Selo Župa, na samoj granici Hercegovine i Crne Gore, 2001. godina. U maloj kamenoj džamiji koja je silno oštećena u toku rata, sjede dva jedina preostala čovjeka muslimanske vjeroispovijesti toga pograničnog seoceta… Gledaju u Knjigu, i nadaju se da će baš u njoj naći rješenje za svoju novonastalu situaciju. Naime, iz pravca Crne Gore, preko planine Bijele gore, vukovi su počeli svakodnevno ulaziti u selo, čitav bi se čopor okupio i po vascijelu noć zavijao na dvije kuće u selu u kojima su živjela baš ta dva čovjeka islamske vjere. Još je čudnije bilo to što su te dvije kuće bile na suprotnim stranama sela, pa se taj golemi vučji čopor dijelio na dva manja te bi jedni odlazili do jedne, a drugi do druge kuće. Jedina pomoć mogla je doći od stasitog Marka Vukovića iz sela Petrovići u Crnoj Gori, kažu da se on u te stvari najbolje razumio između ostalog i zbog njegovog prezimena koje ga je srodilo sa vukovima, ali je bilo teško otići do njega jer je granica sa SR Jugoslavijom u čijem je sastavu Crna Gora bila, bila strogo čuvana i malobrojni su je mogli proći tu kod mjesta Klobuk u hercegovačkom kršu. Razni su pokušavali preći i ući u tu crnu zemlju Jugoslaviju čije se ime te 2001. godine na sagorjelim ratnim gredama klackalo.
Danima su tako dva čovjeka tražila odgovore u Knjizi, no takođe su preko komšija mještana, hercegovačkih Srba, pokušali da dopru do toga insana po imenu Marko Vuković iz Petrovića u Crnoj Gori. Jedan im je komšija, Srbin, rekao da se Marko može dozvati preko Bilećkog jezera u oblačne i kijametske dane. Uslišiće vam molbe kreštave ptice i gromovi. Prenijeće poruke vukovima da dozovu Vukovića. Drugi su pak govorili da se tim vukovima što zavijaju ispred kuće treba šaputati tri puta Marko, Marko, Marko. I tako puta trideset i tri puta, tj. ukupno devedeset i devet puta, koliko je imena Boga velikoga.
A jedan od tih mještana je rekao da su vukovi oni sami, njihove komšije, koji bi da dovrše nedovršeni posao u ratu, pa zato izazivaju bijes i buku u kara-tamnim noćima. Da se dva čovjeka uplaše.
Sve su ih poslušali ljudi iz džamije, dva insana tužna ali vijesti o Marku iz SR Jugoslavije nije bilo.
Jednoga dana, na vrata džamije pokuca neko tri puta dok su oni zikr činili i na sedždu padali…
Jednoga dana, niko ne zna kako, došao je Marko.
Tri čovjeka su sjedila u džamiji čineći Sveto Trojstvo.
Jedan je govorio, a dva čovjeka su slušala.
Predvodio je namaz, kao sami Mehdi. Mehdi ili Marko, kao da je bitno. Mihrab su mu prepustili.
Poslije namaza vukovi više nijesu dolazili u Župu. Nestale su kuće od ona dva čovjeka kao da ih je neko gumicom sa papira izbrisao.
Nestali su i njih dvojica. Govore da su nekim čudnim činom postali Vukovići i da žive u Bijeloj gori. U akšam, govore mještani Župe, sa Bijele gore se spuste nadomak sela i glasno zavijaju tražeći grdne odgovore.
Ostala je samo ona stara kamena džamija na granici sa SR Jugoslavijom.
Mehdi ili Marko
Selo Župa, na samoj granici Hercegovine i Crne Gore, 2001. godina.
U maloj kamenoj džamiji koja je silno oštećena u toku rata, sjede dva jedina preostala čovjeka muslimanske vjeroispovijesti toga pograničnog seoceta… Gledaju u Knjigu, i nadaju se da će baš u njoj naći rješenje za svoju novonastalu situaciju. Naime, iz pravca Crne Gore, preko planine Bijele gore, vukovi su počeli svakodnevno ulaziti u selo, čitav bi se čopor okupio i po vascijelu noć zavijao na dvije kuće u selu u kojima su živjela baš ta dva čovjeka islamske vjere. Još je čudnije bilo to što su te dvije kuće bile na suprotnim stranama sela, pa se taj golemi vučji čopor dijelio na dva manja te bi jedni odlazili do jedne, a drugi do druge kuće. Jedina pomoć mogla je doći od stasitog Marka Vukovića iz sela Petrovići u Crnoj Gori, kažu da se on u te stvari najbolje razumio između ostalog i zbog njegovog prezimena koje ga je srodilo sa vukovima, ali je bilo teško otići do njega jer je granica sa SR Jugoslavijom u čijem je sastavu Crna Gora bila, bila strogo čuvana i malobrojni su je mogli proći tu kod mjesta Klobuk u hercegovačkom kršu. Razni su pokušavali preći i ući u tu crnu zemlju Jugoslaviju čije se ime te 2001. godine na sagorjelim ratnim gredama klackalo.
Danima su tako dva čovjeka tražila odgovore u Knjizi, no takođe su preko komšija mještana, hercegovačkih Srba, pokušali da dopru do toga insana po imenu Marko Vuković iz Petrovića u Crnoj Gori. Jedan im je komšija, Srbin, rekao da se Marko može dozvati preko Bilećkog jezera u oblačne i kijametske dane. Uslišiće vam molbe kreštave ptice i gromovi. Prenijeće poruke vukovima da dozovu Vukovića. Drugi su pak govorili da se tim vukovima što zavijaju ispred kuće treba šaputati tri puta Marko, Marko, Marko. I tako puta trideset i tri puta, tj. ukupno devedeset i devet puta, koliko je imena Boga velikoga.
A jedan od tih mještana je rekao da su vukovi oni sami, njihove komšije, koji bi da dovrše nedovršeni posao u ratu, pa zato izazivaju bijes i buku u kara-tamnim noćima. Da se dva čovjeka uplaše.
Sve su ih poslušali ljudi iz džamije, dva insana tužna ali vijesti o Marku iz SR Jugoslavije nije bilo.
Jednoga dana, na vrata džamije pokuca neko tri puta dok su oni zikr činili i na sedždu padali…
Jednoga dana, niko ne zna kako, došao je Marko.
Tri čovjeka su sjedila u džamiji čineći Sveto Trojstvo.
Jedan je govorio, a dva čovjeka su slušala.
Predvodio je namaz, kao sami Mehdi. Mehdi ili Marko, kao da je bitno. Mihrab su mu prepustili.
Poslije namaza vukovi više nijesu dolazili u Župu. Nestale su kuće od ona dva čovjeka kao da ih je neko gumicom sa papira izbrisao.
Nestali su i njih dvojica. Govore da su nekim čudnim činom postali Vukovići i da žive u Bijeloj gori. U akšam, govore mještani Župe, sa Bijele gore se spuste nadomak sela i glasno zavijaju tražeći grdne odgovore.
Ostala je samo ona stara kamena džamija na granici sa SR Jugoslavijom.
I u njoj nad Knjigom začitan Mehdi ili Marko.