Uvijek valja ponoviti: ukrajinska se književnost odlikuje višejezičnošću, a njezine autorice i njezini autori višestrukom pripadnošću. Razlog je tomu povijest zemlje koja je obilježena kolonijalizmom, otporom prema imperijalizmu i, kao jednim od rezultata takvoga stanja, egzilom i emigracijom. Nalazeći se, povijesno, u okruženju Ukrajina reagira na njega i njegov pritisak aktivnim i pasivnim oblicima otpora. Kao što sam na ovim stranicama već više puta pokazao (ili se trudio pokazati), književnost je od samih početaka ukrajinske samosvijesti bila jedan od središnjih momenata te borbe. Ona je nudila „sigurno mjesto“, sigurnu zonu u kojoj se moglo reflektirati o izvana nametnutim prinudama i načinima otpora kojim im se moralo i moglo suprotstavljati. Istovremeno i o konformizmu koji je prihvaćao kolonijalnu i imperijalnu situaciju, aranžirajući se s njom i tražeći iz takvoga modusa ponašanja i odnosa sa svijetom neku, uglavnom sitnu, korist za samoga sebe. Tanja Maljarčuk, Jurij Andruhovič i Serhij Žadan, koji pišu na ukrajinskom, ili Andrej Kurkov, koji piše na ruskom, uzoriti su primjeri književnost koja se pokazuje rezistentnom prema, ovaj put dominantnom, postimperijalizmu čiji je vrhunski iskaz brahijalna upotreba sile, agresija na Ukrajinu i pokušaja njezina ponovnoga podvrgavanja jarmu kojega se cinično želi predočiti kao oslobođenje.
S druge strane Atlantika, i evo nas kod teme višejezičnosti, djeluje spisatelj ukrajinskoga porijekla koji piše na engleskome jeziku, ali ga je teško odvojiti od tema i tradicija „izgubljenog zavičaja“. Ilya Kaminsky rođen je 1977. u Odesi, njegovoj je obitelji (Kaminsky je Židov) zbog pojava antisemitizma u nezavisnoj Ukrajini, dodijeljen azil u Sjedinjenim Američkim Državama kamo su se iselili 1993. Prve je pjesme objavio na ruskom, a na engleskom je počeo pisati već 1994. Još je jedan biografski podatak važan – Kaminsky je osoba oštećena sluha. Dosada je objavio dvije zbirke poezije, Plešući u Odesi i Gluhu republiku. Ova mi se druga čini relevantnom u kontekstu suvremene situacije u Ukrajini, osobito s obzirom na rusku agresiju.
O čemu je riječ, dakle, u ovoj čudesnoj zbirci? Započeti valja od pitanja kako je ona konstruirana. Gluha republika spada u skupinu zbirki poezije koja se odlikuje, usudio bih se reći, ekscesivnom narativnošću. U njoj se, konzekventno i beskompromisno, pripovijeda jedna priča. No, za razliku od sličnih „projekata“ Kaminsky će u svoj ugraditi još jedan element odmicanja od tradicionalno shvaćene lirike. Zbirka je konstruirana s elementima antičke drame. Vrijeme je da kažem o čemu je u njoj riječ. Dramska se radnja zbiva u imaginarnom okupiranome gradu Vasenka. Vrijeme je neodređeno, kao i akteri i nositelji okupacijske sile. Inicijalnu točku čine nemiri koji započinju nakon smrti gluhoga dječaka kojega samovoljno ustrjeljuju vojnici. Nasilje se ubrzava i stječe zamah koji se potpuno izmiče kontroli. Akteri su „drame“ članovi i članice kazališta lutaka, dok se stanovnici Vasenke identificiraju kao pripadnici zbora. Struktura se antičke tragedije na taj način zaokružuje. Dramski se dojam pojačava prologom i epilogom koji uokviruju radnju.
Dramatis personae su lutkari Alfonso i njegova trudna žena Sonya Barabinski, koji dominiraju prvim činom, te vlasnica kazališta Galya Armolinskaja koja drži konce u drugome. Priča je jednostavna u svojoj stravičnosti. Građanke i građani Vasenke odlučuju se na pasivni otpor i prestaju govoriti. Sredstvo komunikacije kojim se koriste je specifični jezik gesta, razvijen isključivo za njihove potrebe, kojega samo one i oni razumiju te na taj način iz komunikacijskoga lanca isključuju okupacijske vojnike. Smrt je gluhoga dječaka kontingentna. Na zapovijed narednika da se rasprše demonstranti ne reagiraju, a dječak Petya skuplja pljuvačku u ustima i punom je snagom upućuje na narednika. „Zvuk koji ne čujemo podiže galebove iznad vode.“ Zvuk koji ne čuju pucanj je metka kojim narednik obara dječaka. Eskalacija je sukoba sadržana upravo u prekidanju komunikacije: „Naša se zemlja probudila sljedećeg jutra i odbila da čuje vojnike“. Gore spomenuti zamah, kojega je nemoguće kontrolirati, vodi ka sve težim sukobima mještanki i mještana Vasenke i vojnika. Kazalište se lutaka pokazuje centrom otpora.
