U Brightonu je, 6. travnja 1974, održana devetnaesta Pjesma Eurovizije. Nadmoćno je, ispred talijanske predstavnice Gigliole Cinquetti i pjesme “Si”, pobijedila švedska grupa ABBA s pjesmom “Waterloo”. Jednostavan, pomalo i glupkast tekst, zarazna melodija, višeglasno pjevanje i plesni ritam: pjesma će se pretvoriti u jedan od hitova epohe, osvojit će sve disko klubove na europskome zapadu i istoku, dok će ABBA postati najveći skandinavski popkulturni fenomen u povijesti. S tom 1974. mijenja se na Pjesmi Eurovizije temeljni tip i model predstavljanja: sa starinskih se konzervativnih šlagera i imitacije talijanskih kancona prelazi na onu vrstu pjesama kakva će Eurosongom vladati i pola stoljeća kasnije te, što je mnogo važnije, na ono scenskopojavno šarenilo, s mnogo koreografije i srebrenog lamea, kakvo ni danas ne bi djelovalo demodirano.
Jugoslavija se u Brightonu predstavila s jednom od prvih, ako ne i prvom rock grupom viđenom na Pjesmi Eurovizije. Dugokosi i mjestimično bradati momci, odjeveni kao hipici, ili kao neka istočnoeuropska varijanta Led Zeppelina, izvodili su odlično skladanu i aranžiranu kompoziciju, vrlo ozbiljnoga, angažiranog i pametnog teksta, koji se, međutim, kao ni sama pjesma, nije baš nimalo ticao europske eurovizijske publike. Pjesma je na kraju završila na dvanaestom mjestu među sedamnaest učesnica, a Jugoslavija je nastavila da funkcionira kao uzbudljiva i pomalo bizarna pojava među sudionicima natjecanja. Od utemeljenja ove manifestacije pa sve do kraja osamdesetih, Jugoslavija bit će jedina komunistička zemlja na Pjesmi Eurovizije.
Korni grupa, nazvana tako po svome vođi i osnivaču Korneliju Kovaču, rođenom Nišliji, prirođenom Subotičaninu, koji je u Sarajevu završio Muzičku akademiju, klavir i teoriju, izvodila je paradoksalni spoj progresivnog rocka i lakozapaljivih zabavnjaka, trivijalnih pjesmica i poskočica. Kovač se poigravao svim i svačim, pa ga nije baš bilo briga za stilsku čistoću i subkulturna svrstavanja, na čemu je rock kultura u najvećoj mjeri bila i zasnovana. Uživao je u popularnosti, pronalazio i mijenjao mlade pjevače, u Brighton je išao sa Zlatkom Pejakovićem, možda i najdarovitijim među njima, koji će otpjevati najbolje pjesme Korni grupe, ali će ga kasnija karijera odvesti daleko od ove priče. On je, dakle, pjevao pjesmu “Moja generacija”, koja ovako teče: “Iznenada, kobne noći te/ četrdesetdruge godine/ činilo se kao da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah/// Mene majka moja rodi/ da sanjam o slobodi/ u prvoj noći da sanjam zveket/ da plačem sa rukom na usnama…” Danas dok je ovako bilježim, u utorak, 12. rujna 2022, na dan kada je objavljena vijest o smrti Kornelija Kovača, podilaze me srsi od tih stihova, što ih odmah čujem glasom Zlatka Pejakovića, u nekim vrlo visokim lagama, otpjevane mnogo ozbiljnije nego što će se ikada više išta pjevati na Pjesmi Eurovizije. I tad je, da se razumijemo, to bio incident. Prije nego što će u Brighton, pjesma je, na užas dijela publike i sudionika, prethodno pobijedila na festivalu u Opatiji, i nikome, zapravo, nije bilo jasno što takva pjesma radi na bilo kojem zabavnomuzičkom festivalu. Pomalo je to bilo kao s Konstraktom, samo što je na kraju lošije završilo.
