“Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.”
Ona je učiteljica, kazuje nam naslov priče iz koje sam prepisao prethodne rečenice. Grad je Sarajevo, vrijeme je prvo ratno ljeto u njemu. Čitatelju brzo postane jasno da dvojica što je sprovode Učiteljicu vode nekamo da je ubiju, iako to pisac nigdje neće reći tako prosto i grubo. “Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetog Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.
Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu u udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica na mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.”
Glas nepoznatog i nepristranog pripovjedača stapa se i prepliće s mislima Učiteljice. Neće joj reći ime. Spomenut će neka druga, njenih nekadašnjih kolegica, tek toliko da shvati, onaj tko već nije, ili onaj tko bi radije da ne shvati, da ona nije ni Mejra ni Rasema ni Katica. A nije zapravo ni iz onog trećeg entiteta i treće vjere. Njena su Nebesa, priča pisac, ili to priča ona sama, vazda bila pusta.
“Kada su došli bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.”
Jednu stranicu kasnije, u priči koja ih ima jedva sedam…
“Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo.”
Postoji neki omjer, poput zlatnog reza, koliko je pristojno vlastitu kolumnu puniti tuđom pričom. Samo zato uplićem i svoje prepričavanje u glas pripovjedača, misli Učiteljice i ono nekoliko riječi koje razmijeni s onom dvojicom što je vode. U tišini između pripovjedač pred nama prebire po njenim mislima. Pa prepričava njen strah za vrijeme granatiranja i kako bi tog straha nestajalo “čim bi granatiranje predugo trajalo, ili čim bi zvuk eksplozija postajao sve bliži i bliži, i čim bi začula zvuk stakla koje se negdje osipa”. Tada bi u njoj nastupio neki mir. “I neki osjećaj da je sa svijetom sve u najboljem redu, jer da se na kraju uvijek provodi pravda. A ona je, eto, nekim slučajem dio te pravde i tog namirenja svakog zla.”
Može li priča o ratu, o zločinu, o smrti biti lijepa? Može. A kod velikog pisca i mora, da bi i rat, i zločin, i smrt, baš zato što su tako lijepo opisani, bili još strašniji. Kao na kraju ove priče i puta, kada onaj crni visoki sprijeda kaže malom, mlađem, plavokosom i ljepšem straga: “Hajde!”
“Dobro da će on, pomislila je sretna. Mogao je to učiniti i ovaj neljubazni. Osjećaj sreće sasvim joj je preplavio misli, tako da više nije bilo njenih raspadnutih gaća, koje bi sad netko mogao vidjeti na njoj mrtvoj. Na njoj koja više ne može iznenada rukom spustiti podignutu suknju.
To je već bilo nakon još jednog dalekog pucnja, koji se čuo za tog mirnoga ljetnog dana.”
Zgađen bukom svijeta, rastužen uzastopnim, tragičnim i besmislenim smrtima dragih ljudi, zgrožen kad vidim kako se i žrtve ratova i umrli prijatelji graktanjem o njima mogu ubijati opet, i opet, i opet… zaželio sam se dobrih starih lijepih priča. Pa neka je i u svakoj od njih barem jedna velika nesreća i tuga. A u ovima jest.
Budalasta je ta pomisao da lijepa priča zavodi red, smisao i mir u izneređeni i zaraćeni svijet. Budalasta i nemoćna, baš kao i jedna od posljednjih misli Učiteljice da će njena smrt, nekim slučajem, postati dio izvršenja neke velike pravde i “namirenja svakog zla”. A možda se pisac namjerno poigrao fluidnim značenjem riječi namiriti. Možda se to samo meni tako čini ili je možda samo moja želja da to baš tako piše, ali “namiriti zlo” ovdje čujem kao kad seljaci kažu da treba namiriti blago. Nahraniti stoku. Namiriti i još jednim životom nahraniti svežderuće zlo, a ne bilo koga bilo s kim izmiriti.
Od te, dakle, budalaste misli o dobroj, lijepoj i velikoj umjetnosti koja u sva zla ovog svijeta unosi red i smisao, ja ne odustajem. Predugo sam u njoj ustrajao da bih sada vjeru mijenjao. A čitava zbirka priča “Trojica za Kartal” Miljenka Jergovića samo me utvrđuje u toj vjeri. Da, baš vjeri, jer to nije ni empirijski dokazivo znanje, a još manje, neka se komparatisti ne uvrijede, znanost.