Sonyu, u međuvremenu majku djevojčice Anushke, u akciji prožetoj samovoljom, vojnici odvode u nepoznatom pravcu, a Alfonso ostaje sam s djetetom o kojemu se mora brinuti. Evo kako otmicu opisuje zbor građana i građanki: „Sonya, koja je jednom rekla, Na dan svoga hapšenja svirat ću klavir. // Gledamo četiri muškarca / kako je guraju – // i mislimo da vidimo kako stotinu starih klavira tvori most / od Arlemovska do Ulice Tedna, a ona // čeka kraj svakog klavira – / i ono što od nje ostaje jest // lutka / koja govori svojim prstima, // što ostaje od lutke jest ta žena, što ostaje / od nje (odveli su te, Sonya) – glas koji ne možemo čuti – najčistiji je glas.“ Nestanak je lutkarke povezan s nestankom glasa. Grad postaje sve više gluh i nijem, otpor se razrasta u aktivni, lutkarke predvođene vlasnicom kazališta zavode vojnike koje potom ubijaju, koristeći se koncima kojima upravljaju marionetama. Simbolika diskrepancije između govora i šutnje prelazi na drugu dimenziju, ali se i okupacijske vlasti znaju braniti tako da se sukobi intenziviraju, a broj žrtava među građanima i građankama povećava. Sjetit ćemo se „feminističke“ pobune u Aristofanovoj Lizistrati. Uskraćivanje seksualnih usluga koje njome dominira u Gluhoj republici pretvara se u suprotnost: lutkarke ih upravo ekscesivno nude kako bi moment nepažnje kod neprijateljskih vojnika iskoristile za osvetničko ubojstvo. U pjesmi se Kazališne noći veli: „Na sceni Galyinog kazališta žena se povija kako bi sakrila svoja stidljiva koljena, pokazujući vojnicima u publici burlesku svojega procijepa. / Oko nje, scena se zatamnjuje. Lutkarke odvlače sljedećeg zadavljenog vojnika na uličicu. / Na sredini pozornice Mama Galya pali žigicu.“ No jasno je da pobuna ima svoje granice i da je premoć okupacijske vojske odveć velika da ona ima izgleda na trajan uspjeh.
Sljedeća je žrtva Alfonso. Anushka njegovim nestankom ostaje bez staratelja, o njoj se nastavlja brinuti Momma Galiya a kada vlasti otkriju da je ona koordinatorka osvetničkih pohoda protiv njih strijeljaju i nju. Jedan od posljednjih glasova koje kor daje od sebe je pesimističan i fatalističan: „Naša zemlja se predala.“ Lirsko se Ja javlja po drugi put, nakon Prologa, i u Epilogu preuzima odgovornost za strahotu koja se zbila u Vasenki prebacujući je na ravnodušnost vanjskoga svijeta. U njemu se čuje udaljeni glas Martina Niemöllera i njegovo „Kada su odveli…“
Roman u stihovima Ilye Kaminskoga predočen u dramskoj formi, koji je zapravo zbirka poezije ovom nevjerojatnom poetičkom raznovrsnošću pozicionira se kao jedno od najsnažnijih ostvarenja kojima se protestira protiv rata. Napisan u vrijeme protuzakonite aneksije Krima i agresorskoga rata u Donbasu, njime se, 2019., na proročki način predviđa ono što će se zbivati u Ukrajini od 24.2.2022. I poziva se na aktivan otpor činu postimperijanoga nasilnog prisvajanja tuđega. Lažljivi i licemjerni izgovori agresora su nam poznati. Poezija ih je ovdje raskrinkala u svoj njihovoj bijedi. No argumentacijski se slijed Kamynskoga produžuje i poprima generalizirajući oblik: „U našoj zemlji dječak kojega je ustrijelila policija leži satima na pločniku.“ To više nije Vasenka, to je upozorenje Americi.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/24