A onda se diže refren: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom/ moja generacija iz četrdeset druge/ dobro je pregurala burne dane te”. Pa se pjesma opet spušta u priču, ali s neke druge strane: “Sad je vreme sasvim drugo/ i put svoj svako ima/ što god smo dalje/ sve više hoću da znam/ gde živi, gde pije, peva, gde je sad”. I povratak na modificiran refren: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ sva se već poženila/ i čuva slatku decu/ moja generacija iz četrdeset druge/ već se uozbiljila, jer tamo mora biti”. I to bi bio kraj jedne neprimijećene, a velike pjesme Kornelija Kovača. Rođen na Novu godinu 1942, tada su mu bile trideset i dvije, i pjevao je o naraštaju koji je u Jugoslaviji i u Europi predstavljao prvu poslijeratnu mladost. Pjesma, da su je mogli razumjeti, ticala se doista svih Europljana iz 1942.
S tom pjesmom se, manje-više, i završila karijera Korni grupe. “Etidu” pamtim kao jednu od meni najdražih i najzačudnijih pjesama domaće popularne muzike, skupa, recimo, s prvom pjesmom Vice Vukova, s festivala u Opatiji 1959, “Mirno teku rijeke”. O pjesmi “Ivo Lola”, čiji je tekst napisan prema oproštajnom Ivinom pismu djevojci Slobodi Trajković, pišem u knjizi (neobjavljenoj) “Pjesme koje se više ne pjevaju”. Od svih naručenih i namjenskih pjesama iz vremena socijalizma, ta je, vjerojatno, najljepša.
Poslije je, sedamdesetih i osamdesetih, Kornelije Kovač batalio rock’n’roll i pisao pjesme za probrane zabavnjake. Radio je manje i manje se trošio od svoga kolege sa sarajevske akademije Đorđa Novkovića. Za Zdravka Čolića napisao je, recimo, “Jednu zimu sa Kristinom”, pa “Stanicu Podlugovi”, po tekstu Vlade Dijaka (onoga istog sarajevskog pjesnika i novinara koji je napisao “Selmu”), pa “Mađaricu”, po malo adaptiranom tekstu Đorđa Balaševića. Za Čolića napisao je, recimo, i “April u Beogradu”, koju je pjevač izveo na Beogradskom proleću 1975, nije je stavio ni na jedan svoj album, ali jedna je od općenito upečatljivijih pjesama o ovom gradu.
Također, Kornelije Kovač autor je nekih od najljepših pjesama Bisere Veletanlić, velike beogradske pjevačice, rodom Siščanke, još jedne iz generacije 1942, koja je svojim glasom i manirom savršeno spajala zabavnjake i džez. Kada se u miru nađem pri svom gramofonu u Puli, danas mnogo slušam Biseru koja je inače, što i nije sasvim nevažno, tetka Vasila Hadžimanova, sestra Senke Veletanlić i šogorica još jednog velikana, Zafira Hadžimanova. Tekst meni najdraže Kovačeve kompozicije za Biseru, “Milo moje”, napisao je pjesnik Duško Radović. U toj pjesmi i u njezinom pjevaju postoji nešto čega ima i u Kovačevim pjesmama koje pjeva Zdravko Čolić: dojam da su starije od svog autora, postojale su i nekad ranije, ono su što se u džezu naziva džez standard. A takva je, primjerice, i pjesma “Maestro i violina”, koju je Kovač napisao za jednog potpuno drukčijeg pjevača, za Dragana Stojnića. Ili jedna vrlo stara pjesma, još iz 1963, koju je napisao za sarajevskog pjevača Vedu Hamšića, a po tekstu pod koji je potpisan zajedno sa Žarkom Rojom, jednim od onih klasika, kompozitora i tekstopisaca, jugoslavenske zabavne muzike pedesetih i šezdesetih. Pjesma je to “Četiri mladića idu s Trebevića”. Divna, davna, izgubljena…
Kovač je, a ne Goran Bregović, patentirao te usavršio do nepodnošljivosti spoj sela i grada, narodnjaka i muzike na struju, da ne kažem rock’n’rolla. Takve je pjesme pisao već za Korni grupu, da bi vrhunac vlastitog narodnjačenja, kao i žudnje za onim posljednjim i konačnim hitom koji će dokrajčiti svijet, dosegnuo s pjesmom “Sitnije Cile, sitnije”, napisanom za Lepu Brenu.