Tvrde korice “Trojice za Kartal” dobar su mi dio ljeta bile dobar štit od besmisla i banalnosti prostote, korova koji buja i za najvećih suša. Zavrnuo sam uši mnogim stranicama, označavajući najbriljantnije trenutke Jergovićeva pripovijedanja da ih s vama u ovoj dugo zamišljanoj kolumni podijelim. Ali, kao kost u grlu i ljubav u srcu ostala mi je i čitavo vrijeme u pameti stajala ova priča koju vam prepričavam, a u njoj osobito jedan trenutak koji sam kao najveću književnu i ljudsku dragocjenost sačuvao za kraj. Ono kad Učiteljica misli o svom čovjeku, koji srećom već leži na Barama, i o njenoj naknadnoj spoznaji zašto se njemu zapravo nikada nije odlazilo iz Sarajeva.
“Nije njemu bilo do njene djece, nego do Želje. Svake druge nedjelje bi pješke krenuo na Grbavicu, na utakmicu. Nosio tu značku vazda u reveru. Ostala na kaputu i kad je umro. Ona je skinula da vidi što je ispod. A ispod mrvice, trunje, vrijeme. Život.”
Jedno je zamisliti Učiteljicu i njenog čovjeka sa značkom Želje vazda na reveru i pričom ih učiniti dijelom našeg života. Ali, trenutak u kojem ona, nakon njegove smrti, skida značku da vidi što je ispod… Eh, taj trenutak je za mene onaj koji pisca i pripovjedača čini uistinu velikim. Kao i čovjeka koji ima dar da tako nešto napiše, i onog koji ima dar da mu se te rečenice zabodu u dušu.
Stvaran, velik, jedinstven i neponovljiv život, a tako krhak poput mrvica, trunja i prohujalog vremena, to je ono iza politike, iza ratova, iza vijesti, ispod amblema na rukavima i značaka na reverima. Trebalo se sjetiti tamo pogledati. U mojoj vjeri većeg nema.
Život je ono što ostane na reveru kaputa
“Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.”
Ona je učiteljica, kazuje nam naslov priče iz koje sam prepisao prethodne rečenice. Grad je Sarajevo, vrijeme je prvo ratno ljeto u njemu. Čitatelju brzo postane jasno da dvojica što je sprovode Učiteljicu vode nekamo da je ubiju, iako to pisac nigdje neće reći tako prosto i grubo. “Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetog Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.
Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu u udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica na mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.”
Glas nepoznatog i nepristranog pripovjedača stapa se i prepliće s mislima Učiteljice. Neće joj reći ime. Spomenut će neka druga, njenih nekadašnjih kolegica, tek toliko da shvati, onaj tko već nije, ili onaj tko bi radije da ne shvati, da ona nije ni Mejra ni Rasema ni Katica. A nije zapravo ni iz onog trećeg entiteta i treće vjere. Njena su Nebesa, priča pisac, ili to priča ona sama, vazda bila pusta.
“Kada su došli bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.”
Jednu stranicu kasnije, u priči koja ih ima jedva sedam…
“Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo.”
Postoji neki omjer, poput zlatnog reza, koliko je pristojno vlastitu kolumnu puniti tuđom pričom. Samo zato uplićem i svoje prepričavanje u glas pripovjedača, misli Učiteljice i ono nekoliko riječi koje razmijeni s onom dvojicom što je vode. U tišini između pripovjedač pred nama prebire po njenim mislima. Pa prepričava njen strah za vrijeme granatiranja i kako bi tog straha nestajalo “čim bi granatiranje predugo trajalo, ili čim bi zvuk eksplozija postajao sve bliži i bliži, i čim bi začula zvuk stakla koje se negdje osipa”. Tada bi u njoj nastupio neki mir. “I neki osjećaj da je sa svijetom sve u najboljem redu, jer da se na kraju uvijek provodi pravda. A ona je, eto, nekim slučajem dio te pravde i tog namirenja svakog zla.”
Može li priča o ratu, o zločinu, o smrti biti lijepa? Može. A kod velikog pisca i mora, da bi i rat, i zločin, i smrt, baš zato što su tako lijepo opisani, bili još strašniji. Kao na kraju ove priče i puta, kada onaj crni visoki sprijeda kaže malom, mlađem, plavokosom i ljepšem straga: “Hajde!”