Ilya Kaminsky, Nijema republika, 2019
Uvijek valja ponoviti: ukrajinska se književnost odlikuje višejezičnošću, a njezine autorice i njezini autori višestrukom pripadnošću. Razlog je tomu povijest zemlje koja je obilježena kolonijalizmom, otporom prema imperijalizmu i, kao jednim od rezultata takvoga stanja, egzilom i emigracijom. Nalazeći se, povijesno, u okruženju Ukrajina reagira na njega i njegov pritisak aktivnim i pasivnim oblicima otpora. Kao što sam na ovim stranicama već više puta pokazao (ili se trudio pokazati), književnost je od samih početaka ukrajinske samosvijesti bila jedan od središnjih momenata te borbe. Ona je nudila „sigurno mjesto“, sigurnu zonu u kojoj se moglo reflektirati o izvana nametnutim prinudama i načinima otpora kojim im se moralo i moglo suprotstavljati. Istovremeno i o konformizmu koji je prihvaćao kolonijalnu i imperijalnu situaciju, aranžirajući se s njom i tražeći iz takvoga modusa ponašanja i odnosa sa svijetom neku, uglavnom sitnu, korist za samoga sebe. Tanja Maljarčuk, Jurij Andruhovič i Serhij Žadan, koji pišu na ukrajinskom, ili Andrej Kurkov, koji piše na ruskom, uzoriti su primjeri književnost koja se pokazuje rezistentnom prema, ovaj put dominantnom, postimperijalizmu čiji je vrhunski iskaz brahijalna upotreba sile, agresija na Ukrajinu i pokušaja njezina ponovnoga podvrgavanja jarmu kojega se cinično želi predočiti kao oslobođenje.
S druge strane Atlantika, i evo nas kod teme višejezičnosti, djeluje spisatelj ukrajinskoga porijekla koji piše na engleskome jeziku, ali ga je teško odvojiti od tema i tradicija „izgubljenog zavičaja“. Ilya Kaminsky rođen je 1977. u Odesi, njegovoj je obitelji (Kaminsky je Židov) zbog pojava antisemitizma u nezavisnoj Ukrajini, dodijeljen azil u Sjedinjenim Američkim Državama kamo su se iselili 1993. Prve je pjesme objavio na ruskom, a na engleskom je počeo pisati već 1994. Još je jedan biografski podatak važan – Kaminsky je osoba oštećena sluha. Dosada je objavio dvije zbirke poezije, Plešući u Odesi i Gluhu republiku. Ova mi se druga čini relevantnom u kontekstu suvremene situacije u Ukrajini, osobito s obzirom na rusku agresiju.
O čemu je riječ, dakle, u ovoj čudesnoj zbirci? Započeti valja od pitanja kako je ona konstruirana. Gluha republika spada u skupinu zbirki poezije koja se odlikuje, usudio bih se reći, ekscesivnom narativnošću. U njoj se, konzekventno i beskompromisno, pripovijeda jedna priča. No, za razliku od sličnih „projekata“ Kaminsky će u svoj ugraditi još jedan element odmicanja od tradicionalno shvaćene lirike. Zbirka je konstruirana s elementima antičke drame. Vrijeme je da kažem o čemu je u njoj riječ. Dramska se radnja zbiva u imaginarnom okupiranome gradu Vasenka. Vrijeme je neodređeno, kao i akteri i nositelji okupacijske sile. Inicijalnu točku čine nemiri koji započinju nakon smrti gluhoga dječaka kojega samovoljno ustrjeljuju vojnici. Nasilje se ubrzava i stječe zamah koji se potpuno izmiče kontroli. Akteri su „drame“ članovi i članice kazališta lutaka, dok se stanovnici Vasenke identificiraju kao pripadnici zbora. Struktura se antičke tragedije na taj način zaokružuje. Dramski se dojam pojačava prologom i epilogom koji uokviruju radnju.