Kornelije Kovač nikada nije zaboravljao svoje adrese, niti je ikad s uma smetnuo vlastitu intimnu geografiju. Premda je tek studirao u Sarajevu i kratko svirao u Indeksima – za koje je, recimo, uglazbio “Boj na Mišaru”, ultimativni narodnjačko-psihodelični hit, nesagledivih i srećom neiskorištenih nacionalističkih potencijala – Kovač nikada nije s uma smetnuo taj grad, njegovu toponomastiku i okolicu, zvuk, ritam i ton Sarajeva. Imao je talenta za to: jasno je čuo gradove! Osamdesetih je pomalo živio u Londonu, devedesete je provodio u Španjolskoj gdje je, da se ni to ne zaboravi, izdao i jedan disk čiji je cjelokupan prihod išao za djecu žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Pritom, bio je i tamo ostvaren autor i vrlo uposlen glazbenik.
Još nisam navršio osam kada sam gledao tu Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti ABBA. Ali nije meni bila važna ABBA, nego sam slušao Korni grupu i zagledao svoju majku, rođenu 10. svibnja te 1942. Kornelijevi stihovi “činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah” tukli su mi u grudima, kao odistinski velika poezija. Kao i ovi, koje primjećujem tek kao odrastao čovjek: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom”. Kakav, bolan, “Waterloo”, kakvi crni Napoleoni: moja mati sjedi pred crnobijelim EI Niš televizorom i sluša kako netko opjevava njezino rođenje i rat! A ja gledam, i mnogo bolje nego na satu lektire i materinjeg jezika shvaćam što je poezija i čemu književnost zapravo služi.
Eto, samo sam htio reći da umro Kornelije Kovač, pa da se to negdje u nama zabilježi.
Mene majka moja rodi da sanjam o slobodi ili tko nam je bio Kornelije Kovač
U Brightonu je, 6. travnja 1974, održana devetnaesta Pjesma Eurovizije. Nadmoćno je, ispred talijanske predstavnice Gigliole Cinquetti i pjesme “Si”, pobijedila švedska grupa ABBA s pjesmom “Waterloo”. Jednostavan, pomalo i glupkast tekst, zarazna melodija, višeglasno pjevanje i plesni ritam: pjesma će se pretvoriti u jedan od hitova epohe, osvojit će sve disko klubove na europskome zapadu i istoku, dok će ABBA postati najveći skandinavski popkulturni fenomen u povijesti. S tom 1974. mijenja se na Pjesmi Eurovizije temeljni tip i model predstavljanja: sa starinskih se konzervativnih šlagera i imitacije talijanskih kancona prelazi na onu vrstu pjesama kakva će Eurosongom vladati i pola stoljeća kasnije te, što je mnogo važnije, na ono scenskopojavno šarenilo, s mnogo koreografije i srebrenog lamea, kakvo ni danas ne bi djelovalo demodirano.
Jugoslavija se u Brightonu predstavila s jednom od prvih, ako ne i prvom rock grupom viđenom na Pjesmi Eurovizije. Dugokosi i mjestimično bradati momci, odjeveni kao hipici, ili kao neka istočnoeuropska varijanta Led Zeppelina, izvodili su odlično skladanu i aranžiranu kompoziciju, vrlo ozbiljnoga, angažiranog i pametnog teksta, koji se, međutim, kao ni sama pjesma, nije baš nimalo ticao europske eurovizijske publike. Pjesma je na kraju završila na dvanaestom mjestu među sedamnaest učesnica, a Jugoslavija je nastavila da funkcionira kao uzbudljiva i pomalo bizarna pojava među sudionicima natjecanja. Od utemeljenja ove manifestacije pa sve do kraja osamdesetih, Jugoslavija bit će jedina komunistička zemlja na Pjesmi Eurovizije.
