i spor.
***
Most je opet izgrađen i sada spaja tugu dvije obale. U centru Orašja je restoran, prazan, bijel i čist. Prave odličnu đulbastiju.
U subotu, 20. listopada 2018. godine, u Orašju je odigrana utkamica 11. kola prve lige Federacije Bosne i Hercegovine između HNK Orašja i FK Veleža. Velež je pobijedio 3 – 1, a novinar Mato Oršolić u Novoj Posavini objavio je izvještaj sa šturim faktografskim podacima:
HNK Orašje – FK Velež 1 – 3 (1 – 0)
Stadion Goal u Orašju, gledatelja: 400
HNK Orašje: Kurbašić, Fačić, Đurčević (od 58. min. Marković), Šabić, Mikić (od 84. min. Matolić), Živković, Marošević, Mujčić, Prgić, Brković, Lugavić
FK Velež: Bobić, Biševac (od 30. min. Mešanović), Zvonić, Zeljković, Mujezinović (od 46. min. Brandao), Ćosić, Ovčina, Mrgan (od. 55. min. Lucas), Fajić, Ferreyra, Vehabović
Sa gospodinom Oršolićem, honorarnim suradnikom Nove Posavine, našao sam se na Dan mrtvih 2018. godine u Zagrebu, u hotelu Rebro, preko puta velike bolnice. Tu konači, žena mu sutra ide na operaciju. Umoran čovjek, debeljuškast, sijed, u staromodnom dvorednom odijelu i malo prašnjavim cipelama. Okrugle mu pametne oči žive vlastitim životom. Pije rakijicu i deci mineralne. Pričamo o utakmici u Orašju.
Već bijah nestrpljiv, kad je knjižicu konačno izvadio iz unutrašnjeg džepa sakoa. Njegov primjerak, kaže, ali pokloniće mi, iako ne zna da li je još koji negdje preostao.
Mijo Živković: Porazi. Prvo izdanje: 2003. godine. Nakladnik: Braća Živkovići d.o.o., Orašje. Naklada: 100 primjeraka.
Citat na trećoj stranici: Fućka mi se za pravednost i dostojanstvo! Nije štos u tome hoće li pobijediti bolji, nego da smo to mi (Peter Esterhazy).
Red Army Zagreb
Gadno je vrijeme: utakmice se igraju za duhove. Nevažni sam svjedok predskazanja takvog vremena.
***
U srijedu, 9. listopada 2018. godine, u podrumu zgrade na nepoznatoj adresi u Zagrebu, održana je osnivačka skupština – Red Army Zagreb. Glasine kazuju da se to dogodilo negdje u Trnju. Obavijest neobičnog sadržaja, ispisana na lijepom žućkastom papiru, s Veležovom petokrakom u zaglavlju, ostavljena je u moj poštanski sandučić i dužan sam je prenijeti vjerodostojno i u cijelosti:
Osnivačkoj skupštini Red Army Zagreb nitko nije prisustvovao. Osnivanje grupe zadnji je uzdah poraženih. Grupa nema formalnih članova, ali se pretpostavlja da oni postoje. Grupa će se pojaviti na prvom sljedećem gostovanju Veleža, u Orašju, 20. listopada ove godine, međutim, nije neophodno da članovi grupe budu prisutni. Ukoliko niste u mogućnosti biti u Orašju, molimo Vas da barem zamislite, ponešto zapišete i o tome obavijestiti javnost.
Unaprijed hvala – Red Army Zagreb. MUSVG
***
Velež je drugoligaš. Zmija presvlači kožu.
Peter Esterhazy piše ovako:
Međutim, četverorazedni nogometaš nije sfušan prvoklasni, a nije ni nedarovit drugorazrednik, čak ni nediscipliniran frustriran, trećerazrednik. Svaki od tih razreda ima svoju razinu; naime, riječ je o hijerarhijski vrlo dobro postavljenoj struci, što će reći da je dobar četverorazredni igrač dobar igrač na razini četvrte klase. (Esterhazy, Peter. 2006. Njemačka u šesnaestercu, Zagreb: Fraktura., str. 7.)
***
Mnogi se čudan svat u mom životu okrznuo o Velež. Jedan je iz Orašja.
Miju Živkovića upoznao sam prve godine ovog stoljeća, slučajno, u poslu. Rođen je u velikoj obitelji, najstariji je od šestero braće. Najmlađi Ivo poginuo je krajem 1992. godine u ratu, negdje kraj Šamca. Trojica su svećenici, četvrti će postati.
Mijo bijaše veletrgovac alkoholom, prekomjerni pušač, strastveni Veležov navijač, a kasnije, ispostavilo se, i pjesnik. Pomalo isposničke pojave, tih i odmjeren, prilično je odudarao od ostatka svijeta u branši, većinom skorojevića sumnjive elegancije. Ipak, trgovačkom pameću i upornošću, uvijek strpljiv i naizgled blag u pregovorima, na kraju bi izborio svoje marže i ostvario namjere.
Poslije jedne poslovne večere, onako preko čaše, kad se već govori o svemu, bez reda i ozbiljnog smisla, ispričao mi je kako se počeo zanimati za književnost.