Dramatis personae su lutkari Alfonso i njegova trudna žena Sonya Barabinski, koji dominiraju prvim činom, te vlasnica kazališta Galya Armolinskaja koja drži konce u drugome. Priča je jednostavna u svojoj stravičnosti. Građanke i građani Vasenke odlučuju se na pasivni otpor i prestaju govoriti. Sredstvo komunikacije kojim se koriste je specifični jezik gesta, razvijen isključivo za njihove potrebe, kojega samo one i oni razumiju te na taj način iz komunikacijskoga lanca isključuju okupacijske vojnike. Smrt je gluhoga dječaka kontingentna. Na zapovijed narednika da se rasprše demonstranti ne reagiraju, a dječak Petya skuplja pljuvačku u ustima i punom je snagom upućuje na narednika. „Zvuk koji ne čujemo podiže galebove iznad vode.“ Zvuk koji ne čuju pucanj je metka kojim narednik obara dječaka. Eskalacija je sukoba sadržana upravo u prekidanju komunikacije: „Naša se zemlja probudila sljedećeg jutra i odbila da čuje vojnike“. Gore spomenuti zamah, kojega je nemoguće kontrolirati, vodi ka sve težim sukobima mještanki i mještana Vasenke i vojnika. Kazalište se lutaka pokazuje centrom otpora.
Sonyu, u međuvremenu majku djevojčice Anushke, u akciji prožetoj samovoljom, vojnici odvode u nepoznatom pravcu, a Alfonso ostaje sam s djetetom o kojemu se mora brinuti. Evo kako otmicu opisuje zbor građana i građanki: „Sonya, koja je jednom rekla, Na dan svoga hapšenja svirat ću klavir. // Gledamo četiri muškarca / kako je guraju – // i mislimo da vidimo kako stotinu starih klavira tvori most / od Arlemovska do Ulice Tedna, a ona // čeka kraj svakog klavira – / i ono što od nje ostaje jest // lutka / koja govori svojim prstima, // što ostaje od lutke jest ta žena, što ostaje / od nje (odveli su te, Sonya) – glas koji ne možemo čuti – najčistiji je glas.“ Nestanak je lutkarke povezan s nestankom glasa. Grad postaje sve više gluh i nijem, otpor se razrasta u aktivni, lutkarke predvođene vlasnicom kazališta zavode vojnike koje potom ubijaju, koristeći se koncima kojima upravljaju marionetama. Simbolika diskrepancije između govora i šutnje prelazi na drugu dimenziju, ali se i okupacijske vlasti znaju braniti tako da se sukobi intenziviraju, a broj žrtava među građanima i građankama povećava. Sjetit ćemo se „feminističke“ pobune u Aristofanovoj Lizistrati. Uskraćivanje seksualnih usluga koje njome dominira u Gluhoj republici pretvara se u suprotnost: lutkarke ih upravo ekscesivno nude kako bi moment nepažnje kod neprijateljskih vojnika iskoristile za osvetničko ubojstvo. U pjesmi se Kazališne noći veli: „Na sceni Galyinog kazališta žena se povija kako bi sakrila svoja stidljiva koljena, pokazujući vojnicima u publici burlesku svojega procijepa. / Oko nje, scena se zatamnjuje. Lutkarke odvlače sljedećeg zadavljenog vojnika na uličicu. / Na sredini pozornice Mama Galya pali žigicu.“ No jasno je da pobuna ima svoje granice i da je premoć okupacijske vojske odveć velika da ona ima izgleda na trajan uspjeh.
Sljedeća je žrtva Alfonso. Anushka njegovim nestankom ostaje bez staratelja, o njoj se nastavlja brinuti Momma Galiya a kada vlasti otkriju da je ona koordinatorka osvetničkih pohoda protiv njih strijeljaju i nju. Jedan od posljednjih glasova koje kor daje od sebe je pesimističan i fatalističan: „Naša zemlja se predala.“ Lirsko se Ja javlja po drugi put, nakon Prologa, i u Epilogu preuzima odgovornost za strahotu koja se zbila u Vasenki prebacujući je na ravnodušnost vanjskoga svijeta. U njemu se čuje udaljeni glas Martina Niemöllera i njegovo „Kada su odveli…“
Roman u stihovima Ilye Kaminskoga predočen u dramskoj formi, koji je zapravo zbirka poezije ovom nevjerojatnom poetičkom raznovrsnošću pozicionira se kao jedno od najsnažnijih ostvarenja kojima se protestira protiv rata. Napisan u vrijeme protuzakonite aneksije Krima i agresorskoga rata u Donbasu, njime se, 2019., na proročki način predviđa ono što će se zbivati u Ukrajini od 24.2.2022. I poziva se na aktivan otpor činu postimperijanoga nasilnog prisvajanja tuđega. Lažljivi i licemjerni izgovori agresora su nam poznati. Poezija ih je ovdje raskrinkala u svoj njihovoj bijedi. No argumentacijski se slijed Kamynskoga produžuje i poprima generalizirajući oblik: „U našoj zemlji dječak kojega je ustrijelila policija leži satima na pločniku.“ To više nije Vasenka, to je upozorenje Americi.