Korni grupa, nazvana tako po svome vođi i osnivaču Korneliju Kovaču, rođenom Nišliji, prirođenom Subotičaninu, koji je u Sarajevu završio Muzičku akademiju, klavir i teoriju, izvodila je paradoksalni spoj progresivnog rocka i lakozapaljivih zabavnjaka, trivijalnih pjesmica i poskočica. Kovač se poigravao svim i svačim, pa ga nije baš bilo briga za stilsku čistoću i subkulturna svrstavanja, na čemu je rock kultura u najvećoj mjeri bila i zasnovana. Uživao je u popularnosti, pronalazio i mijenjao mlade pjevače, u Brighton je išao sa Zlatkom Pejakovićem, možda i najdarovitijim među njima, koji će otpjevati najbolje pjesme Korni grupe, ali će ga kasnija karijera odvesti daleko od ove priče. On je, dakle, pjevao pjesmu “Moja generacija”, koja ovako teče: “Iznenada, kobne noći te/ četrdesetdruge godine/ činilo se kao da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah/// Mene majka moja rodi/ da sanjam o slobodi/ u prvoj noći da sanjam zveket/ da plačem sa rukom na usnama…” Danas dok je ovako bilježim, u utorak, 12. rujna 2022, na dan kada je objavljena vijest o smrti Kornelija Kovača, podilaze me srsi od tih stihova, što ih odmah čujem glasom Zlatka Pejakovića, u nekim vrlo visokim lagama, otpjevane mnogo ozbiljnije nego što će se ikada više išta pjevati na Pjesmi Eurovizije. I tad je, da se razumijemo, to bio incident. Prije nego što će u Brighton, pjesma je, na užas dijela publike i sudionika, prethodno pobijedila na festivalu u Opatiji, i nikome, zapravo, nije bilo jasno što takva pjesma radi na bilo kojem zabavnomuzičkom festivalu. Pomalo je to bilo kao s Konstraktom, samo što je na kraju lošije završilo.
A onda se diže refren: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom/ moja generacija iz četrdeset druge/ dobro je pregurala burne dane te”. Pa se pjesma opet spušta u priču, ali s neke druge strane: “Sad je vreme sasvim drugo/ i put svoj svako ima/ što god smo dalje/ sve više hoću da znam/ gde živi, gde pije, peva, gde je sad”. I povratak na modificiran refren: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ sva se već poženila/ i čuva slatku decu/ moja generacija iz četrdeset druge/ već se uozbiljila, jer tamo mora biti”. I to bi bio kraj jedne neprimijećene, a velike pjesme Kornelija Kovača. Rođen na Novu godinu 1942, tada su mu bile trideset i dvije, i pjevao je o naraštaju koji je u Jugoslaviji i u Europi predstavljao prvu poslijeratnu mladost. Pjesma, da su je mogli razumjeti, ticala se doista svih Europljana iz 1942.
S tom pjesmom se, manje-više, i završila karijera Korni grupe. “Etidu” pamtim kao jednu od meni najdražih i najzačudnijih pjesama domaće popularne muzike, skupa, recimo, s prvom pjesmom Vice Vukova, s festivala u Opatiji 1959, “Mirno teku rijeke”. O pjesmi “Ivo Lola”, čiji je tekst napisan prema oproštajnom Ivinom pismu djevojci Slobodi Trajković, pišem u knjizi (neobjavljenoj) “Pjesme koje se više ne pjevaju”. Od svih naručenih i namjenskih pjesama iz vremena socijalizma, ta je, vjerojatno, najljepša.
Poslije je, sedamdesetih i osamdesetih, Kornelije Kovač batalio rock’n’roll i pisao pjesme za probrane zabavnjake. Radio je manje i manje se trošio od svoga kolege sa sarajevske akademije Đorđa Novkovića. Za Zdravka Čolića napisao je, recimo, “Jednu zimu sa Kristinom”, pa “Stanicu Podlugovi”, po tekstu Vlade Dijaka (onoga istog sarajevskog pjesnika i novinara koji je napisao “Selmu”), pa “Mađaricu”, po malo adaptiranom tekstu Đorđa Balaševića. Za Čolića napisao je, recimo, i “April u Beogradu”, koju je pjevač izveo na Beogradskom proleću 1975, nije je stavio ni na jedan svoj album, ali jedna je od općenito upečatljivijih pjesama o ovom gradu.