Naime, dvije godine ranije, za ljetovanja u okolici Barcelone, Mijo je upoznao stanovitog čileanskog prozaika i pjesnika. Svetački dobrohotan i donekle potaknut priličnom količinom ispijene sangrije, R. mu je poklonio prvu, rukom pisanu inačicu jednog čudnovatog i beskrajno lijepog leksikona. U leksikonu se spominje i neobični argentinski pjesnik, Argentino Schiaffino, allias Masni, mlađi brat jednog od najpoznatijih navijačkih vođa Boce Juniorsa. Prvu knjigu, u šapirografiranom izdanju, niz od trideset epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva, Schiaffino je prodavao ili dijelio među navijačima raznih Bocinih grupa. Naklada je planula.
Sada je i Mijo imao zamisao da svoju zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, objavi kao samizdat u Orašju i distribuira poput Schiaffina, na stadionskim kapijama diljem bivše Jugoslavije. Ne znam da li je uspio u naumu. Čuo sam da je 2003. godine preminuo od raka pluća.
***
Rana je jesen 1992. godine. Dezerter sam, rat gledam na televiziji. Emisija se zove Slikom na sliku i pregled je događaja sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U čas se pričinja da ratni prizori i nisu stvarni, kao da se reporteri javljaju u nekom izopačenom Sportskom pregledu.
Reporterka je mlada žena, duge plave kose. Kosa niz ramena lijepo joj pada preko pancirnog prsluka. U blatnom glibu, pod sklepanom strehom, pronašla je tri muškarca, koji na špiritnom kuhalu spravljaju hranu. Otac i dva sina. Ni vojnici ni civili, odjeveni u debele pletene džempere, zagrnuti vojnim kabanicama bez obilježja. Umorni su i preplašeni. Nemaju oružje. U pozadini silno tutnji front.
– Dobar dan
– /Muškarci zbunjeno gledaju u kameru, otac nešto nerazgovijetno mrmlja, čuju se uglavnom samoglasnici/
– Što radite ovdje?
– Evo….kuhamo /otac/
– A odakle ste?
– Tu od Orašja… sklonili se, puca se /otac/
– A zašto se ne borite sa ostalima?
– Pa… strah nas /mlađi sin/
– Zašto strah? Pa, možete pomoći u pozadini, nisu svi na prvoj crti…
– A đe to ima? /otac, malo življe/
Mostovi na Savi u ratu su srušeni. Prvih mjeseci, ili godina poraća, preko Save se moglo samo skelom za Orašje. Putovao sam u Sarajevo. Takva putovanja čovjek brzo nastoji zaboraviti, jer njihov je povod uvijek neka neprijatna nužda, a traju dugo i bivaju, u stvari, samo mučno svladavanje prepreka. Pogled putnika zato je kratak, do pred stopala, u dugom i neurednom redu za skelu. Mnogi muškarci i dalje nose dijelove uniforme, nervozno puše i opuške bacaju u Savu. Krajolik je nepomičan. Skeledžija je kao Jamak sa Drine, mrzovoljan i spor.
***
Most je opet izgrađen i sada spaja tugu dvije obale. U centru Orašja je restoran, prazan, bijel i čist. Prave odličnu đulbastiju.
U subotu, 20. listopada 2018. godine, u Orašju je odigrana utkamica 11. kola prve lige Federacije Bosne i Hercegovine između HNK Orašja i FK Veleža. Velež je pobijedio 3 – 1, a novinar Mato Oršolić u Novoj Posavini objavio je izvještaj sa šturim faktografskim podacima:
HNK Orašje – FK Velež 1 – 3 (1 – 0)
Stadion Goal u Orašju, gledatelja: 400
HNK Orašje: Kurbašić, Fačić, Đurčević (od 58. min. Marković), Šabić, Mikić (od 84. min. Matolić), Živković, Marošević, Mujčić, Prgić, Brković, Lugavić
FK Velež: Bobić, Biševac (od 30. min. Mešanović), Zvonić, Zeljković, Mujezinović (od 46. min. Brandao), Ćosić, Ovčina, Mrgan (od. 55. min. Lucas), Fajić, Ferreyra, Vehabović
Strijelci: 1-0 Prgić (p. 19); 1-1 Brandao (52); 1-2 Ovčina (64); 1-3 Fajić (82)
Suci: Bandić (Grude), Šesto (Sarajevo), Bilješko (Novi Travnik)
Žuti kartoni: Marošević, Brković, Šabić, Mikić, Živković (Orašje); Bobić, Mujezinović, Fajić, Ferreyra, Zeljković, Lucas
Crveni karton: Živković
***
Sa gospodinom Oršolićem, honorarnim suradnikom Nove Posavine, našao sam se na Dan mrtvih 2018. godine u Zagrebu, u hotelu Rebro, preko puta velike bolnice. Tu konači, žena mu sutra ide na operaciju. Umoran čovjek, debeljuškast, sijed, u staromodnom dvorednom odijelu i malo prašnjavim cipelama. Okrugle mu pametne oči žive vlastitim životom. Pije rakijicu i deci mineralne. Pričamo o utakmici u Orašju.
Već bijah nestrpljiv, kad je knjižicu konačno izvadio iz unutrašnjeg džepa sakoa. Njegov primjerak, kaže, ali pokloniće mi, iako ne zna da li je još koji negdje preostao.
Mijo Živković: Porazi. Prvo izdanje: 2003. godine. Nakladnik: Braća Živkovići d.o.o., Orašje. Naklada: 100 primjeraka.
Citat na trećoj stranici: Fućka mi se za pravednost i dostojanstvo! Nije štos u tome hoće li pobijediti bolji, nego da smo to mi (Peter Esterhazy).
Prva pjesma, stranica peta: Hurst – gol – duh:
Ispred ili iza linije, svejedno je.