“Dobro da će on, pomislila je sretna. Mogao je to učiniti i ovaj neljubazni. Osjećaj sreće sasvim joj je preplavio misli, tako da više nije bilo njenih raspadnutih gaća, koje bi sad netko mogao vidjeti na njoj mrtvoj. Na njoj koja više ne može iznenada rukom spustiti podignutu suknju.
To je već bilo nakon još jednog dalekog pucnja, koji se čuo za tog mirnoga ljetnog dana.”
Zgađen bukom svijeta, rastužen uzastopnim, tragičnim i besmislenim smrtima dragih ljudi, zgrožen kad vidim kako se i žrtve ratova i umrli prijatelji graktanjem o njima mogu ubijati opet, i opet, i opet… zaželio sam se dobrih starih lijepih priča. Pa neka je i u svakoj od njih barem jedna velika nesreća i tuga. A u ovima jest.
Budalasta je ta pomisao da lijepa priča zavodi red, smisao i mir u izneređeni i zaraćeni svijet. Budalasta i nemoćna, baš kao i jedna od posljednjih misli Učiteljice da će njena smrt, nekim slučajem, postati dio izvršenja neke velike pravde i “namirenja svakog zla”. A možda se pisac namjerno poigrao fluidnim značenjem riječi namiriti. Možda se to samo meni tako čini ili je možda samo moja želja da to baš tako piše, ali “namiriti zlo” ovdje čujem kao kad seljaci kažu da treba namiriti blago. Nahraniti stoku. Namiriti i još jednim životom nahraniti svežderuće zlo, a ne bilo koga bilo s kim izmiriti.
Od te, dakle, budalaste misli o dobroj, lijepoj i velikoj umjetnosti koja u sva zla ovog svijeta unosi red i smisao, ja ne odustajem. Predugo sam u njoj ustrajao da bih sada vjeru mijenjao. A čitava zbirka priča “Trojica za Kartal” Miljenka Jergovića samo me utvrđuje u toj vjeri. Da, baš vjeri, jer to nije ni empirijski dokazivo znanje, a još manje, neka se komparatisti ne uvrijede, znanost.
Tvrde korice “Trojice za Kartal” dobar su mi dio ljeta bile dobar štit od besmisla i banalnosti prostote, korova koji buja i za najvećih suša. Zavrnuo sam uši mnogim stranicama, označavajući najbriljantnije trenutke Jergovićeva pripovijedanja da ih s vama u ovoj dugo zamišljanoj kolumni podijelim. Ali, kao kost u grlu i ljubav u srcu ostala mi je i čitavo vrijeme u pameti stajala ova priča koju vam prepričavam, a u njoj osobito jedan trenutak koji sam kao najveću književnu i ljudsku dragocjenost sačuvao za kraj. Ono kad Učiteljica misli o svom čovjeku, koji srećom već leži na Barama, i o njenoj naknadnoj spoznaji zašto se njemu zapravo nikada nije odlazilo iz Sarajeva.
“Nije njemu bilo do njene djece, nego do Želje. Svake druge nedjelje bi pješke krenuo na Grbavicu, na utakmicu. Nosio tu značku vazda u reveru. Ostala na kaputu i kad je umro. Ona je skinula da vidi što je ispod. A ispod mrvice, trunje, vrijeme. Život.”
Jedno je zamisliti Učiteljicu i njenog čovjeka sa značkom Želje vazda na reveru i pričom ih učiniti dijelom našeg života. Ali, trenutak u kojem ona, nakon njegove smrti, skida značku da vidi što je ispod… Eh, taj trenutak je za mene onaj koji pisca i pripovjedača čini uistinu velikim. Kao i čovjeka koji ima dar da tako nešto napiše, i onog koji ima dar da mu se te rečenice zabodu u dušu.
Stvaran, velik, jedinstven i neponovljiv život, a tako krhak poput mrvica, trunja i prohujalog vremena, to je ono iza politike, iza ratova, iza vijesti, ispod amblema na rukavima i značaka na reverima. Trebalo se sjetiti tamo pogledati. U mojoj vjeri većeg nema.
P.S. Za Mislava.
***
Objavljeno u Večernjem listu 20. 8. 2022.