Također, Kornelije Kovač autor je nekih od najljepših pjesama Bisere Veletanlić, velike beogradske pjevačice, rodom Siščanke, još jedne iz generacije 1942, koja je svojim glasom i manirom savršeno spajala zabavnjake i džez. Kada se u miru nađem pri svom gramofonu u Puli, danas mnogo slušam Biseru koja je inače, što i nije sasvim nevažno, tetka Vasila Hadžimanova, sestra Senke Veletanlić i šogorica još jednog velikana, Zafira Hadžimanova. Tekst meni najdraže Kovačeve kompozicije za Biseru, “Milo moje”, napisao je pjesnik Duško Radović. U toj pjesmi i u njezinom pjevaju postoji nešto čega ima i u Kovačevim pjesmama koje pjeva Zdravko Čolić: dojam da su starije od svog autora, postojale su i nekad ranije, ono su što se u džezu naziva džez standard. A takva je, primjerice, i pjesma “Maestro i violina”, koju je Kovač napisao za jednog potpuno drukčijeg pjevača, za Dragana Stojnića. Ili jedna vrlo stara pjesma, još iz 1963, koju je napisao za sarajevskog pjevača Vedu Hamšića, a po tekstu pod koji je potpisan zajedno sa Žarkom Rojom, jednim od onih klasika, kompozitora i tekstopisaca, jugoslavenske zabavne muzike pedesetih i šezdesetih. Pjesma je to “Četiri mladića idu s Trebevića”. Divna, davna, izgubljena…
Kovač je, a ne Goran Bregović, patentirao te usavršio do nepodnošljivosti spoj sela i grada, narodnjaka i muzike na struju, da ne kažem rock’n’rolla. Takve je pjesme pisao već za Korni grupu, da bi vrhunac vlastitog narodnjačenja, kao i žudnje za onim posljednjim i konačnim hitom koji će dokrajčiti svijet, dosegnuo s pjesmom “Sitnije Cile, sitnije”, napisanom za Lepu Brenu.
Kornelije Kovač nikada nije zaboravljao svoje adrese, niti je ikad s uma smetnuo vlastitu intimnu geografiju. Premda je tek studirao u Sarajevu i kratko svirao u Indeksima – za koje je, recimo, uglazbio “Boj na Mišaru”, ultimativni narodnjačko-psihodelični hit, nesagledivih i srećom neiskorištenih nacionalističkih potencijala – Kovač nikada nije s uma smetnuo taj grad, njegovu toponomastiku i okolicu, zvuk, ritam i ton Sarajeva. Imao je talenta za to: jasno je čuo gradove! Osamdesetih je pomalo živio u Londonu, devedesete je provodio u Španjolskoj gdje je, da se ni to ne zaboravi, izdao i jedan disk čiji je cjelokupan prihod išao za djecu žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Pritom, bio je i tamo ostvaren autor i vrlo uposlen glazbenik.
Još nisam navršio osam kada sam gledao tu Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti ABBA. Ali nije meni bila važna ABBA, nego sam slušao Korni grupu i zagledao svoju majku, rođenu 10. svibnja te 1942. Kornelijevi stihovi “činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah” tukli su mi u grudima, kao odistinski velika poezija. Kao i ovi, koje primjećujem tek kao odrastao čovjek: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom”. Kakav, bolan, “Waterloo”, kakvi crni Napoleoni: moja mati sjedi pred crnobijelim EI Niš televizorom i sluša kako netko opjevava njezino rođenje i rat! A ja gledam, i mnogo bolje nego na satu lektire i materinjeg jezika shvaćam što je poezija i čemu književnost zapravo služi.
Eto, samo sam htio reći da umro Kornelije Kovač, pa da se to negdje u nama zabilježi.